IZ MRAKA!
''Ispričavam se svima koje sam nervirala svojim blogom čitavu godinu.
Žao mi je jako što sam mnoge blokirala ili su mnogi mene.
Žao mi je što je većinski dio neštovatelja mog divnog bloga morao napraviti drugi blog da bi me mogao ćiriti iz mraka svog postojanja.
Obećajem da ću biti bolja iduću godinu."
ovo je napisala blogerica @https://blog.dnevnik.hr/pietra-fon-tillen-poezija/ pa nisam mogla odoljeti, a da ne stavim ovdje!
u isčekivanju sretnog trenutka...
slike: internet
"Isus ti ovoga jutra šalje jednu pozivnicu
Hoćeš li doći na moj rođendan?
Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice među kojima je jedna posebna i za tebe. Želio bih znati hoćeš li sudjelovati da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime na mojoj velikoj listi uzvanika.
Pozivam te na svoj rođendan.Kao što znaš ponovno se približava dan mojega rođendana. Vjerujem da će se i ove godine po cijelom svijetu priređivati slavlje tome u čast.Vidim da ljudi puno kupuju. Na radiju,televiziji i u novinama ni o čemu drugom se niti ne govori nego samo o tome koliko još dana nedostaje do moga rođendana. Ugodno je znati da neki ljudi barem jedan dan u godini misle na mene. Kao što znaš rođendan su mi počeli slaviti prije mnogo godina. U početku je izgledalo da razumiju i zahvaljuju na onomu što sam učinio za njih,ali danas je malo onih koji razumiju što slave. Ljudi se okupljaju i slave,ali ne znaju o čemu se radi.
Sjećam se prošle godine kada je stigao moj rođendan ljudi su na veliko slavili u moju čast. Stolovi su bili puni, sve okićeno i puno poklona, ali znaš jednu stvar? Mene nisu pozvali. Slavlje je bilo upriličeno u moju čast, ali kad je došao taj dan mene su ostavili vani. Vrata su za me bila zatvorena makar sam žarko želio slaviti s njima. Istinu govoreći nisam se iznenadio, jer u zadnje vrijeme mnogi mi zatvaraju vrata. Kako me nisu pozvali bez buke i smetnje ušao sam tiho i sjeo u jedan kut. Svi su nazdravljali i veselili se. U jednom trenutku unutra je ušao jedan starac duge bijele brade obučen u crveno. Izgledao je malo pripit. Umorno je sjeo na fotelju i svi su potrčali k njemu veseleći se kao da je veselje priređeno njemu u čast.
Točno u 24:00 sata svi su počeli nazdravljati, grliti se i čestitati. Ja sam također ispružio ruke očekujući da će me netko zagrliti, ali nitko me nije zagrlio. Počeli su jedni drugima davati poklone. Približio sam se da vidim da slučajno nemaju kakav poklon i za mene, ali za mene nije bilo ništa. Kako bi se ti osjećao kad bi na tvoj rođendan jedni druge darivali, a tebi ne bi dali ništa? Shvatio sam da sam suvišan na ovom rođendanu stoga iziđoh bez buke i za sobom zatvorih vrata. Svake godine je sve gore. Ljudi se samo sjećaju hrane,poklona i slavlja, a mene se nitko ne sjeća.
Želio bih da mi dopustiš da ovaj Božić uđem u tvoj život da shvatiš da sam prije više od 2.019 godina došao u ovaj svijet i da sam dao svoj život na križu i za tebe. Danas jedino što želim jest da to vjeruješ cijelim srcem. Nešto ću ti reći: mislio sam kako me mnogi ne pozvaše na svoje slavlje učinit ću sam svoje veličanstveno slavlje kakvo još nikad nije viđeno.
Priređujem sve što je za to potrebno; šaljem mnoge pozivnice među kojima je jedna posebna i za tebe.
Želio bih znati hoćeš li sudjelovati da mogu za tebe rezervirati mjesto i napisati tvoje ime ne mojoj velikoj listi uzvanika. Vani će ostati svi oni koji se ne odazovu mom pozivu. Pripremi se,jer u dan kad se najmanje nadaš slavit' ću svoje velebno slavlje.
P.S.Čekam te i znaj da te neizmjerno volim. Isus Krist rođen na Božić u Betlehemu."
slika i tekst:
https://www.medjugorje-info.com/hr/poucne-price/isus-ti-ovoga-jutra-salje-jednu-pozivnicu?fbclid=IwAR01zGtpvRVw-hdWEa_Ygem1R17Kc0hpX44H41M-Hi3KIL-vBdqVVkWyTkY
NA ULICAMA ZAGREBA
moj ujak Josip, mamin brat, prije 1941., umro je 1943., od njega sam naslijedila dar pisanja poezije
lijevo moja mama i njezina prijatlejica Terezija, Zagreb, 1942.
mama desno i lijevo meni nepznata žena, Zagreb, 1941.
mama na Mirogoju, 1942. ili 1943.
mama i tata negdje u Zagrebu za vrijeme II. Svjetskog rata
mama, Zagreb, 1941.
mama, Zagreb, 1942.
tata, Zagreb, 1926. (rođen je 1904.)
mama i tata, park u Zagrebu, za vrijeme II. Svjetskog rata
tata, nakon II. Svjetskog rata - slika iz stana u Gajnicama
mama, Zagreb, 1937.
12 svetih noći: Sanjanje godine koja dolazi
(slika: internet)
"Dvanaestak dana i noći na kraju stare i početku nove godine tajnoviti su i mistični – tada se otvaraju vrata k drugim dimenzijama. Odvojimo li u ovo doba vrijeme kako bismo se posvetili meditaciji i pisanju dnevnika, mogli bismo stupiti u kontakt s dubokom unutarnjom mudrošću. Dopustite osjećajima, intuiciji i snovima da vas povedu u ovu duhovnu avanturu.
Noći u kojima se tjeraju demoni
Stiglo je najtamnije doba godine. Oko zimskog suncostaja noći su vrlo duge, a dane pamtimo po upaljenim svijećama, svjetlu nad radnim stolom usred dana, turobnosti neba… Stari narodi Europe, osobito Germani i Kelti, ovo doba godine smatrali su razdobljem kad na površinu izlaze demoni i umrle duše te vode svoj ludi pir. Razdoblje od Badnjaka do Sveta tri kralja nazivali su „noćima krzna“ (Rauhnächte), aludirajući na divlje zvijeri koje tada lutaju zemljom, ili pak „noćima dima, kađenja“ (Rauchnächte) zbog toga što su zle duhove tjerali dimom tamjana.
Tamjan se i danas koristi prilikom posvećivanja doma u kršćana, upravo u to doba godine. U nekim krajevima ove su noći nazivali i „noćima praporaca“ jer su ljudi tada pravili buku kako bi otjerali demone, a tradicija stvaranja buke (vatrometa) na Silvestrovo održala se do danas. Ovo razdoblje u godini nije pripadalo samo demonima i zvijerima, nego je i nudilo mogućnost onima koji su tankoćutniji da stupe u kontakt s drugim svjetovima.
Brisanje granica između ovoga i onoga svijeta
Podrijetlo ovih običaja nije točno utvrđeno, no vrlo se vjerojatno može povezati s lunarnim računanjem vremena, prema kojem je godina imala 354 dana i time se za 11 dana razlikovala od solarne godine. Tih je 11 dana, baš oko zimskog suncostaja, ostalo „visjeti u zraku“ i smatralo se razdobljem koje ne pripada čovjeku.
Mnogo stoljeća poslije, antropozof i kršćanski mistik Rudolf Steiner ovo je razdoblje brisanja granica između ovog i onog svijeta smjestio između 24. prosinca i 6. siječnja i nazvao ga Trinaest svetih dana i noći. Povezao ga je s dubokim istraživanjem vlastite duše, s „demonima“ u nama samima, suočavanjem sa svime onime što smo morali iskusiti otkad smo se inkarnirali na Zemlji, u materiji.
Da se sjetimo tko smo istinski
Njegova je teza da smo svi bili nevine duše, slobodne od životnih iskustava, pune ljubavi i svjetlosti. Potom smo se utjelovili, inkarnirali u ovu stvarnost u kojoj živimo (zanimljivo je da je 24. prosinca, početak Trinaest svetih dana i noći, ujedno i dan Adama i Eve, dakle, početak tjelesnog postojanja čovjeka, prema kršćanskoj predaji) i kroz brojne inkarnacije zadesile su nas i brojne nedaće.
Ovih trinaest dana i noći, smatra Steiner, treba iskoristiti da se suočimo sa svime što nam se dogodilo i prisjetimo onoga što smo bili. Tijekom 13 dana i noći trebali bismo ponirati u sebe, meditirati i shvatiti što točno uči i spoznaje naša duša, doći u dodir sa samim sobom. Svake božićne noći duša se rađa u svojoj izvornoj prirodi, meditacijom bismo trebali barem na tren osjetiti duh kakav smo imali na početku zemaljskoga života.
Vrijeme dubokog duhovnog iskustva
Prilikom meditacije treba se nadahnuti slikom koja uspoređuje sjemenku biljke s ljudskom dušom. Steiner kaže kako se ono što će se zbiti iduće godine priprema sada u dubinama Zemlje. Isto kao što se biljka, prolazeći svoj godišnji ciklus, mora u obliku sjemena spustiti u dubine zemlje da bi na proljeće ponovo oživjela u punom sjaju, tako i ljudska duša, u ovo doba godine, mora ponirati duboko u sebe, do mraka, do „carstva duha“ odakle će izvući snagu da se obnovi i približi svome izvoru.
Steiner tvrdi da se ovo poniranje duše na nesvjesnoj razini događa svakome čovjeku od 24. prosinca do 6. siječnja, no za one „čije su duhovne oči otvorene trinaest dana i trinaest noći“ to će biti vrijeme dubokog duhovnog iskustva. Treba na umu imati kako poniranjem u sebe moramo biti spremni prihvatiti i svoje mračne strane, svoje „demone“ i prihvatiti sve što smo iskusili, pogrešno napravili, sagriješili zbog posrtanja pred izazovima materijalnog svijeta.
Ovu je misao mnogo godina poslije zabilježio i njemački liječnik i filozof Ruediger Dahlke u svojoj knjizi Načelo sjene u kojoj naše mračne strane, loše osobine, sve ono što ne volimo kod sebe naziva „sjenom“ ili „sjenovitom stranom čovjeka“. Dahlke, jednako kao i Steiner, smatra da tu sjenu treba sagledati otvorenih očiju, prigrliti je kao dio sebe jer jedino tako možemo shvatiti i svoj život i sebe te se iscijeliti.
Proročanski snovi
Steinerova teza o 13 svetih dana i noći tijekom godina doživjela je modifikacije i u današnje vrijeme mnogi duhovnjaci, šamani i meditanti govore o 12 svetih noći koje odgovaraju 12 mjeseci nadolazeće godine. Riječ je o sustavu meditacija, poniranja u sebe, zamjećivanja fenomena u razdoblju od Badnjaka do Sveta tri kralja, s izuzećem jedne noći, najčešće Silvestrova. Ovi dani trebali bi nam pomoći da osmislimo godinu koja dolazi, ali i da je na neki način anticipiramo kroz snove.
Tako se nalaže da bilježimo snove tijekom 12 noći, pa tako prva noć odgovara siječnju, druga veljači i tako dalje. Razrađeni sustav meditacija tijekom 12 dana i noći, odmaknut daleko od vjerovanja naših predaka o demonima i vukodlacima, unosi mir u našu dušu i dom. Ovo je jako lijep ritual koji nas može približiti samoj biti ovih blagdana i privesti nas svom originalnom biću."
Magazin https://www.sensa.hr/clanci/duhovnost/12-svetih-noci-sanjanje-godine-koja-dolazi
JA I "CRNA MAGIJA" - moja iskustva sa crnom magijom -
slika: digital artist
napisano: 19.1.2011. na portalu Magicus, link je na kraju teksta
04.12.1976. je bio dan mog vjenčanja (prvi brak, ja 19, on 21 godinu), subota, spremala sam se u svojoj sobi, kad je oko 14.30h netko zvonio na ulaznim vratima. Izašla sam van i vidjela sam 2 čovjeka, tražili su mog tatu. Pozvala sam tatu i čekala sam iza njega da čujem tko su ti ljudi. Jedan od njih se predstavio imenom i rekao: „ja sam S., došao sam sa mojim prijateljem isprositi tvoju kćer Jadranku, za koju sam dogovorio svadbu sa tvojim bratom iz Amerike.“
Moj otac je otvorio usta i rekao: „Pa moja kćer se danas udaje za svog zaručnika sa kojim je već godinu dana u vezi i kako ste uopće došli baš na ovaj dan?“ Dalje nisam slušala, jer sam otišla u svoju sobu, a on je te ljude pozvao u kuću i pričali su oko pola sata.
Kad su odlazili, jedan se okrenuo i jako mrko me pogledao i otišao. Kad su otišli, pitala sam tatu: „A kaj je to bilo?“, a on mi je rekao: „Ma, ništa, to su samo neke nebuloze tvog strica!“ i tako sam otišla, udala se za prvog supruga i zaboravila taj događaj.
Kad sam se 1978. rastala od prvog supruga, mama mi je ispričala za te ljude i rekla mi je jednu rečenicu koju je jedan od tih ljudi rekao mom tati: „Proklet bio i ti i tvoja kćer, dabogda nikada ne imala djece i dabogda nikada ne bila sretna, ja ću se za to pobrinuti, vi ste mene osramotili kao nitko u životu!“
Ja sam se na to nasmijala mami i rekla sam joj da su to bapske priče bla bla bla i nikad nisam u to povjerovala, ali vidjela sam po maminim očima da joj baš nije svejedno.
slika: digital art
I, naravno, ništa se nije događalo, ja sam živjela, imala sam par dečki, ali ništa ozbiljno i 1984. sam imala 27 godina kad sam se udala drugi put, bivši suprug je bio obrtnik, to mu je bio prvi brak, meni drugi. Kod njega je tada radila jedna mlada žena, rodom iz Bosne, udata za Zagrepčanca, isto bez djece. Nije bila njegove struke, ali mu je pomagala bla bla bla, javljala se na telefon, izdavala robu itd.
Kad smo se vjenčali, postavili smo pitanje, treba li mu ta osoba i o me pitao je li bih ja bila dovoljno sposobna preuzeti taj njen posao poslijepodne, tako da ne plaća još jednu osobu, a koji posao mu može obavljati njegova žena. Naravno, složila sam se, on je njoj dao otkaz, ostali smo s njom u dobrim odnosima itd.
Kad smo se nakon par mjeseci sreli, bila je izuzetno suzdržana prema nama i nije nas gledala u oči (nama to nije bilo jasno, jer je u međuvremenu pronašla novi posao i sve 5+-bar smo tako mislili). Nakon toga do mene je došla priča da mi je ona „nešto nabacila“.....nisam imala pojma što je to i prešla sam preko toga. Očekivala sam (naravno, kao i sve mlade žene), da ću zatrudnjeti i roditi bar jedno dijete, ali to se nije događalo.
slika: digital art
1986. u dobi od 29 godina sam prvi put završila na kirurškom stolu (cista lijevog jajnika) – do tad nikad nisam imala problema sa jajnicima!
Nakon toga, 1988., bivši suprug je, kako je kontaktirao sa jako puno ljudi, načuo da je na mene „bačen urok“ i krenuo u potragu „kako da se to skine“. Te, 1988., otišli smo u Brčko, Bosna, kod nekog hodže, primio nas je i kad mi je pogledao „zapis“ kako oni to kažu, ovo su bile njegove riječi:
„Mlada gospođo, na Vas su bačena 2 uroka: prvi je bačen u dobi od vaših 20-tak godina i to ga je bacio jedan strašno jak hodža i ja taj urok ne mogu skinuti. Drugi urok vam je bačen prije 4 godine, bacila ga je jedna mlađa ženska osoba svijetlosmeđe kose i svijetlih očiju, mršava, ogorčena, ljuta, udata, bez djece, živi u vašoj blizini i taj urok Vam ja mogu skinuti. Ništa neće značiti to što Vam skinem taj drugi urok, kad Vam ovaj prvi izaziva da ostanete trajno nesposobni za rađanje djece.“
Ni više ni manje, nego tim riječima!
Dobili smo neku vodu, glogove grančice koje smo postavili tamo gdje je rekao, okupala sam se 3x u toj vodi i to je – to.
1990. završim drugi puta na kirurškom stolu – cista na lijevom jajniku, jajnik ide van.
1996. završim treći puta na kirurškom stolu – cista na desnom jajniku i on ide van.
E, sad dolazi ono najinteresantnije:
Te iste 1996. godine, 3 mjeseca prije ove treće operacije, bila sam sa frendicom na piću u jednom kafiću u Dubravi. Sjedile smo u tom kafiću u njenom kvartu i primijetila sam da nas jedan čovjek srednjih godina čudno gleda. Ona me pogledala i rekla: „Čuj, ovaj tip čudno gleda prema nama“... i čim je to rekla, evo ti njega za naš stol.
Nalaktio se, pogledao me ravno u oči i rekao:
„Tebi je nabačeno davno, kad si bila jako mlada, a taj koji ti je nabacio, bio je jak hodža, nabacio ti je težak urok koji samo on može skinuti i on je umro. Do kraja života ćeš nositi taj urok u sebi i nikad nećeš imati djece, a zato ti je i bačeno da nikad nemaš ni djecu ni sreću.“
Ostale smo paf i ja i frendica, gledale smo ga i ja sam pitala: „Otkud Vi to znate?“, a on je samo odgovorio: „To iz tebe gleda“.
Čovjeku smo platile piće i on je otišao i sad se ja pitam: što li se to meni stvarno dogodilo, jer je stvarno i bilo tako: niti sam ikad mogla imati djecu, imala sam 3 teške operacije baš u tom aspektu života, nisam baš ni bila sretna u životu (osim ovih zadnjih 7 godina od 2004.) i pitam se: jesu li to ''bapske priče'' ili je sve to istina???
Za ovog tipa iz kafića u Dubravi, koji mi je prišao i rekao to što je rekao, moja frendica je kasnije pitala konobara: "čuj, tko je taj čovjek?", a konobar je odgovorio: "ma, to je tu jedan lokalni, koji ljudima gata iz kave, graha i tako dalje."
Ttip je imao oko 40-tak godina, dugu smeđu kosu, bradu, smeđe oči, malo jače građe, korpulentniji...sjećam ga se kao da ga sada vidim.
I nikad ga više u životu nisam vidjela!
slika: digital art
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=76930
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=56877
Uz broj onih koji te vole raste i broj onih koji te ne vole
"STEFAN SIMIĆ:
"Ljudi ne mogu da te vole ako si bolji od njih, u onome u čemu i oni misle da su dobri ili da mogu da budu dobri, mogu da te poštuju, ali poštovanje je nešto drugo. Poštuju te sve do trenutka dok ne dođu u priliku da te opale po glavi…
Ti si za njih konkurencija, smetnja, kamen koji ih stalno žulja.
Najteže je sa ljudima, ovakvim kakvi su danas točnije s ovakvim kakve ih sistem trenutno stvara sve ostalo je lako posebno ako imaš šta da jedeš, gdje da spavaš i sa kim da spavaš, ali ljudi, ponavljam ovakvi kakvi su danas, zavidni i sujetni jedino o čemu sanjaju je kako nekoga da sruše.
Svatko ima svog nekog izmaštanog demona protiv koga se bori, pronađu već razlog kako i zašto i bar znaju, posvećeno, da mrze ako im ništa drugo ne polazi za rukom.
Ako o nečemu mogu da pišem onda je to o ljudskoj sujeti i zavisti, onoj pravoj, patološkoj, kada te ne podnose bez ikakvog razloga.
Kada im prilaziš otvoreno, srcem, gledajući ih u oči, želeći da razgovaraš, a oni te programirano gaze, sputavaju, ismijavaju, ne pruže ti ni šansu, ni ruku, ništa. Osude te unaprijed valjda zato što radiš ono što bi i oni željeli, a ne mogu ili ne znaju ili te se jednostavno plaše.
Uz broj onih koji te vole raste i broj onih koji te ne vole, to ide jedno sa drugim. Reći će da se foliraš, da su za tvoje uspjehe zaslužni neki drugi, da je sve to laž.
A što ti da im kažeš na to? Da im objašnjavaš, ne žele da te čuju, da im se pravdaš, samo ćeš da ih uvjeriš u suprotno.
Najbolje je da se ne obazireš i radiš svoje, najbolje što umiješ, onako do kraja, čista srca i mirne duše i onda će jedan po jedan shvaćati da si bio u pravu…
Tako je bilo i sa mnogim ljudima oko mene, nema čovjeka koji me nije ismijao u jednom trenutku i kada ti ništa ne kažu, točno znaš što ti misle, osjećaš po pogledu, stavu, ciničnom osmijehu.
I onda, vremenom, kada shvate u kakve su sve zamke upleteni sami sa sobom prije svega počinju sve više da te poštuju, da ne kažem i vole samo zato što nisi nasjeo na sve ono čemu oni robuju.
A ne robovati ničemu, osim umjetnosti i borbi za ljudsko, najljepša je moguća sloboda na svijetu.
Vjeruj mi na riječ."
autor teksta: STEFAN SIMIĆ, tekst prebačen u "ijekavicu", preuzet sa Facebooka
