Mikitarije
12.12.2020., subota
Nikad
|
Rijetko kad koristim riječ nikad i nema to baš previše veze s onom starom da nikad ne treba reći nikad pa čak ni tad. Jednostavno mi je to previše neodređena riječ, nekako mi se čini da obuhvaća i prošlost i sadašnjost i budućnost i puna je nekog tereta obaveze. Međutim, ponekad ne mogu drugačije iskazati ono što mislim pa izustim to nikad premda ću možda požaliti i jezik pregristi zbog prekršenog nikad. Zadnjih godina sve češće uočavam dva prigodna ukrasa koja nikad ne bih uzela u obzir. To su onaj jadni Djed Božićnjak koji visi s kojekavih ograda i kao pokušava se popeti i onaj nesretni patuljak, gnom, što li, kojem samo nos viri ispod kape. (izvor: internet, autor: nepoznat)    Viseći Djedica kao da je osuđen na vječni neuspjeh, a patuljak nit' vidi, nit' čuje. Sklonija sam nekim klasičnim ukrasima premda sve manje ukrašavam. Mini borić imam već treću godinu (narastao je jedva 5 cm), a u Lidlu sam jučer kupila još jedan u prigodnoj tegli. Kupila sam ga jer mi ga je bilo žao. Prolazeći, vidjela sam da je zemlja u kaliću raspucana, a uzevši kalić iznenadila sam se njegovom lakoćom. Došlo mi je da kupim bar litru negazirane vode i zalijem svo cvijeće koje je bilo izloženo. Vidno je žeđalo i zvalo u pomoć, ali kalić tog borića bio je bolno lagan. Više nije. |
