utorak, 08.01.2019.

SIZIFOV DAN


Image and video hosting by TinyPic

slika: internet

Ponekad u sebi prepoznam apsurdnost, nagost života i osamljenost duše. Ponekad. Najljepše je u vrijeme ljetnog solsticija, najtamnije i najbolnije u vrijeme zimskog solsticija, 21.12. Taj dan svakodnevica nije svakodnevica, taj dan jednoličnost života zauzima svoje mjesto, taj dan je kao svaki drugi dan smrtnog čovjeka: ustajanje iz kreveta, odlazak na posao i ostale radnje, tako normalne, kao i sam život.

Taj dan je moj Sizifov dan. Tu noć, uoči i za vrijeme trajanja 21.12., je noć prepuna silueta koje na zidu plešu svoj ples, noći bez snova iz kojih se ne želim probuditi. Sunčana svjetlost je odnesena u polusvijet podsvijesti, koja dirigira mojim životom.

Zašto? Zašto baš 21.12.?

Je li ovaj život baš pravi život kojeg živim, jesam li spremna na promjene koje su strane i beskrajne pa utječu na moju dušu poput hladnog mača kad presijeca traku života? Taj dan osjećam monotoniju života, ali ulazeći u dubinu i spoznaju baš tog dana, ostajem izvan takvih stanja i ne dam Sizifu, da mi gospodari ostalih 364 dana, ali ako baš mora taj dan – pa neka!, jer ja sam izabrala taj dan, taj dan sam neosjetljiva, nalazim se kao na pokretnoj traci svojih navika i automatizma postojanja.

Glupo, zar ne? Svjesna sam toga, ali što je sa milijardama koji nisu sjvesni, koji odustaju, predaju se?

Zato ostavim taj 21.12. kao spomendan Sizifu i meni i cijelom tom besmislu koje me uvijek motivira na pronalazak novog puta, novih nadanja i Sizif se sam u meni pobuni protiv mene što sam uopće pristala na taj truli kompromis proslave 21.12. Moram taj dan biti baš takva i uvijek sam takva, jer sve što se od mene očekuje taj dan – ''pristajem biti sve što hoće''. Potonuće i uzdignuće su dvije strane jedne medalje, ali svi zaboravljaju onaj rub na koji, ponekad, medalja može stati i ostati. E, to je moj 21.12., to je moj Sizif, ali on je pobjednik samo taj jedan dan.

Druge dane Sizifa nema, nema Titanica ni potonuća, nema tih apsurda, već emotivnom energijom obletim planetu u jednom letu pa do konačnosti i beskonačnosti. Sloboda mi je ograničena, naravno, kao mnogima od nas, ali prema širokim horizontima putujem kroz moju zamršenu i čudnu poeziju svjesna svoje prolaznosti, ali to produžava pustolovinu i vjerujem u taj put kojim sam krenula pisanjem prve pjesme 1969. godine simboličnog naziva “Moj grob” pod jakim utjecajem pjesme istog naziva I.G.Kovačića, a imala sam samo 12 godina kad je nastala ta pjesma i još 2 druge, jedna mračnija od druge i tu se krije moja snaga, u tom stvaralaštvu, a Sizifu se pustim baš tog 21.12., jer onda ne živim dušom punom osjećaja, tada sam automat kao i milijarde drugih i tad moja emotivna inteligencija spava, osjećaj je zamro i taj dan stvarno ne znam kamo idem ni prema čemu ni gdje ću doći, želim to sve zaboraviti i otići na mjesto kojeg nema.

22.12. sve je već drugačije, odmaknem se od takvih iluzornih stanja i emocija, protresem uzroke svih patnji pa nestanem opet u mojoj zamršenoj poeziji čekajući opet mog apsurdnog Sizifa koji se redovito i nepogrešivo javlja 21.12.


napisano 14.4.2012. na portalu Magicus

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=79358


10:37 | Komentari 9 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.