Kod svoje doktorice opæe prakse krenula sam godinu dana prije Univerzijade. Radila je u Praškoj br. 2, kao lijeènica radnika u firmi koja je tada zapošljavala oko 2000 ljudi.
Buduæi da sam ja zapoèela svoj radni vijek u Praškoj 2, na drugom katu, bilo mi je jako zgodno otiæi kod doktora, zubara ili ginekologa koji su radili u blizini. Bila sam 22 godine mlaða, zdravija, poletnija, beskrajno optimistièna i sve što ide s mladošæu, ruku pod ruku.

U ofucanom, žutom zdravstvenom kartonu koji sam juèer podigla, na prvoj strani piše moja prva trešnjevaèka, podstanarska adresa. Ispod adrese; udana (dodano), naziv OOUR-a, težina 2 kg manja nego danas, visina ista. Prva hospitalizacija u bolnici dr. M. Stojanoviæ (današnja Vinogradska), meningitis, prvi test na trudnoæu (greškom negativan), crveno ždrijelo (svako malo), nesanica, Nolicin, Sinersul, Klavocin, Amoxil, neurolog, nestabilnost u Rombergu, toplice, vitamin B12, beta interferon, i tako dalje i tako bliže.

Uvijek sam više voljela vidjeti moju doktoricu kod mene na poslu, nego u njenoj ordinaciji.
Zadnjih 15 godina, a možda i više, radila je u Kamenitoj ulici na Gornjem gradu. Dok sam išla pješice, trebalo je savladati uspon Radiæevom, Kamenitom i još na kraju oko 40 strmih stepenica do èekaone. Kada sam krenula autom, uvijek je slijedilo uzaludno traženje parkinga, objašnjavanje s policajcima, moljakanje istih da nas puste na 15 minuta itd.
Svi su mi se èudili zašto idem kod doktora na drugom dijelu grada, zašto maltretiram i supruga i sebe?
Zaista, odlazak dr. Letici, uvijek je bio jedan mali poduhvat.

Jedna od dobrih stvari je bila to što je u èekaoni rijetko kad netko bio. Izgleda da su se pacijenti ipak malo, po malo osipali. Zgrada je jako derutna, na ulazu nema struje, zidovi su poprilièno ošteæeni još od ratnog napada na banske dvore. Sva sreæa da su ti stari zidovi jako debeli, ne znam da li bi se zgrada tako dobro držala da je novijeg datuma.
U blizini Sabora, u prilici ste vidjeti nekog politièara. Juèer sam vidjela Pankretiæa i Ingrid Antièeviæ Marinoviæ. No neæu sad o njima, da opet ne nasekiram neke blogere. Na kraju krajeva, oni i nisu tema.

Kada mi je doktorica Letica rekla da moram naæi novog doktora jer ona seli u drugi grad i ide u prijevremenu mirovinu, skoro sam zaboravila zašto sam uopæe došla. Obje smo se složile da je to i za mene dobro jer æu napokon naæi doktora u svom kvartu, kako radi sav normalan svijet i kako Bog zapovijeda. Rekla mi je da æu svakome biti dobar pacijent jer nisam zahtjevna i znam što hoæu. Obeæala sam joj da æu još jednom doæi slijedeæi tjedan, da obavimo ostale formalnosti.

To mi je i zadnja prilika da napokon pobrojim koliko do èekaone ima stepenica, da još jednom ispitam ljubaznost naših policajaca (uglavnom su fer) i na kraju krajeva, da sve te višegodišnje putešestvije od Trešnjevke do Gornjeg grada, završim kratkom posjetom uvijek lijepim Kamenitim vratima.

Još je trajalo ratno vrijeme dok sam radila u onom bivšem Singer-Ferimportovom duæanu, na Jelaèiæ placu. U nedostatku posla, uvijek sam promatrala što se novo dešava na Trgu.
Gledajuæi u smjeru Manduševca, uoèila sam nekoliko muškaraca koji šeæu prema njemu. Zainteresirali su me jer su bili svi fino obuèeni, u tamnim kaputima i odijelima, i vidjelo se da nešto razgovaraju dok lagano obilaze Manduševac. Približila sam se izlogu, da bolje vidim o kome se radi. U šetnji Trgom bio je tadašnji, slovenski predsjednik Milan Kuèan u pratnji nekolicine suradnika, bez novinara ni naših, ni slovenskih, uglavnom bez ikakve pompe.
U to vrijeme, naš prvi predsjednik, bio je nedodirljiv.

Gospodina Janeza Drnovšeka, drugog slovenskog predsjednika, željela sam vidjeti na Interliberu 2006. godine, na Zagrebaèkom Velesajmu, kada je predstavljao svoju prvu knjigu "Misli o životu i osvješæivanju" u izdanju Dvostruke Duge iz Èakovca. Na vrijeme sam dobila naruèenu knjigu, ipak nisam uspjela otiæi u odreðeno vrijeme na Interliber.

Knjigu sam proèitala i mislila sam biti æe još prilike za kratki susret.
Žao mi je što je tako mlad preminuo.

"Èovjekom se ne raðaš. Èovjekom postaješ. Takvim kakvoga loši tokovi više ne mogu ponijeti sa sobom poput otplavljenog stabla bez korijena. Takvim da možeš poèeti s promjenama kojima æeš stvoriti novi, bolji svijet. Svijet u kojem je vrijedno živjeti."

dr. Janez Drnovšek

DODATAK: Obavještavam sve, koji se žele odazvati pozivu da æe se predavanje
Anjinog tate Tomislava i Ðusa održati u srijedu 12.03.2008. u 17 sati u Zagrebu,
u Centru za odgoj, obrazovanje i osposobljavanje djece i mladeži, Dubrava

Prošlu nedjelju, obukla sam najdeblju i najdulju zimsku jaknu, najtopliju crvenu dolèevitu, samterice, traku za glavu i rukavice. Juèer sam izašla u hlaèama koje znam obuæi i po ljeti, tankoj pamuènoj majici i preko nje u podjednako tankom gornjem dijelu rozo-plave trenirke.

Nisam mogla vjerovati, kada sam vidjela mladu djevojku u debelom, dugaèkom zimskom kaputu, obrubljenom krznom i zakopèanom do grla. Uz topli, crni kaput imala je i visoke èizme i kapu. Par metara dalje, drugi su hodali u kratkim rukavima, a veæina je nosila jutarnje, zimske jakne prebaèene preko ruke.

Najzanimjivije je bilo na Jarunu. Jedni su hodali u debelim, štepanim jaknama, neki u kratkim rukavima, veæina u neèem izmeðu. Iz drugog pokušaja, uspjeli smo naæi prazan stol u kafiæu gdje nije bilo kave. Dok je veæina roditelja bila razoèarana radi nedostatka kave, ni djeci nije bilo pravo jer nije bilo sladoleda. Svi smo pili ultra skupe sokove po cijeni od 13 kn.

Kada smo krenuli dalje, pored mene prošao je biciklist u skijaškoj jakni i debelim rukavicama, a prema njemu i nama rolale su tri mlade djevojke, sve tri u ljetnim majicama s bretelicama. Ispod tankih majica, nazirali su se lijepi grudnjaci. Bila sam uvjerena da je to vrhunac i da neæu nikoga vidjeti s manje odjeæe. Šetajuæi, stigli smo i do natpisa "Nudistièka plaža", gdje se zimi nalaze samo uporni ribièi.

Naravno da sam pogledala prema nudistièkoj plaži. Na nekakvoj maloj dekici sjedio je gol muškarac. Dok sam pokušavala vidjeti da li je potpuno gol (mislim na gaæe ili kupaæe), on je poèeo oblaèiti majicu. Suprug me zezao, da je on osjetio da ga gledam. Èisto sumnjam, buduæi da sam bila previše udaljena, prije æe biti da mu je postalo pomalo hladno jer se približavalo 17 sati i sunce je oslabilo. Što i kako je obukao nakon majice, nisam vidjela.

Za sirotu
sunce tepli
za žejnoga
pada daž
trudnomu je noæ
za postelj
laènomu je
komad kruha
pir
a ki sega ima
naæ ne more
mir.


dr. Branka Vidas

Naravno da sam pratila skijanje. Sve sportske dogaðaje "pretresla" sam s gospoðom terapeutkinjom, penziæima u blizini, malo manje sa suprugom i malo više s tatom.
Dok smo se u petak ujutro, oèka i ja, putem telefona "pripremali" za ženski spust, palo mi je na pamet da bih ga mogla iznenaditi kartom za muške. Rekao je da bi išao u nedjelju na Sljeme, ali ne i na takmièenje jer je malo preskupa karta.

Zahvaljujuæi suprugu koji mi je kupio kartu, zahvaljujuæi policajcu koji je ignorirao naš krivo parkirani auto, uspjela sam doæi do karte u subotu ujutro. Nakon posjete baki, tata nas je povodom roðendana, poèastio ruèkom u Velikom Trgovišæu. Prvi puta vidjeli smo rodnu kuæu Franje Tuðmana. Iz Velikog Trgovišæa, odlièno smo mogli vidjeli cijelu skijašku stazu.

Tata se žalio da ga je preko noæi "uhvatila" grlobolja, a svi zajedno žalili smo se na strašnu hladnoæu i jaki sjeverac koji je uporno brijao. I sada, što s kartom? Kada sam mu je napokon dala, bio je malo zateèen i iznenaðen. S jedne strane mu je bilo drago, a s druge strane bojao se da neæe moæi iæi. Odmah je ponudio kartu našem sinu prvijencu, za kojeg je baka svojevremeno govorila da je dobio ime po Bojanu Križaju. Nakon Bojana, u obzir za kartu došao je i buduæi zet. Kako nije uspio naæi žrtvu, karta mu je ostala u džepu.

Kada smo se èuli u nedjelju ujutro, jedva je govorio od prehlade. Ipak, rekao je da razmišlja o odlasku na drugu vožnju. Slijedeæi put, nazvao je pet minuta prije poèetka drugog spusta, slabo sam ga èula od buke ljudi koji su ga okruživali. Svi su vrištali, navijali, a èulo se i vikanje Blažièka. Do staze je išao pješice, preko Grafièara, u društvu èovjeka koji mu je èak ponudio i kartu, ako je nema, jer je njemu supruga odustala radi zime. Javio se i nakon vožnje, oboje smo bili oduševljeni Ivièinim uspjehom. Rekao je da sve ono što je cijeli život pratio preko TV-a, nije ni blizu kao gledanje uživo.

Njegov ujutro promukli glas zvuèao je 50 godina mlaði. Dobro je prošao, jer je za vrijeme druge utrke bilo sunce, nije bilo vjetra i temperatura se ipak podigla na -5. Našao je i jedan panj na kojem je sjedio. Grah, sok i èaj (uraèunato u cijenu), nije uhvatio, u busu se ne voli gurati pa se brzo spustio istim putem pješice natrag, da se ne smrzne.
Križaja, Stennmarka, Tombu, Janicu, Uršku i ostale legende, veæ je gledao doma uz èaj iz svoje kuhinje.

Do You Love Someone? ...... Da li volite nekoga?

.........For Bob....with...my....love..............Bobu....s...mojom.....ljubavlju.......

The universe is wide and wonderful.......Svemir je prostran i divan
and filled with many stars....................... i ispunjen s mnogo zvijezda.

The world is rich and varied...................Svijet je bogat i raznolik
and filled with many people.....................i ispunjen s mnogo ljudi.


And among its..........................................I meðu njegovim
hundreds of towns,..................................stotinama gradova
and thousands of homes,.........................i tisuæama domova
and millions of people,..............................i milionima ljudi
each of us is only "one" . . ......................svatko od nas je samo "jedan". . .

one small person......................................jedna mala osoba
in a world..................................................u svijetu
of millions of other people,........................miliona drugih ljudi,
in a universe.............................................u svemiru
of billions of other worlds..........................biliona drugih svijetova.

Knowing this,............................................Znajuæi to,
sometimes we each feel very small..........katkada se svatko od nas osjeæa jako malen.
Sometimes we feel lonely and lost,............Ponekad se osjeæamo usamljeni i izgubljeni,
as though nothing we do..........................kao da ništa ne možemo napraviti
can ever truly matter.................................što bi ikada zaista bilo važno.

Each of us.................................................Svatko od nas
wants to be needed...................................želi biti potreban.

Each of us.................................................Svatko od nas
wants to be remembered...........................želi biti pamæen.

Each of us.................................................Svatko od nas
wants to be important................................želi biti važan
in his own special way...............................na svoj poseban naèin.

There are many different ways..................Ima mnogo razlièitih naèina
to be important in this world.......................da se postane znaèajan u ovome svijetu.

Some people become doctors...................Neki ljudi postaju doktori
and heal the sick........................................i lijeèe bolesne.

Some become farmers...............................Neki postaju zemljoradnici
and feed the hungry...................................i hrane gladne.

And some become teachers.......................A neki postaju uèitelji
and share wisdom and knowledge.............i dijele mudrost i znanje. (Vitae)

But you can be a shepherd,.......................Ali ti možeš biti pastir,
or a shoemaker,.........................................ili postolar,
or a baker,..................................................ili pekar,
or a barber,.................................................ili brijaè,
or a captain,................................................ili kapetan,
or a carpenter,.............................................ili stolar,
or a king!......................................................ili kralj!
And whatever you are,.................................I što god da jesi,
there is still one thing...................................još uvijek ima jedna stvar
that matters most.........................................koje je najvažnija.

Do you love someone . . . ...........................Da li voliš nekoga . . .
and does someone love you?......................i da li netko voli tebe?

For the heart................................................Jer srce
is its own world,............................................je svoj vlastiti svijet,
and in that world...........................................i u tom svijetu
you are important!.........................................ti si važan!

And that*s what really matters,.....................A to je ono najvažnije,
isn*t it?..........................................................nije li?
______________________________________________________________________

First published in Great Britain 1972 - autor: Joan Walsh Anglund
prevela: 1977 - R.P.- Hrvatska

Svima s imenom Valentin, Valentina, Zdravko i Zdravka želim sretan imendan!
Svima Sretno Valentinovo!


Joan Walsh Aunglund

Malo prije doživjela sam nešto što zaista nisam još nikada u životu. Èula sam kratku zvonjavu i odmah pomislila neæu se javiti, opet dosadne reklame. Kada je ponovljeno zvono, uz kucanje po vratima, ipak sam reagirala i odluèila otvoriti. Bio je naš stari poštar koji mi je odmah pružio dvije koverte s raèunima. Zaèudila sam se zašto ih je donio kada njihov primitak ne treba potpisati?
Vidio je da sam zbunjena pa je brzo rekao da sam dobila neke novce po preplaæenoj uplatnici. Zamolio me je 20 kn kako bi mi mogao dati 55 kn. Našla sam 20 kn, on je imao 50 kn, onih 5 kn, naravno, nikad nema jer ako suprug nije doma zna da æu mu ostaviti za pivo ili kavu.

Dakle, na uplatnici piše moje toèno ime i prezime, adresa, iznos =34,30 i opis plaæanja: povrat sredstava po poštanskoj uplatnici taj i taj broj (nema objašnjenja o èemu se radi). Povrat sredstava dobila sam od HT DD ZAGREB, REGIJA 3, ZAPAD RIJEKA. Buduæi da prema Rijeci ne plaæam nikakve raèune, nije mi jasno o èemu se radi. Pitala sam poštara, on naravno, nema blage veze. Veli da uzmem i ništa ne brinem, ne brine ni on.

Juèer popodne zasvrbio me je na kratko desni dlan. Možda netko od vas zna da li to znaèi da æu primiti ili dati novce? Za 30 kn kupiti æu si jedne srednje bajadere i poèastiti se za Valentinovo. Samo da mi se ne dogodi da za par dana primim kakvo rješenje o pljenidbi na isto ime. U tom sluèaju, opet æete na vrijeme saznati.

Jutro je zapoèelo sa štamprlekom željeza (15ml), jednom bananom, i tabletom voltarena - forte protiv uhobolje. Dok je suprug kuhao kavu, rekla sam mu kako je red da nas nešto boli na Svjetski dan bolesnika. Odgovorio je kako je to glupost i održao mi je kratko predavanje o šalu i kapi koje mrzim nositi. Obeæala sam da æu se ubuduæe bolje èuvati. Nabila sam vaticu u uho i stavila ljubièastu traku preko glave, boje bloga, poslušala vijesti, popila kavu i hrabro krenula u novi dan.

U Runjaninovoj ulici, gdje idem na terapiju, mjesta za parking nije bilo, tek jedno u Crnatkovoj. Minutu prije poèetka terapije nestalo je struje. Zahvaljujuæi mraku imala sam malo dulju ruènu, limfnu drenažu leða bez ultrazvuka. U povratku, vozili smo u krivom smjeru, kako bi izbjegli raskršæe na kojem je bio krkljanac radi blokiranih semafora i tramvaja. Uspješno smo stigli doma, taman na vrijeme kada je došla struja. Znatiželjna, zabrinuta susjeda viknula nam je kroz prozor da ne ulazimo u lift jer što ako opet nestane struja? Taj savjet smo ignorirali, kao i jedan susjed koji nam se pridružio u liftu. Zajedno smo se vozili samo pet katova. Novi lift ide takvom brzinom da nam je susjed, za vrijeme vožnje, uspio isprièati kako je banka puna starih baba koje èekaju penziju. Tvrdio je da ih u redu ima sigurno preko dvijesto. Jedva smo pred njim suzdržali smijeh, kako ih je zorno opisivao i kritizirao, a on sam je sigurno stariji od 80 godina.

Suprug je odjurio na posao, sin mi je dao do znanja da ga puno ne uznemiravam jer danas ne radi pa želi dan odmora, a ja sam sjela za kuhinjski stol, popila ostatak kave, provjerila vaticu u uhu i dohvatila mobitel. Jednim, malo duljim SMS-om, èestitala sam sestri roðendan.

Ovako, kako je danas hladno, bilo je i prije nešto više od 30 godina. Sanjkala sam se s klincima nasuprot današnjeg Avenue Mall-a. Veselila sam se snijegu i bilo mi je žao što moram prekinuti sanjkanje, kako bih s tatom i bakom išla u Petrovu bolnicu u posjet mami koja je tog hladnog, zagrebaèkog dana, prva rodila.

Prije nekih 14-15 godina, radila sam u Ferimportovom duæanu na Trgu bana Jelaèiæa. Taj duæan svi su znali kao bivši Singer, pogotovo stari zagrepèani, a danas je i bivši Singer i bivši Ferimport. Toga dana radila sam u popodnevnoj smjeni.
Èistila sam police i nakon èišæenja slagala u njih komplete za jelo od finog èeškog porculana, kristalne, samoborske èaše i njemaèke, posrebrene escajge. Dok sam radila slušala sam razgovor izmeðu moje starije kolegice i našeg zajednièkog šefa.
Takav je bio red, dok su oni pili kavu uz èik pauzu, mlaði radnik je šutio i radio. Nije mi bilo teško, to mi se nekada èinilo i lakše nego sudjelovati u vjeèitim povuci-potegni raspravama. Za one koji neznaju, bivši Singer-Ferimportov duæan ima velike izloge kroz koje se jako dobro vide svi prolaznici ili promatraèi izloženih stvari u izlogu.
I tako sam ja radila i slušala otprilike desetominutni razgovor, u biti monolog starije kolegice o visokom, mršavom, zgodnom gospodinu koji veæ dulje vrijeme prouèava izlog.
Saznala sam da je on taj i taj poznati hercegovaèki doktor, koji je jako cijenjen jer je uspješno operirao i lijeèio te i te ljude, a oni su opet prijatelji nekih njenih roðaka koji su najvjerojatnije roðaci i našeg šefa. Znala je gdje se školovao, gdje je sve radio, koga sve poznaje, tko njega poznaje itd. itd. Nije mi se dalo dizati glavu, prekidati posao da bih vidjela o kojem se poznatom doktoru radi, a i kakve bih mogla imati koristi od njega kada ja nisam iz te prièe. Ona je prièala i prièala, šef je strpljivo slušao i kao i uvijek šutio, sve dok nije na kraju rekao: "Pa nije li to Natašin tata?"
Tada sam naglo podigla glavu, pogledala prema izlogu, i vidjela moga tatu kako se nalukava kroz izlog ne bi li vidio da li radim u toj ili drugoj smjeni. Kada je napokon ušao, svi smo se dobro nasmijali, a kolegici je ipak bilo mrvicu neugodno.

Danas, taj visok, mršav, zgodan gospodin, moj otac, slavi 70. roðendan! Sretan roðendan!

- photo (bakarski zaljev) by Snježana -

- 8 žlica brašna
- prašak za pecivo
- jogurt
- 2 jaja
- malo ruma
- vanilin šeæer
- ribana korica limuna
- 1 naribana jabuka
- grožðice po želji

Sve zajedno izmiješati. Fritule oblikovati žlicom i peæi u vrelom ulju dok ne postanu zlatnožute. Posuti ih šeæerom u prahu.

Svakako ih dati maškarama ako pozvone.

Ako meni pozvone, dati æu im neke sitne novce jer na žalost frite danas nisam pekla a kupljene krafne su tako tvrde da me je sram ponuditi ih. Jedne godine dali smo im jabuke koje smo za par dana našli u mojem cvijeæu koje se nalazi u haustoru na meðukatu.
Kada sam ja kao mala išla u maškare, dobivali smo krafne, slatkiše ili sitne novce. Jedan susjed uvijek nam je davao jaja i krumpire. Veæina mama nudila nas je krasnim krafnama, a na sedmom katu, kod moje mame, bile su frite. Znalo me je biti malo sram, jer fritule nisu nikada tako lijepo izgledale kao krafne, što ne znaèi da nisu jako ukusne.
Kod njih, izgledom, svaka vodi svoju politiku.

Nakon subotnje južine i iznenadne topline, nisam vjerovala vremenskim prognostièarima da æe Medvednicu ove nedjelje zabijeliti snijeg. Usprkos mojim sumnjama, bili su u pravu, u nedjeljno jutro snijeg je zabijelio cijelu planinu. Iako je lijepo bijele obronke vidjeti s kuhinjskog prozora, nije me privuklo da ih pogledamo iz blizine.

Suprug i ja, odluèili smo se za uobièajenu, nedjeljnju šetnju Jarunom. Osim nekoliko šetaèa, par biciklista i dva ribièa, vidjeli smo i dva psa. Jednog, malog, bijelog vodili su na uzici, dok se on cijelo vrijeme otimao. Drugi je okolo skakao, trèao, išao od èovjeka do èovjeka i na kraju se u ledenom jezeru malo i okupao.

Kada je potrèao prema nama, pružila sam ruku želeæi ga dozvati. Dok nam se približavao sve bolje sam vidjela kako ima jaki vrat, široku èeljust, guste zube i u pogledu nešto izmeðu staforda i pit bula. Ruku sam lagano povukla jer sam se iznenada predomislila u naumu da ga pozovem. On je pored nas samo veselo protrèao.

Sjetila sam se, kako sam jednom hodajuæi Gajevom ulicom, veselo brzala prema tramvaju i lagano mahala rukom. Pored mene je prošao elegantan doberman, èije sam oštre zube u djeliæu sekunde osjetila na zapešæu desne ruke. Kakvom brzinom me uhvatio, tako me je brzo i pustio. Ruku sam trenutno primirila i za sve vijeke vijekova zapamtila da malo pripazim što radim s rukom kada mi takav pas ide u susret.

Osim pasa, vidjeli smo patkice, gnjurce, vrane i jednog malog dijetliæa.


Na današnji dan, o4.o2.19oo. godine, roðen je Jacques Prevert

Pjesma

Koji je danas dan
Danas su svi dani ljubavi za nas
Èitav je život danas ljubavi moja
Volimo se i živimo
Živimo i volimo se
I ne znamo što je život
I ne znamo dane svoje
I ne znamo ljubav što je.

Još sam pod dojmom juèerašnje obavijesti kako zagrepèani više troše na telefon nego na struju. Premijer, gradonaèelnik ili neki treæi pametnjakoviæ je rekao kako 100 graðana posjeduje 104 mobitela. Dakle, ako imamo više od jedan telefon po glavi stanovnika, kako se usudimo buniti protiv poskupljenja vode, èistoæe, struje, benzina, hrane, javnog prijevoza...
Kad bolje razmislim, možda èovjek ima pravo.

Ujutro nisam popila vodu jer u blizini terapije na koju idem nema WC-a, pojela sam takoðer minimalno iz istog razloga. Potrošila sam nešto malo benzina, malo plina za skuhati kavu i malo struje (premalo) jer imamo štedne žarulje. Najviše sam koristila telefon. Sat vremena, od 9-10 h, vrtila sam (to mi je ostalo od nekad, više se ne vrti, sada se pritišæe), nekoliko brojeva telefona. Uvijek kada bih uspjela dobiti jedan broj spremno sam dobila uputu da nazovem neki drugi.

Kada sam napokon saznala koji broj je pravi, pola sata bio je zauzet. U meðuvremenu su me par puta krivo prespojili (to je ono što se naplaæuje). Bližilo se 10h, uhvatila me panika, jer samo od 9-10h, prvog u mjesecu mogu se naruèiti kod svoje doktorice za tekuæi mjesec. Buduæi da sam ih dobila u minutu do 10h, dobila sam termin tek o4.o3. Ni taj termin nije 100% siguran, još ih moram nekoliko puta nazvati da provjerim dogovoreno. Kao i uvijek, dobro sam se nasekirala. Odmah sam nazvala supruga na posao da me barem malo utješi. Nazvala me i prijateljica, jedna drugu tješile smo radi Cvjetnoga trga.

Ima onaj èovjek pravo. Što æe mi struja, voda ili hrana, kada najviše volim telefonirati?