Lemarchandova kutija

borim se protiv sna
borim se protiv riječi
borim se protiv misli
ali one nadolaze same
kao neumitnost njegovih stihova



u jutru se pitam koliko je još dana
do dolaska slikarevog
u moje naručje
njegova kosa mirno počiva na mojim rukama


kao sjećanje mrtve ptice


u mojoj viziji njegovi pramenovi
nježno padaju na moja gola ramena
poput biserne prašine zaboravljenog klesara


a onda čujem raspuknute vijesti
neće doći
on neće danas doći
isti scenario bola
gnjev udarci i bolničko vozilo
opet isto opet bolno
ta bolna vijest


zaleđene suze crnog bola slijevaju se
ponovo niz moje obraze
gnjevne suze njegovog bola
čiste asfalt od prašine
koliko je to bola u predivnom tijelu njegovom
ja to nikada neću znati


moji poljupci i dalje nježno
padaju na njegova ramena
kao mrtve ptice


njegove oči su sada prazne
ubijaju ga antidepresivima
zlatni anđeli smrti u bijelom
a njegove usne iste one koje su me ljubile
uvjeravam se tako je


samo ptica na njegovom ramenu
naslonila je glavu na vječnost