Lemarchandova kutija

tamna je strana sreće moje
ukleta sam prijatelji moji ukleta
kao najukletiji brod plovim morima
užasa u osobnoj horror priči ne usuđujući se
uživati nikada očekujući uvijek najgore
dobivajući uvijek najbolje kao u nekoj
ciničnoj šali vidim kako me njegove ruke
grle i kako mi razmiču kosu sa ramena
sanjam i ne budim se pitajući sulude
ptice što je bolnije zapravo ljubiti vihor
ili sjediti sam na hridi o tamno sunce
koje ne zalaziš o jecaju sove iz tamnih
bunara recite mi tišinom
zašto ne vidim dalje od mraka
zašto ne dolazi svjetlost u moju
Lemarchandovu kutiju zašto se Pitijska
proročanstva ostvaruju kao najgore noćne more
želim samo sjediti na obali modrog jezera
želim samo udahnuti dodir dana
želim razliti se kao vječnost u dodiru crne svile
dok pada veo po veo moje nemoći
otkrivajući moja gola ramena
ja tako precizno sve vidim zašto
zašto mi je sve unaprijed poznato
on sjedi vidim ga osamljen u svom zamku
bola on tako nedodirljivo plete zimske
šalove za skitnice i hrani mačke u prolazu
i govori mi nježne riječi poput toga
kako imam četrnaest godina ubadajući me
bolno u moje napaćeno srce on zna sve
što me pokreće i nudi mi svoju krv i suze na
tanjuru i hrani me malinama u suton
a ja tako tamna i mračna kao i uvijek
ne vjerujem ne vjerujem da se to događa
baš meni