Nedavno sam pročitala roman Časni trgovci koji je napisala Philippa Gregory pa bih htjela napisati nešto o modi i okruženju likova.
Radnja je smještena 1787. godine u Bristol koji doživljava nagli ekonomski procvat. U središtu radnje je Josiah Cole, trgovac koji se postupno obogaćuje trgovinom roblja. No, za napredak u poslu potreban mu je kapital i veze do kojih je došao kroz brak sa Frances Scott. Frances je tridesetčetverogodišnja, ocvala žena i usidjelica koja je radila kao guvernanta na selu. Nije se udala u cvijetu svoje mladosti, njen otac je bio preponosan a ona je ciljala previsoko. Iako ne voli Josiaha, odlučuje se udati za njega jer je sve bolje od muka usidjeličkog života.
Frances nikada nije bila ljepotica, ali sada su joj već trideset četiri godine, a bol i razočaranje s njezina su lica isprali mladenački sjaj. Na čelu je imala bore, oko usana nazirale su se spuštene bore nezadovoljstva. Imala je blijedu i suhu kožu, tamne podočnjake, zapravo jedina njena ljepota bile je duga crna kose bez ijedne sijede vlasi. Svima je bilo jasno da se nije udala iz ljubavi. Hladnoća u njezinu srcu odražaval se u hladnokrvnoj ozbiljnosti njezina lica.
Prvih nekoliko mjeseci braka živjela je u kući izgrađenoj kraj skladišta na doku. Strahovit smrad znoja, bolesti, ruma i šećera visio je nad dokom kao maglica. Taj je reski miris prodirao i u kuću i vječno nastanjivao Josiahovu odjeću.
Isporuka od petnaest robova dolazi brodom iz Afrike i Frances je zadužena za njihovo poučavanje da bi ih kasnije mogli skupo prodati kao sluge. Ubrzo se sele u bogati dio grada - Queens square, u jednu od najvećih i najimpozantnijih kuća na trgu. Neke su kuće na tom trgu bile izgrađene od bathskog zlatnog kamena, a neke od crvene cigle u arhitektonskom stilu Queen Anne. Na sredini trga stajao je kao i sada kip konjanika, a travata je površina bila omeđena drvoredom.
Mehuru je jedan od najpametnijih robova i ubrzo se između njega i Frances razvije ljubav, unatoč nepremostivim kulturnim i društvenim razlikama. Mehurua i Frances povezuje očajna potreba za ljubavlju i među njima se rađa neodoljiva privlačnost. Na samom kraju romana Frances rodi dijete, malog dječačića puti boje ruma i tamnih očiju poput Francesinih. Mehuru shvati da je to njegov sin, a Elizabeth, druga ropkinja, pobrine se za dijete. Frances pri porodu umire, ali podsjeća Mehurua da pročita njenu oporuku. U oporuci ona oslobađa robove, budući da su kupljeni njenim mirazom. Oporuka završava njenim riječima ''Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim što smo vam učinili. Žao mi je, strašno mi je žao. Možda jednog dana naučimo živjeti zajedno u ljubavi i poštovanju ?''
Radnja se proteže od 1787. do 1789. godine. Moda je u to doba bila u prijelazu između stilova, posebno u Francuskoj, no u Engleskoj su već desetljećima prije haljine bile jednostavnije, užih suknji i pogodne za šetnje i boravak na otvorenom. Prvi dan poslije vjenčanja odjenula je jutarnju haljinu od bijelog muslina, izvezenu na rubovima. Žena njenog strica darovala joj je čitave bale platna kao vjenčani poklon. Sva joj je garderoba bila obnovljena i poboljšana darovima njenih sestrični i strine.
U Engleskoj su u to doba perike nošene vrlo rijetko, muškarci su ih još ponekad nosili, a žene skoro pa nikako. Budući da je radnja u Bristolu koji je bio industrijski grad a ne mjesto zabave poput Londona ili ladanja kao Bath, odjeća je bila ozbiljnija i jednostavnija. Teško da je Frances imala priliku nositi muslinske haljine jednostavnog kroja i hladiti se lepezom na ljetnom poslijepodnevu u tmurnom i mračnom Bristolu. Budući da je obitelj Cole još bila u usponu, moda nije bila predmet fokusa obiteljskih financija.
Sve u svemu ovaj je roman zanimljiv i čitljiv, ali mislim da nije utjecajan i za dvadesetak godina neće ostaviti traga ili posebnog značaja kao npr. romani sestara Bronte ili Jane Austen.