Lemarchandova kutija

napuštena iako obećao si prije nekoliko godina
da nikada me više nećeš napustiti
napuštena u jednom trenutku a da li je baš bio jedan
ili je bio dan i sat i zlatni metak koji je putovao
prizivan igrom slučaja
da li je baš bio prijeloman ili je negdje nestala
tvoja strpljivost velikodušnost
umijeće slušanja i praštanja
gledala sam te tog poslijepodneva u
crvenom kineskom restoranu
iznad tofua sa bambusom i soja sosom
padale su tvoje optužbe u moj tanjur
sa kineskim staklenim rezancima
o da sve sam ih pojela godinama usprkos
u kojem trenutku si odlučio otići
promijeniti sliku svijeta
razrezati je na crno i bijelo zaboravivši nijanse
sjećam se tog dana
napisao mi zadnje pismo
veoma kratke riječi o tome kako više ne želiš
vidjeti moje oči
o tome kako su ti usta puna stakla i ne možeš
ni izgovoriti moje ime
ni govoriti o razlozima zašto me napuštaš
otpisah ti žurno jer bilo kako bilo
ne preostaje mi ništa drugo nego slaganje s tobom
dobro poznajem neumoljivost tvojih
konačnih odluka jedna po jedna nit
jedan po jedan oblak i ti odlaziš
drugima ionako ne dopuštaš promjenu
razdvaja te na dva simetrična dijela
pa dobro ako već želiš
slobodno otiđi od mene
riječi nisu više potrebne ako ih ne želiš
ni opravdanja ni razlozi ništa više nije važno
odučio si otići i to je gola činjenica postojanja
i zašto mi pobogu nije žao
i zašto sada ne patim za tobom
zašto mi dan nije obojan crnim
i zašto su moje haljine i dalje bijele
tko me zapravo napustio zar ti
ne ti to nikada ne bi učinio
napustio si zapravo sam sebe i mene u sebi
a onda sebe u svijetu i sebe u metafori postojanja
i nikada nikada ti neću poželjeti sretan put
ipak hvala ti na svemu
ali od trenutka kada si otišao
za nas više ne postojiš
za izdajnike nikada nije ni bilo milosti
napuštena napuštena napuštena
šokirano sjedim zaleđenih ruku
još ne vjerujući da se netko tako može promijeniti