četvrtak, 27.06.2013.

Držim te...

Prijatelji su me mnogo puta spašavali. Bacali kolute za spašavanje da se ne utopim, vukli snažno, držeći me za ruku da ne padnem u provaliju kojoj sam gledala u oči, pucali sa mnom u neprijatelje zvane strah, tuga ili bol. Uvijek su bili tu..i držali me čvrsto. Dizali me s poda, kada sam skupljala komadiće tuge, ne želeći se oprostiti s njom, šamarali me riječima, da progledam, gurali pred ogledalo..da se suočim...

Držali su me svim svojim snagama..
I nisam pala....

........

Kada me prije više od tri godine, moja D., nagovarala svim svojim silama, snagama i riječima, da počnem pisati blog, mislim da joj nije bilo lako. Bio je to dosta težak zadatak za nju, a kasnije moja pobjeda. Dobro je odradila zadatak prepoznavši u trenutku, upravo ono što je promijenilo cijelu priču. Bila je ona skretnica na pruzi, usmjerivač... Da nije bilo njene vjere, mislim da svi moji stihovi i riječi, nikada ne bi ugledali svjetlo dana. Ostali bi u mraku tunela u kojem sam tada bila. Još jednom...hvala ti od srca D..

Ali ne samo to. Mislim da me svojom uspješnošću nagovaranja tada zaista spasila. Svojom odlučnošću, upornošću i onom rukom koja me držala do zadnjih snaga, spasila me tada od tunela tuge, od vlaka koji je bio tako blizu, prijeteći da me pregazi..u komadiće...

Na neki vjerojatno tada nesvjestan način, promijenila je tada tijek mog života. I dovela me do sebe same. Jer... veliki dio mog života su sada riječi. Pisanje je ono što sam ja. Cijela, u svakom retku. I između..u svim prazninama. Na još neispisanom ekranu i na onom prepunom slova.

.......

Moja prijateljica K., voli reći da je većina stvari u životu naš izbor. Ona tako doslovno i živi. Često puta se neizmjerno divim njenoj funkcionalnosti življenja i poznavanju materije života. Bira svjesno, hrabro, odlučno. I otvoreno..prema životu samom.

Naš susret nije bio naš izbor, već splet životnih okolnosti. Ili možda nije? Možda se samo tada tako činilo.
Na radnom mjestu, u vrtiću, gdje smo u uvjetima koji su mnogo puta, gotovo prelazili granice naše izdržljivosti, ukrstili su se naši putevi. Sasvim slučajno. Ali ja već dugo ne vjerujem u slučajnosti.

Mnogo godina kasnije, ona je bila osoba, koja je čvrsto stajala, kada sam ja padala. Ona je bila uvijek ruka koja me držala. Ali nikada nije podilazeći klimala glavom. I nije nikada digla ruke . Mislim da je ona osoba koja me naučila borbenosti i hrabrosti. One su uvijek bile tu, u meni, ali, pomogla mi je, ne svojim riječima, već nečim neobjašnjivim a ipak tako očitim, da ih izvedem..na površinu sebe. Bila je to vjera u mene, tada kada ju ja nisam imala. Bila je to vjera u moju borbenost, u svaki moj potez, od koje me često prođu trnci.

Bila je ona ruka koja je vikala negdje gore, a ja sam čula samo jeku. Vikala je...DRŽIM TE....

U sadašnjem trenutku, kada sam nakon dosta vrtnji u krug i nakon jako puno mukotrpne borbe, da uskladim svoju mekoću sa svojom borbenom oštrinom, našla ravnotežu, sada kada osjećam tu promjenu cijelim svojim bićem i svakom svojom stanicom, sada kada osjećam kako idem prema svom cilju, korak po korak..
Sada kažem..hvala ti K. što si stajala na litici i vikala..DRŽIM TE
I nisi puštala naše isprepletene ruke...niti na tren...
U tome je sva tvoja ljepota i rijetko viđeno razumijevanje života

Sretan ti rođendan...
Grlim ti dušu...