solitudine
Najvažnije o nama
Kad se sjena digla sa kore drveta
Osunčani list nanišanio je osjete
Zamirisao si
Tako živuće nemoguć
I omaklo mi se malo de javu-a
Vanilije na usnama, odvelo me
Iz komore nazoviŽivota
U sasvim neobičnu stvarnost
Heh, vidjeh osmijeh ti na srcu
Ne vidjeh ništa više
…
Običavao si rasplitati mi kosu
Pitao si me
- kako to da, protivno tvojim prstima,
Uvijek idem negdje drugdje
Nauštrb obraza tvojih
Svoje sam poklanjala vjetru
Najvolio si moja snoviđenja
S njima sam se splela a ti si pleo nade
Spašavao si stoputa u minuti
Neobjašnjene porive za zimom
Bili smo
Kako god da to nazoveš
Nema imena za neizrecivo.
Stihovane duge
Krila uvijek drugih ptica.
Poslijeratna euforija sa slutnjom
Da za neke priče neće ostati vremena.
Za neke snove potroše se noći.
Ti si morao u svitanja
I manje je bolno ako sjetim se
ne zaboraviti.
Možda jesmo
U nekom drugom stoljeću
I ljubimo se pompozno
Ipak si na kraju ti onaj koji odlazi
Ali ovdje gdje moram biti
Mirisi su tvoji, i bez tebe su
jer ti si morao tamo gore.
Ne ljuti se što se ljutim
ne vraćaj se ako ne misliš ostati
ovaj put jedan život duže
i zašto volim anđele
zašto nisam i ja tamo…
