Lemarchandova kutija

tu sam zakovana ljetom
kao lubenica puna vode grijem se na suncu
dok vlakovi nijemo prolaze znam put za Irsku
tamo me čeka moj dragi u kući duhova
tamo baš tamo su dvorci ubodeni u nebo
i pacijenti premješteni na nove odjele

tu gdje jesam vidim svitanje tako je crveno
da ne prepoznajem više da li je to tempera
ili krv na pločniku ispred njegove kuće
bilo je lijepo voljeti ga bilo je lijepo
ubijati ga bio je tako nijem pao je
on je jednostavno pao kao klasje

rekoše mi da je to nekada bio dvorac
ljetnikovac grofice nepoznatog imena
i sada kada sjedim tamo iza bijelog stola
i šetam perivojem i slikam akvarele
pune čežnje ja znam zašto jezero
šuti moje ime tek postajem
plaža lišće pijesak vjetar
raznose me pogledi mračnih borova
raznose me i komadići mene padaju
stakleno da veoma stakleno
ranjavajući mi dlanove

tu sam zakovana ljetom i u želucu mi grumen
zemlje i vidim crni cvijet raste oko mojih nogu
hedera helix smiješi mi se iz kose
kada ćeš se osmjehnuti ponovo
rasplinut maglom ležiš u tišini