Grad Zagreb uživa u statusu metropole. Nerijetko se gradski oci pozivaju na zagrebački mittel-europski štih, uspoređujući Zagreb s velikim europskim metropolama kad za to ima i najčešće nema smisla. Ali, nitko od njih ne govori da smo postali prava pravcijata metropola po jednoj bitnoj i neosporivoj činjenici, doduše negativnoj, po broju beskućnika koji lutaju zagrebačkim ulicama.
Valjda naši političari misle da o beskućnicima nema smisla govoriti kad je to kategorija ljudi koja ionako ne postoji u hrvatskom zakonodavstu niti se i jedan zakon njima bavi. Dakle, ako smo država bez beskućnika, na papiru, naravno, onda su političke elite, nažalost, u pravu, ali također samo na papiru.

U neposrednoj blizini glavnog zagrebačkog trga

TKO SU BESKUĆNICI?

Jesu li beskućnici samo oni ljudi čija sva pokretna i nepokretna imovina stane u dvije-tri neekološke plastične vrećice? Naravno da nisu. Danas je u Hrvatskoj vrlo lako postati beskućnikom. Na primjer, ako si podstanar i ostaneš bez zaposlenja ili ako imaš prevelik kredit koji jednostavno ne možeš više otplaćivati. Beskućništvo nije stvar ničijeg odabira već splet nemilih životnih okolnosti u kojima se svatko od nas može naći. Vrlo mnogo je realnih pretpostavki i razloga zbog kojih ljudi ostaju bez krova nad glavom. I to je pojava koja se dešava iz dana u dan. Međutim, nitko revno ne prati i ne bilježi te promjene. Podataka o beskućnicima s novijim datumom naprosto nema. Postoje podaci stari devet godina, to su podaci iz istraživanja iz 2002. godine s kojima raspolaže Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje. Prema tim podacima u Gradu Zagrebu službeno je evidentiranih 400 beskućnika. Pretežno je riječ o muškarcima u dobi od 20 do 70 godina starosti, a prema spomenutom istraživanju 73 posto od 400 registriranih beskućnika ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu.
Amnesty International Hrvatske upozorava da se broj beskućnika u posljednjih deset godina u Zagrebu ali i u cijeloj Hrvatskoj utrostručio. I upravo je zbog toga spomenuta organizacija prošle godine, u proljeće 2010., organizirala kampanju Zahtijevamo dostojanstvo, s osnovnom porukom Više prava - manje siromaštva, upozoravajući na rastući problem beskućništva i neimaštine među hrvatskim građanima.

Beskućnik-prodavač časopisa "Ulične svjetiljke", tromjesečnik, košta 8 kuna,
polovica tog iznosa ide prodavaču. "Ulične svjetiljke" je prvi hrvatski časopis o
beskućništvu, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP), a izlazi od 2008. godine.

DALEKO OD OČIJU, DALEKO OD SRCA

Ljudi bez krova nad glavom privremeni krov mogli su do kraja 2010. godine pronaći na tri gradske lokacije i na jednoj prigradskoj lokaciji: u prenoćištu Crvenog križa u Ulici Grgura Ninskog, u prenoćištu Grada Zagreba u Heinzelovoj ulici, u Samostanu misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici te u prenoćištu Caritasa u Rakitju. Onda su gradske vlasti odlučile zatvoriti dva gradska prenoćišta, prenoćište iz Heinzelove i prenoćište iz Grgura Ninskog, i spojiti ih u jedno novo, većeg kapaciteta, ali na udaljenoj izvangradskoj lokaciji, točnije u Velikoj Kosnici pokraj Velike Gorice.

Put od ceste do prenoćišta nije nimalo lak. Da apsurd bude veći, da bi netko imao pravo na korištenje prenoćišta mora imati mjesto prebivališta. Logički se nameće pitanje kako netko bez stana ili kuće može imati mjesto stalnog boravka, odnosno prebivališta. Tako dolazimo i do fiktivnih prebivališta. Dakle, svaki korisnik ili korisnica s potvrdom o prebivalištu mogu dobiti naknadu od Crvenog križa u iznosu od 35-40 kuna što im je dostatno za samo jednu noć u prebivalištu. Crvenom križu novac za potrebe beskućnika subvencionira Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Međutim, tako je to bilo do prošle godine. Sad to više nije tako otkad su zatovrena dva gradska prenoćišta. Novo prenoćište pokraj Velike Gorice je skuplje, tamo noć stoji 46 kuna za registirane korisnike. A što je sa svima onima koji su neregistrirani i kao takvi nemaju nikakva prava? Naprosto ništa, oni prvo trebaju zaraditi potreban novac da ne bi noćili pod vedrim nebom. Jasno je da nemaju izbora kako zaraditi novac, ostaje im eventualno prikupiti plastične odbačene boce u vrijednosti od pedesetak kuna. Zvuči mnogo lakše nego što je to uistinu moguće napraviti. Na zagrebačkim ulicama vlada gladijatorska borba za plastičnim bocama. I ono što je uvijek bilo problem jest kapacitet smještaja za ljude bez doma. Sva već spomenuta prenoćišta uvijek su bila kapacitirana na tek nekoliko desetaka mjesta osim novog smeštaja u Velikoj Kosnici gdje ima mjesta za 150 korisnika. Treba li uopće spominjati koliko je to puta manje od broja onih kojima je potreban smještaj?

Bivše prenoćište u Heinzelovoj ulici

SVE JE VIŠE LJUDI BEZ KROVA NAD GLAVOM

Kad će se ovakvo stanje pomaknuti na bolje? Teško, jako teško je o tome govoriti. Dobro je to što je napokon u nacrtu zakon u koji bi beskućnici trebali ući kao socijalna kategoriija. Barem više neće biti toliko nevidljivi. Loše je što problem beskućništva raste u svim zemljama koje su se priključile Europskoj uniji, a budući da Republika Hrvatska uskoro ulazi u tu asocijaciju, postoji velika bojazan da će se isto desiti i u Hrvatskoj. Nekom kakvom-takvom poboljšavanju stanja pomoglo bi sustavno rješavanje problema u koje se još nije krenulo.
Iznimno je bitno senzibilizirati javnost o problemu beskućnika. Prema podacima iz Crvenog križa, percepcija javnosti o beskućnicima je izrazito loša. Tek 20 posto beskućnika je skolno skitnji i njima to jest stil življenja. Međutim, svima ostalima takvo stanje je posljedica nesređenog privatnog života, gubitka zaposlenja, nesposobnosti za rad, mizerna mirovina ili su žrtve nekog od oblika nebrige društva. Crveni križ danas bilježi oko šest tisuća gladnih usta koja dolaze u pučke kuhinje. A taj broj neprestano raste jer ljudi ostaju bez posla ili ne primaju plaću za svoj rad.

Jedna od pučkih kuhinja u Zagrebu. "Dobri dom" u Branimirovoj ulici.

SIROMAŠTVO JE SRAMOTA DRUŠTVA

Vjerojatno je mnogima od nas teško i pomisliti kako je to kad nakon 20 i više godina radnog staža, truda i muke, preživljavaš na rubu egzistencije, kad izgubiš sve što si godinama naporno stvarao i gradio. Treba stalno imati na umu da je riječ o društvenoj činjenici koja se ne dešava drugima nego koja se dešava svima, duštvu u cjelini, i onaj tko je danas „zaštićen“, tko mu garantira da se već sutra neće naći u sličnoj životnoj situaciji. Siromaštvo nije sramota pojedinca, siromaštvo je društvena sramota. Ono je zapravo prvenstveno sramota nesposobnih i nemarnih političkih snaga. Nije tajna da je Hrvatska siromašna, odnosno osiromašena zemlja.

Svakodnevni prizor na ulicama Zagreba

Sutra je Silvestrovo, Stara godina, svakogodišnje narodno veselje. Lako je pretpostaviti da ćemo ispratiti Staru i dočekati Novu uobičajeno alkoholizirani uz mnogo, mnogo gromoglasne pirotehnike, baš kako i dolikuje onima koji su do jučer svoju sreću mjerili po jačini pucanja iz kubure. I dok budemo slavili, naši sugrađani, ljudi bez krova nad glavom, beskućnici, drhtuljit će u vlažnim podrumima, mračnim zakutcima, hladnim željezničkim vagonima ili u nekim prljavim i napuštenim prostorima, s punim pravom se pitajući čemu sva ta buka i galama i čemu zapravo nazdravljamo.