solitudine
Za Sanju
On te doziva, slatkorječivost je meka
Kao dodir kojim oblaže ti prste
Obrubljena si njegovim kaputom
Ovratnikom skrivaš oči u kojima se on
Nazire
Zazire
Od tog da moglo bi prestati sve
Jednim korakom ti bi mogla
Znam da bi mogla
Zauvijek otići.
Za Sanju
Za svaku vlat kose njene
Za oči od sumpora
I tuge im i opora
Za haljine koje više ne nosi.
Neke su istine lakše
Kad se ne izgovore.
Jednako je s ljubavlju.
Ako odšutiš dovoljno blago
Sanja bi mogla ne osjetiti strah.
Ali njena je duša vojnika
Njene stanice vode ratove bez glasa
Za Sanju
Sanja bori se.
Zvao si je svakako
Tvojim je riječima bila zaokružena
U tvojim je njedrima jecala
Na tvoja se ramena oslanjala.
Sanja je bila takva
Da ju oslikati ne možeš.
Ne postoje takve boje.
On te više ne smije dozvati.
Pobunile su se avetinjske čitave četvrti.
To je predgrađe u koje ne zalaziš više
Jer je opkoljeno nazubljenim čempresima.
I ti više ne misliš na ljubav.
Ne sanjaš Sanju
Živiš je.
Sanja je tamo gdje razbacane su stvari
U kupaonici, na podu
Prepuno je šminke i losiona.
Sanja je u ladicama sa ručnicima
Sanja je kraj tvog omiljenog parfema.
I dok se ona odupire sebi
Pa popušta pod teretom neophodnog sebstva
Ti se odupireš da ne diraš je
Da ne udahneš Sanju kada Sanja nije
Ona koja bi mogla ne bojati se.
xxx
