četvrtak, 16.07.2015.
Nevinost koja odlazi
Ona je sa svojih nepunih osam, stavljala zubić pod jastuk. Sada im više ne znam broj.
Ona mnogo starija i potpuno šutljiva u zadnje vrijeme, jučer je upisala srednju.
A ja...ja sam na nazovimo godišnjem odmoru završavala i rješavala sve one nakupljene i nedovršene stvari, one koje se ne stignu.
I promatrala ih mnogo..
Osjećam nesigurnost u očima one koju čeka velika promjena. Još ne zna da su promjene ono najbolje u životu. Najgore je kada stojiš na mjestu
Draga L., želim ti još mnogo promjena
Mnogi zubići su iza tebe, mnoge divne stvari su ispred tebe.
Što ti želim? Da budeš sretna. Da živiš ispunjen život. Da ne šutiš previše.
Gledamo zajedno fotografije zadnjih dana, slažemo albume i bacamo mnogo toga. Nekih stvari se najbolje riješiti.
Pa ne vjerujem fotografijama, mora da su lažne, jer..kuda su samo odletjele godine? Gdje sam, kuda idem?
Ova borba za preživljavanje često je jako teška. Pa zaboraviš tko si i koji je tvoj put.
Zaboravim ponekad pa se vraćam svom putu.
Nalazim se u nekoj rečenici koju čujem onako usput, koja mi se čini poput putokaza na mojoj cesti.
Ili se pronalazim u nekom čudnovatom nebu ili jutrima ispunjenim savršenom tišinom.
Ili u tom tako malom zubiću, mliječno bijelom i krhkom, koji me rasplače, jer je samo podsjetnik na...nikada više.
Jer on ima čitavu priču. Cijeli jedan život.
I izaziva u meni cijeli splet emocija od kojih se izgubim, jer su prejake.
Moja najdraža prijateljica uskoro odlazi daleko odavde. Jer mora, jer nema drugi izbor.
Netko koga sam nekada jako voljela i vjerojatno ću uvijek na jedan poseban način, također planira odlazak. Još dalje.
I onaj mali zubić, kao da mi govori kako je mliječno bijelo vrijeme završeno.
Jer ga je pobijedio život. Težak i mukotrpan. Koji ne pita ništa.
U meni..kao da je jedan period života gotov.
Bez mnogo riječi i oproštajnog pisma.
Kao što će otići i oni.
Otići poput snježno bijelog zubića ispod jastuka moje kćeri...
- 00:14 -
