solitudine
Čuda
Na poleđini cvijeta
Utisnuti inicijal
Nagovješta bistrinu
Zvono izjutra, mamurno
Nema kraja
Čuda su na distanci zjenica
Milje koje prelazim
Svakog momenta iznova
Što si?
Svijet ne razaznaje boje.
Nijanse su pod vjeđama.
Načini na koje opet sanjam te
Sve bez noći, sve bez sna.
Nema kraja
Čuda su na relaciji asfalta
U kičmi osjetim prodor
Netaknutih ti ruku
Prstiju koje dodirnuti ne smijem.
Što sam?
Svijet ne razlikuje duge.
Ne odijeljuje sljepilo od nevida.
Ja mogu tebe gledati
A da ne vidim ništa
Samo te osjetim
Nema kraja, ja te osjetim.
Čuda su kako
Ne znaš me prepoznati….
Pjesma za Gospodina Nikoga
Gospodine Nitko
Napokon posveta i od mene.
Sutra ću vas podjednako
Kao i vlastite sumnje
Voljeti više nego što svijet voli nas.
Zar doista moram plakati u bunilu
Nositi iste, posivjele traperice
Kako biste se osvrnuli
I poklonili mi tren?
Gospodine Nitko, ja sam pisac.
A psujem toliko da me gotovo sram izreći
A ne sramim se kad izgovaram
Njeno ime.
Ona je trebala imati neko drugo ime.
Ona se trebala prezivati kao ja.
Trebala je u dva sata iza ponoći
Prijeći na moju stranu postelje.
Gdje sam i ja bio
Igrom snova.
Jest, pisac sam, Gospodine Nitko
Ali Vi ste poznatiji svijetu sanjara.
Idete na sastanke zanesenih duša
Koje vole pero, i dvije, tri žene istodobno
I sve su te ljubavi podjednako bolne. I stvarne.
A cesta više nema
Istu putanju istine.
Ona nas sada vodi
Negdje gdje se ne možemo sastati.
Ona samnom
Ja s njom
Vi sa nama ili sa bilo kime
Tko zna da ime Vam je Gospodin Nitko.
Evo puštam suzu
Puštam pero
I Nju puštam
Potpisujem se na posvetu
Upućujem je Vama.
Samo ne znam gdje ste.
Gdje žive sanjari uostalom?
Zaljubljen u tebe
Slijedim trag napokon
Odlučene noći
Po jastuku što mi obrise
Lica tvoga ostavlja. Priču priča ustaljeni
Mjesec sa svojim mijenama. Zastanem.
Nebo je poprskano jantarom sa livada
Magle nisu više
Nalik sam na povinuti orah
Po krivuljama tijela svoga
Po krivinama
Na kojima me ne zalijećuješ više.
Volio bih da mogu reći
Slobodno,bez prijepora. Zaljubljen sam u tebe.
Volio bih pticu
Da joj prenesem ponešto od svog nemira
Pa da lakši budem
Od nediranja.
Slijedim trag odjednom
Preko očiju navučenog mraka
Možda vidjet ću te bolje
Ako te uopće ne gledam.
Magle nisu više. Odustanem.
Zaljubljen sam u tebe. I svijet to ne zna.
Ti si zaspala.
Let
Samo samnom možeš isprobati
Tugu prijeku kakve nema
Na stapci prodrhturen lat
Nekoć cvijeta
Uspomene sada. Sada sam s tobom let.
Sada s tobom iskušavam
Granice svoga uma.
Koliko te daleko
Mogu odvesti u mislima.
Gore do zažarenih brojnih lica sunca
Postupno do prepunog mjeseca
Čistog od patetike
Ove noći.
Samo samnom možeš
Izgubiti sve što si imala
A da ne osjetiš kako kamenje pada
Da ne zabole te odroni.
Kao da ničeg nije bilo
Na mjestu gdje sada
Naš je let.
Sada s tobom izazivam
Kutove svojih usana
I kako se mogu oduprijeti riječima
Što bi navrle
Kad sam usamljen…. Kako?
Zabraniti očima
Tijelu svome, izdajici
Kako se ne srušiti u tebe
Poslije dana koji
Onako žulja me u cipeli. Zašto?
Samo samnom možeš prepoznati
Kako je biti ja
Kako je biti let
Samo naš, noćas samo.
Večer od duhana
Ispijene su lampe pod strehama
I gledam kuda bih se mogao zavući
U zavjetrinu neku
Da slobodno budem slab.
Ostao sam u jučer.
U nehajnom dodiru ruke
Od kojeg su se uzdrmale stijene.
U pogledu koji me je tražio
Kojeg nisam mogao naći.
Možda jer sam zatvorio poglede
Možda jer sam se bojao.
Večer od klavira
Note uhvaćene u zraku
Ovješeni kaputi
Nepostojanje
Ja postojao sam u jučer.
U svemu čime me tjeraš
Pa se opet, pothlađena pod strehama
Vraćaš.
Naizmjence
Gubim te i osvajam
Kao da si ljubav
Kao da volim te.
Bio sam u jučer
I večer je bila
Od cimeta i tvoga tijela.
