Mikitarije
07.09.2020., ponedjeljak
Hoće li biti oluje?
|
Vožnja biciklom moj je ispušni ventil. Dogodi se ponekad da se toliko izgubim u mislima da u nekom djeliću sekunde ne znam nit' na kojoj sam cesti, nit' idem li kuda ili dolazim odnekuda. Usput promatram svijet oko sebe, a kanali kao da su neki paralelni svemir. Čudom se čudim što se sve u njima može naći: wc školjka, umivaonik, hodalica, fotelja, madrac, štednjak, roletne… Uz rub ceste najčešće se može naći odbačena prazna kutija cigareta, ispravak, najčešće se mogla naći – do prije oko dva mjeseca. Na vrhu trona stvari odbačenih uz rub ceste sad se nalazi obična kirurška maska.  (foto: Mikitarije) Donedavno najtraženiji predmet, predmet do kojeg se nigdje nije moglo doći, predmet kojem je s nekih 0,60 kn cijena skočila na 6 kn sad odbačeno leži uz rub ceste. Dokaz je to kako se brzo stvari, mišljenja, potrebe, strahovi mijenjaju. Ponekad mi se čini da su oblaci u daljini jako tamni i tmurni i uplašim se pomalo možebitne nadolazeće oluje i razmišljam o skloništu, o kišobranu. Isto se tako dogodi da se ponekad kiša ispada i oluja izdivlja prije negoli stigne pa umjesto tmurnih oblaka iznad glave ugledam sunce, možda dugu ili poneki simpatični oblačić koji služi samo za ukras. Također se dogodi da, gledajući u daljinu, vidim samo ovčaste oblake koji mirno pasu modrinu neba. No, polako, uporno, neupadljivo i tiho oni se približavanjem mijenjaju, doživljavaju preobrazbu i eto učas iznad glave tmurnih, čudovišnih oblaka koji ne pasu već munjama paraju nebo, a grmljavinom uši. Sve bih tad dala za kišobran kojeg sam, uzdajući se u vlastitu prognozu, ostavila kod kuće. Da bar nisam otišla tako daleko u šetnju, da bar nisam otišla još samo „par“ kilometara dalje biciklom… ali sad je kasno, nema nazad. Možda je slično i sa strahovima i strepnjama. Tmurni su u daljini bili oblaci, strah od nadolazeće oluje bio je gotovo paralizirajuć za cijelo društvo, ali oluja se bila izdivljala, a nas je poškropilo nekoliko kapi i kišobran se činio gotovo pa nepotreban i sad leži negdje, zaboravljen, neka ga – ako zatreba. Nebo iznad mene zasad se čini (pre)spokojnim, ovčice pasu – hoće li i koliko dugo tako ostati i hoće li se bijelo, meko, vunasto ruho ovčica preobraziti u svikastozelene krljušti kakvoga zmaja? Oznake: ovčice. oluje, zmajevi |
