nedjelja, 15.03.2015.
Pokaži mi moju sjenu, pokazat ću ti svjetlo..
Nedavno sam u vrtiću u kojem radim, izrađivala djeci centar svjetla i sjene, tako to stručno zovemo. Djeca su istraživači i uče iskustvom
I kada sam radila tu malu zamračenu kućicu i stavljala tamnu tkaninu, kada sam stavljala raznorazne materijale za refleksiju svjetla i stavljala lampice, osjećala sam ushićenje.
Oduševljenje je bilo veliko.
Te male ručice koje su dodirivale, pokušavale, tražile, te oči koje su se raširile, valjda do onih najvećih razmjera i smješak na njihovim licima, pokazao mi je još jednom važnost svjetlosti koja se nalazi u mraku.
I promatrala sam ih kako traže otkuda svjetlost dopire i kakav je njen odraz na raznim površinama.
A odraz je uvijek tu. Vidjeli ga mi ili ne.
Jesmo li ga u tom trenutku sposobni naći ili nismo. On je uvijek ovdje, tako blizu.
U sjeni koju lovimo trčeći.
U onim grubim, tamnim i hladnim noćima, kada je sve tako tvrdo kao kamen i pusto poput pustinje.
I onda kada smo u tunelima tuge, razočaranja i očaja, ona je ovdje...
Kada mi pokažeš moju sjenu i nećeš se bojati stajati pored nje, kada ćeš kročiti uz nju bez svjetlosti, znat ću da si zaista ovdje.
I ne moraš reći ni riječ.
Ne moraš mi pokazati bilo što.
Ja ću znati da si tu.
Stvarno. Opipljivo. Neosporno.
Pokazat ću ti svjetlost u tvojoj sjeni. U svojoj.
Ovdje je, tako blizu. Možda je ne možeš vidjeti sada.
Ali hoćeš, sigurno hoćeš...
Možda si umoran od svojih sjena i najradije bi pobjegao stotinu tisuća kilometara od njih i zauvijek ih izbrisoa iz pamćenja nekim modernim strojem, ali one su samo dokaz tvoje neodoljive svjetlosti.
Zato, nemoj se bojati nikada. Dodirni je, istraži.
Možda je mračna, možda je gorkog okusa.
Pogledaj joj duboko u oči, bez straha.
Zagrizi je do srži i potrgaj zubima.
Sažvači i pljuni ako treba.
Hodaj kilometrima pored nje ako moraš.
Jer ono što te čeka iza, neprocjenjivo je...
- 19:26 -
