Mikitarije
17.09.2020., četvrtak
Barka 15B
Već neko vrijeme svojom barčicom slobodnije plovim morem individualnosti. Vjetar u leđa (jedra) dalo mi je pisanje bloga, uređivanje vlastitih fotografija, dodavanje nekih citata, filozofiranje o svemu i svačemu… tu i tamo poneki komentar podrške bio je sasvim dovoljan da moja barčica ostane na površini i da s nje mašem drugim barkama. Ponijelo me to i baš sam raširila jedra unatoč pokojem oblačku, ponekom naletu vjetra ili magli u kojoj sam sama sebi bivala putokazom. Photo by Johannes Plenio on Unsplash Danas mi je jedna rutinska kontrola u bolnici oduzela gotovo sav vjetar u jedrima. Nakon upućivanja da se ne ulazi na glavnom, nego na sporednom ulazu u bolnicu; nakon bijega iz šatora za mjerenje temperature koji se počeo urušavati; nakon stajanja u redu za potvrdu o normalnoj temperaturi tijela; nakon čekanja na prijemnoj porti dobila sam i samim tim postala samo brojkama i slovom 15 B (kroz glavu mi prošla misao o jednoj baraci (nasreću ne i barci) 5B). Ostale gospođe i gospoda u podrumskom odjelu također su bili broj i slovo. Svi su (smo) gledali samo u papire – tko je koji broj i slovo. Samo je to bilo bitno i nikome nije palo na pamet da na pitanje: „A, vi ste?“ odgovoriti svojim imenom i prezimenom, već samo „15 B, a vi?“. Bez imena, bez prezimena, nebitnih godina, spola, odjeće, frizure – samo broj i slovo. Dojmilo me se to, poprilično, ali me i zateklo. Misli su mi se razbježale, a inače se roje, zuje i bruje. Jedino sam mogla izvaditi mobitel i čačkati po njemu. Odjednom se pojavila misao kako je na neki način ovo dobro, nekako je umirujuće, svi smo bar na trenutak bili isti, a naše su misli različite, one su zapravo jedino (osim djela) što nas određuje. Začula sam tihi zuj i bruj. Misli su se polagano vraćale i dostizale su jedna drugu. Njihovo je kretanje proizvelo tako potreban vjetar mojim jedrima i barčica se lagano zanjihala te je opet počela ostavljati trag morem individualnosti. Oznake: individualnost, broj |
