Lemarchandova kutija

poput crnih anđela
rastajemo se na raskršćima
čuvani tajnama templarske crkve
poznajemo skrivenu bit

nepregledna polja
i sobe od kukuruzovine
još jedna riječ nadrealne pjesme
i letim zabodena u nebo
sunovraćam se žuto

prilazeći vodi sjetih se zimskog
pejzaža i zakletve ledenom jezeru
kad sluteći nazvao si me imenom
kraljice

bezbrojne zvijezde iznad naših
usana prekrivaju naše stanice
dok ispreplićemo vodu i vatru
otkrivam kako je zabavno
letjeti

poput crnih anđela
snivamo iste snove
u nepreglednoj ravnini dana
dok prašnjave ceste miruju
zamišljajući da su našminkane pustinje
sa ponekom oazom

rastajemo se na raskršću da
bi se ponovo sastali u igri
nestašnih kristalnih leptira
tamo jednom uskoro
negdje na granici
između jutra i mora

obećaj mi obećaj mi obećaj mi

ma tko te ikada volio stari gade
što umišljaš da jesi običan balon pun egoizma
ta tko bi volio
tvoje prekomjerno želatinozno tijelo
tvoje vodnjikave oči tvoju razrijeđenu kosu

tko te ikada poželio među posteljom od modrine
možda izgubljene maloljetnice koje ne smiješ taknuti
žrtvo plačljiva niti ne slutiš da si žrtva vlastite
prljave igre

sanjaš vlažne snove pastirice sluškinjice pregačice
i svaka ti klizi niz pohotni jezik i ljigave misli
sretna sam što nisam ni jedna od njih
niti sam bila ikada remember
prvi put presretna što me netko napustio
preko bijednog sms-a bez hrabrosti reći mi u lice
odlazim

bulazniš vidim sanjaš vidim čezneš vidim
ali uzalud me vrijeđaš modri napaljeni skribomanu

utjecajni neki flertić vidim svakog dana
opsjednut njime hvata te skribomanija
besmisleno nižeš svoja prokletstva
ali znaj na jedno bijedno tvoje
dolazi tisuću razornih mojih

kad pomisliš na mene mašta ti postaje vlažna
uzalud me nazivaš malim flertićem jer zaboravio me nisi
vidjela sam kako si gledao moje sise
pohotan mastan gadljiv
i ljepljivim prstima dodirivao mi kosu
oprala sam je gađenjem kasnije to ne znaš


tvoja ostavljanja prenemaganja dosadio si mi
tvoja likovanja prenemaganja dosadio si mi
tvoja cviljenja pa daj budi jednom muškarac zaboga

ma tko te ikada volio prastari gade lako je prepoznati lašca
slatkorječivošću me više kupiti nećeš
niti si me ikada
ikada posjedovao

nisam na prodaju ti ljigavo bure bespotrebnih riječi
ti nabrajalico bez smisla nekreativni dosadni stvore

kojeg samo još nadobudne klinke
slučajni prolaznici i polupijane bivše nazivaju
pjesnikom

zapalila sam tvoje pjesme meni posvećene
nek pepeo padne na žednu zemlju
knjigu sam rastrgala zubima bijesnih pasa
znaš onih koji su lajali na tebe već dva kilometra prije

i smijem se sada tvojim lažima
lijepo je što sada lažeš sam sebi
modri napaljeni skriboman
osamljen do bola