srijeda, 03.04.2013.
Ljudski život -svetinja ili jeftina roba?
Svi smo nekada bili mladi. Pomalo ludi i šašavi u onim pubertetskim godinama kada istražujemo,
eksperimentiramo, otkrivamo sebe i svijet oko nas. Više smo sjedili u parkićima, nego što smo
sjedili ispred ekrana. Malo smo više okupirali gradske ulice, a manje se tipkali na fejsu. Faca je bio
onaj tko je bio poseban, različit, tko se razlikovao svojom osobnošću. Nije bilo toliko čudno kada
su se dečki, ponekad zbog neke cure ili možda glazbe, onako usput, potukli ispred škole. Cure su se
možda, onim svojim ženskim metodama, verbalnim igricama ili ženskim čarima, borile jedna protiv
druge.
Ali družili smo se puno. Razgovarali smo mnogo. Možda smo više slušali rock i znali napamet
sve Azrine stihove, plakali zajedno kada je zapjevao Đole, dok se danas razbijaju čaše i flaše kada
zasviraju cajke. Slušali smo Ramonese i vikali - »punk is not dead«.
UKLOPI SE ILI NESTANI
Punk još uvijek živi, ali su mnogo godina kasnije umrli neki koji nisu puno vikali. Živjeli su svoj
život, ne ugrožavajući bilo koga. Mladi ljudi koji su mogli postići toliko toga. Možda su bili pomalo
drugačiji, možda ih je bilo strah reći, možda se nisu mogli uklopiti u društvu koje to bezuvjetno
zahtijeva, ali... više ih nema.
Bili su žrtve, ne samo onih koji su im oduzeli život, već žrtve jednog pogrešnog načina života, žrtve
društva koje ne poštuje čovjeka, njegovu posebnost i ljepotu.
Žrtve agresije koja je trajala. A nitko se nije obazirao. Mnogi su šutjeli i nisu se usudili vikati.
Kada je šutnja postala kategorija koja se traži?
U društvu u kojem živimo, gdje još uvijek vlada razmišljanje »uklopi se ili nestani«, gdje vlada
strah od pobune protiv onih koji imaju moć, mladi ljudski život je postao nešto što više nije
svetinja.
Kako je mladi ljudski život od svetinje i njegove neprocjenjivosti postao samo jeftina roba?
ZAŠTO JE AGRESIJA POSTALA ZABAVA?
Svi jako dobro pamtimo slučaj Luke Ritza, koji je danas postao simbol borbe protiv nasilja.
Poseban mladi čovjek, divan prijatelj, dobar sin, svestran i pozitivan. Volio je glazbu, film, strip i
knjige. Kažu kako je bio izrazito liberalan i tolerantan. Mladost koja je zaista obećavala. Zašto je
on, poput još nekih, morao izgubiti svoj dragocjeni mladi život, u čemu je bila njegova »krivnja«?
Možda se nekome nije sviđala njegova glazba ili njegovi životni stavovi, možda je imao dugačku
kosu, možda je bio drugačiji i nije bio cool. Razloge znaju samo oni koji su to učinili. Jesu li snosili
odgovarajuće posljedice?
Nakon događaja rekli su kako su to učinili iz čiste dosade, čak su komentirali tko je udarao jače i na
koji način. Kada je zabava postala maltretiranje onog drugog?
Jesu li više odgovorni oni koji su ih učinili takvima, od njih samih?
ŽIVOT S ISPRIČNICOM U RUCI
Već i vrapci na krovu znaju kako je za dijete najvažniji kućni odgoj pa onda u strastvenoj želji i
nadi da ćemo što bolje odgojiti svoju djecu, iz velike ljubavi koja često puta i nije ljubav, činimo
velike propuste, ponekad i kobne. Nitko nije savršeni roditelj, a greške su sastavni dio učenja o
roditeljstvu. Nažalost, ne postoji škola gdje bismo to naučili, a roditelj može biti svatko.
I tako onda mnogi, misleći da rade pravu stvar, počinju od svoje djece raditi male bogove,
idealiziraju ih, skidaju im zvijezde s neba, i više se ne zna tko je roditelj, a tko dijete. Popuštamo im
tamo gdje ne bismo trebali, učimo ih neodgovornosti i izbjegavanju posljedica za svoja djela.
Sigurno je svatko od vas, barem jednom, vidio malo dijete usred dućana koje urla, histerično se
baca, sve u cilju da dobije ono što želi. A roditelj na kraju popušta zbog straha i srama od osude
drugih.
Nastavlja se u školi gdje mnogi roditelji djeci pišu zadaće, lektire, pišu ispričnice jer se
njihovom najdražem zlatu eto baš taj dan nije dalo ići u školu. Ili nije naučilo za test. A dijete uči
kako je varati nešto što se isplati, što rade svi.
I tako počinje život s isprikama, izgovorima, bez posljedica i bez odgovornosti. Kada postanu
tinejdžeri, dajemo im određene kazne, ako zakasne kući ili zbog loših ocjena, ali dijete je do tada
već usvojilo mentalni obrazac da može raditi što god hoće. I tako mnogi od njih postanu mali tirani
svojim roditeljima, okolini, a kasnije i cijelom društvu.
Umjesto da razgovaramo više s njima, opravdavamo im gotovo sve, umjesto da ih učimo kako za
određene stvari sami snose odgovornost, učimo ih neodgovornosti, egoizmu i bahatosti. Prije nego
potpuno osudimo isključivo mlade ljude koji su postali agresori, prvenstveno bismo trebali osuditi
njihove roditelje. I cijelo društvo.
AGRESIJA NE POČINJE ŠAKAMA, VEĆ GOVOROM
U vremenima u kojima živimo, koja su iznimno teška, a sustav vrijednosti poremećen, gdje je
empatije, razumijevanja i ljubavi sve manje, a agresije, u mnogim oblicima sve više, trebali bismo
se ozbiljno zapitati u ime svoje djece i njihove budućnosti gdje je ta točka gdje počinje agresija?
Je li to školsko vrijeđanje, podsmjehivanje onom drugačijem ili siromašnijem, onome tko nema
najmoderniji mobitel ili odjeću s markom? Danas, kada su razlike između siromašnih i onih koji
imaju toliko toga i zbog toga osjećaju moć, sve veće, naš je zadatak, usmjeriti djecu drugačijem
načinu razmišljanja.
Usmjeriti ih prema tome da znaju cijeniti sebe, da znaju otkriti svoju kvalitetu
i ljepotu, da otkriju svoje potencijale i posebnost. Da poštuju drugoga, a prvenstveno ljudski život.
Iako se često kunemo kako svoju djecu volimo najviše na svijetu, često padamo u praksi.
Društvo u kojem živimo, gdje se rade »idoli« od ljudi koji to nikako ne zaslužuju pa onda mladi
ljudi, gledajući to, počinju razmišljati na sličan način, nije li vrijeme da im preusmjerimo pažnju,
da pokrenemo njihov mladi duh u nekom kvalitetnijem i pozitivnijem smjeru? Krajnje je vrijeme za
promjene.
Dok god su Severina, Zdravko Mamić, političari s velikim parolama i neiskrenim riječima uzori
našoj djeci društvo će propadati sve dublje. Brzo i slojevito.
Kada ćemo im skrenuti pažnju na ljude koji su ponekim svojim djelom učinili ovaj svijet nekim
ljepšim i boljim mjestom? Na one koji su isključivo svojim trudom, znanjem, upornošću, snagom i
hrabrošću mijenjali svijet. Otvorenim umom i srcem. Djelima, a ne šakama.
Takvi ljudi postoje. Naš grijeh je što se o njima šuti.
NULTA TOLERANCIJA NA NASILJE
Istraživanja pokazuju da većina djece ili mladih ljudi u nekom razdoblju svog života trpi određeni
oblik nasilja. Iako mnoge škole danas nose naziv »Škola nulte tolerancije na nasilje«, čini se kako
ostaje samo naziv na papiru, pločica na školi, koja često puta ne znači mnogo.
Ne znam hoće li ikada doći vrijeme da se u škole uvede predmet Nenasilno rješavanje sukoba!?
On postaje nužnost, a ne želja. To je upravo ono što nam treba. Naučiti mlade ljude riješiti sukob
razgovorom, razmjenom argumenata, uvažavanjem tuđeg mišljenja i suprotnih stavova, kao da
je postalo potpuno nebitno. Djeca sve manje znaju razgovarati, sve manje znaju pretočiti svoje
potrebe, misli, probleme, strahove i želje u riječi. I postajemo društvo bez zdrave komunikacije.
Društvo koje šakama rješava stvari.
Umjesto mnogih potpuno nebitnih i za život nepotrebnih predmeta, možda bi napokon trebalo
razmisliti kako ćemo naučiti djecu da više poštuju drugog, naučiti ih koliko vrijedi ljudski život.
Možda bi ih napokon trebalo poučiti o tome da postoje stvari za koje se zaista moraju snositi
posljedice. Za koje se plaća skupa cijena. Gdje nema ispričnica niti izgovora. Gdje ne pomažu
mama, tata, novac ili dobra veza. U ime Luke Ritza i mnogih njemu sličnih.
Jer već vrlo brzo to može biti upravo naše dijete. Ono koje je zlostavljano, a šuti. I mislit će da
je manje vrijedno, neće nam se usuditi reći, pitati će se »Zašto baš ja?« I patit će, osjećat će se
odbačeno, uplašeno i isključeno.
Ili će pak, biti ono koje zlostavlja jer želi kontrolu i moć. Pa ćemo se pitati gdje smo to pogriješili. I
optuživat ćemo školu, njegovo loše društvo, medije i sustav. A sustav činimo svi mi svojim malim,
ali važnim životnim koracima. Odgovornost je na svima nama.
I zato... osudimo nasilje na svakom koraku, prestanimo biti promatrači, već oni koji djeluju.
Ponekad treba pustiti svoj glas, ponekad treba prekinuti šutnju i povikati iz sveg glasa. Jer možda
upravo naš vrisak, spasi jedan mladi ljudski život
Moj komentar s portala www.zvono.eu
- 17:49 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
