Modni zamorac

Gotička era dolazi na scenu i moda se stišava u opuštene lokne i šuštave suknje. Romantizam je još bio prisutan, a mješavinom gotičkog i romantičnog utjecaja nastala je sjetna i sentimentalna moda tamnih, zagasitih boja i strogih linija.



Silueta 1840.ih stišala se i postala suzdržana za razliku one u prijašnjoj dekadi. Suknja, za razliku od stožastog oblika popularnog u prijašnjim godinama, postaje zvonolikog oblika i dužine do poda, a ne do gležnja kao što je to prije bio slučaj. Dugačke šuštave suknje prevladavaju pod gotičkim utjecajem.

Sredinom desetljeća suknje postaju još šire te se doslovno šire iz struka prema dolje. Također, u ovoj su dekadi izumljene haljine u dva dijela koji su se međusobno kopčali kukicama. Naglasak je na rubu suknje koji je često ukrašen volanima ili čipkom ne bi li mu se naglasila širina. Zvonolikom obliku suknje bilo je teško održavati volumen te je ispod haljine nošeno mnogo podsuknji. Ovaj problem će se riješiti u 1850.ima izumom krinoline. Sredinom dekade na suknje se dodaje i dodatna nadsuknja u pola dužine, često vrlo dekorirana čipkom i vrpcama koja naglašava volumen suknje.



Tijekom 1840.ih linija struka se spustila na prirodnu razinu. Zbog toga dolazi i potreba za korzetom. Ramena su naglašeno spuštena i padajuća, struk uzak i u obliku-V. Cijeli gornji dio haljine nalikovao je na obrnuti trokut, od ramena prema struku. Ovratnici su obavezno bili visoki za dnevne haljine, a ponekad čak i za večernje.

U prvim godinama rukavi zadržavaju punoću u donjem dijelu; od lakta do zapešća, što je ostavština iz prošle dekade no ubrzo postaju vrlo uski. No, nisu ostali uski i obični zadugo, već krajem dekade počinju se širiti u pagoda stilu koji će se u modi zadržati sve do početka 1870.ih. Općenito, rukavi su bez previše dekoracije, sve do početka sljedeće dekade.



Korzet je u 1840.ima opet postao od velike važnosti. U prošloj dekadi mali struk je bio važan, ali kako je linija struka porasla bio je još važniji. Korzeti su taki postali neophodni za moderne žene. U ovoj dekadi korzeti su imali naramenice i nisu bili posebno rigidni kao u sljedećima.

U 1840.ima najpopularnije boje bile su zagasite nijanse žute, zeleno zlatne, plave i lila, ali od druge polovice jake plave, boja crvenog kupusa, ljubičaste i zelene dolaze u modu. Cvjetni uzorak na prugastoj svili il pamuku bio je ključan za haljine ove dekade. Tmurne i sjetne zagasite boje bile su nepogrješive za cjeloukupni sentimentalan i gotički dojam tadašnje dame. Uzorci i printovi postaju sve popularniji, karirane i prugaste tkanine su najpoželjnije.



S modom uskih rukava dolaze i šalovi, jakne i kaputići dužine do koljena s velikim ovratnicima. Ogrtači dužine do gležnja sa obrubima od hermelina su nošeni za vrijeme hladnog i vjetrovitog vremena. Muffovi su često nošeni da bi ugrijali ruke. Pelerine su se i dalje nosile, a bile su dugačke i raskošno dekorirane volanima i čipkom. Strukirane jaknice davale su autoritativnu notu haljini koja je ublažena sa ženstvenom bluzom nošenom ispod koja je provirivala kod ovratnika i na završecima rukava. U godinama koje dolaze, bluza će činiti gornji dio haljine sama za sebe.

Ova jaknica bila je poticaj da se odvoji suknja od donjeg dijela haljine, što se vrlo često činilo u sljedećim dekadama. Uz jednu suknju mogao se nositi gornji dio u dnevnom ili večernjem stilu i tako imati dvije haljine u jednoj.



Ovaj jednostavan i običan stil 1840.ih ubrzo je pokleknuo pod volumioznim suknjama, volanima, širokim rukavima i složeno dekoriranim haljinama koje su predstavljale modu 1850.ih koja je očito obožavala raskoš. Haljina i njene dekoracije su način izražavanja koje će imati veliku važnost kroz ostatak Viktorijanske mode. Ova je dekada samo početak i temelj svih budućih viktorijanskih stilova.

Dnevne haljine





Odijelo za jahanje

Kostim za jahanje imao je vrlo prijanjajuću jaknicu uskih rukava nošenu na košulju visokog ovratnika sa odgovarajućom ili kontrastnom suknjom. Visoki muški šeširi ukrašeni maramom nošeni su uz haljine.



Večernje haljine

Gornji dio večernje haljine imao je kratke rukave i vrlo dubok izrez koji je prkosio povučenoj i stidljivoj svakodnevnoj modi. Duboki izrez je često bio dekoriran sa čipkom ili odgovarajućom tkaninom. Ovo je bio omiljen stil ovratnika i za dnevne haljine; od odgovarajuće tkanine napravio bi se i ovratnik koji bio mogao biti ravan ili u volanima.



Najpopularnije tkanine bile su svila, tafeta i muslin; posebno bijeli muslin. Zagasito plava, golubinje siva i zagasito zelena bile su čest izbor, a crna čipka gotovo neizostavan gotički detalj svim večernjim haljinama. Bijela čipka je također korišten, a cjeloukupna dekoracija bila je nadasve jednostavna. Uz večernje haljine nošeni su šalovi i opera rukavice.



Frizure i šeširi

Bujne frizure prošle dekade ustupile su mjesto frizurama koje su bile blizu uz glavu, a visoka punđa na vrhu glave postala je niža i decentnija punđa na potiljku. Kosa je bila centralno podijeljena s prednjim pramenovima uređenim u izolirane kovče, zvane španijel kovrče, koje nisu bile previše stilski povezane s ostatkom frizure. Česta svakodnevna frizura uključivala je s prednje strane pletenice, umjesto kovrča, koje bi bile provučene ispod ušiju i umetnute u punđu.



Lanene kape s volanima, čipkom i vrpcama nosile su udane žene u zatvorenom prostoru, uz dnevne haljine, a takva je kapa često nošena i u vrtu sa suncobranom.





Šeširići su bili jednostavniji i puno manje dekorirani od onih u prošloj dekadi. Minimalna dekoracija je uključivala cvijeće i veo koji bi se mogao staviti preko lica. Svilenim vrpcama šeširići su se vezali ispod vrata, a obod je lijepo okruživao lice. Za večernju dekoraciju kose nosili su se biseri, perje, čipka i mašne, a ponekad i mali turbani.



Donje rublje

Donje rublje bilo je skoro isto kao i ono prethodne dekade, a uključivalo je košuljac, korzet, masu podsuknji i često duge gaće.



Cipele

Cipele ove dekade bile su jednostavne, ravne, ovalnog vrha i ponekad dekorativnih vrpca za vezanje.





Nakit

Nakit 1840.ih je sentimentalan kao i duh cijele dekade. Od dragog kamenja rubini i smaragdi su najčešći. Utjecajem romantizma cvjetni motivi, u decentnijoj varijanti od pretodnog desetljeća, su popularni. Tiare i vijenčići za glavu su puno češći nego ogrlice u ovom periodu.







Lepeze



Torbice

Slikarstvo



Suncobran



Rukavice



Poznate ličnosti

Sestre Bronte, s lijeva na desno Anne, Emily i Charlotte



Kraljica Viktorija



Alexandra Nikolajevna od Rusije, ostavila je ruski dvor u trajnoj tuzi zbog svoje smrti u devetnaestoj godini



Angela Burdett-Coutts, engleska aristokratkinja i dobrotvorka



Slikarstvo

Die sentimentale, Johan Peter Hasenclever



Cvjećarica, Charles Cromwell Ingham



Mlada dama pri toaleti, Ferdinand Georg Waldmüller

Oznake: Povijest mode

Mislim da ova, iako jednostavna haljina, zaslužuje da napišem nešto o njoj jer svakako simbolizira jedno doba i donosi ugođaj cijele ere.



Do 1780.ih raskošna dvorska moda ustuknula je pred jednostavnim dizajnima pod utjecajem prosvjetitelja i umjetnosti neoklasicizma. Bogata i teška svila i brokat polako su izlazili iz mode a bijeli muslin i laka svila postali su sveprisutni. Teške i glomazne dvorske haljine postaju dosadne i na njih se gleda kao na tradicionalnu modu Ancient regimea kojoj treba stati na kraj zauvijek i pustiti nove stilove da preuzmu tok mode.

Haljine ovog prijelaznog perioda donekle zadržavaju siluetu prijašnjeg razdoblja, ali u izboru tkanina i uzoraka su potpuno inovativne. Zapravo mi se sviđa ovaj spoj; prenakićenost dvorske mode je pojednostavljena a haljina je i dalje elegantna u novom jednostavnom obliku.



Iako je ova haljina bijela, ništa joj ne nedostaje. Brojni detalji čine ju elegantnom; ružičaste vrpce i decentni cvjetići, bijela marama na ramenima i ogrlica s medaljonom. Haljine ovog doba pršte jednostavnošću i umjerenosti ornamenata, a to je upravo ono što je Maria Antoinette voljela. Ona je zapravo i zaslužna za populariziranje ovog stila u Francuskoj.

Marie Antoinette zavoljela je ovaj stil kada se preselila u Petit Trianon i željela je nešto prirodno i jednostavno, udobno za šetnje seoskim krajolikom i ljenčarenje u vrtovima okolo Trianona. Iako je ona odijevala ove haljine svakodnevno, sve do c. 1786. godine dvorske su ceremonije i dalje zahtijevale široku, nakićenu robe a la francaise.



Povlaka je i dalje prisutna te daje elegantan završetak haljini. Spoj gornjeg i donjeg dijela tako je ukusno nabran da stvara umjerene falde koje se spuštaju do poda. Svaki detalj ove haljne oplemenjuje njen jednostavni, neoklasicistički duh. Iako je ovaj stil čisto savršenstvo forme, nije se dugo zadržao jer je ovo bio, kako sam i rekla, prijelazni stil.

Prijelaz o kojem govorim je prijelaz od raskošne dvorske mode do potpune jednostavnosti mode regencije. Nažalost, ova se moda zadržala samo petnaestak godina, otprilike od 1780.-1795. godine. Kod ovog stila je zanimljivo što u isti trenutak možete zamisliti Marie Antoinettu u ovoj haljini jednako kao i Neru u zadnjem dijelu Gričke vještice.



Meni su prilično drage haljine ovog stila; imaju idealnu siluetu i elegantne su u svojoj jednostavnosti.

Oznake: Haljina tjedna

Nedavno sam napisala post Kostimi kroz film: Prohujali s vihorom i kako sam dalje istraživala o snimanju filma, naišla sam na zanimljive fotografije Iza scena i s premijere filma u prosincu 1939. godine.



Gotovo milijun ljudi došlo je u Atlantu povodom premijere filma u kazalištu Loew's Grand Theatre 15. prosinca 1939. godine. Premijera je trajala tri dana i uključivala je svečanosti koje je priredio tadašnji gradonačelnik William B. Hartsfield. Svečanosti su uključivale paradu limuzinom koja je vozila zvijezde filma, prijeme, vijorenje zastave juga i maskirani bal. Eurith D. Rivers, guverner Georgije, proglasio je tada 15. prosinca državnim praznikom. Oko tri stotine tisuća stanovnika Atlante i posjetitelja izašli su na ulice i gledali povorku limuzina koje su vozile zvijezde sa aerodroma.

Samo su Leslie Howard i Victor Fleming odlučili ne doći; Howard se vratio u Englesku povodom izbijanja drugog svjetskog rata a Fleming se posvađao sa redateljem pa je odbio prisustvovati premijeri. Afroamerički glumci također nisu prisustvoli premijeri jer prema zakonima nisu smjeli sjediti zajedno s bijelcima. Kada je Clarke Gable saznao da Hattie McDaniel, glumica koja je glumila Mammie, ne smije prisustvovati premijeri prijetio je da i on neće doći, ali ga je Hattie ipak uvjerila da ode.

Premijere su slijedile u New Yorku i Los Angelesu, potonjoj su prisustvovale i potencijale glumice za ulogu Scarlett, Paulette Goddard, Norma Shearer i Joan Crawford.



Budući da ovdje već imam fotografiju Olivie i Vivien odjevene u najnovijoj modi konca tridesetih, napisat ću ponešto o modi tog razdoblja. Kroz 1930.te i rane 40.te, uz pariške kreatore, velik su utjecaj na modu imali i Hollywoodski filmovi. Kreatorica Elsa Schiaparelli bile je jedna od prvih koja je to primijetila i rekla je ''Mi, kreatori, ne možemo bez filmske industrije ni manje ni više nego što ona može bez nas. Mi potkrepljujemo jedni drugima instinkte.''

Veliki rukavi u stilu 1890.ih koje je Walter Plunkett kreiraoo za Irene Dunne 1931. godine u film Cimarron
utjecali su na naglasak na ramenima karakterističan za modu ove i sljedeće dekade. Kostimograf Adrian kreirao je mali baršunasti šeširić koji je Greta Garbo nosila nakošeno na jednu stranu 1930. godine u filmu Romance. Taj je šeširić zatim prisvojen kao dio mode dana.

Časopisi poput Women's Wear Dailya, Harper's Bazaara i Voguea služili su ženama kao izvor inspiracije i najnovijih trendova. Suknje cirka 1940. godine bile su do koljena ili nešto dulje. Dugi i teški krzneni kaputi nošeni su po zimi, a cipele na petu bile su najpopularnije tijekom dekade. Kosa je često u mekim kovrčama, a ponekad uređena u stilizirani pompadour s prednje strane.

Fotografija ispod zatočila je, čini se, duh Viktorijanskog doba. Zidovi prekriveni bijelim drvetom, zlatni svijećnjak i portret neke dame još iz davnine koji pokazuje dugu tradiciju obitelji Wilkes. Pod je svijetao a odaja djeluje prozračno i udobno; kao dom...













Samo zamislite da je ovaj film snimljen crno-bijelo. To bi odnijelo svu čaroliju, a osim toga, ove prelijepe haljine ne bi toliko došle do izražaja.

Josephine de Beauharnais, žena Napoleona Bonapartea i prva francuska carica, postavila je modne trendove i zauvijek obilježila modu regencije.



Josephine de Beauharnaise rodila se 23. lipnja 1763. godine. U njenom životu pisat ću jednom drugom prigodom a ovaj put ću se posvetiti njenom utjecaju na modu. Josephine je opisana kao prosječne visine, vitka i skladno građena sa svilenkastom kestenjasto smeđom kosom, smeđim očima i pomalo žućkastom puti. Nos joj je bio malen i ravan, a usta dobro formirana, no uvijek ih je držala zatvorena da ne pokazuje svoje loše zube. U svoje je vrijeme bila poznata po eleganciji, stilu i lijepo modeliranom srebrnastom glasu.

Fascinantno je što se mnoge njene haljine, cipelice i nakit kao i namještaj i dalje čuvaju u dvorcu Malmaisonu u Parizu gdje je živjela. Posjetioci mogu slobodno razgledavati njene ormare, toaletni stolić, posuđe, portrete, ogledala, salone, cipelice i štošta drugo. Sve su odaje i saloni uređeni baš kao u vrijeme kada ih je ona obitavala. Tako je tužno što haljine i nakit Marie Antoinette nije ostao sačuvan jer kakva bi to tek bila slast gledati.



Haljina iznad iako bijela utjelovljuje srebrom protkane motive palminog lišća a najvjerojatnije je bila nošena na večeru, službeni posjet, kazalište ili operu.

Kao predstavnica mode regecije preferirala je lake neoklasicističke dizajne. No, za razliku od obične mode dana, dvorske haljine nisu bile tako jednostavne. Krojevi i tkanine bili su jednaki a razlika je ležala u dekoraciji. Tkanina koja definira era zasigurno je bijeli muslin, ponekad s decentnim točkicama. Dvorske haljine bile su elegantno raskošne, optočene zlatom i protkane biserjem, unatoč jednostavnom kroju i običnoj tkanini. Čipka je također bila važan čimbenik jer je umjereno ukrasila svaku haljinu.

Cvijeće i perje ostaju temeljni motivi Josephininih haljina kao i onih njene prethodnice Marie Antoanete. Koncem izvezene bijele muslinske poslijepodnevne haljine Josephine bi odjenula dok se opuštala u svom ružičnjaku. Napoleon se posebno zanimao za njenu garderobu i često bi je zamolio da odjene određenu haljinu, a posebno je volio da bude obučena u bijelo.



Josephinino donje rublje poslagano u ormaru u njenom dvorcu Malmaisonu.

Donje rublje daje dublji pogled u nečiju garderobu na način na koji službeni portreti i nakićene haljine nikad ne bi. Fascinantno kako su ove krhke pamučne spavaćice i tanke prozirne podsuknje uspjele preživjeti buran tok povijesti i prevladati vrijeme koje ih je načinjalo.

Napoleon je bio poznat po tome što nije volio da žene na dvoru odjenu istu haljinu dva puta i nerijetko bi ih poslao da se preodjenu u tom slučaju. Josephini to i nije teško padalo; voljela je haljine, cipelice i parfeme i nije joj bilo teško odbaciti plesne papučice nakon jednog nošenja. No, svilene papučice su u to doba bile krhke i tanke i vjerojatno ne bi ni izdržale više od nekoliko nošenja.

Još Josephininih haljina:





Koliko je Josephina obožavala haljine toliko je obožavala skup i luksuzan nakit kojemu nije mogla odoljeti. Blistavi dijamanti, tiare s opalima, rubinima i safirima bili su joj omiljeni. U svom dvorcu nedaleko Pariza uživala je u ladanju po cijele dane, ali nikad nije zaboravila napirlitati se ogrlicama, naušnicama i tiarama ne bi li zadivila posjetitelje. Josephine je, zasigurno, u svojoj raskoši i eleganciji doprinosila ugledu Napoleona koji je u jednom trenutku imao sve; lijepu ženu, carstvo i uspješne bitke iza sebe.

Josephinino ogledalo i kutak za uređivanje:









Možete li zamisliti da su ove bočice nekoć bile pune parfema lavande, jasmina, ljiljana i ljubičice - njenih omiljenih mirisa. Kao da se sve vraća životu samo pri pogledu na ove kristalne bočice i njihove zlatne čepove. I njena prethodnica Marie Antoaneta obožavala je mirise, ali nikad oni nisu bili tako raskošni kao u zlatno doba rokokoa, unatoč Josephininom trudu da veliča svoje doba. Josephine je zamalo izbjegla giljotinu, ako nisam spomenula, a za Marie Antoanetu ipak nije bilo nade.



Josephinine su male nožice nekoć lako klizile sjajnim dvoranama, tapkale na novim plesovima i ljenčarile na toplom suncu ružičnjaka. Moda regencije naglašavala je nježnost i delikatnost dama pa su i njihove papučice bile krhke i, opetujem, lako su se potrgale. Zadnje dvije slike prikazuju zimske cipele koje se rijetko mogu vidjeti. Kao što i sami možete primijetiti Josephini sigurno nije bilo hladno za stopala dok se vozila kočijom, ne uz ove krznene papučice elegantno dekorirane vrpcama odgovarajće boje.

Zavidna kolekcija preostalih svilenih cipelica:







Iako je Josephine pokušala doseći raskoš i slasti rokoko ere kojoj je i sama prisustvovala, nikad se nije povratio slatki i slobodni duh jednog nasilno prekinutog doba.

Oznake: Modne ikone kroz povijest, Josephine de Beauharnais

Prije svega bih htjela reći da je ovo moj stoti post !

Nakon što sam vam prošli tjedan predstavila predivnu orijentalistički dizajn, ovaj sam se put odlučila za nešto klasičniji haljinu. Ni manje ni više nego moja omiljena moda - moda osamnaestog stoljeća.



Ova je haljina lijep i klasičan primjer mode osamnaestog stoljeća i potječe iz 1756. godine. Izrađena je, kao i većina haljina tog doba, od teške svile u prljavo ružičastoj nijansi. Samu tkaninu ukrašavaju printovi bijelih cvjetića i ruža u ružičastim i žutim nijansama.

Kroj ove haljine nam govori da se radi o francuskoj dvorskoj haljini. Naime, stražnji dio pada u naborima od leđa do poda. Za razliku od francuskog stila haljine, engleski ima prijanjajući struk i nema ovih faldi na leđima. To je samo još jedan dokaz sofisticiranosti i raskoši francuskih stilova koje ja preferiram. Haljina prilično jednostavna, u usporedbi prema periodu koji slijedi i uz nju ne bi bile nošene visoke perike. Čak štoviše kosa ili perika bile bi napudrane i dekorirane biserima ili decentnom ružom.



Haljina je s prednje strane otvorena a ''podsuknja'' je bogato ukrašena raskošnom čipkom koja se simetrično pruža s obje strane dok centar ukrašavaju ružičaste ruže, mali listići u nijansama zelene boje i svjetlo plavo cvijeće koje izvire neprimjetno iz cjeloukpnog pejzaža ove prekrasne haljine.

Gornji je dio također bogato dekoriran te optočen ornamentima koje uključuju male ružice i čipku.



Možete li zamisliti Madame de Pompadour odjevenu u ovu haljinu kako se hladi lepezom dok joj napudranu kosu krase biseri te stoji uz prozor svog salona i gleda kišu kako kvasi njene čarobne vrtove Versaillesa ?

Oznake: Haljina tjedna

U Viktorijanski doba simbolizam je imao veliki značaj u životima ljudi, umjetnosti i modi. Različite boje, drago kamenje, cvijeće ili pokreti lepeze nosili su svoju poruku. Danas ću se usredotočiti na jezik cvijeća.



Viktorijanska era vrijeme je strogih pravila i etikete koja nije dopuštala koketiranje ili nemoralno ponašanje. Šarmantan način komunikacije među ljubavnicima je bio putem cvijeća, odnosno buketa cvijeća. Cvijeće je bilo obožavano u ovom dobu i ukrašavalo je haljine, šešire, porculan, domove ljudi, nakit, kosu i poprsja mnogih dama. Mladići su mogli očarati ili uvrijediti dame samo poklanjajući im određeno cvijeće.

Jezik cvijeća omogućavao je potajno koketiranje i komunikaciju među ljubavnicima u strogom okruženju sa snažnim osjećajem etikete i prikladnosti. Još u doba regencije počele su izlaziti knjižice sa simbolima cvijeća i one su služile nešto kao riječnik, omogućavale su prepoznavanje simbola. Dame su u Viktorijansko doba voljele slagati bukete. Tussie-Mussies bili su popularna vrsta buketa i česti poklon prijateljima ili zaručnicama. Bili su to mali buketići ukrašeni čipkom i svilenom vrpcom, a krasilo ih je najčešće ljupko poljsko cvijeće ili ono jakog mirisa. Miris cvijeća ili način na koji je ono raspoređeno u buketu nosilo je posebnu poruku.

Pomamu za cvijećem i njegovim simbolizmom donijela je u Europu još u osamnaestom stoljeću Lady Mary Wortley Montagu, žena britanskog ambasadora u Turskoj i dopisnica iz Turske. Određeno značenje cvijetova poznavalo se u zemljama orijenta još mnogo prije, a posebno je popularna ova praksa bila na dvoru Carigrada koji je u prvoj polovici osamnaestog stoljeća bio lud za tulipanima.

Jezik cvijeća pojavio se najprije u Francuskoj 1810.ih, zatim je svoj procvat doživjeo u Engleskoj 1830.ih godina i naposlijetku u Americi oko 1850. godine.

Popis cvijeća i njegova značenja:

Akacija - tajna ljubav
Akant - umjetnost
Aloe vera - tuga
Amarilis - ponos
Azalea - umjerenost



Badem - nada
Bazga - suosjećajnost
Begonija - oprez
Božikovina - predviđanje
Cvijet breskve - dugovječnost i velikodušnost
Bršljan - ovisnost i postojanost

Cinija - misli o odsutnom prijatelju

Čičak - plemstvo

Dalia - elegancija i dostojanstvo

Đurđice - slatkoća, čednost, poniznost

Gladijola - snaga karaktera i čast



Hibiskus - rijetka ljepota vrijedna divljenja
Hortenzija - frigidnost i bezdušnost

Iris - dobre vijesti
Ivančice: općenito - nevinost, odana ljubav, vjera, vedrina, jednostavnost
crvena - ljepota nepoznata onome koji ju posjeduje

Cvijet jabuke - sklonost
Jaglac - dosljednost
Jasmin - bezuvjetna ljubav
Jorgovan - mladenačka nevinost i sjećanja



Karanfili: crveni - duboka ljubav, strast
zeleni - tajni simbol sljedbenika Oscara Wilda
bijeli - čista ljubav, nevinost i vjernost
rozi - majčinska ljubav, nezaboravnost
žuti - prezir, razočaranje, odbijanje
ljubičasti - hirovitost, ćudljivost, promjenjivost, nepouzdanost
šareni - odbijanje
Kesten - pravednost
Krizanteme - blaga ljubav
Klinčić - ljubav koja ne umire
Korijander - požuda
Komorač - snaga, laskanje i prijevara
Cvijet kruške - dugo prijateljstvo

Lijepe kate - simbol ljubavi i otmjenosti i vjernosti
Lavanda - predanost i nepovjerenje
Cvijet limuna - diskrecija
Cvijet limete - bludništvo
Lopoč - djevičanstvo, čistoća srca
Vijenac lovora - slava



Ljiljan: bijeli - čednost
crveni - visoke aspiracije
narančasti - žudnja i strast
Ljubičica: plava - vjernost
ljubičasta - sanjarenje
bijela - skromnost

Maćuhica - ozbiljnost
Mak: općenito - vječni san, zaborav, mašta
crveni - zadovoljstvo
bijeli - utjeha, snovi, mir
žuti - bogatstvo i uspjeh
Maslina - mir
Matičnjak - suosjećanje
Maslačak - koketiranje
Metvica - sumnja
Mirta - ljubav i brak
Narcise - sebičnost, neuzvraćena ljubav, poštovanje
Neven - tuga i bol



Orhideja - vrijedna ljepota

Pakujac - ludost
Pelin - odsutnost, gorka tuga

Rodondendron - opasnost
Rosopas - radosti koje dolaze
Ruže: crvene - prava ljubav
modre - tajnovitost, ostvarenje nemogućeg
bijele - nevinost, čednost, virtuoznost,
osušene bijele - žalost
crne - mržnja
žute - prijateljstvo, nevjera, ljubomora, umiruća ljubav,
roze - milost, naklonost
svjetlo roze - želja, strast, energija, radost života
tamno roze - zahvalnost
tamnocrvene - nesvijesna ljepota
boje koralja i narančaste - želja, strast
lila i ljubičaste - ljubav na prvi pogled
Ružmarin - uspomene



Slak - uzaludna ljubav
Suncokret - čiste i uzvišene misli

Cvijet šljive - ljepota i dugovječnost

Cvijet trešnje - prolaznost (života), nježnost i ljubaznost
Trska - poslušnost
Tulipani - ljubav bez nade

Visibabe - utjeha i nada
Vrijesak - usamljenost, ljepota, divljenje, zaštita

Zvončići - razočaranje, gubitak

Koliko je samo stvari Viktorijanska žena morala zapamtiti, i to ne samo jezik cvijeća nego i jezik lepeze i dragog kamenja, naravno trebalo je upamtiti i najnovije tračeve i uz to trčati za bračnim ponudama.

Kraljica Sofija, tvrdoglava princeza od Wurttemberga koja je pokopana u svojoj vjenčanici jer se po njenom mišljenju, njen okončao na dan kada se udala.



Sofija se rodila 17. lipnja 1818. godine u palači Ludwigsburg u Stuttgartu. Majka Katarina Pavlovna umrla je samo godinu dana nakon njenog rođenja i malena je Sofija stavljena pod skrb očeve sestre Catharine, druge žene Napoleonovog brata Jeromea. Sofija je bila sestrična kraljice Viktorije i Georgea V.

Potencijalni udvarač bio je Kralj Otto od Grčke, no njen ambiciozni otac nije imao previše povjerenja u novoosnovanu Grčku monarhiju. Konačno se udala za Williama III., nizozemskog princa 18. lipnja 1839. godine, dan nakon svog dvadesetprvog rođendana. Njen otac je imao planove da ona nakon vjenčanja dominira nad mužem i naposlijetku nasljedi krunu nakon njegove smrti.

Nakon što su postali kralj i kraljica, preselili su se u palaču Noordeinde. Iako brak nije bio uspješan, proizveo je troje djece, odnosno tri sina: Williama, Mauricea i Alexandera. Williamova majka, ujedno i Sofijina teta nije odobravala brak i često je na nju gledala s prijezirom. William se u svemu savjetovao s majkom koja nije željela da se on oženi sa kćer sestre koju je mrzila.



Sofia i William nisu si karakterno nimalo odgovarali. Ona je bila daleko superiornija od njega, intelektualno i nije odgovarala njegovom senzualnom karakteru. Dok je on volio suvremeno slikarstvo, glazbu i glumu ona je zabavu našla u pisanju pisama i bila je veliki ljubitelj povijesti. William je imao nekoliko ljubavnica, a Sofija ga je javno smatrala inferiornim i nesposobnim za ulogu kralja te je nerijetko dala na znanje da bi ona bolje preuzel teret krune.

Sofija je bila zaštitnica umjetnosti i poticala je slikare poput Nicolaasa Pienemana i Johana Bartholda Jongkinda. Poticala je i zaštitu životinja i izgradnju parkova. Tijekom života održala je bliske veze sa europskim monarhima, posebno sa kraljicom Viktorijom i Napoleonom III. i njegovom ženom.

Od 1855. godine ona i William živjeli su odvojeno. Njen najmlađi sin Alexander je ostao živjeti s njom i uz nju je odrastao u inteligentnog čovjeka. Stariji sin Willian ostao je živjeti s ocem i odrastao je u raskalašenog mladića. Srednji sin Maurice umro je još 1850. godine. Sofija je molila svog oca za rastavu od Williama, no on nije pokazao suosjećanje i nije odobrio.



Sofija je umrla 3. lipnja 1877. u pedeset devetoj godini života. Prema njenoj posljednjoj želji pokopana je u vjenčanici, jer je prema njenim riječima, njen život je završio na dan kada se vjenčala.

Šteta što je pokopana u vjenčanici, u suprotnome bi njenu, pretpostavljam, divnu vjenčanicu mogli gledati u muzeju.

Donosim vam ovu iznimnu haljine Titanik mode iz 1911. godine.



Ova haljina pršti orijentalizmom koji se očitovao u motivu paunovog perja i zagasitim nijansama tirkizne boje koje iskaču iz temeljnih zemljanosivih nijansi. Struk je nešto viši, a poprsje je ukrašeno raskošnim likom pauna sa raširenim perjem. Rukavi su u dva dijela, odvojeni blistavom trakom od tirkizne svile. Drugi dio rukava je uzak i prozračan. Suknja se spušta usko u naborima sive tkanine, s obje strane ju okružuje intrigantan uzorak paunova perja a sam završetak je blistave plave svile.

Paun je još od antičkog doba simbol besmrtnosti jer ga je boginja Hera stvorila od pastira Argusa koji je imao stotinu očiju koje su simbolizirale raj i zvijezde. U Babilonskom i Perzijskom carstvu paun je bio simbol aristokracije i često je ukrašavao zidine palača. Paun također označava i bogatstvo zbog svog raskošnog perja iznimno lijepe modre boje.

Stražnji dio haljine je još impozantniji jer se traka oko struka spušta skoro do poda i završava u resicama. Jedna je vrpca tirkizne a jedna jarko modre boje. Stražnji je dio, općenito, vrlo sličan prednjemu; s leđa izviruje paun i detalji njegova perja prekrivaju i rukave i dio suknje. Ovu je sjajnu, orijentalističku haljinu kreirao Paul Poirot, inovativni pariški kreator, obožavatelj istočne kulture i jakih boja dragulja. Posebno je volio kombinirati zelenu i plavu boju. O



Iako ova lepeza nije originalno nošena uz haljinu, mislim da je vrlo prikladna jer utjelovljuje motiv paunova pera i prekrasnu kraljevsko plavu boju. Ova haljina jednostavno pršti svježnom i inovativnošću koja nije tako strana modi ove dekade.



Nadam se da vam se svidjela ova haljina, jer u ovoj ću temi prezentirati samo važne i kreativne dizajne, i naravno one koji mi se budu svidjeli.

Oznake: Haljina tjedna

Nedavno sam pročitala roman Časni trgovci koji je napisala Philippa Gregory pa bih htjela napisati nešto o modi i okruženju likova.



Radnja je smještena 1787. godine u Bristol koji doživljava nagli ekonomski procvat. U središtu radnje je Josiah Cole, trgovac koji se postupno obogaćuje trgovinom roblja. No, za napredak u poslu potreban mu je kapital i veze do kojih je došao kroz brak sa Frances Scott. Frances je tridesetčetverogodišnja, ocvala žena i usidjelica koja je radila kao guvernanta na selu. Nije se udala u cvijetu svoje mladosti, njen otac je bio preponosan a ona je ciljala previsoko. Iako ne voli Josiaha, odlučuje se udati za njega jer je sve bolje od muka usidjeličkog života.

Frances nikada nije bila ljepotica, ali sada su joj već trideset četiri godine, a bol i razočaranje s njezina su lica isprali mladenački sjaj. Na čelu je imala bore, oko usana nazirale su se spuštene bore nezadovoljstva. Imala je blijedu i suhu kožu, tamne podočnjake, zapravo jedina njena ljepota bile je duga crna kose bez ijedne sijede vlasi. Svima je bilo jasno da se nije udala iz ljubavi. Hladnoća u njezinu srcu odražaval se u hladnokrvnoj ozbiljnosti njezina lica.

Prvih nekoliko mjeseci braka živjela je u kući izgrađenoj kraj skladišta na doku. Strahovit smrad znoja, bolesti, ruma i šećera visio je nad dokom kao maglica. Taj je reski miris prodirao i u kuću i vječno nastanjivao Josiahovu odjeću.



Isporuka od petnaest robova dolazi brodom iz Afrike i Frances je zadužena za njihovo poučavanje da bi ih kasnije mogli skupo prodati kao sluge. Ubrzo se sele u bogati dio grada - Queens square, u jednu od najvećih i najimpozantnijih kuća na trgu. Neke su kuće na tom trgu bile izgrađene od bathskog zlatnog kamena, a neke od crvene cigle u arhitektonskom stilu Queen Anne. Na sredini trga stajao je kao i sada kip konjanika, a travata je površina bila omeđena drvoredom.





Mehuru je jedan od najpametnijih robova i ubrzo se između njega i Frances razvije ljubav, unatoč nepremostivim kulturnim i društvenim razlikama. Mehurua i Frances povezuje očajna potreba za ljubavlju i među njima se rađa neodoljiva privlačnost. Na samom kraju romana Frances rodi dijete, malog dječačića puti boje ruma i tamnih očiju poput Francesinih. Mehuru shvati da je to njegov sin, a Elizabeth, druga ropkinja, pobrine se za dijete. Frances pri porodu umire, ali podsjeća Mehurua da pročita njenu oporuku. U oporuci ona oslobađa robove, budući da su kupljeni njenim mirazom. Oporuka završava njenim riječima ''Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim što smo vam učinili. Žao mi je, strašno mi je žao. Možda jednog dana naučimo živjeti zajedno u ljubavi i poštovanju ?''

Radnja se proteže od 1787. do 1789. godine. Moda je u to doba bila u prijelazu između stilova, posebno u Francuskoj, no u Engleskoj su već desetljećima prije haljine bile jednostavnije, užih suknji i pogodne za šetnje i boravak na otvorenom. Prvi dan poslije vjenčanja odjenula je jutarnju haljinu od bijelog muslina, izvezenu na rubovima. Žena njenog strica darovala joj je čitave bale platna kao vjenčani poklon. Sva joj je garderoba bila obnovljena i poboljšana darovima njenih sestrični i strine.



U Engleskoj su u to doba perike nošene vrlo rijetko, muškarci su ih još ponekad nosili, a žene skoro pa nikako. Budući da je radnja u Bristolu koji je bio industrijski grad a ne mjesto zabave poput Londona ili ladanja kao Bath, odjeća je bila ozbiljnija i jednostavnija. Teško da je Frances imala priliku nositi muslinske haljine jednostavnog kroja i hladiti se lepezom na ljetnom poslijepodnevu u tmurnom i mračnom Bristolu. Budući da je obitelj Cole još bila u usponu, moda nije bila predmet fokusa obiteljskih financija.



Sve u svemu ovaj je roman zanimljiv i čitljiv, ali mislim da nije utjecajan i za dvadesetak godina neće ostaviti traga ili posebnog značaja kao npr. romani sestara Bronte ili Jane Austen.

Možda niste čuli za roman Male žene koji je davne 1868. godine napisala američka književnica Louisa May Alcott. Dirljiva je to priča o četiri sestre koje se, svaka na svoj način, suočavaju sa odrastanjem i odgovornošću zrelog doba. Obitelj, ljubav i neovisnost su temeljni motivi romana i zato su aktualni danas kao i u vrijeme objavljivanja.



Ako ste i pročitali ovaj predivan roman, vjerojatno niste znali da su likovi četiri sestara kao i njihove dogodovštine bazirane na djetinstvu Louise i njenih četiri sestara. Louisa May rodila se koncem hladnog i tmurnog studenog 1832. godine u Germantownu u Pennsylvaniji. Bila je kćerka transcendentalista Amosa Bronsona Alcotta i Abby May.
Rođena je kao druga od četiriju sestara, ostale su Anna Bronson, najstarija, te mlađe Elizabeth Sewall i Abigail May.

Obitelj se 1838. godine preselila u Boston, gdje je njen otac osnovao eksperimentalnu školu i pridružio se klubu transcendentalista zajedno sa Ralphom Waldom Emerson i Henrijem Thoreauom. Dvije godine kasnije preselili su se u Concord u Orchard house u kojoj je smještena i radnje romana Male žene. Sadašnji interijer ove kuće gotovo je identičan onome kada ga je Louisa obitavala. Krajnje neobično za to doba, Alcottovi su bili vegetarijanci i jeli su povrće iz svoga vrta iza kuće.



Većinu obrazovanja stekla je od oca koji je vjerovao u ''slatkoću samoodricanja'', no neke je lekcije primila i od Emersona, Thoreaua i Margaret Fuller koji su bili obiteljski prijatelji. Siromaštvo ju je natjeralo da prihvati poslove poput guvernante, krojačice, sluškinje a često je pisala i priče za novine. Njene su sestre prihvatile slične poslove kako bi financijski pomogle obitelji a njihova majka se prepustila socijalnom radu s Irskim imigrantima. Zbog svih tih vanjski pritisaka, pisanje je postalo kreativan i emotivan predah za Louisu. Njena prva knjiga Priče o cvijeću objavljena 1854. godine bila je zbirka priča koje je napisala sa samo šesnaest godina.

Kao odrasla, bila je abolicionistica i feministkinja. Zalagala se za prava žena i pokret sufražetkinja i bila je prva žena koja je glasovala na izborima u Concordu. 1850.te su bile teško razdoblje za Alcottove. U jednom trenutku 1857. godine Louisa je, ogorčena neuspjehom i ispunjena očajanjem, čak pomišljala na samoubojstvo. Tijekom te godine pročitala je biografiju Charlotte Bronete i našla je mnogo poveznica sa svojim životom. Sljedeće godine njena sestra Elizabeth je umrla, a Anne se udala za Johna Pratta. Louisa je to osjetila kao raspad sestrinstva i kraj djetinstva.

Za vrijeme Građanskog rata radila je u bolnicama i pomagala ranjenicima u Georgetownu. Svoj poluautobiografski roman Male žene objavila je 1868. godine, a već sljedeće godine objavila je drugi dio koji prati odrastanje četiriju sestara. Louisa je lik Jo bazirala na sebi, a mnogi događaji također vuku reference iz njenog života. Bethina smrt, Megino vjenčanje i rivalstvo između Jo i Amy također vuku reference iz njenog života. Iako se sama Louisa nikada nije vjenčala, Jo se u romanu uda za profesora Bhaera, a mladi Laurie, njen dragi prijatelj iz djetinstva je bio zaljubljen u nju, ali ljubav mu nije bila uzvraćena. Ipak, Louisa se u Europi zaljubila u poljskog mladića Ladislava "Laddiea" Wisniewskog, o tome je pisala u svom dnevniku, a lik Laurie je baziran na njemu.



U romanu glavni su likovi četiri sestre Meg, Jo, Beth i Amy, njihova majka i otac koji se bori u Građanskom ratu, mladi bogati susjed Laurie, njihova tetka March i obitelji Moffat i Gardiner.

Margaret Meg March, najstarija, ima šesnaest godina na početku romana i vrlo je lijepa, svijetla i zaobljena, velikih očiju, guste i meke smeđe kose, slatkih usta i bijelih ruku... Meg radi kao guvernanta u obitelji King i kasnije se uda za Johna Brookea, Laurievog tutora s kojim ima blizance Daisy i Demija. Nakon što se Meg uda, postaje zavisna o Johnu i zarobljena u kući sa dvoje male djece. Meg je zadovoljna kćer koja nije dostigla Louisin ''ideal ženstvenosti'' i ravnopravnosti. Louisina sestra Anne je baza za Meg.

Josephine Jo March, druga sestra po redu, ima petnest godina i preslika je same Louise. Ona je nespretna, drska i samouvjerena i često se ponaša kao dječak. Jo je temperamentna i to ju često dovede do svađe sa sestrama no uz pomoć majke i sestre Beth nauči kontrolirati svoju narav. Dvije starije sestre uzele su pod brigu dvije mlađe, tako se meg brinula za Amy a Jo za Beth. Beth i Jo , iako karakterno potpuno suprotne, bile su vrlo bliske i često je Beth bila jedina koja je mogla umiriti Jo, a Jo je jedina znala skrivene misli stidljive Beth.

Jo obožava čitati i pisati i često sastavlja igrokaze za svoje sestre. Isprva odbacuje ideju braka i ljubavi jer smatra da će ju to odvojiti od sestara, ali kasnije upozna i zaljubi se u njemačkog profesora Bhaera kojeg je upoznala u New Yorku. Bhaer ima sve kvalitete koje su nedostajale njenom ocu; toplinu, bliskost i sposobnost nježnog izražavanja ljubavi.



Elizabeth Beth March, plaha i nježna djevojčica od trinaest godina koja obožava glazbu. Njene sestre polako napuštaju roditeljski dom, a ona nema nikakvu želju da napusti kuću i obitelj. Posebno je bliska s Jo; nakon što dobije šarlah, Jo ju njeguje i brine se za nju. Iako se oporavi od bolesti, njeni je zdravlje trajno oslabljeno. Kako odrasta, Beth shvaća kako njeno doba sa voljenima dolazi kraju. Obitelj ju je preselila u najljepšu sobu u kući i tamo stavila sve njoj najdraže - cvijeće, klavir, Join radni stol, obožavane mačiće, očeve najbolje knjige, majčin naslonjač i Amyine crteže. Beth umire kao i Louisina sestra Elizabeth. Louisa je u dnevnik napisala ''...zadnji pogled tih prelijepih očiju i utonula je u vječni san.'' U romanu stoji ''...u mračnom satu pred svanuće posljednji put udahnula je na istim onim grudima na kojima je udahnula i prvi put, oprostivši se samo pogledom prepunim ljubavi i kratkim uzdahom.'' Beth je pogodilo što svi odlaze i napuštaju njoj tako drago gnijezdo.

Amy March je najmlađa i pomalo razmažena sestra koja voli umjetnost i posjeduje nesumnjiv crtački dar. Bila je najsretnija crtajući cvijeće, dizajnirajući odjeću za vile, i ilustrirajući priče vrlo čudnim umjetničkim djelima. Imala je dobru narav i sposobnost da drugima ugađa bez napora. Kada je Beth razboli, Amy pošalju kod stare tetke March koja zavoli njenu ljupku narav. Kasnije ju povede sa sobom u Europu i Francusku gdje Amy vježba slikanje. Amy se nakraju uda za Lauriea i ima kćerku Elizabeth, koja je dobila ime po njenoj teti Beth i kao i ona nježna je i boležljiva.

Ovo je zbilja divan roman kojem se često vraćam i koji mi je izvor inspiracije i maštarenja. Divno je promatrati odrastanje četiriju sestara i njihove životne sudbine.

Claude Monet značajna je figura u razvoju Impresionizma koji je u potpunosti promijenio slikarstvo druge polovice devetnaestog stoljeća. Kroz svoju dugu karijeru slikao je najčešće pejzaže i dokolicu stanovnika Pariza i okolice, kao i Normandijsku obalu. Utjecao je na razvoj modernizma u dvadesetom stoljeću razvijanjem tehnike koja je pokušavala predočiti sam čin percepcije prirode na platnu.



Claude Monet rodio se u Parizu 1840. godine, a odgojen je u Normandiji. Slikarstvo u prirodi upoznao je kod Eugena Boudina, poznatog po slikama odmarališta sjeverne obale. U dobi od dvadeset i dvije godine pridružio se pariškom ateljeu slikara Charles Gleyre. Njegovi kolege bili su Auguste Renoir, Frédéric Bazille i mnogi drugi budući impresionisti. Pri posjeti Louvreu primijetio je mlade slikare kako kopiraju dijela starih majstora. Budući da je donio i svoje boje i kistove sa sobom, on je umjesto toga sjeo kraj prozora i slikao krajolik.

U ranim je godinama uživao ograničeni uspjeh koji je postigao svojim pejzažima, morskim krajolicima i portretima koji su bili izloženi u salonima 1860.ih godina. Unatoč tome, mnogi njegovi neprihvaćeni i odbijeni radovi poput slike Žene u vrtu (iznad) potaknuli su ga da se udruži sa Edgar Degasom, Édouard Manetom, Camille Pissarrom, Renoirom i ostali u izložbi impresionista 1874. godine. Slika Impression: Izlazak sunca dala je poseban doprinos izložbi, a promatrana je s preziorm zbog njenih nejasnih oblika i laganih poteza.

Ipak, umjetnici su ovu kritiku prihvatili kao značku časti te su njen naziv prihvatili za cijeli umjetnički pokret. Unatoč tome naziv je isprva korišten posprdno.



Monet je inspiraciju nalazio u svome okruženju te je slikao ljude i mjesta koja je najbolje poznavao. Njegova prva žena Camille, i druga žene Alice često su mu služile kao modeli. U srpnju 1870. izbio je Francusko-Pruski rat i Monet, koji je utočište našao u Engleskoj, proučavao je djela Johna Constablea i Josepha Williama Turnera, čiji su ga pejzaži potaknula na inovacije u proučavanju boje.

Pri povratku u Francusku, preselio se u Argenteuil koji je bio samo petnaest minuta udaljen vlakom od Pariza, zatim u Vétheuil i konačno 1883. u ruralni Giverny. Njegov dom i vrtovi bili su mjesto okupljanja njegovih prijatelja, uključujući Maneta i Renoira koji su često, uz njega, slikali u vrtu.



Sljedeći korake Barbizonskih slikara koji su pola stoljeća prije postavljali svoja platna u šumi Fontainebleau, Monet je usvojio i prihvatio njihovo pomno promatranje i naturalistički naglasak na slikama. Iako su Barbizonci slikali samo skice na otvorenom zraku a kasnije ih dovršavali u ateljeima, Moneove su slike gotovo u potpunosti nastajale vani.

Njegova potreba za prikazivanjem prirode što točnije ga je potaknula da odbaci eurospke konvencije koje uređuju odnos kompozicije, boje i perspektive.

Kao i većina impresionista inspirirala ga je japanska umjetnost, a njegova žena Camille često je služila kao model za zanosne žene u kimonoima koje je slikao. Pod utjecajem japanskih gravura na drvetu Moneova asimetrična kompozicija forme naglašava dvodimenzionalnu podlogu eliminirajući time linearnu perspektivu i napuštajući trodimenzinalno modeliranje.



Donio je jarke boje svojim radovima, a za podlogu za slikanje pejzaža koristio je svijetle, a ne tamne boje kako je bilo uobičajeno u tradicionalnom slikanju krajolika.

Monetov interes za slikanje percepcivnih scena posebno se iskazao u 1890.ima u slikama poput Jablana ili Katedrale Rouen. Monet je slikao jedno te isti prizor iznova i iznova zapažajući kako se njihov izgled mijenjao tijekom dana. Svjetlo i sjena igrali su posebno ulogu u seriji slika Katedrale Rouen. Čak je unajmio i sobu preko puta zapadnog pročelja katedrale 1893. godine koju je pretrpao kistovima i platnima.



Monetova žena Camille umrla je od tuberkuloze 1879. godine nakon što je rodila njihovog drugog sina Michela. Monet je tada ostao živjeti sam sa dva sina u kući Ernesta Hoscheda, bogatog vlasnika trgovine i patrona umjetnosti. Nakon što je Ernest bankrotirao i pobjegao u Belgiju, njegova žena Alice ostala je sama sa šestero djece te je počela živjeti zajedno sa Monetom i njegova dva sina Jeanom i Michelom. Početkom svibnja 1883. godine Monet je iznajmio kuću i zemljište za svoju, sada veliku obitelj. Na zemljištu nalazio i njegov studijo te pomno uređivani vrtovi orhideja i ribnjaci koje je volio slikati.

Do početka 1890.ih Monet se dovoljno obogatio te je kupio kuću i okolno zemljište. Monet je bio sklon slikanju kultivirane prirode poput svojih vrtova u Giverniju, jezerca s lopočima i mostićem. Često je odlazio slikati i na Seinu. Svakodnevno je pisao upute svojim vrtlarima sa preciznim uputa kako da uređuju njegove vrtove a inspiraciju je nalazio i u boaničkim knjigama. Kako je njegovo bogatstvo raslo, vrtovi su postajali sve ljepši. Iako je zaposlio sedam vrtlara, zauvijek je sam ostao arhitekt svojih vrtova.



Monetova umjetnost zavisila je od promatranja okoline u tom trenutku, i u tom je kontekstu uvijek autobiografska. Promatrač može primijetiti godišnje doba, vremenske prilike pa čak žensku modu trenutka u mnogim njegovim slikama. Impresionizam a i umjetnost općenito uvijek su na neki način bili usko povezani.

Godine 1892. Ernest je umro i Alice se službeno udala za Moneta iako su već desetak godina živjeli zajedno. Od sve Aliceine djece Blanche mu je bila najdraža, a ona se kasnije i udala za njegovog starijeg sina Jeana. Alice je umrla 1911., a Jean 1914. godine. Blanche se nakon Aliceine smrti nastavila brinuti za njega, posebno nakon što mu se vid počeo variti zbog sive mrene.

Između 1884. i 1908. godine Monet je putovao po mediteranu i to je putovanje izrodilo seriju slika, posebno krajolika, mora i drveća. Naslikao je važnu seriju slika u Londonu od kojih sve prikazuju zgrade parlamenta kraj Temze.



1910.ih i 1920.ih Monet se isključivo posvetio slikovitim lopočima na vodi koje je slikao na svom imanju u Giverniju. Njegova konačna serija prikazuje ribnjak u kojem apstraktna vizualizacija biljaka i vode proizlazi iz širokih poteza boje i zamršeno izglađene strukture. Nedugo nakon njegove smrti, a umro je kao bogat i cijenjen čovjek od osamdeset šest godina, francuska vlada smjestila je njegov seriju ribnjaka u posebno izgrađenu galeriju u Orangeriu u Parizu gdje se nalaze i danas.



Njegov sve mutniji vid stvorio je impresivne i jedinstvene slike jezerca u kojima se voda i lopoči naprosto stapaju u vidljivim potezima kista. Monet je umro 5. prosinca 1926. godine od raka pluća u osamdesetšestoj godini. Pokopan je na groblju u Giverniju uz jednostavnu ceremoniju.