Gledala sam je to jutro kada je zadnji puta išla po svjedodžbu u osnovnu školu. Čitav period života koji je prošao i otišao zauvijek. I dok sam je promatrala kroz otvoren prozor, želeći uhvatiti svaki treptaj, svaki njen korak, glas i miris tog svečanog jutra, zapitah se samo...Kamo ideš dijete moje?
Ispred mene su miješajući se sa slikama tog jutra, ulice kojom je koračala, ispreplitale slike njenog odrastanja...
Prvi pogled kada je došla na svijet, prvi osmijesi, koraci, suze, polazak u vrtić, u školu, odlazak njenog oca, sva njena pitanja i sve ono neizgovoreno, što mi nikada nije htjela reći, ali ja sam čula..dok je spavala...
Više od pet godina sam ti jedini roditelj. Jesam li dala sve od sebe? Jesam li prepoznala sve što se prepoznati moralo?
Čula sve što sam morala čuti?
Trudila sam se...iz petnih žila
Samo to znam...
I dok je neki dan prijavljivala srednje škole, gledala sam to uzbuđenje u njenim očima, tu radost pomiješanu s dozom straha od budućnosti, taj gorkasto slatki čin odrastanja, kada znaš da će možda jedna tvoja odluka, utjecati na čitavu tvoju budućnost. Znam da nije sigurna. Znam da nitko sa 15 ne može biti potpuno siguran što želi biti kada odraste.
A neke odluke se moraju donijeti. I imaju svoju cijenu.
Nisam joj ništa nametala, ništa sugerirala, odgovaram samo na njena pitanja, onda kada ona to želi.
Vjerujem u njen izbor i samo hodam pored nje. Želim joj odagnati svaki strah, svaku nesigurnost, a znam da ne mogu i ne smijem jer i to je život...
I to je čin odrastanja.
Znam samo da je moje uzbuđenje, možda čak i veće od njenog. Jer nije svjesna. Jer još mnogo ne zna.
A ja..dok mi i dalje svakoga dana glavom i srcem prolaze mnogi trenuci njenog odrastanja, pokušavam ne pokazati suze. Od ganuća. Od sreće.
Što si takva kakava jesi. Potpuno svoja.
I kada sam joj rekla da joj se divim jer je tako čvrst karakter, pa je baš nitko na svijetu ne može nagovoriti na bilo što, zaista sam to mislila.
Jer je često puta bila sama protiv svih.
Ali sa svojim mišljenjem, stavovima ..za dobro i pošteno, za istinu i pravednost, a protiv licemjerja, dvoličnosti i laži.
I znam jako dobro da ti često puta nije bilo lako i da si bila usamljena na svom putu, ali jednom ćeš znati...
Da je tvoj put bio samo tvoj...
Znaš L. ,zaista sam ponosna na tebe.
I bez obzira kuda će tvoja budućnost krenuti, bez obzira koju ćeš školu upisati, ja sam sretan čovjek.
Jer si ostala ČOVJEK.
Sa samo svojih petnaest.
I nisi se prodala nikada...
Ja ti ne mogu obećati da ću odobravati svaku tvoju odluku i neću ti nikada reći da sam najbolja mama na svijetu, jer zasigurno nisam...
Ali ti mogu obećati da ću uvijek spremno i postojano koračati pored tebe, srca ispunjenog ljubavlju...
Post je objavljen 28.06.2015. u 12:12 sati.