solitudine
Za Sanju
On te doziva, slatkorječivost je meka
Kao dodir kojim oblaže ti prste
Obrubljena si njegovim kaputom
Ovratnikom skrivaš oči u kojima se on
Nazire
Zazire
Od tog da moglo bi prestati sve
Jednim korakom ti bi mogla
Znam da bi mogla
Zauvijek otići.
Za Sanju
Za svaku vlat kose njene
Za oči od sumpora
I tuge im i opora
Za haljine koje više ne nosi.
Neke su istine lakše
Kad se ne izgovore.
Jednako je s ljubavlju.
Ako odšutiš dovoljno blago
Sanja bi mogla ne osjetiti strah.
Ali njena je duša vojnika
Njene stanice vode ratove bez glasa
Za Sanju
Sanja bori se.
Zvao si je svakako
Tvojim je riječima bila zaokružena
U tvojim je njedrima jecala
Na tvoja se ramena oslanjala.
Sanja je bila takva
Da ju oslikati ne možeš.
Ne postoje takve boje.
On te više ne smije dozvati.
Pobunile su se avetinjske čitave četvrti.
To je predgrađe u koje ne zalaziš više
Jer je opkoljeno nazubljenim čempresima.
I ti više ne misliš na ljubav.
Ne sanjaš Sanju
Živiš je.
Sanja je tamo gdje razbacane su stvari
U kupaonici, na podu
Prepuno je šminke i losiona.
Sanja je u ladicama sa ručnicima
Sanja je kraj tvog omiljenog parfema.
I dok se ona odupire sebi
Pa popušta pod teretom neophodnog sebstva
Ti se odupireš da ne diraš je
Da ne udahneš Sanju kada Sanja nije
Ona koja bi mogla ne bojati se.
xxx
Osjećajnost
Kad te zaboravim u sanjanju
Virit ću kroz prozore
Nauljenog mi života
U ruci kada držim pregršt sentimenta
Stidljivo se pomičem ka zvijezdama
Tako je, da,
Kroz prozore vidim to što se pričinjava
I je li moguće
Da se ipak zaigram
Kada, namotan na sve dane
Ipak zastremim tamo gore?
Ne čujem to što slušam
Između dva strujanja zraka
Tutnji omalovaženo Ne idi
Ravno posred neopaženih oblaka
Ipak idem, ipak da
Kad te se sjetim u stvarnosti
Umjesto jastuka gdje spavam neispavan
Pomilovat ću zagrijane nedovršenosti
Života
Jer kada pitam je li moguće
Već se desi iluzija
Da mi iza svijeta i objektiva očiju
Uputiš poglede i zjenica mi igra
Kao ljubav kad joj dadneš dvoje ljudi….
...oprosti...
Oprosti što sam obrubljen mislima
Samozatočen i neprobojan
Riječi su mi zapleteno korijenje
U vrtu pjesama bez pravih imena
Oprosti za moje nemire
Gonjen sam po šumi neprohodnih puteva
S rukama u molitvi
I usnama u sklonjenim utiscima
Oprosti što opet jednom izbrisan sam.
Slutnje su naklonjene mojim leđima
Prijatelj sam zatajnoga straha
A ti si mirisna
Ti si mirisna.
Oprosti što sam opredjeljen za noći
Što sam grub kada nastupi mir
Što ne poznajem dodire, nego grabim
Grabim i uzimam i otimam sve.
Oprosti što ne znam kako reći
Ono što tako loše skrivam
Opojnost koju osjećam
Kada si mirisna
Kada ti si mirisna.
Najvažnije o nama
Kad se sjena digla sa kore drveta
Osunčani list nanišanio je osjete
Zamirisao si
Tako živuće nemoguć
I omaklo mi se malo de javu-a
Vanilije na usnama, odvelo me
Iz komore nazoviŽivota
U sasvim neobičnu stvarnost
Heh, vidjeh osmijeh ti na srcu
Ne vidjeh ništa više
…
Običavao si rasplitati mi kosu
Pitao si me
- kako to da, protivno tvojim prstima,
Uvijek idem negdje drugdje
Nauštrb obraza tvojih
Svoje sam poklanjala vjetru
Najvolio si moja snoviđenja
S njima sam se splela a ti si pleo nade
Spašavao si stoputa u minuti
Neobjašnjene porive za zimom
Bili smo
Kako god da to nazoveš
Nema imena za neizrecivo.
Stihovane duge
Krila uvijek drugih ptica.
Poslijeratna euforija sa slutnjom
Da za neke priče neće ostati vremena.
Za neke snove potroše se noći.
Ti si morao u svitanja
I manje je bolno ako sjetim se
ne zaboraviti.
Možda jesmo
U nekom drugom stoljeću
I ljubimo se pompozno
Ipak si na kraju ti onaj koji odlazi
Ali ovdje gdje moram biti
Mirisi su tvoji, i bez tebe su
jer ti si morao tamo gore.
Ne ljuti se što se ljutim
ne vraćaj se ako ne misliš ostati
ovaj put jedan život duže
i zašto volim anđele
zašto nisam i ja tamo…
