solitudine
Osjećajnost
Kad te zaboravim u sanjanju
Virit ću kroz prozore
Nauljenog mi života
U ruci kada držim pregršt sentimenta
Stidljivo se pomičem ka zvijezdama
Tako je, da,
Kroz prozore vidim to što se pričinjava
I je li moguće
Da se ipak zaigram
Kada, namotan na sve dane
Ipak zastremim tamo gore?
Ne čujem to što slušam
Između dva strujanja zraka
Tutnji omalovaženo Ne idi
Ravno posred neopaženih oblaka
Ipak idem, ipak da
Kad te se sjetim u stvarnosti
Umjesto jastuka gdje spavam neispavan
Pomilovat ću zagrijane nedovršenosti
Života
Jer kada pitam je li moguće
Već se desi iluzija
Da mi iza svijeta i objektiva očiju
Uputiš poglede i zjenica mi igra
Kao ljubav kad joj dadneš dvoje ljudi….
