Od jednoga dana
smo napravili
lancun
legli smo pod nebo
z rukami pod glavun
i ni bilo niš
i bilo je se
kad si rekal
volin te.
Branka Vidas
lancun-plahta
29
siječanj
2008
Od jednoga dana
smo napravili
lancun
legli smo pod nebo
z rukami pod glavun
i ni bilo niš
i bilo je se
kad si rekal
volin te.
Branka Vidas
lancun-plahta
26
siječanj
2008

24
siječanj
2008
Jučer sam se zaista iznenadila kada je stigla koverta iz Miamia. Mislila sam da mi gospođa Biserka šalje pismo s nekom svojom, novom fotografijom. I bila je njena fotka s unukom i njihovim malim pesekom, a pored njih na slici veselo maše Santa Claus noseći poklone i čestita mi Merry Christmas!
Uz Djeda Mraza najbolje božićno-novogodišnje želje žele mi, naravno, with love; Gaby, Nana & Brownie (peso). Čestitka je poslana avionom 11.12.07, znači sretno je stigla nakon punih 43 dana.
Kako na CNN-u vole napisati: "No comment".
Gospođu Biserku upoznala sam 2003. godine u Varaždinskim Toplicama. Čudila sam se da iz Amerike dolazi u Hrvatsku na liječenje i rehabilitaciju. Hvalila je naše liječnike, bolničare, masere, toplice, konobare, kuhare ... Ona se čudila nama kako stalno protiv svega rogoborimo. Bila je jako zadovoljna toplicama, malo čemu je prigovarala, produžila je boravak na mjesec dana i rekla da će opet doći za dvije godine. Govorila je kako je u Americi sve nekoliko puta skuplje a usluga upitna, i da američkim liječnicima više ništa ne vjeruje.
Opet smo se srele u toplicama 2005. godine. Osim liječničkog tretmana uplatila je i dijetni program. Ovaj bazen na slici, preplivala bi svako jutro desetak puta po duljini. Međutim, nije ništa smršavila jer je popodne sve izgubljene kalorije nadoknadila kolačima iz obližnje slastičarne.
Tada sam saznala da u cijeloj Americi nema tako dobrih kolača kao što su šampite i kremšnite. Jednom mi je priznala da je u sobi nakon večere pojela 8 šampita.
Na poleđini čestitke piše da ju američki doktori opet žele operirati jer je ozlijedila desno koljeno. Već je poslala slike koljena doktoru u zagrebačku bolnicu Rebro, koji će joj reći što joj je dalje činiti. Ako joj doktor preporuči toplice, možda ćemo se družiti i ove godine.
21
siječanj
2008
Upravo sam pročitala na Iskonovom portalu da je danas najdepresivniji dan u godini. Do toga je došao psiholog Cliff Armall i to matematičkim formulama. Da mi je znati koje su to matematičke formule pa da i ja pokušam nešto tako dubokoumno plasirati.
Nisam planirala pisati o takvim raznoraznim "maserima", koji nas uvijek okružuju, nego o pravoj medicinskoj masaži.
Danas sam bila na limfnoj drenaži koja je isto vrsta masaže. Nježnim, umirujućim i ritmičkim pokretima izvode se pokreti nalik masaži u svrhu poboljšanja protoka limfne tekućine. Iako kratko traje (oko 20 minuta), jako je ugodna i opuštajuća. Tijekom posljednjih nekoliko godina išla sam uglavnom na ručne, medicinske masaže u trajanju od 20 minuta - 1 sat, ovisno o tome da li se masiralo cijelo tijelo ili samo neki njegov dio. Masirali su me mnogi maseri; stari, mladi, muški, ženski, učitelji masaže i njihovi učenici. Među svima njima, tri maserke moje su imenjakinje.
Kao jedan rođendanski poklon, kolege iz firme poklonili su mi dva tretmana Shiatsu masaže.
To je tradicionalna japanska masaža koja se radi pritiskom prstiju. Navodno raspršuje višak blokirane energije, poboljšava cirkulaciju i vraća nas u ravnotežu. Oba puta kao maseri bili su mladi dečki. Bila je jako ugodna atmosfera (svjetlo, mirisi i muzika) ali ipak je tretman bio različit. Jedan od njih dvojice je bez prekida pričao i nametao svoje ideje tako da je stalnim blebetanjem narušio sav taj ugođaj. Drugi dečko je uglavnom šutio i tada sam u potpunosti doživjela taj Shiatsu tretman.
Na sve te raznorazne masaže krenula sam radi bolesti. Razgovarajući s ljudima shvatila sam da si mnogi takvo opuštanje priušte i kao zdravi. Slažem se da je skupo, u Zagrebu obične masaže koštaju od 120-200kn za sat vremena a razne extra masaže kao Shiatsu i sl. još su skuplje. Ipak, vrijedi si to barem ponekad priuštiti. Ono gdje možemo uštedjeti je npr. samomasaža stopala sezamovim uljem. Masažu stopala može nam učiniti i netko blizak.
Ako ste slučajno depresivni na ovaj najdepresivniji dan u godini (?) počastite se masažom.
18
siječanj
2008
Sutra mama i sestra idu kod moje bake u posjetu. Ja idem slijedeće subote. Teče osmi mjesec kako nakon lakšeg moždanog udara živi u staračkom domu gdje borave uglavnom dementne osobe.
Najljepši trenuci tijekom tog dvosatnog subotnjeg posjeta su mi kada pijemo kavu. Ona se jednako veseli kavi kao i cijeloga života. Nekada nam je gatala iz one prave, turske.
Ni danas mi nije jasno kako ju takvom brzinom popije. Ponekad, ja još nisam ni počela a ona je već na polovici. Moja mama mi je stoput rekla da loša gospodarica polako pije kavu. Uvijek mi je žao što joj je to jedina kava u tjednu. Nije u mogućnosti sama se poslužiti a zaposlenicima doma bi to sigurno bio prevelik teret ili bi rekli da kava nije dobra jer povećava tlak, izaziva nesanicu itd.
M o l i t v a
Nona moja
i ja smo molile
očenaš i zdravomariju
da nan krava dava mleka, očenaš i zdravomariju
da ga mat proda.
Očenaš i zdravomariju
nona moja
i ja smo molile
po puno put
aš je kvartić kafa i
bonboni škartočić
bil skup.
Noni već puno
vrimena ni
mesto kravi
auto va štale leži.
Kade su oni
očenaši i zdravomarije
kad biš se nona
mogla probudit
valje bismo šle
kilo kafa kupit.
Branka Vidas
16
siječanj
2008
Jučer sam dobila na poklon krasan rokovnik sa spiralnim uvezom i tvrdim koricama za 2008. i 2009. godinu. Lijevo od tipkovnice stoji sličan takav za 2007. godinu, potpuno prazan. Čim sam ugledala ovaj novi rokovnik, odmah sam poželjela opet voditi dnevnik. Samo trebalo bi prvo završiti stari koji sam započela 25.06.2006. i s manjim prekidima vodila ga do rujna 2007. kada sam napokon otvorila blog (što ne znači da sam odmah počela pisati).
Izvukla sam stari srednjoškolski dnevnik koji sam pisala prije točno 25 godina. Napreskokce sam ga pregledala pa ću vam prenijeti što sam radila zadnjih par godina na današnji dan. Dnevnike nikada nisam skrivala pa sam vjerojatno iz tog razloga tako šturo sve opisivala.
16.01.1983. Vrijeme je danas počelo strašno (kiša, vjetar); žičara nije vozila. Na kraju smo se vratili u grad. Janko i ja ostali smo sami, prvo smo kupili karte za kino a zatim smo šetali po starim zagrebačkim ulicama. Padale su ogromne pahulje. Bili smo obučeni kao planinari, hodali smo zagrljeni i smijali se jedno drugome. Bili smo potpuno bijeli od snijega i bili smo sretni! U kinu smo se osušili i malo zagrijali. Sada sam doma. Osjećam se jako omamljena. Idem spavati.
16.01.2003. Zvala u Vinogradsku bolnicu. Doktori štrajkaju. Oprala Igorovu jaknu. Ispekla oslića i napravila kesten pire. Razgovarala s bakom. Ante se razveselio što sam došla na posao. Od fotografa Tješimira Marića dobila sam prekrasan kalendar Hrvatske.
16.01.2004. Ujutro sam zvala Antu i rekla mu da ću u ponedjeljak doći na posao. Do ponedjeljka bih se morala osposobiti. Do 2h u noći gledala sam odličnu seriju o Ani Frank. Njenog tatu je glumio Ben Kingsley. Nakon 7 dana izašla sam van.
16.01.2005. Drugi krug predsjedničkih izbora. Mesić - 66%, Kosor - 34%. Šetnja: glasanje, kafić "Herz", Konzum, klupica, sarma, TV: "Milijunaš", izbori.
Za danas, a i za dulje vrijeme starih dnevnika je dosta. Mijenja se vrijeme, sprema se kiša i boli me glava a sjećanje na stare dane nikada mi nije pomoglo.
14
siječanj
2008
Nakon posjete baki u Domu umirovljenika, subotnje kupovine hrane i zadnjih božićno-novogodišnjih poklona, bila sam zaista umorna. Kada sam vidjela ljude kako opušteno sjede vani za stolovima, piju kavu i uživaju u miru božjem, kao privučena jakim magnetom uputila sam se prema njima. Iako sam to prijepodne već popila dvije kave, morala sam popiti još jednu jer nije to bila obična kava, već prva kava u ovoj godini, koja se pije vani na krasnom, friškom zraku bez magle i pratećeg sivila.
Svi stolovi bili su zauzeti pa smo suprug i ja sjeli kraj jednog simpatičnog gospodina. Suprug je otišao iskrcati kupljene stvari u auto i usput na WC. Gospodin je pušio, pristojno me pitao da li mi smeta dim cigarete a zatim je uslijedilo kratko izmjenjivanje informacija o današnjem i sutrašnjem vremenu. Taman sam počela uživati u kavi (običnoj, kratkoj) kad evo moje svekrve sa šest prijateljica. Sve tip-top zbigecane, krenule su prema stolu do nas gdje ih je čekala osma frendica.
Pozdravljajući se sa svima njima, dva puta sam rekla da mi je muž na WC-u, a nakon toga bilo mi je glupo stalno isto ponavljati pa više nisam ništa objašnjavala. Dvije gospođe pozdravile su gospodina do mene kao moga supruga a treća mu je pri rukovanju polustrogo rekla da bi me trebao bolje grijati s obzirom na moje ledene ruke (sjedila sam bez jakne). On je mudro šutio a ja sam jedva suzdržavala smijeh. Budući da je i dalje nepristojno šutio četvrta i peta gospođa zaključile su: "to je sigurno vaš veliki sinek". Ni na to nisam reagirala. Napokon se pojavio moj suprug i sada više nikome ništa nije bilo jasno.
Još smo ugodno porazgovarali dobrih pola sata. U razgovoru, saznala sam da je gospodin 5 godina stariji od mog supruga a 14 godina stariji od mene. Iako se dobro drži neznam da li bi se uspio "prodati" za mog sineka da je skinuo sunčane naočale. Poslije sam si gruntala kako možda ja prastaro izgledam. Muž me je utješio da vjerojatno starije gospođe malo slabije vide.
10
siječanj
2008
Ovi magloviti, zimski dani nisu za drugo nego za kuhanje. Jučer smo sinovi i ja zajedničkim snagama skuhali odličan slanutak. Prvotna zamisao mi je bila napraviti ga na salatu, ali odmah se javio problem; a što jesti uz salatu? Sjetila sam se jednog starog recepta kojeg mi je dao kolega na poslu prije nekih desetak godina.
Dinko je istrijan, rođen u Rovinju, on mi je rekao da njegovi za slanutak kažu pišjole. Taj naziv nikad ni prije ni poslije nisam čula, na Google-u nude pinjole, u Klaiću ništa, ako vi što znate recite mi. Moji za slanutak govore čič.
Recept: -za 6 osoba ili 4 gladne
Sastojci; 500 dag čiča, 500g svježih gljiva (bukovače), 2 režnja češnjaka, mala kutijica pelata, sol, parap, maslinovo ulje, lovor i kadulja (bosiljak)
Čič dan ranije namočiti, staviti ga u novu hladnu vodu, kada provri poklopi se i kuha na niskoj temperaturi 3 sata. U vodu staviti par listića lovora. Gljive narezati na kockice, ispržiti na maslinovom ulju, pri kraju dodati usitnjeni češnjak, pelate, začine, papar i sol.
Zajedno sa slanutkom prokuhati zadnjih pola sata kuhanja. Na kraju se može dodati žlica maslinovog ulja.
Nakon ručka sam malo "kopala" po internetu i našla sam da je slanutak jako zdrav, ima mnoge vitamine i minerale i naravno, dobar je za probavu. Naišla sam i na jednu glupost i to kao savjet za kuhare početnike. Vele da ga treba močiti 4 sata (dobro bi se taj kuhar namučio). U jednoj dobroj kuharici piše da ga treba močiti najmanje 24 sata (tu ja uvijek fulam). Danas je na meniju grah sa lećom i ričetom (uradak moje mame).
07
siječanj
2008
Od početka ove godine u meni "kuha" post o pušenju. Ugodno sam se iznenadila kada sam čula prijedlog zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima. Još se nije ni krenulo s raspravom a već svi o tome debatiraju. Čak me i mama malo prije u telefonskom razgovoru pitala za mišljenje.
Zahvaljujući jučerašnjem prazniku, pretpostavljam da je većina mislila da kafići ne rade (ili su svi otišli na skijanje), suprug i ja ušli smo u jedan potpuno prazan restoran na zagrebačkom Jarunu. Dvoumila sam se između kave i čaja, s obzirom na hladnoću odlučila sam se za čaj.
Ne sjećam se kada sam zadnji puta bila u zatvorenom a ujedno nezadimljenom prostoru (na slici).
Oko mene uvijek je netko pušio; mama, tata, sestra, sin, kolege s posla... Čak sam šest mjeseci čuvala gospođu koja nije imala snage sama zapaliti cigaretu pa sam joj ja povlačila prvi dim. Dakle nisam protiv pušača, neka puši tko želi i obrnuto. Samo smatram da i nepušači imaju pravo izbora. Ako želim popiti kavu u javnom, nezadimljenom prostoru, mislim da mi se mora to omogućiti.
U dvije firme gdje sam radila (dvanaest godina u podrumima), pušači su imali pravo svaka dva sata izaći van na čik pauzu. Mi ostali, rijetki nepušači, nismo imali pravo izaći van pa npr. svaka dva sata udahnuti malo zraka ili barem par minuta biti na danjem svjetlu.
Ovu novu godinu moja sestra i budući šogor dočekali su na Trafalgar Square-u u Londonu. Na tom trgu, u društvu admirala Nelsona, mogli su pušiti. U svakom kafiću ili restoranu može se naručiti kava ili drugo piće za van (poklopljene šalice kao u Subway-u), pa pušači puše i piju kavu vani. Kada je ona zapalila cigaretu u podzemnoj željeznici, preko razglasa je upozorena da ju odmah ugasi.
Ako ikada zaživi taj zakon, nadam se da neće biti još jedno u nizu mrtvih slova na papiru. Neki počinju govoriti o propasti kafića, otkazima... Iako ne pušim, volim sjediti po kafićima, ali što je previše, previše je. Kod mene u kvartu, svaka ulica ih ima nekoliko.
Ali, to je već druga priča.
03
siječanj
2008
Malo je zatoplilo, nije više -5 već -2, pa naši golubovi opet ljubuju. Upravo su jedan pored drugoga ščućureni na vrhu balkonske police. Prvoga dana nove godine uspjelo se probiti sunce i Šarko je navalio na Sivku kao da je proljeće. Brzo se primirio jer je jako brzo opet zahladilo.
Ovu fotkicu dva goluba autor je nazvao "Zagrebačka pusa". Na žalost nisam upamtila ime fotografa. Budući da neznam napisati ljubavnu pjesmu opet ću napisati jednu bakinu (moje mame mama). Na većini blogova vidim da ljudi pišu uglavnom ljubavne pjesme pa sam i ja izabrala jednu njenu ljubavnu.
VOLELA BIN
Volela bin da san
gran oreha
va tvomu vrtu
da me vidiš čin se zbudiš
da san putac
na tvojoj košulje
da me išćeš kad me zgubiš.
Volela bin da san
lončić na police
da me v ruki zameš
da san zid od tvoje kući
da se name nagneš.
Branka Vidas
Jedino što je dopušteno koristiti s ovog bloga za javnu upotrebu je datoteka container-texture.png, koja je ustupljena na web stranici http://subtlepatterns.com/ te widgeti iz prvog boxa, za sve ostalo je nužno kontaktirati autora na: natasapol@yahoo.com ili damjanovemail@gmail.com ili ostaviti komentar. Naravno, sve se smije koristiti za privatnu upotrebu.