Lemarchandova kutija

svijet se raspada na djeliće realiteta
na revolveraškom potezu Medveščak Vlaška
pokušavam donijeti odluku o nastavku dana
ruža prelomljena pola i punkerski par koji odmiče cestom
znakovi su svijeta gledam ih veoma pažljivo
u nadi za spasonosnim odgovorima
uznemireni atomi moje duše titraju svojom frekvencijom
neobuzdano bez moje volje

zar je tako lako zaboraviti te
ili je grob tvoje duše kolijevka mog srca?

izgubljen u iluziji prastarih ljubavi
ne primjećuješ kako kraj tebe mirno teče
zlatno lišće ljeta kao rijeka
koja se ulijeva i izlijeva iz moje kose i hrani se
mojim tijelom kao planktonima kao predrasudama
a tvoje neobične priče ispričat ćemo
onima koji će nas poželjeti čuti
znam desit će se to u jednoj izmišljenoj bajkovitoj
zemlji gdje ne konzumiramo antipsihotike ni antidepresive
gdje bijela boja i miris dezificijensa ne postoji
i gdje je svaka ljubav još jedna zelena
travnata livada po kojoj trče razigrani umilni psi
i sve lijepe riječi nižu se u ogrlicu ružičastog biserja
same od sebe i napor nije potreban i svatko razumije
smisao onog drugog i misterij života i smrti
tamo treba otići dragi
ovaj mulj po kojem pužu tvoje nade
zlokoban je do bola

neoprostive riječi valjaju se bezdanima
dok šutnja poprima oblik zmije
koja u obliku srca prolazi kroz tvoje dlanove

ne mogu u sebi naći ni jednu misao
kojom bih obojala sretne dane u nešto
neopisivno lijepo i beskrajno dobro

pomirila sam se sa činjenicom
neke stvari se ne mogu posjedovati
primjerice Mona Lisa koja čuči u Louvre-u

pomirila sam se sa činjenicom
neki ljudi se ne mogu impresionirati
ni čime osim osobnom iskaznicom


ili poznatim prezimenom mame ili tate
jer sve ostalo očito nevrijedno je
njihova pogleda sve ostalo očito je

nevrijedno je njihovog zagrljaja