Lemarchandova kutija

tamna je strana sreće moje
ukleta sam prijatelji moji ukleta
kao najukletiji brod plovim morima
užasa u osobnoj horror priči ne usuđujući se
uživati nikada očekujući uvijek najgore
dobivajući uvijek najbolje kao u nekoj
ciničnoj šali vidim kako me njegove ruke
grle i kako mi razmiču kosu sa ramena
sanjam i ne budim se pitajući sulude
ptice što je bolnije zapravo ljubiti vihor
ili sjediti sam na hridi o tamno sunce
koje ne zalaziš o jecaju sove iz tamnih
bunara recite mi tišinom
zašto ne vidim dalje od mraka
zašto ne dolazi svjetlost u moju
Lemarchandovu kutiju zašto se Pitijska
proročanstva ostvaruju kao najgore noćne more
želim samo sjediti na obali modrog jezera
želim samo udahnuti dodir dana
želim razliti se kao vječnost u dodiru crne svile
dok pada veo po veo moje nemoći
otkrivajući moja gola ramena
ja tako precizno sve vidim zašto
zašto mi je sve unaprijed poznato
on sjedi vidim ga osamljen u svom zamku
bola on tako nedodirljivo plete zimske
šalove za skitnice i hrani mačke u prolazu
i govori mi nježne riječi poput toga
kako imam četrnaest godina ubadajući me
bolno u moje napaćeno srce on zna sve
što me pokreće i nudi mi svoju krv i suze na
tanjuru i hrani me malinama u suton
a ja tako tamna i mračna kao i uvijek
ne vjerujem ne vjerujem da se to događa
baš meni

o moji nepoznati prijatelji preklinjem vas
plačite sa mnom i osjetite moju tugu
uđite u moje stihove dotaknute moje pjesme
noćas trgam Picassove slike probadam Dalija
i mislim na ljubav i metamorfoze oblika
nespremna prihvatiti sadašnjost ogrnuh se
ogrtačem od snova tamnih i mračnih snova
u kojima postoje samo sjene i u kojima želim
tako jako želim postojati u drugom obliku
životinja cvijet ili mrav meni je svejedno
jedan trenutak dodira i već tonem
u osobni pakao svojih nadanja i bježim
mičući mu pramen kose sa čela bježim
u crni zagrljaj i nanosim na svoje tijelo
njegovo egipatsko ljubljeno tijelo
u zraku titraju
boje performancea i tuge i trudim se
zapisati nešto nježno i nebesko plavo
kao njegove oči ali prelijeva me ocean tuge
i zato vas preklinjem plačite noćas samo
noćas sa mnom sutra je nadam se novi
blještavi dan

ako te bilo koja voljela a ja znam da nije
vjeruj mi ljubav to je nešto apstraktnije
od želje same da ako te voljela
onda bi znala kako je lako mrziti te ali
nije te voljela jer nije te ni mogla upoznati
kodirano zapleteno zamagljeno tvoje
obličje demona i surov glas tvoje krvi
jedina je melodija ispod venecijanske maske
plemića koju pobožno nosiš na balu sjećanja
optužujem te da dobro si pročitao optužujem te
govoreći jedinu pravu istinu o tebi optužbu
za neljubav za neosjećanje za kritike i kletve
usmjerene prema mojim blagim popustljivim
očima tužnim rukama kojima te pokušavam
dodirnuti ali bježiš sam sa sobom i sam za sebe
odnoseći samog sebe
ne ostavljajući trag o svom postojanju
zamišljajući da si plaha košuta ili tek
probuđeno dijete da kakvo si ti to nevino dijete
zabijaš mi nož u leđa svakim danom
ruješ po meni sve dublje i dublje i sve
teže mi padaju tvoje uvrede i tvoje
nezadovoljstvo bilo čime što bi se usudio
nazvati mojim ali ne dragi cinično mijenjam
obličja to je nešto što ti ne možeš dokučiti
previše si zauzet ljubljenjem princezica
ti njihov vitez spasa i lažni prevarantski heroj nade
ali velim ti ljubavi i mržnjo moja spoznat ćeš ti
istinu i predobro jednom jer jednom ako te neka
zavoli osjetit ćeš i ti kako je to lako mrziti te
ne ti nisi dijete ti si crni anđeo moj demon prošlosti
vampir koji me siše i ja gubim snagu za bijeg
jedini moj spas je ležanje na oblaku
ravnodušnosti jer svaka tvoja tuga
lažna je maska kojom zavaravaš svemir
i činiš se manjim nego što jesi i nevinijim
nego što jesi i jednog dana ne zovi me
imenom jer napravio si od mene mrtvu sjenu
a mrtve sjene ne govore i ne tješe
svoje drage zapamti to crni anđele
mrtve sjene su mrtve i nije ih briga za to
ako te itko volio onda zna kako je mrziti te
hajde izbriši me sa popisa slatkoće
hajde zaboravi me u dvoranama snova
hajde znaš i sam da si me potjerao
grubim grubim vrlo grubim riječima
o kako bolno šeću mojom nutrinom
te tvoje grube riječi
razbio si me o stijene i sada samo
krv curi po mojem licu no nisam sigurna
da li su to možda zapravo tople
slane suze
ako te itko iskreno volio tad bi to činio
zauvijek
vjeruj mi
vjeruj mi
vjeruj mi

ovo je noć za moje mračne suze koje
padaju na tipkovnicu poput nevinih latica
modrog snijega u tirkiznom kolopletu
želja i nada gubim te noćas
znam predobro znam
u prastaroj igri još samo ostaju
jecaji i jecaju jecaji jaukom jada
nikada moj nikada nikada baš potpuno moj
nikada iskren u predjelima mraka
ja sam tvoja Fernande sjeti se
tajnog koda za Gospu od šarenog cvijeća i
palim svijeću na zgarištu jablanova
može li bolnije ubosti tvoja katana u moje
razderano tijelo što ostaje nakon tebe
samo kao lopoči na vodi a
mržnja bol i jad vjerni suputnici
očiju smaragdnih tvojih ne ne ne
ne voliš me niti me nikada nisi
volio samo tvoja samoća me usisala
kao vakuum zaboravljaš me sa
prvom pojavom mirisa ženskosti
sa prvim dodirom drugih nevinijih ruku
ti mene jednostavno zaboravaljaš
i to je jedina istina o nama lagano me
brišeš sa lica Zemlje i više za tebe ne
ne postojim samo postoji vlaga mojih
crnih suza i Kapoorove skulpture
i lutanje labirintom bez izlaza
nema niti malene niti koju bih slijedila tipkama
mahnito tražeći slike u muzeju
Suzhou tražim te tražim te među slikama
drevnih samuraja ali ne ti si uvijek
bio jebeni ronin i tonem kao Shismaref
prizivajući rijetku rajsku pticu
koja ne dolazi nikada a nikada je
stalnost i jedini znamen na
požutjelom pergamenu Jeanne
Jeanne prizivati ćeš moje ime jednom
ali mene više neće biti zapisane
među nekoliko svjetskih čuda
niti se moje sjene neće sjećati
stanovnici sto najljepših gradova
niti mi kosa neće mirisati na Japan
niti će Oliver biti tvoj ljubavnik
baš kako sada želiš njega prelijepog njega
ne neće
niti će ti slatka djeva pružiti nevinu ruku
niti razdjevičena njedra pod titrajem
svjetla Mozartovih arija
i ona je samo jedna od tvojih seksi iluzija
ostat ćeš sam baš kao i ja sada
i plakati otrovnim suzama
za svojom izgubljenom Marlene

čistim te iz sebe poput trnja sa modre ruže
ali volim te beskrajno mirisima divljih algi
tvojeg prezrenog i obožavanog mora volim te
ne govorim ti to više samo šutim
jer šutnja je jedina istina i tajna u mraku nadanja
ne dodiruješ me više ni pogledom ostajem
prokleto sama sa svojim mislima na tebe i sjećanjima
na nas i vadim ih poput trnja iz svoje bolesne kože
uzimam ih k sebi jako nježno i pažljivo iako me
srebrno boli ta noć i to jutro i to poslijepodne
i tisuće pogleda na lutkama u izlogu nepoznatog grada
boli me nemaš pojma jako i duboko
kako nikada nećeš doznati kako sam
mrtva sam mrtva sam potpuno mrtvo ti pišem
ne vjerujući ni samoj sebi ni riječima ni slikama
padam samo kao kiša nad gradom samo sivo
crno modro i zeleno rasplinjavam se u tisuću nijansi
voleći te i govoreći riječi rastanka u šutnji nerazumijevanja
uvijek zarobljeni ladicama događa se isto kao bajka
koja se ponavlja na pokvarenom starom gramofonu
vrti se po mojoj glavi bez prekida već vidim zle misli zle
misli mi se zapliću opet taj oblak koji nosiš pretežak je
padam padam po njegovom težinom nema više nade
zbogom sve je crno zbogom zbogom govorim ti
šutnjom jer nemam ni snage za posljednje riječi
a ubile bi i tebe znam to
crni anđele
znam to

nas troje sanjača mrtvih snova
povezani zauvijek i više ne zna se
tko je koga našao i gdje na kojem to
prostranstvu virtualije ali pouzdano znamo
tko koga obožava i sanja u srednjevjekovnim
tamnim snovima ti voliš njega a voliš i mene
on ne voli ni tebe ni mene samo svoju kosu
miluje četkom prije spavanja a ja volim njega
kao što se voli netko izgubljen a tebe volim
kao što se voli netko pronađen i sve tvoje riječi
tako su mi bliske i sjajne kao šarene sjene
u tiho jesensko polijepodne i znaš da te vidim
vidim kako sjediš na pletenoj stolici pjevajući
blues i promatraš umiruće narančasto sunce
da tako te vidim zamišljenog pred san i smiješiš se
kao što si se danas smiješio kada pomislio si da
ga volim ali ne ne volim ga kao što volim tebe
sa mirisom mirte ruzmarina lovora i snijega
i ne znam kako ti reći jer još nije vrijeme
za ljubav u svijetu sjena vrijeme je za
snove a ja znam da ti voliš voliš sanjati
pa sanjaj onda pridružit ću ti se pronađeni

vrtložim se vrtložno i lelujam
kao vlat trave na jesenskom vjetru
i zaboravljam kao da mi je stotinjak
godina zaobravljam koliko te zapravo volim
i kako mi mačkasto drhti tijelo kada se sjetim
nekih malih stvari recimo tvojeg čvrstog
zagrljaja i tvojeg osmijeha i kako me
zadirkuješ pa moram paziti što pričam
i kako mi rastapaš i onaj zadnji trag ega
vjetroviti moj lagani mladiću i sjetim se
kako si strpljiv i hodaš satima sa mnom
biraš mi odjeću i čekaš me u gužvi kabina
i kako na nas pada mrak kao crni veo
svemirskih prostranstava i kako se čudiš
što mi nitko nije nikada oprao kosu
ležeći u kadi sa mirisima jasmina
i pijani potom pričamo najveće tajne
o tome koliko se zapravo volimo
i kako smo duboko zapleteni u lance
svakodnevnog života i kako ih pokušavamo
trgati i kopati prolaze za slobodu
a onda te jednostavno zagrlim
i svijet odjednom
stane i ja znam
volim te i grad postaje
igra svjetlosnih niti
svjesnih sami sebe
baš kao što smo i mi jedno drugog

omeđen pravilima nepoznate igre
hvataš lebdeći domino i nadaš se
sretnom završetku
umaraju li te nepoznata blijeda lica
nepoznatih mirisa koje udišeš
kao nedovršeno slikarsko platno svojeg slikara
što udiše ravnomjerno i uporno i
postaješ li taj slikar zarobljen
u vlastitim slikama sa primislima na
Jeffa Koonsa udaraš li pečat svakoj
djevi na naslovnici modnih magazina
ili si jednostavno moja mala izgubljena
ptica crnih posrnulih krila spreman sada
na moja milovanja i mekoću crne svile
koja ti se plete oko nogu kao medena
mačka prije sna od žita sneno dozivajući
toplinu egipatskih jastuka ploviš li miran
među mojim rukama kao jedro na maestralu
udisaja i sasvim mirno i pouzdano gledamo
kako je brod izgubio kapetana i posada
veselo skače u tirkizno more ne mareći ni
koji je dan ni datum jer uvijek ljubavi
znaš uvijek je pravo vrijeme za
slatki okus novog dana dok ležiš
tako drag i mio umiven samo mirisima
mošusa i rijetkih trava