Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






srijeda,17.09.2008.

Odjek istine




Spavaju li bezdušnici mirno
Ukalupljeni u svoju bezosjećajnost?
Ili ih ponekad u skrivenim odajama dočeka
Osmijeh davno potisnute istine duše,
Zaboli ih savjest posred grudnog koša,
Pa i tu bol svojom zatrovanošću uguše?!

* * *


Ime mi je čeznutljivo čekanje
Alfa sam i omega svih strpljivosti
I svih opraštanja ovoga svijeta.
Vedrim i oblačim lepršavim snovima,
U dvoje sanjanim, a nedosanjanim.
Kažeš, nisi me htio povrijediti,
Ali, povrijedio si sebe u meni,
To je zapravo jedina prava istina,
I sad te gledam sasvim drugim očima.

Na daskama nekih putujućih grupa
Tvoja je priča već toliko puta odigrana,
Da bi je meni prodavao za premijeru.
Ma nemaš ti u sebi ni trunke obzira,
Tvoja je bezosjećajnost prevršila svaku mjeru.
Nama se više ni slutnje ne mogu dodirnuti
Od nabreklih uvreda u tebi, licemjerjem isklijalih.
Odmetnem li se u prevrtljivce tvog kalibra
Samu sebe ću u začetku metamorfoze sasjeći,
Nošena makar i malom dozom urođene savjesti.
A ti je niti prepoznati ne možeš, jer je odavno
Taj pojam u tebi izgubio svoj pravi smisao.
Još od onog trenutka kad si sebe pravog,
Sa liste ljudskosti, u potpunosti, izbrisao.

I sad bi da te razumijem, da ti opraštam,
Ovako isčupana do pola svoga korijena,
Niti sunce dišem, niti zemlju pijem,
Prašina sam u postanku, ali bit ću stijena.

stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
- 00:02 - "Mirisni trag" (1) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.