MORS PORTA VITAE - SMRT, VRATA ŽIVOTA: stara zagrebačka groblja i pogrebi Koncepcijski, izložba je podijeljena u dva velika dijela te nam predstavlja više od 900 izložaka. Prvi dio sastoji se od osam segmenata: prikaz nastanka modela suvremenih grobalja te prikaz kršćanske eshatologije, povijesni prikaz pisanja oporuke, primanje sakramenta bolesničkog pomazanja, trenutak umiranja s popratnim radnjama, objava smrti-osmrtnice, priprema odra, organiziranje sprovoda, ukop te sjećanje na pokojnika/icu. Drugi dio izložbe prostorno i vremenski vidno je ograničen, bez primjesa osobnog senzibiliteta u promišljanju fenomena smrti, vrlo suzdržano tretira prikazivanje starih zagrebačkih grobalja. PRVI TRAGOVI SAHRANJIVANJA U ZAGREBU RAZDOBLJE RIMSKE DOMINACIJE GROBOVI RANOG SREDNJEG VIJEKA POIMANJE SMRTI I MJESTA UKOPA KROZ POVIJEST NEKADAŠNJA ZAGREBAČKA GROBLJA IN MEMORIAM
U Muzeju grada Zagreba u Multimedijalnoj dvorani u tijeku je izložba o smrti. Ova izložba primarno ne tematizira smrt kao filozofsko pitanje, više je riječ o prikazu zagrebačke grobljanske povijesti i povijesti pogrebnih rituala. Na izrazito slikovit i sadržajno bogat način izložba nam predstavlja poimanje smrti Zagrepčana kroz vrijeme. Likovni autori izložbe su Lana Kovačić i Željko Kovačić, koncepciju su postavili Slavko Šterk i Boris Mašić, a za glazbeni odabir zaslužni su Maja Šojat - Bikić, Vito Gospodnetić, Vilena Vrbanić i Ivan Živanović. Izložbu pod nazivom Mors porta vitae - Smrt, vrata života: stara zagrebačka groblja i pogrebi moguće je pogledati do kraja veljače, od utorka do petka između 10 i 18 sati, subotom između 11 i 19 sati te nedjeljom između 10 i 14 sati.
"Kapica sretne smrti" iz ostavštine barunice Kornelije Balby koju je E. Laszovski
1926. godine uveo u inventar s napomenom: uobičajena u Zagrebu. "Kapica" je
jedan od izraza kršćanske pobožnosti u kojoj se upućuju molitve sv. Josipu za sretnu smrt.
Najstariji evidentirani ukopi pokojnika na zagrebačkom području vežu se uz kasnobrončanodobna groblja u Horvatima i Vrapču. Riječ je, naime, o najmlađoj fazi kasnoga brončanog doba u kojoj je prisutan ritual spaljivanja pokojnika. Stručna arheološka literatura tu fazu naziva Kulturom polja sa žarama (urnama). Područje Zagreba pripadalo je zapadnoj inačici te kulture, a nalazi sa zagrebačkog područja, zbog svojih tipoloških i morfoloških osobina, prepoznati su kao samostojan kulturni entitet. Govorimo o razdoblju od kraja osmog i početka devetog stoljeća p. n. e. Unutar kasnog brončanog doba postojale su dvije varijante sahranjivanja ostataka spaljenih pokojnika. Prva varijanta obuhvaćala je spaljivanje pokojnika s brončanim dijelovima nošnje i nakita te njihovo polaganje u keramičku urnu koja bi se, potom, poklopljena keramičkom zdjelom, te zajedno s posudama u kojima su bili piće i hrana, polagala u iskopanu jamu na sloj pepela sakupljenog na mjestu spaljivanja. U drugoj varijanti ritual je podrazumijevao da se urna uz potrebne stvari za drugi svijet polaže u četvrtasti grob građen od kamenih ploča.
Kroz povijest bilježimo različite načine ukopa posmrtnih ostataka. Tako su evidentirani
i ukopi izvan grobljanskih parcela. Pogreb i ukop unutar groblja bio je uskraćen onima koji su
umrli bez krštenja, krivovjernicima, sljedbenicima slobodnih zidara, čedoubojicama i samoubojicama.
U razdoblju rimske dominacije uže zagrebačko područje vezuje se uz antičko naselje Andautoniju, današnje Šćitarjevo pokraj Velike Gorice, a koje je bilo upravno i gospodarsko središte prostora Respublica Andautoniensium. 1873. godine otkriveni su grobovi na području Borongaja i to su bili uopće prvi otkriveni grobovi iz rimskog razdoblja na području sjeverne Hrvatske. Ipak, iz rimskog razdoblja najznačajnija je nekropola otkrivena 1958. godine južno od raskršća Držićeve ulice i Avenije Vukovar, u krugu današnje Industrijske strojarske škole. Unutar otkrivene nekropole vidljiva su dva grobna ritusa: ukopavanje spaljenog pokojnika (kremacija), tipično za 1. i 2. stoljeće n.e. i ukopavanje tijela pokojnika (inhumacija) čija se pojava bilježi u razdoblju kasnog rimskog carstva.
Nalazi iz grobova pronađeni tijekom arheoloških istraživanja uz crkvu sv. Franje
na Opatovini, datiraju iz razdoblja od druge polovice 14. stoljeća do početka 16. stoljeća.
Početkom 20. stoljeća, točnije 1911. godine na zagrebačkim Krugama su otkrivena četiri groba koja su iz kasnog 8. stoljeća, a kulturološki pripadaju završnoj fazi drugog Avarskog kaganata. Takvi grobovi iz kasnog avaro-slavenskog horizonta otkrivaju nam političko-vojne prilike s kraja 8. stoljeća, točnije iz vremena kada ovaj prostor ulazi u sferu interesa franačke države Karla Velikog. Stoga, spomenuti grobovi s Kruga svjedoče o ratničkoj opremi pokojnika.
Bočni pogled na kostur, Andreas Vessalius (1514.-1564.),
Andreae Vesallii suorum De humani corporis fabrica librorum wpitome, 1543.,
O ustroju ljudskog tijela, Presnimak, Knjižnica Odjela za anatomiju Sveučilišta u Bologni
Poimanje smrti kao i lociranje groblja mijenjalo se u povijesti. Oduvijek je u čovjeka prisutan strah od smrti i strah od dodira s mrtvima. Antički Rim podizao je zasebne gradove mrtvih – nekropole, smještene izvan grada, uzduž prilaznih cesta. Rani kršćani slijedili su taj primjer. Zazor od blizine mrtvih popušta tek u 6. stoljeću n.e., prije svega zbog vjerovanja u uskrsnuće i širenja kulta mučenika i njihovih grobova. Potom slijedi podizanje bazilika. Grobljanske bazilike dugo su se godina razlikovale od biskupske crkve, od katedrale, koja ponekad unutar grada nije sadržavala niti jedan grob. Tek u 17. i 18. stoljeću crkvene površine postaju parcele groblja s nadgrobnim pločama. Tako započinje ukop apud ecclesiam – u crkvi i izvan nje. Drugim riječima, dvorišta crkava postaju javna groblja.
Lonac i kosturni ostaci djeteta 15./16. stoljeće, MGZ, 54861; 54862,
Posmrtni ostaci djeteta pronađeni su na rubnom dijelu tadašnjeg Gradeca,
na mjestu samostana klarisa, a gdje se danas nalazi Muzej grada Zagreba.
Velik dio izložbe Mors porta vitae - Smrt, vrata života prezentira groblja unutar prostora koji je grad Zagreb obuhvaćao u trentku kada je Carskim patentom Franje Josipa I. iz 1850. godine Zagreb iz srednjovjekovnog okvira u upravno-pravnom smislu prerastao u suvremeni srednjoeuropski grad. Tako prezentacija groblja u Vrapču i uz crkvu Blažene Djevice Marije u Remetama vrlo spretno upotpunjuje kulturološku sliku grada. Mirogoj, jedno od najljepših europskih groblja, pomalo je peskočen, najvjerojatnije zbog toga što kao jedan od najznačajnijih spomenika kulture našeg grada predstavlja opsežnan i zahtjevan projekt, odnosno zasebnu izložbu. Prezentacija ostalih groblja zapravo je šetnja kroz današnji Zagreb: Kaptol i Gradec, Dolac, Opatovina, kršćansko i židovsko groblje u Petrovoj ulici, Bogečko groblje sv. Križa na današnjoj Vinogradskoj cesti, prostor nekadašnjeg Vojnog groblja uz Ksaversku cestu, a danas šetalište Antuna Radića, Nova Ves gdje je na mjestu crkve sv. Ivana Krstitelja nekad bilo groblje, gornjogradska groblja uz crkvu sv. Marka, nekadašnje groblje na mjestu današnjeg Parka Grič, područje oko crkve sv. Katarine i kapele sv. Uršule sve do Jurjevskog groblja gdje je danas Rokov perivoj.
Staro vojničko groblje, Joso Bužan, 1904., MGZ 197
Jednako zanimljiv dio izložbe predstavlja i prezentacija pogreba i ekshumacija slavnih osoba hrvatske i zagrebačke povijesti. Pred očima posjetitelja otvara se cijelo bogatstvo fotografija, presnimaka iz tiskovina, crteža, nekrologa, pisama sućuti i epitafa. Tu je i najstarija sačuvana knjiga umrlih u zagrebačkim župama iz 18. stoljeća. Zatim sjećanje na prvog gradskog grobara, Bartola Habazina iz Jurjevske ulice. Točka na i svakako je glazbena kulisa izložbe, odabrana djela hrvatske sakralne glazbe od 17. do 20. stoljeća te autentičkne snimke zagrebačkih sprovoda iz 70-ih godina 20. stoljeća. Video kutak prikazuje filmove posljednjeg ispraćaja Pavla Radića i dr. Đure Basaričeka, ubijenih u Beogradu 20. lipnja 1928. godine.
Izložbenom građom najmanji dio izložbe je završni dio koji progovara o opadanju duhovnosti i pijeteta prema umrlima u suvremenom društvu.
Pretpostavljam da iz sveg napisanog nije teško zaključiti da je riječ o sadržajno iznimno bogatoj i slojevitoj izložbi. Ova se izložba gleda i lista poput raskošne povijesne čitanke. Sve pohvale autorima izložbe ne samo na profesionalnom pristupu nego i na kreativno-inspirativnom oblikovanju smrtne teme.
I na kraju ili početku, ovisno iz kog kuta gledamo, tko se od nas smrti ne boji dok promišljamo o besmrtnosti? Duhoviti i pametni, najobrazovaniji, najreligiozniji, najveći skeptici, filozofi i budale, svi na svoj način traže ključeve zakona života i smrti. I svi pred smrću miješamo strah i osjećaj poštovanja. Pjesnici, bezvremenski svjedoci, skrivaju se u stihove pred smrću, ostavljajući nam tek utjehu o usnulom životu.