solitudine
Pjesma za Gospodina Nikoga
Gospodine Nitko
Napokon posveta i od mene.
Sutra ću vas podjednako
Kao i vlastite sumnje
Voljeti više nego što svijet voli nas.
Zar doista moram plakati u bunilu
Nositi iste, posivjele traperice
Kako biste se osvrnuli
I poklonili mi tren?
Gospodine Nitko, ja sam pisac.
A psujem toliko da me gotovo sram izreći
A ne sramim se kad izgovaram
Njeno ime.
Ona je trebala imati neko drugo ime.
Ona se trebala prezivati kao ja.
Trebala je u dva sata iza ponoći
Prijeći na moju stranu postelje.
Gdje sam i ja bio
Igrom snova.
Jest, pisac sam, Gospodine Nitko
Ali Vi ste poznatiji svijetu sanjara.
Idete na sastanke zanesenih duša
Koje vole pero, i dvije, tri žene istodobno
I sve su te ljubavi podjednako bolne. I stvarne.
A cesta više nema
Istu putanju istine.
Ona nas sada vodi
Negdje gdje se ne možemo sastati.
Ona samnom
Ja s njom
Vi sa nama ili sa bilo kime
Tko zna da ime Vam je Gospodin Nitko.
Evo puštam suzu
Puštam pero
I Nju puštam
Potpisujem se na posvetu
Upućujem je Vama.
Samo ne znam gdje ste.
Gdje žive sanjari uostalom?
