nedjelja, 28.06.2015.

Kuda ideš, dijete?

Gledala sam je to jutro kada je zadnji puta išla po svjedodžbu u osnovnu školu. Čitav period života koji je prošao i otišao zauvijek. I dok sam je promatrala kroz otvoren prozor, želeći uhvatiti svaki treptaj, svaki njen korak, glas i miris tog svečanog jutra, zapitah se samo...Kamo ideš dijete moje?

Ispred mene su miješajući se sa slikama tog jutra, ulice kojom je koračala, ispreplitale slike njenog odrastanja...
Prvi pogled kada je došla na svijet, prvi osmijesi, koraci, suze, polazak u vrtić, u školu, odlazak njenog oca, sva njena pitanja i sve ono neizgovoreno, što mi nikada nije htjela reći, ali ja sam čula..dok je spavala...

Više od pet godina sam ti jedini roditelj. Jesam li dala sve od sebe? Jesam li prepoznala sve što se prepoznati moralo?
Čula sve što sam morala čuti?
Trudila sam se...iz petnih žila
Samo to znam...


I dok je neki dan prijavljivala srednje škole, gledala sam to uzbuđenje u njenim očima, tu radost pomiješanu s dozom straha od budućnosti, taj gorkasto slatki čin odrastanja, kada znaš da će možda jedna tvoja odluka, utjecati na čitavu tvoju budućnost. Znam da nije sigurna. Znam da nitko sa 15 ne može biti potpuno siguran što želi biti kada odraste.
A neke odluke se moraju donijeti. I imaju svoju cijenu.

Nisam joj ništa nametala, ništa sugerirala, odgovaram samo na njena pitanja, onda kada ona to želi.
Vjerujem u njen izbor i samo hodam pored nje. Želim joj odagnati svaki strah, svaku nesigurnost, a znam da ne mogu i ne smijem jer i to je život...
I to je čin odrastanja.


Znam samo da je moje uzbuđenje, možda čak i veće od njenog. Jer nije svjesna. Jer još mnogo ne zna.
A ja..dok mi i dalje svakoga dana glavom i srcem prolaze mnogi trenuci njenog odrastanja, pokušavam ne pokazati suze. Od ganuća. Od sreće.
Što si takva kakava jesi. Potpuno svoja.
I kada sam joj rekla da joj se divim jer je tako čvrst karakter, pa je baš nitko na svijetu ne može nagovoriti na bilo što, zaista sam to mislila.
Jer je često puta bila sama protiv svih.
Ali sa svojim mišljenjem, stavovima ..za dobro i pošteno, za istinu i pravednost, a protiv licemjerja, dvoličnosti i laži.
I znam jako dobro da ti često puta nije bilo lako i da si bila usamljena na svom putu, ali jednom ćeš znati...
Da je tvoj put bio samo tvoj...


Znaš L. ,zaista sam ponosna na tebe.
I bez obzira kuda će tvoja budućnost krenuti, bez obzira koju ćeš školu upisati, ja sam sretan čovjek.
Jer si ostala ČOVJEK.
Sa samo svojih petnaest.
I nisi se prodala nikada...

Ja ti ne mogu obećati da ću odobravati svaku tvoju odluku i neću ti nikada reći da sam najbolja mama na svijetu, jer zasigurno nisam...
Ali ti mogu obećati da ću uvijek spremno i postojano koračati pored tebe, srca ispunjenog ljubavlju...



- 12:12 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 05.06.2015.

Met, volim te čitavih pet ...

Met, prošlo je punih pet godna kako sam ti vjerna. Toliko ne traju niti mnogi brakovi ili veze.
Ponosim se tom svojom vjernošću, mada, ja sam uvijek bila vjeran partner, prijatelj..vjerno sve.

Ponekad se prisjetim naših početaka. Čine mi se kao dječja igra.
Prošle smo učenje prvih koraka i riječi, sve one dječje zarazne i ostale bolesti, sve viruse i brojne padove.
Uspješno smo savladale sve to i preboljele mnogo..
Možda i previše.
Kažu kako nam život daje upravo onoliko koliko možemo izdržati. Valjda su u pravu.

Što te ne uništi, ojača te.
Mijenjam definiciju ove mudrosti u..ako te nije uništilo, znaš da si bio hrabar i da si se borio zdušno.
ne mora te ojačati, jer mnogo puta sam postala još slabija, ranjivija. ..krhka, poput pera na vjetru.
A možda je ipak to jakost u slabosti, tko to zna..
Kako odrastam, sve manje znam..ili samo tako mislim..

Što se promijenilo u ovih pet godina?
Sve i ništa..možda više onoliko koliko sam se trudila promijeniti.
Sad sam već predškolac, znam prva slova i brojati do deset.
Znam mnoge riječi, ponekad mi se čini i previše njih..

Znam samo da i dalje volim ovo mjesto
I neke ljude ovdje, koji su mi postali poput dugogodišnjih prijatelja

Sretna sam s tobom Met
Volim tvoje zanose i čežnje, zapravo, nedostaju mi zadnje vrijeme
Volim tvoje tuge od kojih si ponekad znala napraviti priču
Ne onu ukoričenu možda, ali važnu..za mnoge..

I znaš, volim te Met, jer si sa mnom prošla zaista mnogo
I izdržala puno..puno tuga, radosti, čežnja i žudnji
Mnogo snova i neispunjenih očekivanja, mnogo suza sa okusom jagoda i šetnji po tankoj liniji između Sunca i Mjeseca

I zaista te nikada nisam prevarila, iako si ti možda pomislila tako
Jer, vjerna sam ti već punih pet...
I vjerna ću ti biti uvijek

Spasila si me kada me baš nitko nije mogao spasiti
Čekala si me kada me nitko nije mogao čekati
Hrabrila si me kada su me rijetki mogli
Davala si mi boje kada je trebalo

I zato te jako volim Met...

- 23:49 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve moje metamorfoze

Virtualni susreti

Čitam...

Izvorni život
Tessa
Cistiliste
Love to read
Šašava mamica
Sredovječni udovac
Marchelina
Vidrin smijeh
Neverin
sunce na prozoru
sajam taštine
viviana
Bezšećera. Hvala.
Odsutnost matične ploče
Wall
Sa dva prsta po tipkovnici
Vesper
crna kraljica
Toni
Lido
sdrugestrane
Ed Hunter
twirl
......

Volim...

Kćeri
Prirodu
čitanje
pisanje
film
glazba
Daisies Pictures, Images and Photos