Mikitarije
11.03.2021., četvrtak
Iščekivanje
|
Dok sam bila dijete iščekivala sam 1. travnja samo da bih mogla neku spačkicu napraviti i povikati aprililiiiiiii. Tada nisam niti pomišljala, a tko i je, da ću ga iščekivati iz sasvim drugih razloga. Sestru i nećake zadnji put sam posjetila sredinom rujna prošle godine i bit će to punih pola godine da sestru nisam vidjela (u široj obitelji imamo poprilično starih i boležljivih osoba). Pomislio bi netko da živi tisućama kilometara daleko, a ona je u Zagrebu. Bila je najčešća žrtva mojih aprilililiii šala. Dakako da bi me odmah išla tužiti mami, a mama bi najčešće rekla: „Nisam detektivka niti policajka i zato ćete obje u kaznu.“ Nakon tih riječi nije bilo rasprave, jer svaki pokušaj iste završavao bi produljenjem i/ili postroženjem kazne. Mlađa je od mene nepunih godinu i pol i puno toga zajedno smo prošle, a potpuno smo različite – i izgledom i svime ostalim. Uvijek smo si bile, i još smo, najbolje prijateljice i satima možemo pričati, a da si ne kažemo sve. U Zagrebu je već 16 godina i postala nam je tradicija da ih obavezno prvi put u godini posjetim kad magnolije procvatu i jučer mi je sestra rekla da je nećakinja pitala jesu li već procvale magnolije jer ako jesu da je to znak da će teta (ja) doći u posjet.  (foto: Mikitarije) Zbog svega toga ne mogu dočekati ta njena 2 dana godišnjeg koja je jedva dobila da dođe u Slavoniju 1. travnja (mislim da se tom godišnjem veselim više negoli oni). Napokon ću joj moći uručiti mali znak pažnje kojeg sam joj kupila još u listopadu prošle godine.  (foto: Mikitarije - obična glinena ruža) I ispeći ću njoj najdraži kolač od maka i skuhati joj kavu kakva joj najviše prija.  (foto: Mikitarije) |
