MORS PORTA VITAE - SMRT, VRATA ŽIVOTA: stara zagrebačka groblja i pogrebi

       U Muzeju grada Zagreba u Multimedijalnoj dvorani u tijeku je izložba o smrti. Ova izložba primarno ne tematizira smrt kao filozofsko pitanje, više je riječ o prikazu zagrebačke grobljanske povijesti i povijesti pogrebnih rituala. Na izrazito slikovit i sadržajno bogat način izložba nam predstavlja poimanje smrti Zagrepčana kroz vrijeme. Likovni autori izložbe su Lana Kovačić i Željko Kovačić, koncepciju su postavili Slavko Šterk i Boris Mašić, a za glazbeni odabir zaslužni su Maja Šojat - Bikić, Vito Gospodnetić, Vilena Vrbanić i Ivan Živanović. Izložbu pod nazivom Mors porta vitae - Smrt, vrata života: stara zagrebačka groblja i pogrebi moguće je pogledati do kraja veljače, od utorka do petka između 10 i 18 sati, subotom između 11 i 19 sati te nedjeljom između 10 i 14 sati.

Koncepcijski, izložba je podijeljena u dva velika dijela te nam predstavlja više od 900 izložaka. Prvi dio sastoji se od osam segmenata: prikaz nastanka modela suvremenih grobalja te prikaz kršćanske eshatologije, povijesni prikaz pisanja oporuke, primanje sakramenta bolesničkog pomazanja, trenutak umiranja s popratnim radnjama, objava smrti-osmrtnice, priprema odra, organiziranje sprovoda, ukop te sjećanje na pokojnika/icu. Drugi dio izložbe prostorno i vremenski vidno je ograničen, bez primjesa osobnog senzibiliteta u promišljanju fenomena smrti, vrlo suzdržano tretira prikazivanje starih zagrebačkih grobalja.

"Kapica sretne smrti" iz ostavštine barunice Kornelije Balby koju je E. Laszovski
1926. godine uveo u inventar s napomenom: uobičajena u Zagrebu. "Kapica" je
jedan od izraza kršćanske pobožnosti u kojoj se upućuju molitve sv. Josipu za sretnu smrt.

PRVI TRAGOVI SAHRANJIVANJA U ZAGREBU

Najstariji evidentirani ukopi pokojnika na zagrebačkom području vežu se uz kasnobrončanodobna groblja u Horvatima i Vrapču. Riječ je, naime, o najmlađoj fazi kasnoga brončanog doba u kojoj je prisutan ritual spaljivanja pokojnika. Stručna arheološka literatura tu fazu naziva Kulturom polja sa žarama (urnama). Područje Zagreba pripadalo je zapadnoj inačici te kulture, a nalazi sa zagrebačkog područja, zbog svojih tipoloških i morfoloških osobina, prepoznati su kao samostojan kulturni entitet. Govorimo o razdoblju od kraja osmog i početka devetog stoljeća p. n. e. Unutar kasnog brončanog doba postojale su dvije varijante sahranjivanja ostataka spaljenih pokojnika. Prva varijanta obuhvaćala je spaljivanje pokojnika s brončanim dijelovima nošnje i nakita te njihovo polaganje u keramičku urnu koja bi se, potom, poklopljena keramičkom zdjelom, te zajedno s posudama u kojima su bili piće i hrana, polagala u iskopanu jamu na sloj pepela sakupljenog na mjestu spaljivanja. U drugoj varijanti ritual je podrazumijevao da se urna uz potrebne stvari za drugi svijet polaže u četvrtasti grob građen od kamenih ploča.

Kroz povijest bilježimo različite načine ukopa posmrtnih ostataka. Tako su evidentirani
i ukopi izvan grobljanskih parcela. Pogreb i ukop unutar groblja bio je uskraćen onima koji su
umrli bez krštenja, krivovjernicima, sljedbenicima slobodnih zidara, čedoubojicama i samoubojicama.

RAZDOBLJE RIMSKE DOMINACIJE

U razdoblju rimske dominacije uže zagrebačko područje vezuje se uz antičko naselje Andautoniju, današnje Šćitarjevo pokraj Velike Gorice, a koje je bilo upravno i gospodarsko središte prostora Respublica Andautoniensium. 1873. godine otkriveni su grobovi na području Borongaja i to su bili uopće prvi otkriveni grobovi iz rimskog razdoblja na području sjeverne Hrvatske. Ipak, iz rimskog razdoblja najznačajnija je nekropola otkrivena 1958. godine južno od raskršća Držićeve ulice i Avenije Vukovar, u krugu današnje Industrijske strojarske škole. Unutar otkrivene nekropole vidljiva su dva grobna ritusa: ukopavanje spaljenog pokojnika (kremacija), tipično za 1. i 2. stoljeće n.e. i ukopavanje tijela pokojnika (inhumacija) čija se pojava bilježi u razdoblju kasnog rimskog carstva.

Nalazi iz grobova pronađeni tijekom arheoloških istraživanja uz crkvu sv. Franje
na Opatovini, datiraju iz razdoblja od druge polovice 14. stoljeća do početka 16. stoljeća.

GROBOVI RANOG SREDNJEG VIJEKA

Početkom 20. stoljeća, točnije 1911. godine na zagrebačkim Krugama su otkrivena četiri groba koja su iz kasnog 8. stoljeća, a kulturološki pripadaju završnoj fazi drugog Avarskog kaganata. Takvi grobovi iz kasnog avaro-slavenskog horizonta otkrivaju nam političko-vojne prilike s kraja 8. stoljeća, točnije iz vremena kada ovaj prostor ulazi u sferu interesa franačke države Karla Velikog. Stoga, spomenuti grobovi s Kruga svjedoče o ratničkoj opremi pokojnika.

Bočni pogled na kostur, Andreas Vessalius (1514.-1564.),
Andreae Vesallii suorum De humani corporis fabrica librorum wpitome, 1543.,
O ustroju ljudskog tijela, Presnimak, Knjižnica Odjela za anatomiju Sveučilišta u Bologni

POIMANJE SMRTI I MJESTA UKOPA KROZ POVIJEST

Poimanje smrti kao i lociranje groblja mijenjalo se u povijesti. Oduvijek je u čovjeka prisutan strah od smrti i strah od dodira s mrtvima. Antički Rim podizao je zasebne gradove mrtvih – nekropole, smještene izvan grada, uzduž prilaznih cesta. Rani kršćani slijedili su taj primjer. Zazor od blizine mrtvih popušta tek u 6. stoljeću n.e., prije svega zbog vjerovanja u uskrsnuće i širenja kulta mučenika i njihovih grobova. Potom slijedi podizanje bazilika. Grobljanske bazilike dugo su se godina razlikovale od biskupske crkve, od katedrale, koja ponekad unutar grada nije sadržavala niti jedan grob. Tek u 17. i 18. stoljeću crkvene površine postaju parcele groblja s nadgrobnim pločama. Tako započinje ukop apud ecclesiam – u crkvi i izvan nje. Drugim riječima, dvorišta crkava postaju javna groblja.

Lonac i kosturni ostaci djeteta 15./16. stoljeće, MGZ, 54861; 54862,
Posmrtni ostaci djeteta pronađeni su na rubnom dijelu tadašnjeg Gradeca,
na mjestu samostana klarisa, a gdje se danas nalazi Muzej grada Zagreba.

NEKADAŠNJA ZAGREBAČKA GROBLJA

Velik dio izložbe Mors porta vitae - Smrt, vrata života prezentira groblja unutar prostora koji je grad Zagreb obuhvaćao u trentku kada je Carskim patentom Franje Josipa I. iz 1850. godine Zagreb iz srednjovjekovnog okvira u upravno-pravnom smislu prerastao u suvremeni srednjoeuropski grad. Tako prezentacija groblja u Vrapču i uz crkvu Blažene Djevice Marije u Remetama vrlo spretno upotpunjuje kulturološku sliku grada. Mirogoj, jedno od najljepših europskih groblja, pomalo je peskočen, najvjerojatnije zbog toga što kao jedan od najznačajnijih spomenika kulture našeg grada predstavlja opsežnan i zahtjevan projekt, odnosno zasebnu izložbu. Prezentacija ostalih groblja zapravo je šetnja kroz današnji Zagreb: Kaptol i Gradec, Dolac, Opatovina, kršćansko i židovsko groblje u Petrovoj ulici, Bogečko groblje sv. Križa na današnjoj Vinogradskoj cesti, prostor nekadašnjeg Vojnog groblja uz Ksaversku cestu, a danas šetalište Antuna Radića, Nova Ves gdje je na mjestu crkve sv. Ivana Krstitelja nekad bilo groblje, gornjogradska groblja uz crkvu sv. Marka, nekadašnje groblje na mjestu današnjeg Parka Grič, područje oko crkve sv. Katarine i kapele sv. Uršule sve do Jurjevskog groblja gdje je danas Rokov perivoj.

Staro vojničko groblje, Joso Bužan, 1904., MGZ 197

IN MEMORIAM

Jednako zanimljiv dio izložbe predstavlja i prezentacija pogreba i ekshumacija slavnih osoba hrvatske i zagrebačke povijesti. Pred očima posjetitelja otvara se cijelo bogatstvo fotografija, presnimaka iz tiskovina, crteža, nekrologa, pisama sućuti i epitafa. Tu je i najstarija sačuvana knjiga umrlih u zagrebačkim župama iz 18. stoljeća. Zatim sjećanje na prvog gradskog grobara, Bartola Habazina iz Jurjevske ulice. Točka na i svakako je glazbena kulisa izložbe, odabrana djela hrvatske sakralne glazbe od 17. do 20. stoljeća te autentičkne snimke zagrebačkih sprovoda iz 70-ih godina 20. stoljeća. Video kutak prikazuje filmove posljednjeg ispraćaja Pavla Radića i dr. Đure Basaričeka, ubijenih u Beogradu 20. lipnja 1928. godine.

Izložbenom građom najmanji dio izložbe je završni dio koji progovara o opadanju duhovnosti i pijeteta prema umrlima u suvremenom društvu.
Pretpostavljam da iz sveg napisanog nije teško zaključiti da je riječ o sadržajno iznimno bogatoj i slojevitoj izložbi. Ova se izložba gleda i lista poput raskošne povijesne čitanke. Sve pohvale autorima izložbe ne samo na profesionalnom pristupu nego i na kreativno-inspirativnom oblikovanju smrtne teme.

       Grad Zagreb uživa u statusu metropole. Nerijetko se gradski oci pozivaju na zagrebački mittel-europski štih, uspoređujući Zagreb s velikim europskim metropolama kad za to ima i najčešće nema smisla. Ali, nitko od njih ne govori da smo postali prava pravcijata metropola po jednoj bitnoj i neosporivoj činjenici, doduše negativnoj, po broju beskućnika koji lutaju zagrebačkim ulicama.
Valjda naši političari misle da o beskućnicima nema smisla govoriti kad je to kategorija ljudi koja ionako ne postoji u hrvatskom zakonodavstu niti se i jedan zakon njima bavi. Dakle, ako smo država bez beskućnika, na papiru, naravno, onda su političke elite, nažalost, u pravu, ali također samo na papiru.

U neposrednoj blizini glavnog zagrebačkog trga

TKO SU BESKUĆNICI?

Jesu li beskućnici samo oni ljudi čija sva pokretna i nepokretna imovina stane u dvije-tri neekološke plastične vrećice? Naravno da nisu. Danas je u Hrvatskoj vrlo lako postati beskućnikom. Na primjer, ako si podstanar i ostaneš bez zaposlenja ili ako imaš prevelik kredit koji jednostavno ne možeš više otplaćivati. Beskućništvo nije stvar ničijeg odabira već splet nemilih životnih okolnosti u kojima se svatko od nas može naći. Vrlo mnogo je realnih pretpostavki i razloga zbog kojih ljudi ostaju bez krova nad glavom. I to je pojava koja se dešava iz dana u dan. Međutim, nitko revno ne prati i ne bilježi te promjene. Podataka o beskućnicima s novijim datumom naprosto nema. Postoje podaci stari devet godina, to su podaci iz istraživanja iz 2002. godine s kojima raspolaže Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje. Prema tim podacima u Gradu Zagrebu službeno je evidentiranih 400 beskućnika. Pretežno je riječ o muškarcima u dobi od 20 do 70 godina starosti, a prema spomenutom istraživanju 73 posto od 400 registriranih beskućnika ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu.
Amnesty International Hrvatske upozorava da se broj beskućnika u posljednjih deset godina u Zagrebu ali i u cijeloj Hrvatskoj utrostručio. I upravo je zbog toga spomenuta organizacija prošle godine, u proljeće 2010., organizirala kampanju Zahtijevamo dostojanstvo, s osnovnom porukom Više prava - manje siromaštva, upozoravajući na rastući problem beskućništva i neimaštine među hrvatskim građanima.

Beskućnik-prodavač časopisa "Ulične svjetiljke", tromjesečnik, košta 8 kuna,
polovica tog iznosa ide prodavaču. "Ulične svjetiljke" je prvi hrvatski časopis o
beskućništvu, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP), a izlazi od 2008. godine.

DALEKO OD OČIJU, DALEKO OD SRCA

Ljudi bez krova nad glavom privremeni krov mogli su do kraja 2010. godine pronaći na tri gradske lokacije i na jednoj prigradskoj lokaciji: u prenoćištu Crvenog križa u Ulici Grgura Ninskog, u prenoćištu Grada Zagreba u Heinzelovoj ulici, u Samostanu misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici te u prenoćištu Caritasa u Rakitju. Onda su gradske vlasti odlučile zatvoriti dva gradska prenoćišta, prenoćište iz Heinzelove i prenoćište iz Grgura Ninskog, i spojiti ih u jedno novo, većeg kapaciteta, ali na udaljenoj izvangradskoj lokaciji, točnije u Velikoj Kosnici pokraj Velike Gorice.

Put od ceste do prenoćišta nije nimalo lak. Da apsurd bude veći, da bi netko imao pravo na korištenje prenoćišta mora imati mjesto prebivališta. Logički se nameće pitanje kako netko bez stana ili kuće može imati mjesto stalnog boravka, odnosno prebivališta. Tako dolazimo i do fiktivnih prebivališta. Dakle, svaki korisnik ili korisnica s potvrdom o prebivalištu mogu dobiti naknadu od Crvenog križa u iznosu od 35-40 kuna što im je dostatno za samo jednu noć u prebivalištu. Crvenom križu novac za potrebe beskućnika subvencionira Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Međutim, tako je to bilo do prošle godine. Sad to više nije tako otkad su zatovrena dva gradska prenoćišta. Novo prenoćište pokraj Velike Gorice je skuplje, tamo noć stoji 46 kuna za registirane korisnike. A što je sa svima onima koji su neregistrirani i kao takvi nemaju nikakva prava? Naprosto ništa, oni prvo trebaju zaraditi potreban novac da ne bi noćili pod vedrim nebom. Jasno je da nemaju izbora kako zaraditi novac, ostaje im eventualno prikupiti plastične odbačene boce u vrijednosti od pedesetak kuna. Zvuči mnogo lakše nego što je to uistinu moguće napraviti. Na zagrebačkim ulicama vlada gladijatorska borba za plastičnim bocama. I ono što je uvijek bilo problem jest kapacitet smještaja za ljude bez doma. Sva već spomenuta prenoćišta uvijek su bila kapacitirana na tek nekoliko desetaka mjesta osim novog smeštaja u Velikoj Kosnici gdje ima mjesta za 150 korisnika. Treba li uopće spominjati koliko je to puta manje od broja onih kojima je potreban smještaj?

Bivše prenoćište u Heinzelovoj ulici

SVE JE VIŠE LJUDI BEZ KROVA NAD GLAVOM

Kad će se ovakvo stanje pomaknuti na bolje? Teško, jako teško je o tome govoriti. Dobro je to što je napokon u nacrtu zakon u koji bi beskućnici trebali ući kao socijalna kategoriija. Barem više neće biti toliko nevidljivi. Loše je što problem beskućništva raste u svim zemljama koje su se priključile Europskoj uniji, a budući da Republika Hrvatska uskoro ulazi u tu asocijaciju, postoji velika bojazan da će se isto desiti i u Hrvatskoj. Nekom kakvom-takvom poboljšavanju stanja pomoglo bi sustavno rješavanje problema u koje se još nije krenulo.
Iznimno je bitno senzibilizirati javnost o problemu beskućnika. Prema podacima iz Crvenog križa, percepcija javnosti o beskućnicima je izrazito loša. Tek 20 posto beskućnika je skolno skitnji i njima to jest stil življenja. Međutim, svima ostalima takvo stanje je posljedica nesređenog privatnog života, gubitka zaposlenja, nesposobnosti za rad, mizerna mirovina ili su žrtve nekog od oblika nebrige društva. Crveni križ danas bilježi oko šest tisuća gladnih usta koja dolaze u pučke kuhinje. A taj broj neprestano raste jer ljudi ostaju bez posla ili ne primaju plaću za svoj rad.

Jedna od pučkih kuhinja u Zagrebu. "Dobri dom" u Branimirovoj ulici.

SIROMAŠTVO JE SRAMOTA DRUŠTVA

Vjerojatno je mnogima od nas teško i pomisliti kako je to kad nakon 20 i više godina radnog staža, truda i muke, preživljavaš na rubu egzistencije, kad izgubiš sve što si godinama naporno stvarao i gradio. Treba stalno imati na umu da je riječ o društvenoj činjenici koja se ne dešava drugima nego koja se dešava svima, duštvu u cjelini, i onaj tko je danas „zaštićen“, tko mu garantira da se već sutra neće naći u sličnoj životnoj situaciji. Siromaštvo nije sramota pojedinca, siromaštvo je društvena sramota. Ono je zapravo prvenstveno sramota nesposobnih i nemarnih političkih snaga. Nije tajna da je Hrvatska siromašna, odnosno osiromašena zemlja.

Svakodnevni prizor na ulicama Zagreba

Sutra je Silvestrovo, Stara godina, svakogodišnje narodno veselje. Lako je pretpostaviti da ćemo ispratiti Staru i dočekati Novu uobičajeno alkoholizirani uz mnogo, mnogo gromoglasne pirotehnike, baš kako i dolikuje onima koji su do jučer svoju sreću mjerili po jačini pucanja iz kubure. I dok budemo slavili, naši sugrađani, ljudi bez krova nad glavom, beskućnici, drhtuljit će u vlažnim podrumima, mračnim zakutcima, hladnim željezničkim vagonima ili u nekim prljavim i napuštenim prostorima, s punim pravom se pitajući čemu sva ta buka i galama i čemu zapravo nazdravljamo.

RAZGOVOR S NOVINAROM - LADISLAV TOMIČIĆ

     Ladislav Tomičić, novinar i kolumnist Novog lista, jedan je od istaknutijih novinara mlađe generacije. U desetogodišnjoj novinarskoj karijeri surađivao je s različitim tiskanim i elektronskim medijima u regiji. Ladislav je izravan i otvoren sugovornik, svojim komentarima spretno pogađa u srž stvari, baš kao što i piše.
Ne boji se nikakvih izazova u poslu kojim se bavi, a svoj doprinos razvoju demokracije u hrvatskom društvu daje pišući ponajprije o privrednom kriminalu.
A kako Ladislav razmišlja o svim relevantnim društvenim pitanjima i što sam sve od njega doznala, pročitajte u razgovoru s njim.

Ladislav Tomičić, među prijateljima i kolegama poznatiji kao Lado

Što je za tebe novinarstvo: posao, zanat, profesija ili stil života?

Novinarstvo je zanat koji se kuje u gradskoj rubrici dobrih dnevnih novina. U mom slučaju je bilo tako.


Na vrhuncu informacijskog doba nastupila je kriza u novinarstvu. Gdje se, po tebi, danas dešava pravo novinarstvo?

Pravo novinarstvo danas se događa tamo gdje ima puno volje i entuzijazma, a malo novca. Tako stvari stoje u Hrvatskoj i medijskoj industriji uopće. Recimo, u Novom listu nema puno novca, ali zato imate priliku raditi s nekim od najboljih novinara u državi. Teme i informacije koje na televiziji zovu ekskluzivnim od kolega redovito čujem mjesec dana prije.


Koji dio novinarskog posla najradije obavljaš?

Najrađe pišem reportaže, a rado teme sklapam iz službene dokumente. Veliki je gušt iz činovničkog metajezika izvući dobru priču, pronaći nešto što drugi nisu vidjeli. Nekad uspije, nekad ne.


Sjećaš li se Ladislava Tomičića novinarskog početnika? Kao iskusan novinar, što bi savjetovao nekome tko se tek sprema zaplivati u novinarskim vodama?

Sjećam, kako ne. Mlad i nadobudan. Nekom tko se sprema u novinarstvo savjetovao bih da bude umjeren i oprezan te da ima puno razumijevanja za one o kojima piše. Puno, ali ne i previše. Čini mi se da se svako krivo napisano slovo čovjeku kad tad obije o glavu.


Koja su to novinarska imena iz starije i mlađe generacije čiji ti je rad inspirativan?

Dražen Ciglenečki, Jagoda Marić, Boris Pavelić... Uglavnom su u pitanju stariji novinari s kojima radim u redakciji.

"Nema demokracije bez dobrog novinarstva", poručuje Ladislav Tomičić

Surađivao si s različitim medijima u regiji. Kakva je medijska situacija u susjednoj Bosni i Hercegovini? Možeš li napraviti usporedbu stanja u bosnskohecegovačkim i hrvatskim medijima? U čemu su slični, a po čemu različiti?

U bivšoj Jugoslaviji govorilo se o tri škole novinarstva: beogradskoj, sarajevskoj i zagrebačkoj. Beogradski i sarajevski novinari u tekstove su redovito unosili nešto više duha, a zagrebački su pisali suho, onako kako to rade u najvećim novinskim kućama. Sve te "škole" imale su velike novinare i velike novine. Danas je velikih novina malo, a velikih novinara još manje. Novinarstvo je u defanzivi u cijeloj regiji, na području zajedničkog jezika.


Nerijetko se u javnosti govori o pitanju domoljublja. Što za tebe znači domoljublje, odnosno kako poimaš i definiraš domoljuba?

Domoljub je čovjek koji uredno plaća svoje račune i ne maltretira ljude oko sebe.


Još jedna izborna kampanja za hrvatski Parlament je iza nas. Kako objašnjavaš pobjedu Kukuriku koalicije?

Pobjeda Kukuriku koalicije bila je očekivana. Birači su imali za koga glasati protiv. U Hrvatskoj je lako glasati, uvijek imaš protiv koga.


Što očekuješ od nove Vlade, a što od nove oporbe?

Očekujem da će biti bolja od HDZ-ove, ali bojim se da ćemo se vrlo brzo razočarati. Nadam se da griješim. Volio bih da griješim.


Kako premijer Zoran Milanović komunicira s medijima? Je li Milanović vješt komunikator?

Milanović je slab komunikator. Kažu da se pred izbore popravio. Vidjet ćemo ga na mjestu predsjednika Vlade.


Postizborna situacija je situacija reorganizacije političkih struktura i postavljanja novih ljudi na stare i nove pozicije. U tom smislu, treba li Grad Zagreb novog gradonačelnika?

Zagreb treba i novu politiku i novog gradonačelnika. Milan Bandić se prilično već istrošio. Međutim, kao i za politiku na nacionalnoj razini, bojim se da ćemo ostati nezadovoljni tko god stigao na njegovo mjesto. Nije lako voditi kuću bez novca.


Slučaj Sanader. 2011. godinu pamtit ćemo, između ostalog, i po uhićenju bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera. Neko vrijeme proveo je u zatvoru, a nedavno je pušten da se brani sa slobode. Kako je moguće da je Ivo Sanader pušten na slobodu uz takvu optužnicu?

Oko slučaja Sanader pletu se velike medijske priče i on je, što se medija tiče, unaprijed osuđen. Nisam protiv njegovog puštanja da se brani sa slobode.


Možeš li pojasniti zašto tako misliš?

Prije i poslije njegovog uhićenja i suđenja svjedočili smo nizu suđenja za vrlo ozbiljna kaznena djela, pri kojima su ljudi pušteni da se brane sa slobode. Držati Sanadera u zatvoru sve vrijeme suđenja, dok se spomenuti osumnjičenici brane sa slobode, značilo bi primjenu dvostrukih standarda. Usput, primjena dvostrukih standarda Državnom odvjetništvu na čelu s Mladenom Bajićem nije strana praksa.


Kad se govori i piše o suvremenom hrvatskom društvu, što ti prvo pada na pamet?

Padaju mi na pamet branitelji. Oni su temelj i vrlo česta tema suvremenog hrvatskog društva. Nadam se da o njihovim problemima nećemo raspravljati još 40 godina. Dvadesetak godina je sasvim dovoljno.

U subotnje prijepodne na zagrebačkoj špici

Nedavno te posao odveo i do Sjedinjenih američkih država. Što je zapravo bio povod tom putovanju?

Veleposlanstvo SAD-a pozvalo me da sudjelujem u njihovom godišnjem Leadership programu. Svake godine na taj program ide netko iz Hrvatske. Krasno iskustvo.


Bio je to tvoj prvi susret s američkim kontinentom uživo. Kako si se osjećao na američkom tlu i što bi izdvojio kao najdragocjenije iskustvo s tog putovanja?

Osjećao sam se kao u filmu, a od putovanja mi je ostala tuga koju osjećam za žrtve američkog kapitalizma. Prosječnim Amerikancima nije lako, krvavo se bore za svaki dolar, za svaki dan američkog sna.


Vratimo se hrvatskom tlu. Što misliš o zagrebačkoj kulturnoj ponudi? Koje kulturne sadržaje najčešće konzumiraš?

Tu i tamo kazalište, kino, koncerti. Kulturna ponuda u Zagrebu nije loša. Mogla bi valjda biti i bolja, ali koliko smo kulturni - dobra je i ova.


Kako se opuštaš u slobodno vrijeme? Kakve knjige voliš, kakvu glazbu slušaš?

U slobodno vrijeme čitam. Čitam sve: publicistiku, prozu, poeziju... Najtoplije preporučujem knjigu "U Europi", nizozemskog novinara Geerta Maka.


Mnogi ljudi su tašti, da ne kažem svi, na ovaj ili onaj način. I novinari mogu biti tašti. U čemu se ponajviše ogleda novinarska taština?

Novinari su užasno tašti. Svi pišu najbolje i najljepše tekstove i svi su najpametniji. I ja sam najpametniji i pišem najljepše tekstove. Svaki tekst nam, je za Pulitzera, ali avaj, nitko ih ne prepoznaje kao takve.


Postoji li nešto u novinarskom smislu što još nisi napravio a volio bi? Uz novinarstvo, postoji li još koja profesija u kojoj bi se volio okušati?

Volio bih intervjuirati neke ljude do čijeg rada mi je stalo. Često mi padne na pamet da bi valjalo što prije promijeniti profesiju, ali kad razmišljam što bih želio raditi - nikad se ne mogu sjetiti nečeg boljeg i zanimljivijeg od novinarstva.


Samo što nismo zakoračili u 2012. godinu. Što bi poželio sebi ali i svim čitateljima u Novoj godini?

Mira, zdravlja i socijalne sigurnosti.

VELIKA HRVATSKA NALAZIŠTA MUSTERIJENSKE KULTURE

       U Arheološkom muzeju u Zagrebu postavljena je izložba Put neandertalaca, koju je moguće pogledati do početka ožujka 2012. godine. Hrvatski znanstvenici s područja arheologije, antropologije i biologije predstavljaju otkrića i rezultate svojih istraživanja širokoj publici s namjerom da se današnjem čovjeku približi način života Neandertalskog čovjeka. Ova je izložba tek početna točka projekta Put neandertalaca, čija je središnja ideja turistička promocija lokaliteta na kojima je taj naš daleki rođak obitavao. Autori izložbe su: Sanjin Mihelić, Ivor Janković i Ivor Karavanić, scenografski obol dao je Robert Vazdar, a svojim opsegom ova izložba pokriva arheološka i paleontološka otkrića s hrvatskih nalazišta musterijenske kulture (Vindija, Velika pećina na Ravnoj gori, Veternica, Velika pećina u Kličevici, Veli rat na Dugom otoku, Mujina pećina, Kaštel Štafilić-Resnik).

Lubanja špiljskog medvjeda; postavlja se pitanje
postojanja kulta špiljskog medvjeda kod neandertalaca

NEANDERTALCI KROZ MULTIMEDIJU

Izložba Put neandertalaca podijeljena je u tri cjeline. Prvi dio prikazuje samog Neandertalskog čovjeka te njegov život kroz vrijeme i prostor. Drugi dio predstavlja sve hrvatske lokalitete s ostacima duhovne i materijalne kulture neandertalaca, dok treći dio funkcionira kao poveznica svih lokaliteta i predstavlja ih kao ključne elemente virtulanog kulturno-turističkog itinerara. Svi predstavljeni arheološki i paleontološki nalazi popraćeni su multimedijalnim sadržajem što dodatno oživotvoruje ovu izložbu.

Doc.dr.sc. pretpovijesne arheologije Ivor Janković
objašnjava kult špiljskog medvjeda kod neandertalaca

NEANDERTALCI SU ŽIVJELI U HRVATSKOJ PRIJE 2000 GENERACIJA

Neandertalci su živjeli prije otprilike 300.000 do 400.000 godina p. n. e., a izumrli su negdje prije 30.000 godina p. n. e. Prevedeno u generacijsko mjerenje vremena, neandertalci su živjeli u Hrvatskoj prije 2000 generacija. Živjeli su i u ostalim dijelovima Europe, na jednom dijelu Azije, od Atlantika do Uzbekistana i od sjeverne Europe do Bliskog istoka. Preživjeli su čak tri ledena doba i nitko sa sigurnošću ne može reći zašto su izumrli.
Naziv neandertalac potječe od doline Neanderthal u njemačkoj saveznoj državi Sjeverna Rajna-Vestfalija, gdje se nalazi špilja Feldhofer (Kleine Feldhofer Grotte) u kojoj su 1856. godine po prvi put pronađeni ostaci neandertalaca.

Prikaz iz života neandertalaca, Veternica pokraj Zagreba

HOMO SAPIENS NEANDERTALENSIS

Govoreći znanstvenim jezikom, neandertalci su naši najbliži rođaci, ali ne i preci. Značajni dijelovi našeg genoma identični su onome koji su imali neandertalci. Znanost nam potvrđuje da su neandertalci imali gen FOXP2 koji je zaslužan za govor u modernog čovjeka. Drugim riječima, gledano iz genetske perspektive, neandertalci su najvjerojatnije mogli govoriti.
Neandertalski se čovjek razlikuje od suvremenog čovjeka po tome što je imao krupniji kostur i veći volumen lubanje. Međutim, zbog zapanjujućih sličnosti današnjeg i Neandertalskog čovjeka suvremena znanost definira neandertalce kao varijantu suvremenih ljudi te Neandertalskog čovjeka naziva „Homo sapiens neandertalensis“.

Neandertalski čovjek intelektualno je inferiorniji od homosapiensa

NEANDERTALCI NA PROSTORU HRVATSKE

Tragovi musterijenske kulture i neandertalaca u Hrvatskoj otkriveni su dosad na desetak lokacija. Prvo i najpoznatije je Krapina, odnosno nalazište na Hušnjakovom brijegu koje je otkrio Dragutin Gorjanović Kramberger krajem 19. stoljeća. Riječ je o jednom od najpoznatijih nalazišta neandertalaca uopće. Drugo poznato hrvatsko nalazište na kojem su pronađeni skeletni ostaci neandertalaca je špilja Vindija nedaleko Varaždina. Veternica, koja se nalazi na svega nekoliko kilometara od Zagreba, jedan je od značajnih musterijenskih lokaliteta.
U novije vrijeme otkriveno je i mnogo musterijenskih nalazišta na području hrvatskog priobalja kao i u njegovu zaleđu. Tako imamo otkrivena nalazišta na području Istre, Romualdova pećina nad Limskim kanalom te nalazišta na lokalitetu Campanož. Na prostoru Dalmacije nalazišta su grupirana u dvije izdvojene zone – Ravni kotari i otoci zadarskog arhipelaga te Kaštelanski zaljev sa zaleđem. Prva arheološka istraživanja u podmorju Kaštelanskog zaljeva u blizini Resnika provedena su 2008. godine, a potom se još istraživalo i 2010. i 2011. godine. Tamo su pronađeni artefakti musterijenskih tipoloških obilježja što je nedvojbeno pokazalo da se radi o srednjopaleolitičkom podvodnom nalazištu, prvom takve vrste u Hrvatskoj.

Odljevi musterijenskih artefakata s nalazišta na Hušnjakovom brijegu - Krapina,
Srednji paelolitik, Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara, HAZU

PUT NEANDERTALACA - DEFINIRANA TURISTIČKA TRASA U RH

Dodatna kvaliteta izložbe Put neandertalaca jest to što je prilagođena svim uzrastima. Zapravo govorimo o pravoj poslastici za sve one koji su zainteresirani za bitna pitanja ljudske povijesti, ali i za ljubitelje prirode, kulture, povijesti, kao i za avanturiste koji su željni novih pustolovina i otkrivanja novih znanja. Sadržajno bogata, vizualno atraktivna, ova izložba je pozivnica za otkrivanje kulturnih i prirodnih ljepota i znamenitosti u Lijepoj našoj. U skladu sa svim navedenim, Put neandertalaca je prijedlog za neke nove, još uzbudljivije turističke pohode.

       Vrtna arhitektura u Hrvatskoj ima svoju povijest.
Od terasiranih aglomeracija s kulturom loze i masline, agrarnih parcelacija, samostanskih agrarnih posjeda, klaustarskih vrtova, prigradskih vrtova, dubrovačkog renesansnog vrta, do baroknih, romantičkih i historičkih pristupa. Postojalo je vrijeme u prošlosti kada je vrtna arhitektura u nas egzistirala u punom smislu te riječi, točnije, negdje do Prvog svjetskog rata.
Danas je, međutim, takva vrtno-parkovna umjetnost gotovo posve zanemarena kao kategorija. Stanje je alarmantno, jer je vrtno nasljeđe izloženo nekontroliranom posezanju za njegovim prostorima bez ikakve valorizacije ili pak propada zbog dotrajalosti. Nažalost, velik dio toga nasljeđa već je propao, znatan svakodnevno propada, a samo je malen dio vrtnih prostornih cjelina, tih iznimnih spomenika kulture i načina življenja, ostao još koliko toliko sačuvan.

PREKINUTA TRADICIJA PARKOVNE ARHITEKTURE

Što se dogodilo? Zašto je prekinuta tradicija oblikovanja pejsaža, a naročito povijesnih vrtova?
Između ostalog zahvaljujući dugom socijalističkom razdoblju koje karakterizira nastojanje da se prvobitno parkovno oblikovane površine pretvore u takozvane zelene površine ili pluća grada kako bi radnička klasa lakše disala. Ono umjetničko povezivalo se s buržujskim poimanjem života, pa ga je trebalo što prije maknuti.
S gubljenjem karakteristika parkovne umjetnosti postupno i neizbježno nestala je potreba za strukom, čak u širem smislu, uključujući i povjesničare umjetnosti, koji su danas, osim nekoliko časnih iznimaka, zaboravili da takva struka uopće i postoji.


HORTIKULTURA - SASTAVNI DIO ŽIVOTA

Čovjek oduvijek nastoji oblikovati prirodu po svojoj želji. Još su stari Egipćani umjetnim navodnjavanjem stvarali cvjetne oaze unutar pustinje. Kod Kineza stare Kine veoma je značajna vrtna arhitektura, kombinacija struktura i ručno urađenih slika, s prirodnim scenama. Slika, arhitektura i okolina, zajedno s čovjekom u vrtnoj arhitekturi čini punu harmoniju. Urbanizam je svjesno i plansko organiziranje velikog broja zgrada, pojedinačnih i grupiranih (četvrti) u prostoru naselja. Važan je dakle odnos volumena i prostora i njihovo komponiranje koje čini prostorno-plastični okvir ljudskog života. Sastavni dio gradova čini i hortikultura, vrtna arhiktektura, umjetnost oblikovanja prirode.

Glavni ulaz u Maksimirsku šumu - park. Na velikim
pilonima stoje boginje iz rimske mitologije, Flora i Pomona.

ZAPUŠTENI VRIJEDNI VRTNI PROSTORI

Nedopustiva ponašanja prema krajoliku i vrijednim vrtnim prostorima može se naći napretek. U hrvatskim gradovima parkovi koji bi trebali biti oaze mira koje nas štite od buke i opterećenja svakodnevnice i ugodan prostor za opuštanje i odmor, tek su ostaci parka u pravom smislu te riječi, i nezasluženo nose naziv park. Izgleda da smo izgubili iz vida da park nije priroda sama po sebi nego kreativnost čovjeka izražena elementom prirode.
Ipak, nekolicina stručnjaka u Hrvatskoj upozorava na ozbiljost ovog problema, a jedan od najpoznatijih bio je Dragutin Kiš, dipl.ing. šumarstva i parkovni arhitekt.
Doajen hrvatske hortikulture, koji nas je, nažalost, napustio krajem prošle godine, cijeli je život predano radio na obnovi zapuštenih parkova i unapređenju struke. Prema onome na što je Kiš upozoravao, u Hrvatskoj ne postoji parkovna arhitektura, o njoj se ne govori na televiziji, a vrlo malo joj je posvećeno prostora i u ostalim medijima.

Maksimirska šuma, a ne park

PARKOVNA ARHITEKTURA KAO DIO ELITNE TURISTIČKE PONUDE

Kad god se govori o umjetnosti preskače se parkovna arhitektura kao da to nije umjetnost. U svom radu Dragutin Kiš neprestano je nailazio na cijeli niz prepreka koje je trebalo svladati. Izgleda da je najveći problem u glavama ljudi, ponajprije političara koji odlučuju o sudbini ove zemlje, i koji govore da ćemo se više posvetiti parkovnoj arhitekturi kad postanemo bogati. A očigledno je da skoro pa nikad nećemo biti bogati jer to nije posljedica nego uzrok, odnosno preduvjet. Ovakav argument možemo potkrijepiti primjerom Portugala koji je još donedavno bio jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi (poznate portugalske pralje i smetlari u Parizu). I onog trenutka kad je Portugal mudro i oštro krenuo u bolje sutra među prvim obnovio je sve svoje povijesne parkove što je rezultiralo elitnim turizmom i kvalitetnijim turizmom uopće.
Turizam Zapadnog Mediterana već dugo se vrti oko dva stožera: kulture i vrtova i parkova. U Hrvatskoj se još uvijek uspješnost turizma mjeri po ostvarenom broju noćenja što nema stvarne veze s pravim i kvalitetnim turizmom kakav bi se trebao dešavati u Lijepoj našoj. I tako, dok mi odlučujemo trebamo li kreativno-umjetnički oblikovan prostor ili ne, naši europski susjedi, primjerice Francuzi, pomno rade na očuvanju svojih parkova i razvijanju atraktivnog turizma. Primjer veličanstvenog CAP FERRAT-a pokraj Nice: da biste vidjeli vilu i vrt fondacije Ephrussi de Rotchild koja predstavlja bogatu umjetničku kolekciju Beatrice Ephrussi, okruženu sa sedam stilski različitih vrtova, za grupne posjete potrebno je najaviti se i rezervirati ulaznice mjesec dana unaprijed.

Park Ribnjak u centru Zagreba. Blijeda obilježja parka
i nebriga Zagrepčana za gradski park star 181 godinu.

ZAGREB - POTENCIJALNI GRAD PARKOVA

Mnoge se svjetske metropole diče svojim parkovima. I hrvatska metropola bi mogla, zašto ne? Zagreb je potencijalni grad parkova, kako i dolikuje glavnom gradu. U stilsko-povijesnim značajkama zagrebački su parkovi još daleko od željena cilja. U samom centru grada park Ribnjak posve je izgubio svoja parkovno-oblikovna obilježja. Slično je i s parkom Maksimir koji je gotovo posve izgubio svoja obilježja punoće i raznolikosti jednog parka romantičnog takozvanog engleskog stila oblikovanja.
Maksimir jedan od najpoznatijih povijesnih parkova danas uopće nije park već zapuštena šuma - često je upozoravao Dragutin Kiš, stručnjak za parkovnu umjetnost i arhitekturu.

Pogled iz Maksimirske šume - parka; pogled na sjevernu stranu
Dinamova stadiona - arhitektonsko ruglo u koje je utrošeno mnogo, mnogo novca,
a koje, između ostaloga, sprečava normalan protok zračnih strujanja.

Unatrag nekoliko godina, bilo je ohrabrujuće što se pokrenula inicijativa za obnovu Maksimira, čak uz punu podršku gradonačelnika Milana Bandića. Ali, u obnovu se nije krenulo.
Nekad je prostor današnjeg Maksimira zauzimala stara hrastova šuma. Onda su biskup Maksimilijan Vrhovec i kardinal Juraj Haulik odlučili tu staru šumu pretvoriti u park. Posjekli su je kako bi na njezinu mjestu oblikovali park, i to na najvišoj europskoj razini. Postupnim zapuštanjem Maksimira kao parka priroda je ponovno vratila šumu. Iz samog parka iščezla je sva ona raznolikost i ljepota biljnih vrsta-egzota, koje park čine parkom. Ondašnji povijesni Maksimir oblikovala je uska grupa tada poznatih stručnjaka: parkovna ostvarenja planirao je Michael Riedl, vrtni arhitekt perivoja u Schönbrunnu, vrtlarsko uređenje vodio je Franjo Serafin Körbler, tada vrlo poznat nadvrtlar. Projekte za većinu objekata u parku (Vidikovac, Ljetnikovac, Švicarsku kuću, Mirnu kolibu i sve paviljone) projektirao je Franz Shücht, carsko-kraljevski nadglednik i kaštelan Luxenburga. Voditelj radova bio je Leopold Philipp. Aktivno u izvedbi parka sudjelovao je i veoma zainteresirani sam naručitelj, kardinal Juraj Haulik, svakodnevno prateći cjelovitu izvedbu.

Pačju idilu na Prvom maksimirskom jezeru ometaju ispušni plinovi i
prometna buka iz obližnje, preblizu pozicionirane Maksimirske ceste.

U skladu s preporukom stručnjaka, da bismo Maksimir ponovno s pravom mogli nazivati parkom trebalo bi u obnovi slijediti povijesnu matricu – oblikovanje parka u tzv. engleskom prirodnom stilu, ali i uzeti u obzir realne današnje mogućnosti, jer je situacija u odnosu na 1852. god. potpuno izmijenjena. Tu je i konačno utvrđivanje granica parka uz obvezno nastojanje da se , koliko god je to moguće, smanji inferiornost i degradirana slika neposrednog susjedstva. U svim europskim parkovima sličnim Maksimiru najskuplji su i najvredniji tereni u neposrednom susjedstvu, a u slučaju Maksimira upravo je obrnuto. Obnovljeni budući park Maksimir Zagrebu je kao opće dobro neusporedivo potrebniji od onoga iz vremena Haulikova Zagreba.
Ima li današnji Zagreb snage kakvu je nekad imao kardinal Juraj Haulik?
Teško je i nezahvalno u vremenu recesije govoriti o raspoloživoj snazi za ovakav projekt, ali sigurno je da treba prikupiti sve moguće potencijale za vraćanje sjaja zaboravljenom parku Maksimir a što Maksimir i grad Zagreb svakako zaslužuju.To bi ujedno bio i veoma dobar primjer za daljnje obnove hrvatskih povijesnih parkova.

KAMPANJA ZA ZABRANU LOVA U RH

       U subotu, 3. prosinca, u centru Zagreba održan je prosvjed protiv lova i ubijanja divljih životinja. Prosvjed su organizirale dvije zagrebačke udruge za zaštitu prava životinja: Prijatelji životinja i Glas životinja. Treći dan u mjesecu prosincu poznat je kao Dan borbe protiv lova, a ove se godine taj dan poklopio s danom predizborne šutnje u RH. Nakon što smo se danima naslušali otrcanih predizbornih poruka i lažnih obećanja u bespoštednoj predizbornoj utrci za hrvatski Parlament, dan prije izlaska na birališta, predizbornu šutnju prekinuli su aktivisti za prava životinja s vrlo jasnom i glasnom porukom: Odstrjel je ubojstvo, a ne briga za životinje! Uz ljudska prava, prava životinja i njihovo poštivanje preduvjet je za etičko življenje.

Životinjsko srce, baš kao i ljudsko srce, treba ljubav, toplinu i razumijevanje

SUOSJEĆANJE ZA SVA ŽIVA BIĆA

Prosvjedna se povorka okupila u 11 sati na Trgu Kralja Tomislava i krenula preko Zrinjevca, Tesline, Masarykove, Frankopanske i Ilice sve do glavnog trga, Trga bana Josipa Jelačića. Aktivisti za prava životinja prolazili su donjim gradom naoružani transparetima protiveći se onima koji naoružani vatrenim oružjem ubijaju nedužne i bespomoćne životnje. Glasno uzvikujući pozitivno-afirmativne parole, aktivisti su pozivali svoje sugrađene na suosjećanje.
Na Jelačićevu trgu održan je slikovito-jezovit performans o skupljanju živih trofeja.

Aktivizam za prava životinja na djelu: Odstrjel je ubojstvo - Lov nije sport!

Općenito govoreći, aktivistička borba za životinjska prava poziv je na suosjećanje za sva živa bića. Prijatelji životinja su glasnogovornici onih koji sami ne mogu govoriti, a koji itekako obogaćuju život na našem planetu. Etičkim i svjesnim promišljanjem ljudi bi trebali sebe mijenjati i oplemeniti kako bi bili u stanju iskreno osjetiti životinjsku plemenitost. Takav pristup prije svega zahtijeva etičko pristupanje prema samome sebi, zatim prema bližnjima, prema svim životinja i prirodi uopće. Sve što živi na našem planetu jedinstveno je i zaslužuje živjeti u svojoj jedinstvenosti. I upravo je to poruka koju Prijatelji životinja odašilju svojim djelovanjem.

Aktivistkinje prosvjeduju protiv nehumanog uzgoja životinja za odstrjel

LOV NIKAD NIJE BIO SPORT NITI ĆE TO IKAD BITI

Smisao ovakvih prosvjeda je da se senzibilizira širu javnost za problem nasilja nad životinjama. Riječ je zapravo o stoljetnoj zloupotrebi koja je u zadnjih pedesetak godina kulminirala. Na najgrublje moguće načine krše se prava svih životinja, a jedan od široko rasprostranjenih oblika je lov, odnosno ubojstvo iz užitka i hobija. Jer, kad govorimo o ubijanju divljih životinja, ne govorimo samo o njihovoj trenutačnoj smrti, govorimo i o progonu, višesatnom ili višednevnom, govorimo o stravičnom mučenju i ranjavanju, mučkom hvatanju u stupice, govorimo o nastrijeljenim životinjama koje polako umiru u najgorim mukama.
Prijatelji životinja nam poručuju da je takav primitivan čin potpuno neprihvatljiv u 21. stoljeću. U pradavna vremena čovjek je možda i bio priomoran loviti radi prehrane i opstanka, međutim, danas to više nije tako. Danas se divlje životinje ubijaju iz sporta. Lovstvo se sasvim legitimno proglašava sportom pa čak i bitnim dijelom turističke ponude. Zanimljivo je da, najblaže rečeno, svi znamo da sport podrazumijeva fair play i ravnopravno i prijateljsko natjecanje. Pa kako se onda potkrala takva pogreška da se odnos u kojem je jedan progonitelj s oružjem u rukama, a drugi progonjen do smrti naziva sportom i zabavom? I što je u takvu odnosu fer? Naravno da tu nema ničeg sportskog. Tu je riječ o najprimitivnijem nasilju zaogrnutom u moderno ruho.

      U utorak, 29. studenoga, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti po prvi put je u svojoj stopedesetgodišnjoj povijesti otvorila vrata za široku javnost. Velik je to i hvalevrijedan iskorak najvišeg znanstvenog i obrazovnog tijela u našoj zemlji. Predugo je Akademija u hrvatskom društvu bila prepoznata kao neaktivana, konzervativna, hermetična i izrazito tradicionalna institucija, a poznato je da se za njezin rad iz državnog proračuna izdvaja 70 milijuna kuna.

Ulaz u palaču HAZU; prigodni plakat uz 150 godina HAZU, autor: Boris Bućan

NOVO VODSTVO HAZU PRED NOVIM IZAZOVIMA

Prije godinu dana postavljna je nova uprava Akademije na čelu s akademikom Zvonkom Kusićem. Već sad je očito da će akademik Kusić biti zapamćen kao predsjednik suvremne Akademije, kao čovjek koji razumije važnost odnosa s javnošću, kao staložen govornik i dobar komunikator koji se pojavljuje na mnogim kulturnim i društvenim događanjima, te koji svojim otvorenim pristupom prema novinarima gradi sasvim novi odnos s medijima. Upravo u takvom pozitivnom ozračju, održana je konferencija za novinare na samom otvaranju Akademijinih vrata. Uz predsjednika Akademije, konferenciji za novinare su prisustvovali i svi predstojnici, odnosno tajnici svih razreda Akademije, dobro raspoloženi i otvoreni za sva novinarska pitanja. Predsjednik Akademije, akademik Kusić prisutnim je novinarima kronološkim redom predstavio rad Akademije od početka ove godine, pažljivo nabrajajući sve projekte, redovne aktivnosti kao i protokolarne aktivnosti, ne propuštajući naglasiti kako je Akademija osobito koncentrirana na znanost i znanje. U tom smislu, za otprilike dva mjeseca Akademija bi trebala javnosti predstaviti svoju strategiju obrazovanja i znanosti. S obzirom na osuvremenjen pristup u djelovanju Akademije, za očekivati je da nije riječ samo o pukom teoretiziranju.

Predsjednik Akademije, akademik Zvonko Kusić u svom uredu u palači Akademije

DVODNEVNO DRUŽENJE S AKADEMICIMA

U vrlo dobro osmišljenom dvodnevnom programu hrvatskim im je građanima bilo omogućeno da pomno razgledaju palaču Akademije u Zagrebu, da se pobliže upoznaju s radom tridesetak znanstveno-istraživačkih i muzejsko-galerijskih jedinica smještenih diljem Lijepe naše - od Zagreba, Splita, Osijeka, Rijeka, Zadra i Dubrovnika, do Varaždina, Pule, Bjelovara, Vinkovaca, Požege, Cavtata i Trstenog.

U palači Akademije predstavljena je obnovljena multimedijalna izložba Hvatska akademija znanosti i umjetnosti kroz fotografije autora Damira Fabijanića. U Akademijinim zavodima za ovu prigodu upriličen je čitav niz izložaba, radionica i predavanja, filmskih projekcija, a možda najzanimljiviji dio je taj što je građanima omogućeno da se druže i razgovaraju s akademicima. Svim posjetiteljima bilo je omogućeno stručno tumačenje Baščanske ploče kao i stručno vodstvo kroz stalni postav Strossmayerove galerije u palači Akademije. Središnja atrakcija oba dana bio je ukrajinski virtuoz na violini, maestro Orest Shourgot. Naime, maestro Shourgot je 29. i 30. studenoga od 12 do 15 sati u Atriju palače Akademije svirao na na skupocjenoj Guarnerijevoj violini King, vlasništvu Akademije, koja se procjenjuje na više od osam milijuna eura.

Sonatno milozvučje u A-molu, maestro Orest Shourgot na
Guarnerijevoj violini King uz klavirsku pratnju Domagoja Guščića

BITNI ZADACI AKADEMIJE

Akademija potiče i organizira znanstveni rad i zalaže se za implementaciju postignutih rezultata, razvija umjetničku i kulturnu djelatnost i skrbi o hrvatskoj kulturnoj baštini kao i njezinoj prekograničnoj afimaciji. Akademija kao vrhovni znanstveni autoritet u zemlji objavljuje rezultate znanstvenih istraživanja i umjetničkog stvaralaštva. Jedan od prioriteta u njezinu radu je i davanje prijedloga i mišljenja za unapređivanje znanosti i umjetnosti na svim područjima koja imaju osobitu važnost za Republiku Hrvatsku.
Devet je razreda koji su nositelji Akademijinih zadataka. To su sljedeći razredi: Razred za društvene znanosti, Razred za matematičke, fizičke i kemijske znanosti, Razred za prirodne znanosti, Razred za medicinske znanosti, Razred za filološke znanosti, Razred za književnost, Razred za likovne umjetnosti, Razred za glazbenu umjetnost i muzikologiju i Razred za tehničke znanosti.

Monumentalna unutrašnjost palače Akademije

HAZU U TRAVNJU 2011. PROSLAVIO 150. ROĐENDAN

Još u 19. stoljeću, točnije 29. travnja 1861. Josip Juraj Strossmayer održao je svoj znameniti govor u Hrvatskome saboru i time je postavio pravni kamen temeljac za osnutak Akademije. Akademija je proljetos na proslavi svog 150. rođendana okupila cijeli državni vrh: vladajuću stranku, oporbu, crkveni vrh, sindikate i rektore. To govori u prilog činjenici da se Akademija zalaže za dostojanstvo i da štiti nacionalne interese svih građana naše zemlje.

AKADEMIJA - ČUVARICA NACIONALNIH INTERESA SVIH GRAĐANA REPUBLIKE HRVATSKE

Akademijina eminentnost kao nacionalne institucije ogleda se u njezinu radu pred očima javnosti kao i u njezinu doprinosu u napretku hrvatskog društva. U tom smislu ona nepristrano promiče interese koji nadilaze dnevno-političke teme i ideologije. Velika je uloga Akademije kao čuvarice hrvatskih nacionalnih interesa i u trenutku ulaženja Republike Hrvatske u Europsku Uniju. Nakon tisuću godina, Hrvatska je u prilici da se svojevoljno priključi jednog velikoj međunarodnoj asocijaciji.

Dakle, uz primarnu zadaću promicanja visoko kavalitetnog umjetničko-znanstvenog djelovanja, Akademija u skoroj budućnosti ima priliku još više ojačati društvenu ulogu umjetnosti i znanosti kroz najrazličitija društvena pitanja. U skladu s time, mnogo je i razloga da Akademija i dogodine otvori vrata širokoj javnosti, s novim i još zanimljivijim događanjima, kako bi se još više obogatio odnos s građanima i svima onima za čiju dobrobit radi ta institucija.

Baščanska ploča-dragulj rane hrvatske pismenosti,
potječe otprilike iz 1100. godine, a izložena je u Atriju palače Akademije

OD KIČA DO MEDITACIJE

       U Umjetničkom paviljonu u Zagrebu u tijeku je izložbeni projekt ambijentalnog karaktera pod nazivom Umjetnost je lijepa – Art is beautiful, autora Ante Rašića. Izložbu je moguće pogledati sve do 11. prosinca, svakim danom osim ponedjeljka. Za organizirane grupne posjete, Umjetnički paviljon osigurava besplatno stručno vodstvo na hrvatskom i engleskom jeziku. Cijena pojedinačnih ulaznica za odrasle je 30 kuna, dok đaci, studenti i umirovljenici mogu kupiti ulaznicu za simboličnih 15 kuna.
Prvobitan naslov ove izložbe bio je Od kiča do meditacije po uzoru na knjigu Od kiča do vječnosti, autorice Vere Horvat Pintarić, koja je ostavila snažan dojam na autora izložbe Antu Rašića. Željko Marciuš, povjesničar umjetnosti i viši kustos zagrebačke Moderne galerije posebno je za ovu izložbu skladao/računalno obradio glazbu u kojoj dominira dvojezičan napjev Umjetnost je lijepa – Art is beautiful. Sasvim efektno, na ulazu u Paviljon, podno stepenica, polukružno su postavljene bačve s natpisom Art is beautiful. Dakle, na više mjesta na ovoj izložbi postavljena je konstatacija da je umjetnost lijepa.

Ambijent sazdan od plastičnih jaja doslovna je
kičem, ironijom i groteskom banalizirana Rašićeva likovna dosjetka

OVALNA SKULPTURA I AMBIJENTALNA SLIKARSKA INTERVENCIJA

Ovalna skulptura je djelomice ovalna, kiparska instalacija obogaćena zvučnim elementom. Promatrač otkriva psihološke silnice u 3D tehnici kroz izdužene metalne cijevi koje izviru iz zida. Cijevi ispunjavaju prostor na način kao da lebde, a onda jedna od njih uz gromoglasan tresak pada i udara u tlo, stvarajući zvučnu kulisu šoka i iznenađenja. I tako svakih pet minuta u krug. Stojeći ispred ove skulpture, bilo mi je nemoguće ne suočiti se s pitanjem mogućnosti kontroliranja vlastitiog automatizma u svakodnevnom djelovanju.

Slikarska intervencija svjedoči vokaciju Rašića slikara. U ovom je radu izrazito naglašena razigranost s performativnim elementima i kvalitetom prostorne instalacije. Prevrnute bačve i boja koja istječe iz njih naprosto pozivaju na dječju igru i uživanje. Pogled na razlivenu boju otvara pitanje vlastite kreativnosti i spremnosti na igru. Jesam li dovoljno slobodan/na zaigrati se, ako da, kako? Slikanjem, razmazivanjem boje, uranjanjem dlanova u razlivenu boju, pretrčavanjem preko boja? Ludošću da se prepustiš bestidnom valjanju po svim tim bojama? I takvo samopropitkivanje donosi ugodu otkrivanja ljepote i u tom smislu svjedoči da umjetnost jest lijepa.

Nakon iskustva multimedijski umrežena svijeta,
kako predočiti, kako uspostaviti sliku? Kako uopće slikati?

ANTE RAŠIĆ, SLIKAR, KIPAR I DIZAJNER

Ante Rašić, po obrazovanju slikar, ali poznatiji kao kipar i grafički i prostorni dizajner, redoviti je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i direktor je Studija Rašić. Rašić je jedan od najistaknutijih predstavnika hrvatskih umjetnika iz generacije s kraja sedamdesetih.

Nakon što sam pogledala izložbu Umjetnost je lijepa, rekla bih da je Rašić spektakularan umjetnik. Njegova izložba vrhunski je ovojesenski, ali i bezvremenski kulturni sadržaj. Izložbu je dosad pogledalo 900-njak ljudi, što mi je izrazito teško zamisliti, u milijunskom gradu očekivala bih mnogo više posjetitelja i pitam se o čemu je riječ: nedovoljnoj medijskoj pokrivenosti, nedostatnom pr-u, lošoj marketinškoj podršci ili o nezaintersiranosti Zagrepčana za ovakve izložbene projekte? Nisam sigurna da znam odgovor na to pitanje, ali sam sigurna da bih svakome toplo preporučila da svakako do 11. prosinca posjeti Umjetnički paviljon i da se prepusti Rašićevoj sublimaciji iskustva suvremenog čovjeka i umjetnika.

GOOD AFRICAN COFFEE

       Ritual ispijanja kave slave ljudi širom svijeta. Ni građani Zagreba nisu iznimka. Donjogradska jezgra hrvatske metropole načičkana je kafićima i kavanama u kojima Zagrepčanke i Zagrepčani svakodnevno ispijaju omiljeni im napitak. U šarenilu ponude zagrebačkih caffe barova, izdvaja se jedan u Masarykovoj ulici, kako po imenu tako i po društvenoj angažiranosti, to jest odgovornosti. Ime mu je Muzungu i to je prvi i zasad jedini hrvatski fair trade coffee shop.

Koncept fair trade znači da ovaj coffe shop u svojoj ponudi ima samo one proizvode koji su plaćeni po fair cijeni, da u procesu njihova nastanka nitko nije izrabljivan, da dječje ručice nisu sudjelovale u proizvodnji te da su ispoštovana ekološka načela.
Muzungu je mjesto na kojem možete uživati u šalici dobre afričke organske kave koja je u Zagreb stigla iz daleke Ugande. A ako vam se toliko dopadne da je poželite piti i kod kuće, onda u Muzungu možete kupiti Rukoki Gold, Uganda Espresso Roast i Rwenzori Mountains u pakovanju od 250 grama.

Biraj fair trade coffee, uživaj u opojnom okusu i vlastitom fair odabiru

I JA SAM MUZUNGU

Riječ muzungu pripada u vokabular svahili jezika, u doslovnom prijevodu znači zbunjena osoba koja tumara uokolo. Taj se izraz na afričkom kontinentu uvriježio još u vremenu dok su prvi europski istraživači otkrivali Afriku. Zadržao se do dandanas i koristi se za sve osobe europskog podrijetla i to na području središnje, južne i istočne Afrike.

Afrika na zagrebačkom zidu, ali i u srcima mnogih koji u Muzungu rado navraćaju

PERLICA PO PERLICA – ŠKOLOVANO AFRIČKO DIJETE

Zagrebački Muzungu je topao kutak inspiriran bojama i kulturom Afrike. S jedne strane coffee shop a s druge craft shop i izložbeno-prodajni prostor. Tamo se može kupiti ručno izrađeni nakit od recikliranog papira koji je nastao pod nazivom Perlica po perilica ili Bead by bead. Riječ je zapravo o projektu čija je inicijatorica Mirella Brenke, Hrvatica koja živi u Ugandi i koja na ovaj način pomaže samohranim afričkim majkama da od prodaje nakita školuju svoju djecu i same plaćaju zdravstveno osiguranje. Osim nakita, moguće je razgledati i kupiti i druge fair trade hand-made predmete: Kongo maske, Masai narukvice, šamanske bubnjeve, različite ukrasne i upotrebne predmete izrađene od ebanovine ili od kore drva banane i palmina lišća.

Sve afričko: iz Afrike s ljubavlju

Žena ženi; Afrikanka uči Hrvaticu kako da sama napravi ogrlicu - perlicu po perlicu

AFRIKA, TO JE MOJ ĐIR, AFRIKU VOLI CILI SVIT

Muzungu u srcu Zagreba daje fair doprinos i kulturnom sadržaju grada. U njemu se organiziraju tematske večeri i različita događanja na koja su svi dobrodošli. Srijedom navečer predstavljaju se putopisi. Tko god osjeća da bi želio priču sa svog putovanja podijeliti s drugima, Muzungu je svakako mjesto za njega. U večernjim satima, petkom i subotom, priliku dobivaju mladi glazbenici da predstave svoj glazbeni izričaj. Svi ljubitelji glazbe i svi oni koji su umorni od sveprisutnih instant hitova, na ovome mjestu mogu uživati u najrazličitijim glazbenim pravcima pa tako, primjerice, i u fuziji džeza i sevdaha. Ljubitelji egzotičnih stranih jezika preko radnog tjedna mogu pohađati tečaj svahilija koji vodi izvorni govornik. Subotnja prijepodneva rezervirana su za kreativne sajmove rukotvorina na kojima izlažu mladi hrvatski dizajneri. I tako dalje, i tako dalje... Druženjima u Muzungu nema kraja.

Djelić atmosfere u subotnje prijepodne u zagrebačkom fair trade caffeu

Naslovni plakat za predavanje Svemir koji vidimo pomoću astročestica
(u desnom uglu osvjetljen svjetlošću koja dolazi izravno iz svemira ili...)

SVEMIR NIJE SVE+MIR

Astročestična fizika je relativno novo, interdisciplinarno područje koje obuhvaća kozmologiju, fiziku čestica, astrofiziku i astronomiju, te jednim dijelom gravitaciju i nuklearnu fiziku. Ako astročestičnu fiziku usporedimo s klasičnom astronomijom, dominantno nam se nameće znanstvena činjenica koja dokazuje da svemir nije sveopći mir, sve+mir, nego da je riječ o procesu, tj. procesima koji su siloviti, velikih su energija i emitiraju zračenja bitno drugačija od sunčeva zračenja. Vrlo bitan rezultat za astročestičnu fiziku, ali i za fiziku uopće, jest podatak da ono što vidimo u zvijezdama, tvar koja je u svim zvijezdama i svim galaksijama, čini tek pola posto svemira. Tri i pol posto otpada na atome oko nas koji nisu u zvijezdama već se nalaze u prašini i/ili u nekim objektima, jedna četvrtina svemira je nešto što se naziva materijom, ali ne onakvom materijom kakvu poznajemo, i konačno, tri četvrtine svemira otpada na tamnu energiju o kojoj se vrlo malo zna.

Odakle krenuti, kao da se pita Dario Hrupec.
Možda najbolje od atoma. Sva tvar se sastoji od atoma.

ASTROČESTICE - GLASNICI IZ SVEMIRA

Astročestice su čestice koje nam donose informacije iz svemira. Gotovo sve što znamo o svemiru naučili smo preko astročestica. Svaka nova informacija, bolje rečeno, svaka nova vrsta informacije bitno mijenja našu sliku svemira. Pod astročesticama podrazumijevamo mnogo toga: kozmičke zrake ili pozitivno nabijene masivne čestice koje dolaze iz svemira, uglavnom protoni, zatim elektromagnetsko zračenje koje obuhvaća radiovalove, duljinu svjetlosti, rendgensko zračenje i gama zračenje, tu spadaju i astrofizički neutrini. Riječ je o elementarnim česticama posebnih svojstava, a osobito su zanimljivi zbog slabog međudjelovanja. Primjerice, da bi se uopće uhvatila interakcija neutrina, potrebno je izraditi velike detektore volumena jednog kubičnog kilometra. Takvi se detektori izrađuju od prirodnih materijala, nemoguće ih je izrađivati od umjetnih materijala. Jedan od takvih detektora, Ice Cube, izrađen je od leda i nalazi se na Južnom polu. Mogu se nalaziti i u dubinski čistoj jezerskoj ili morskoj vodi. U vodu se uranjaju nizovi optičkih detektora koji čine prostornu 3D mrežu detektora. Pod astročestice spadaju još i gravitacijski valovi. Gravitacijski valovi spadaju u astronomiju budućnosti. Njihovi izvori potvrđeni su tek posredno. Riječ je o naborima u prostoru i vremenu, koji se šire brzinom svjetlosti. Nastaju u procesima intenzivnog gibanja velikih masa. Najprecizniji detektor gravitacijskih valova nalazi se u SAD-u. Zove se LIGO (Laser Interferometer Gravitational Wave Observatory), sastoji se od dva opservatorija međusobno udaljena 3000 km. Jedan je u Richlandu-Washingtonu, a drugi Livingstonu-Louisiani. NASA radi i na prvom svemirskom detektoru gravitacijskih valova. Nazvan je LISA (Laser Interferometer Space Antenna), a u svemir bi trebao biti lansiran između 2018. i 2020. godine.

Kako se istražuju elementarne čestice? "Na akcelaratorima,
jedan od većih je LHC u Cernu kod Žaneve", kazao je dr. Hrupec.

GAMA-ASTRONOMIJA

Ako pak govorimo o gama-astronomiji, onda govorimo o zasad najplodnijem području astročestične fizike, koja istražuje kozmičke gama-zraka, tj. elektromagnetsko zračenje najviših energija iz svemira. Upravo takvo zračenje izaziva u atmosferi velike pljuskove sekundarnih čestica. Gama-zrake nižih energija opažaju se satelitima. Teleskop MAGIC (Major Atmospheric Gamma Imaging Cherenkov) najveći je Čerenkovljev teleskop, a nalazi se na vrhu kanarskog otoka La Palma, na visini od 2200 m. Trenutno slovi za znanstveno najproduktivniji instrument na području astročestične fizike.

Ljudi su promatrali svemir golim okom tisućama godina. Tek unatrag 400 godina počeli su ga promatrati teleskopom. 1610. godine Galileo Galilei izradio je teleskop s uvećanjem od 30 puta, zapravo je unaprijedio postojeći koji je imao uvećanje od svega 5 puta. Pomoću tog revolucionarnog izuma otkrio je planine na Mjesecu, zvjezdanu konstrukciju Mliječne staze, četiri Jupiterova satelita koji su po njemu nazvani, a otkrio je i da Venera ima iste faze kao i Mjesec. Međutim, tek s razvojem radio tehnologije negdje oko Drugog svjetskog rata, čovjek je počeo gledati svemir u radio području, tj. kroz radioteleskope.

Već milijunima godina Zemlja biva neprekidno bombardirana česticama iz
svemira: mikrometeoritima, visokoenergijskim jezgrama atoma, fotonima
i neutrinima. Kozmički fotoni visokih energija (rendgenske zrake i gama-zrake) te
kozmički neutrini donose obilje korisnih informacija o dalekim egzotičnim objektima.

ŠIRENJE SVEMIRA - JEDNA OD NAJFASCINANTNIJIH POJAVA

Danas znamo da astročestice dolaze iz dvije vrste izvora: galaktičkog, tj. iz naše galaksije i izvangalaktičkog, tj. iz najudaljenijih dijelova svemira. Galaktički izvori su zapravo brojni: ostaci supernova, mikrokvazari... Mikrokvazari su binarni sustavi od dva objekta i nisu stabilni za formiranje planetarnih sustava.
Proučavanjem velikog i malog svijeta traže se odgovori na najelementarnija pitanja: od čega je svijet nastao, kako se razvija i što možemo očekivati u budućnosti. Jedno od najvećih otkrića u povijesti čovječanstva jest širenje svemira. Nekad je svemir bio puno manji i gušći a da bismo mogli objasniti početak zaslužna je fizika čestica. Veliki prasak na početku svemira je najbolji primjer velikog i malog svijeta. Danas se neki znanstvenici pitaju hoće li se svemir početi sužavati i završiti s Velikim stiskom, što bi zapravo bio ekvivalent Velikom prasku. Ipak, čini se da do toga neće doći jer se svjedoči ubrzanom širenju svemira.

Svi prisutni netremice su odslušali predavanje doktora Hrupeca, a nije nedostajalo ni zanimljivih pitanja koja su otvorila još zanimljiviju raspravu. U publici je sjedio i dr. sc. Tihomir Surić, viši znanstveni suradnik iz Instituta Ruđer Bošković i kolega dr. Hrupeca. Surić je bio jedan od najaktivnijih komentatora u raspravi, stručno i spremno raspravljajući o astročestičnoj fizici. Na svim prisutnim licima dalo se iščitati zadovoljstvo: na predavačevu, na licima iz publike kao i na licu organizatora predavanja Ante Radonića. Pa tko još može kazati da je znanost dosadna!?

S lijeva na desno: Tihomir Ponoš, Kristijan Vujičić, Tvrtko Jakovina

TREĆA STRANA HLADNOG RATA - KANDIDAT ZA OVOGODIŠNJEG KIKLOPA

Tribina o Nesvrstanima četrdeseta je u nizu tribina u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića na kojima se pokušava riješiti važna društveno-politička pitanja. Tribinu je osmislio profesor Kristijan Vujičić koji se odlično snalazi u voditeljskoj i uredničkoj ulozi. U vrlo kratkom uvodu Vujičić je kazao tek nekoliko bitnih informacija. Knjiga Treća strana Hladnog rata, autora Tvrtka Jakovine, objavljena je u izdavačkoj kući Fraktura i donosi priču o Nesvrstanima i visoko ambicioznoj, pragmatičnoj i efikasnoj jugoslavenskoj diplomaciji. Knjiga je objavljena u veljači ove godine i riječ je o monumentalnom povijesnom štivu na 782 stranice, novinarskim rječnikom rečeno, tisuću kartica rukopisa o Pokretu nesvrstanih. Temelj za ovo impresivno i opsežno štivo je zbirka dokumenata iz bogatog arhiva Josipa Vrhovca, nekadašnjeg saveznog sekretara za vanjske poslove, visokog hrvatskog i jugoslavenskog političara u 60-ima. Jakovinina knjiga Treća strana Hladnog rata nominirana je za ovogodišnju književnu nagradu Kiklop u kategoriji za znanstvenu knjigu godine.

Jakovina i Ponoš svojim su izlaganjem pokrili cijelu povijest Nesvrstanih, koliko god je to bilo moguće u sat i pol, koliko je tribina potrajala. Dotakli su se samih početaka kad se počela oblikovati ideja o Nesvrstanima, govorili su o važnosti Josipa Broza Tita i Jugoslavije unutar Pokreta, zatim o Konferenciji Nesvrstanih u Havani 1979. godine, o Titovu suprotstavljanju kubanskom vođi Fidelu Castru da se Pokret svrsta na stranu Sovjetskog Saveza. Prisutni su mogli čuti o pozitivnim i negativnim stranama Pokreta, o završetku Hladnog rata, o tomu kako je Pokret izgledao u 80-ima nakon Titove smrti, ali i o tomu gdje su Nesvrstani danas na globalnoj političkoj sceni i kakva im je uloga.

Starija publika pratila je tribinu iz prvih redova...

... dok je mlada studentska populacija zauzela pozicije na galeriji.

LAKO, UGODNO I POUČNO

Tihomir Ponoš je ovom prilikom govorio u svojstvu urednika knjige Treća strana Hladnog rata. Objasnio je kako je zapravo mnogo tema obrađeno kroz temu nesvrstanosti i kako je ova knjiga jedan od rezultata što se može učiniti s Vrhovčevim blagom. Uređivanje knjige opisao je s tri pridjeva: lako, ugodno i poučno. Ono što ga je mučilo prilikom uređivanja i što mu je zadavalo glavobolju je problem kako napisati cijelo mnoštvo stranih imena, azijskih i afričkih, našem podneblju egzotičnih. Tako je, na primjer, naišao da se ime Gadafi može napisati na 37 različitih načina od čega su čak četiri relevantna. Ponoš je knjigu u koncepcijskom smislu valorizirao kao metodološki vrlo vrijednu. Kazao je da je se bez problema može čitati segmentirano, svako poglavlje za sebe, ipak, cjelovito čitanje donosi ukupnu sliku o jugoslavenskoj diplomaciji.

Autor knjige Tvrtko Jakovina bio je blagoglagoljiv i istovremeno samozatajan. Konstatirao je kako su recentna zbivanja u Sjevernoj Africi dodatno aktualizirala tematiku kojom se knjiga bavi. Otkrio je cijeli niz zanimljivih podataka vezanih uz pripremu knjige i, rekla bih, arheološkog istraživanja građe. Dokumenti o Nesvrstanima pohranjeni u Jugoslavenskom arhivu u Beogradu bili su klasificirani po temama, a ne po zemljama. Prema Jakovininim riječima, knjiga je lepezasta, poput harmonike – dugmetare, kako je on i njegovi prijatelji i bliski suradnici u šali nazivaju. Lako ju je čitati s lijeva na desno i obrnuto, njezin središnji dio otvara dokumente s koje god strane krenuli čitati. Iz doista impresivnog izlaganja profesora Jakovine vrijedno je izdvojiti barem neke činjenice o Nesvrstanima.

50 GODINA OD OSNIVANJA NESVRSTANIH I 20 GODINA OD ZAVRŠETKA HLADNOG RATA

Pokret nesvrstanih Jugoslaviji je donosio međunarodni ugled i prostor za vanjskopolitički probitak. Prošlo je pedest godina od nastanka Nesvrstanih i dvadeset godina od završetka hladnog rata. Pokret nesvrstanih okupljao je sve: od krajnje lijevih do krajnje desnih političkih opcija. Zalagao se, između ostaloga, za ravnopravnost u međunarodnim odnosima, međutim, propustio je razvijati i podupirati emancipaciju društva i pojedinca, tako da u njemu nalazimo velik broj autokratskih sistema. Jedan od osnivača pokreta bio je i Budimir Lončar, jugoslavenski ministar vanjskih poslova, šef Titova kabineta i savjetnik bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. Sudjelovanje Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih jačalo je njenu poziciju u Europi ali i u široj međunarodnoj zajednici. Nadalje, Pokret je pridonio jačanju UN-a i njegovoj transformaciji u svjetski sustav, sustav koji je utemeljio novi sustav međunarodnog prava. Jugoslavija je bila osnivačica Nesvrstanih, jedna od najaktivnijih zemalja članica i jedina stvarna konstanta unutar Pokreta. Iz današnje perspektive nevjerojatno je da je Jugoslavija zemlja koja je utjecala na svjetsku povijest. Također, Jugoslavija je sklapala i obavljala neke visoko unosne poslove, primjerice, u Iraku ili Libiji. Pukovnik Moamer Gadafi sklapao je poslove s jugoslavenskim poduzećima radije nego sa zapadnim premda su jugoslavenska bila trostruko skuplja, ali su dolazila iz korektnije i prijateljskije političke klime.
Danas nesvrstanost ima svoje mjesto u suvremenom svijetu ali na jedan drugačiji način. Nesvrstani danas emancipaciju mogu provoditi većom integracijom, a nesvrstanost u suvremenom svijetu podrazumijeva borbu protiv globalizacije, koja pojačava jaz na svjetskoj ekonomskoj i društveno-političkoj sceni.

Velika posjećenost tribine i ispunjena čitaonica do zadnjeg mjesta još je jedna potvrda u nizu da javnost prepoznaje i sa zanimanjem prati rad profesora Jakovine.

       38. Škola biološke antroplogije Dr. Huber Maver održana je 27. listopada u Velikoj dvorani Hrvatskog liječničkog zbora u Zagrebu. Ovogodišnja Škola okupila je akademike, znanstvenike, eminentne domaće i međunarodne stručnjake, studente antropologije, ali i sve znatiželjnike koje zanimaju najnovija otkrića u istraživanjima paleolitika u južnoj i središnjoj Europi, a što je bila središnja tema ovog bitnog međunarodnog projekta, s naglaskom na kulturno-društveni aspekt.

Naslovni plakat 38. Škole biološke antropologije

Škole biološke antropologije održavaju se bez prekida od ranih 70-ih pod visokim pokroviteljstvom Hazu, a organizira ih više značajnih institucija: Hrvatsko antropološko društvo, Institut za antropologiju iz Zagreba, Hrvatsko društvo za medicinsku antropologiju, Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Komisija za medicinsku antropologiju i epidemiologiju, te Međunarodna unija antropoloških i etnoloških znanosti. Riječ je, dakako, o projektu koji iz godine u godinu doprinosi razvoju znanstvene misli na području biološke antropologije, ali i antropologije uopće.

Na 38. Školi biološke antroplogije sudjelovali su i
studenti antropologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta

KAD ZNANSTVENICI ZAPJEVAJU

Na početku, prije obaveznog dijela programa, prisutne je dalmatinskom pjesmom i svirkom na gitari počastio Nikša Sviličić, istaknuti član akademske zajednice, široj publici poznat kao redatelj višestruko nagrađivanog filma Vjerujem u anđele.

Raspjevani početak Škole biološke antopologije

VELIČINA JE BITNA

U obaveznom dijelu predavanja su održali profesor Jiři Svoboda iz Češke, Boris Kavur iz Slovenije, Giovanni Boschian iz Italije i Dušan Mihailović iz Srbije. Najdinamičnijim predavačem pokazao se docent Kavur, odjeven od glave do pete u crno, koji je svojim šarmantnim nastupom iskreno posvjedočio da good guys don't always wear white. Svoje predavanje naslovio je Veličina je bitna (ali i interpretacija). S neskrivenim oduševljenjem je govorio o mnogim otkrićima u Sloveniji u posljednjih deset godina, posebno se osvrćući na kanu iz srednjeg kamenog doba. Kanu star desetak tisuća godina p. n. e., izrađen od hrastova drveta, dužine 10 metara, prema docentu Kavuru, najveći je mezolitički artefakt ikad pronađen.

Korisna razmjena istraživačkih iskustava,
u prvom planu: Dušan Mihailović i Boris Kavur

VELIKI POKOLJI SLONOVA U STARIJEM KAMENOM DOBU NEDALEKO OD RIMA

U izlaganjima preostale trojice predavača nije nedostajalo zanimljivih primjera koštanih artefakata, oruđa i oružja kojima se koristio čovjek u tom povijesnom razdoblju. Talijanski gost-predavač Giovanni Boschian predstavio je najnovija otkrića vezana uz pretpovijesno razdoblje u okolici Rima. Tamo su, naime, živjeli slonovi u krdima, a čovjek ih je ubijao zbog hrane. Otkriveno je više mjesta koja po svim karakteristikama odaju takozvane "klaonice slonova".

Socijalni okvir za proučavanje razdoblja paleolitika datira još iz 19. stoljeća, dakle iz vremena kada su se desile mnoge socijalne promjene potaknute industrijskom revolucijom. U vremenu kada su svjetska ekonomija, znanost i moderna država doživljavali svoj uspon, kameno doba počelo se znanstveno izučavati kao primjer ljudskog napretka u prapovijesti svijeta.

Trenuci ćaskanja u pauzi između predavanja:
na sredini fotografije talijanski predavač Giovanni Boschian

U završnom dijelu dodijeljena je nagrada-medalja profesoru Jiřiju Svobodi za dugogodišnji rad i doprisnos u struci. Otvorena diskusija potrajala je kraće nego što se itko mogao i nadati, najvjerojatnije zbog toga što su se studenti antropologije pokazali sramežljivima, postavljajući predavačima tek pokoje pitanje. Završnu riječ podijelili su Pavao Rudan, akademik i glavni tajnik Hazu, i Ivor Janković, pomoćnik ravnatelja Instituta za antropologiju.

Vilko Gecan: Cinik, 1921., ulje na platnu, Moderna galerija, Zagreb
(vrlo značajna slika za hrv. slikarstvo u ranim 20-im 20. st.)

Konceptualni autor izložbe je Zvonko Maković, povijesni kontekst izložbe ocrtao je Tvrtko Jakovina, Jasna Galjer je obradila područje grafičkog dizajna, Lovorka Magaš grafike, Dragan Damjanović područje arhitekture, Krešimir Nemec je pripremio književnost, Eva Sedak glazbeni dio, Maja Đurinović dio vezan uz ples, dok je Daniel Rafaelić obradio film. Interdisciplinarni pristup u predstavljanju ove izložbe s nevjerojatnom lakoćom korespondira s bogatom slojevitošću ekspresionizma kao umjetničkog pravca. Dizajn je zanimljiv, odmjeren, ali istovremeno uočljiv. Koloritet prostorija u kojima se nižu izlošci je različit: čas je strastveno crven, čas intenzivno plav, zatim žarko žut ili zatvoreno taman, crn, i upravo takva kontrasnost između pažljivo odabranih boja ide pod ruku s ekspresionističkim buntom kojeg možemo iščitati na izložbenim primjercima.

Milivoj Uzelac: Crveni akt, 1922., ulje na platnu, privatno vlasništvo

HRVATSKI PROLJETNI SALON I AVANGARDNO KAZALIŠTE

Ekspresionizam je avangardni umjetnički pravac koji je nastao početkom dvadesetog stoljeća u Njemačkoj i Austriji, ponajprije u poeziji i književnosti, a kasnije i na drugim područjima. Pravac se bunio protiv tadašnje krize i opirao svakom obliku primitivizma i malograđanštine. Hrvatski ekspresionizam nastaje pod snažnim utjecajem njemačkog ekspresionizma, te je najsnažnije obilježio period od kraja Prvog svjetskog rata pa sve do kraja dvadesetih godina. Ako govorimo o ekspresionističkom slikarstvu u Hrvatskoj, ono je bilo promovirano kroz Hrvatski proljetni salon u Zagrebu koji je bio pokrenut od strane mladih umjetnika inovatora 1916. godine. Salon nije imao jednistvenu idejno-estetsku osnovu, a svoj vrhunac je doživio 1921. I upravo se djela umjetnika koji su izlagali u Proljetnom salonu nižu pred očima posjetitelja Klovićevih dvora. To su: Vilko Gecan, Marijana Trepša, Zlatko Šulentić, Milivoj Uzelac, Marin Tartaglia, Vladimir Varlaj...


GRAFIKE IZ KABINETA HAZU

Kutak s ekspresionističkim grafikama izbor je iz Kabineta grafike HAZU. Tako se može uživati u ilustriranim Krležinim novelama u litografiji i tušu, prizorima društvenih marginalaca u zadimljenim krčmama, čest motiv su raskalašene barokno popunjene dame u društvu pijanaca i kockara, a ne nedostaje ni prizora tučnjave. Na popratnim informativnim panoima istaknute su naslovnice programskih časopisa i manifesta kao što su Vihor, Vijavica, Plamen, Kokot, Zenit i Juriš, s iscrpnim objašnjenjem na koji način su ti časopisi utjecali na afirmaciju ekspresionizma u Lijepoj našoj.

Zlatko Šulentić: Portret dr. Stjepana Pelca, 1917., ulje na platnu,
Muzej suvremene umetnosti, Beograd

TASHAMIRA – PRVA HRVATSKA PLESAČICA KOJA JE OSVOJILA BROADWAY 1926. GODINE

Od velikih književnih imena koja su dala svoj doprinos hrvatskom ekspresionizmu spomenut ću dva najistaknutija, Miroslava Krležu i Antuna Branka Šimića. Vrlo je dojmljiv, rekla bih, kazališni zid na kojem je dan presjek avangardnog kazališta i rada njegovih najvećih protagonista: Tita Strozzija, Branka Gavelle i Miroslava Krleže. Glazbeni dio možda je nešto manji ali ne i manje zanimljiv. U njemu je moguće vidjeti, primjerice, notne zapise Blagoja Berse i Borisa Papandopula. U predstavljanju plesne umjetnosti toga vremena dominira ime Tashamira, umjetničko ime plesačice i koreografkinje Vere Milčinović. Vera Milčinović potječe iz literarne obitelji, plesnu umjetnost studirala je u Njemačkoj, a 1926. godine nastupila je na Broadwayu u Triangle Theateru i osvojila naklonost američke publike i kritike.
Filmska umjetnost predstavljena je s dva vrlo osebujna filma. Prvi film je film Franje Ledića, Angelo misterij Zmajgrada (Angelo Das Mysterium des Schlosses). Taj je film prethodio vrlo poznatom Kabinetu doktora Caligarija. Drugi film je Zapušteno dijete, nijemi film u šest činova čiji scenarij i režiju potpisuje Mladen Širola. Zapušteno dijete, najstariji sačuvani film snimljen u Zagrebu, kritika naziva blockbusterom Škole narodnog zdravlja.

Zapušteno dijete, 1930., najstariji sačuvani film snimljen u Zagrebu,
produkcija: Škola narodnog zdravlja, scenarij i režija: Mladen Širola,
kamera: Aleksander Gerasinov i Anatolij Bazarov

PIONIRSKI RADOVI DRAGE IBLERA I IGNJATA FISCHERA

Kružno postavljena izložba završava s predstavljanjem ekspresionizma u hrvatskoj arhitekturi. Izloženi su pionirski radovi Drage Iblera i Nathana Ignjata Fischera. Drago Ibler se školovao u Njemačkoj a radio je, osim u Hrvatskoj, i u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj. Poznati Iblerovi stambeni projekti realizirani su u Zagrebu u Martićevoj, Vlaškoj i Smičiklasovoj ulici. Ignjat Fischer istaknuti je član zagrebačke židovske zajednice. Studirao je u Pragu i Beču, a projektirao je Gradsku kavanu, palaču Gradske štedionice na Jelačićevu trgu, zgrade dekanata i instituta za patologiju Medicinskog fakulteta na Šalati. Njegovo su djelo i Dječja bolnica u Klaićevoj ulici, kuća Rado na Strossmayerovu trgu, zgrada Šumarske akademije na Mažuranićevu trgu te kuća Arko na Dolcu.

Marijan Trepše: Ilički trg, 1921., ulje na platnu, Moderna galerija, Zagreb

Iako je riječ o zanimljivoj i sadržajnoj izložbi, nemoguće je ne primjetiti i poneki nedostatak. Radi gostovanja u Središnjem muzeju u Ulmu na izložbi o hrvatskoj umjetnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izložba u Klovićevim dvorima okrnjena je za šest bitnih slika od čega su dvije od Vilka Gecana, i po jedna od Zlatka Šulentića, Marina Tartaglie, Marijana Trepšea i Petra Dobrovića. Spomenute slike maknute su 10. listopada, zapravo usred izložbe. Na ulazu, odnosno izlazu iz Galerije nije moguće dobiti nikakav pisani materijal o izložbi u obliku brošure ili slično, a što je prema riječima nasmiješenog i ljubaznog gospodina iz Art shopa Galerije, skandalozno i posljedica je unutarnjih razmirica djelatnika Klovićevih dvora. Svi zainteresirani za pisani materijal jedino mogu kupiti katalog koji košta 100 kuna. Dodatni je problem što i internetska stranica Galerije nije dovoljno informativna o izložbi. Tako svima onima kojima je previsoka cijena kataloga, ne preostaje ništa drugo nego da s rukama u džepovima i glavama prepunim dojmova odšeću iz Klovićevih dvora.