Grad Zagreb uživa u statusu metropole. Nerijetko se gradski oci pozivaju na zagrebački mittel-europski štih, uspoređujući Zagreb s velikim europskim metropolama kad za to ima i najčešće nema smisla. Ali, nitko od njih ne govori da smo postali prava pravcijata metropola po jednoj bitnoj i neosporivoj činjenici, doduše negativnoj, po broju beskućnika koji lutaju zagrebačkim ulicama.
Valjda naši političari misle da o beskućnicima nema smisla govoriti kad je to kategorija ljudi koja ionako ne postoji u hrvatskom zakonodavstu niti se i jedan zakon njima bavi. Dakle, ako smo država bez beskućnika, na papiru, naravno, onda su političke elite, nažalost, u pravu, ali također samo na papiru.

U neposrednoj blizini glavnog zagrebačkog trga

TKO SU BESKUĆNICI?

Jesu li beskućnici samo oni ljudi čija sva pokretna i nepokretna imovina stane u dvije-tri neekološke plastične vrećice? Naravno da nisu. Danas je u Hrvatskoj vrlo lako postati beskućnikom. Na primjer, ako si podstanar i ostaneš bez zaposlenja ili ako imaš prevelik kredit koji jednostavno ne možeš više otplaćivati. Beskućništvo nije stvar ničijeg odabira već splet nemilih životnih okolnosti u kojima se svatko od nas može naći. Vrlo mnogo je realnih pretpostavki i razloga zbog kojih ljudi ostaju bez krova nad glavom. I to je pojava koja se dešava iz dana u dan. Međutim, nitko revno ne prati i ne bilježi te promjene. Podataka o beskućnicima s novijim datumom naprosto nema. Postoje podaci stari devet godina, to su podaci iz istraživanja iz 2002. godine s kojima raspolaže Gradski ured za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje. Prema tim podacima u Gradu Zagrebu službeno je evidentiranih 400 beskućnika. Pretežno je riječ o muškarcima u dobi od 20 do 70 godina starosti, a prema spomenutom istraživanju 73 posto od 400 registriranih beskućnika ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu.
Amnesty International Hrvatske upozorava da se broj beskućnika u posljednjih deset godina u Zagrebu ali i u cijeloj Hrvatskoj utrostručio. I upravo je zbog toga spomenuta organizacija prošle godine, u proljeće 2010., organizirala kampanju Zahtijevamo dostojanstvo, s osnovnom porukom Više prava - manje siromaštva, upozoravajući na rastući problem beskućništva i neimaštine među hrvatskim građanima.

Beskućnik-prodavač časopisa "Ulične svjetiljke", tromjesečnik, košta 8 kuna,
polovica tog iznosa ide prodavaču. "Ulične svjetiljke" je prvi hrvatski časopis o
beskućništvu, član je Međunarodne mreže uličnih novina (INSP), a izlazi od 2008. godine.

DALEKO OD OČIJU, DALEKO OD SRCA

Ljudi bez krova nad glavom privremeni krov mogli su do kraja 2010. godine pronaći na tri gradske lokacije i na jednoj prigradskoj lokaciji: u prenoćištu Crvenog križa u Ulici Grgura Ninskog, u prenoćištu Grada Zagreba u Heinzelovoj ulici, u Samostanu misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici te u prenoćištu Caritasa u Rakitju. Onda su gradske vlasti odlučile zatvoriti dva gradska prenoćišta, prenoćište iz Heinzelove i prenoćište iz Grgura Ninskog, i spojiti ih u jedno novo, većeg kapaciteta, ali na udaljenoj izvangradskoj lokaciji, točnije u Velikoj Kosnici pokraj Velike Gorice.

Put od ceste do prenoćišta nije nimalo lak. Da apsurd bude veći, da bi netko imao pravo na korištenje prenoćišta mora imati mjesto prebivališta. Logički se nameće pitanje kako netko bez stana ili kuće može imati mjesto stalnog boravka, odnosno prebivališta. Tako dolazimo i do fiktivnih prebivališta. Dakle, svaki korisnik ili korisnica s potvrdom o prebivalištu mogu dobiti naknadu od Crvenog križa u iznosu od 35-40 kuna što im je dostatno za samo jednu noć u prebivalištu. Crvenom križu novac za potrebe beskućnika subvencionira Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Međutim, tako je to bilo do prošle godine. Sad to više nije tako otkad su zatovrena dva gradska prenoćišta. Novo prenoćište pokraj Velike Gorice je skuplje, tamo noć stoji 46 kuna za registirane korisnike. A što je sa svima onima koji su neregistrirani i kao takvi nemaju nikakva prava? Naprosto ništa, oni prvo trebaju zaraditi potreban novac da ne bi noćili pod vedrim nebom. Jasno je da nemaju izbora kako zaraditi novac, ostaje im eventualno prikupiti plastične odbačene boce u vrijednosti od pedesetak kuna. Zvuči mnogo lakše nego što je to uistinu moguće napraviti. Na zagrebačkim ulicama vlada gladijatorska borba za plastičnim bocama. I ono što je uvijek bilo problem jest kapacitet smještaja za ljude bez doma. Sva već spomenuta prenoćišta uvijek su bila kapacitirana na tek nekoliko desetaka mjesta osim novog smeštaja u Velikoj Kosnici gdje ima mjesta za 150 korisnika. Treba li uopće spominjati koliko je to puta manje od broja onih kojima je potreban smještaj?

Bivše prenoćište u Heinzelovoj ulici

SVE JE VIŠE LJUDI BEZ KROVA NAD GLAVOM

Kad će se ovakvo stanje pomaknuti na bolje? Teško, jako teško je o tome govoriti. Dobro je to što je napokon u nacrtu zakon u koji bi beskućnici trebali ući kao socijalna kategoriija. Barem više neće biti toliko nevidljivi. Loše je što problem beskućništva raste u svim zemljama koje su se priključile Europskoj uniji, a budući da Republika Hrvatska uskoro ulazi u tu asocijaciju, postoji velika bojazan da će se isto desiti i u Hrvatskoj. Nekom kakvom-takvom poboljšavanju stanja pomoglo bi sustavno rješavanje problema u koje se još nije krenulo.
Iznimno je bitno senzibilizirati javnost o problemu beskućnika. Prema podacima iz Crvenog križa, percepcija javnosti o beskućnicima je izrazito loša. Tek 20 posto beskućnika je skolno skitnji i njima to jest stil življenja. Međutim, svima ostalima takvo stanje je posljedica nesređenog privatnog života, gubitka zaposlenja, nesposobnosti za rad, mizerna mirovina ili su žrtve nekog od oblika nebrige društva. Crveni križ danas bilježi oko šest tisuća gladnih usta koja dolaze u pučke kuhinje. A taj broj neprestano raste jer ljudi ostaju bez posla ili ne primaju plaću za svoj rad.

Jedna od pučkih kuhinja u Zagrebu. "Dobri dom" u Branimirovoj ulici.

SIROMAŠTVO JE SRAMOTA DRUŠTVA

Vjerojatno je mnogima od nas teško i pomisliti kako je to kad nakon 20 i više godina radnog staža, truda i muke, preživljavaš na rubu egzistencije, kad izgubiš sve što si godinama naporno stvarao i gradio. Treba stalno imati na umu da je riječ o društvenoj činjenici koja se ne dešava drugima nego koja se dešava svima, duštvu u cjelini, i onaj tko je danas „zaštićen“, tko mu garantira da se već sutra neće naći u sličnoj životnoj situaciji. Siromaštvo nije sramota pojedinca, siromaštvo je društvena sramota. Ono je zapravo prvenstveno sramota nesposobnih i nemarnih političkih snaga. Nije tajna da je Hrvatska siromašna, odnosno osiromašena zemlja.

Svakodnevni prizor na ulicama Zagreba

Sutra je Silvestrovo, Stara godina, svakogodišnje narodno veselje. Lako je pretpostaviti da ćemo ispratiti Staru i dočekati Novu uobičajeno alkoholizirani uz mnogo, mnogo gromoglasne pirotehnike, baš kako i dolikuje onima koji su do jučer svoju sreću mjerili po jačini pucanja iz kubure. I dok budemo slavili, naši sugrađani, ljudi bez krova nad glavom, beskućnici, drhtuljit će u vlažnim podrumima, mračnim zakutcima, hladnim željezničkim vagonima ili u nekim prljavim i napuštenim prostorima, s punim pravom se pitajući čemu sva ta buka i galama i čemu zapravo nazdravljamo.

RAZGOVOR S NOVINAROM - LADISLAV TOMIČIĆ

     Ladislav Tomičić, novinar i kolumnist Novog lista, jedan je od istaknutijih novinara mlađe generacije. U desetogodišnjoj novinarskoj karijeri surađivao je s različitim tiskanim i elektronskim medijima u regiji. Ladislav je izravan i otvoren sugovornik, svojim komentarima spretno pogađa u srž stvari, baš kao što i piše.
Ne boji se nikakvih izazova u poslu kojim se bavi, a svoj doprinos razvoju demokracije u hrvatskom društvu daje pišući ponajprije o privrednom kriminalu.
A kako Ladislav razmišlja o svim relevantnim društvenim pitanjima i što sam sve od njega doznala, pročitajte u razgovoru s njim.

Ladislav Tomičić, među prijateljima i kolegama poznatiji kao Lado

Što je za tebe novinarstvo: posao, zanat, profesija ili stil života?

Novinarstvo je zanat koji se kuje u gradskoj rubrici dobrih dnevnih novina. U mom slučaju je bilo tako.


Na vrhuncu informacijskog doba nastupila je kriza u novinarstvu. Gdje se, po tebi, danas dešava pravo novinarstvo?

Pravo novinarstvo danas se događa tamo gdje ima puno volje i entuzijazma, a malo novca. Tako stvari stoje u Hrvatskoj i medijskoj industriji uopće. Recimo, u Novom listu nema puno novca, ali zato imate priliku raditi s nekim od najboljih novinara u državi. Teme i informacije koje na televiziji zovu ekskluzivnim od kolega redovito čujem mjesec dana prije.


Koji dio novinarskog posla najradije obavljaš?

Najrađe pišem reportaže, a rado teme sklapam iz službene dokumente. Veliki je gušt iz činovničkog metajezika izvući dobru priču, pronaći nešto što drugi nisu vidjeli. Nekad uspije, nekad ne.


Sjećaš li se Ladislava Tomičića novinarskog početnika? Kao iskusan novinar, što bi savjetovao nekome tko se tek sprema zaplivati u novinarskim vodama?

Sjećam, kako ne. Mlad i nadobudan. Nekom tko se sprema u novinarstvo savjetovao bih da bude umjeren i oprezan te da ima puno razumijevanja za one o kojima piše. Puno, ali ne i previše. Čini mi se da se svako krivo napisano slovo čovjeku kad tad obije o glavu.


Koja su to novinarska imena iz starije i mlađe generacije čiji ti je rad inspirativan?

Dražen Ciglenečki, Jagoda Marić, Boris Pavelić... Uglavnom su u pitanju stariji novinari s kojima radim u redakciji.

"Nema demokracije bez dobrog novinarstva", poručuje Ladislav Tomičić

Surađivao si s različitim medijima u regiji. Kakva je medijska situacija u susjednoj Bosni i Hercegovini? Možeš li napraviti usporedbu stanja u bosnskohecegovačkim i hrvatskim medijima? U čemu su slični, a po čemu različiti?

U bivšoj Jugoslaviji govorilo se o tri škole novinarstva: beogradskoj, sarajevskoj i zagrebačkoj. Beogradski i sarajevski novinari u tekstove su redovito unosili nešto više duha, a zagrebački su pisali suho, onako kako to rade u najvećim novinskim kućama. Sve te "škole" imale su velike novinare i velike novine. Danas je velikih novina malo, a velikih novinara još manje. Novinarstvo je u defanzivi u cijeloj regiji, na području zajedničkog jezika.


Nerijetko se u javnosti govori o pitanju domoljublja. Što za tebe znači domoljublje, odnosno kako poimaš i definiraš domoljuba?

Domoljub je čovjek koji uredno plaća svoje račune i ne maltretira ljude oko sebe.


Još jedna izborna kampanja za hrvatski Parlament je iza nas. Kako objašnjavaš pobjedu Kukuriku koalicije?

Pobjeda Kukuriku koalicije bila je očekivana. Birači su imali za koga glasati protiv. U Hrvatskoj je lako glasati, uvijek imaš protiv koga.


Što očekuješ od nove Vlade, a što od nove oporbe?

Očekujem da će biti bolja od HDZ-ove, ali bojim se da ćemo se vrlo brzo razočarati. Nadam se da griješim. Volio bih da griješim.


Kako premijer Zoran Milanović komunicira s medijima? Je li Milanović vješt komunikator?

Milanović je slab komunikator. Kažu da se pred izbore popravio. Vidjet ćemo ga na mjestu predsjednika Vlade.


Postizborna situacija je situacija reorganizacije političkih struktura i postavljanja novih ljudi na stare i nove pozicije. U tom smislu, treba li Grad Zagreb novog gradonačelnika?

Zagreb treba i novu politiku i novog gradonačelnika. Milan Bandić se prilično već istrošio. Međutim, kao i za politiku na nacionalnoj razini, bojim se da ćemo ostati nezadovoljni tko god stigao na njegovo mjesto. Nije lako voditi kuću bez novca.


Slučaj Sanader. 2011. godinu pamtit ćemo, između ostalog, i po uhićenju bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera. Neko vrijeme proveo je u zatvoru, a nedavno je pušten da se brani sa slobode. Kako je moguće da je Ivo Sanader pušten na slobodu uz takvu optužnicu?

Oko slučaja Sanader pletu se velike medijske priče i on je, što se medija tiče, unaprijed osuđen. Nisam protiv njegovog puštanja da se brani sa slobode.


Možeš li pojasniti zašto tako misliš?

Prije i poslije njegovog uhićenja i suđenja svjedočili smo nizu suđenja za vrlo ozbiljna kaznena djela, pri kojima su ljudi pušteni da se brane sa slobode. Držati Sanadera u zatvoru sve vrijeme suđenja, dok se spomenuti osumnjičenici brane sa slobode, značilo bi primjenu dvostrukih standarda. Usput, primjena dvostrukih standarda Državnom odvjetništvu na čelu s Mladenom Bajićem nije strana praksa.


Kad se govori i piše o suvremenom hrvatskom društvu, što ti prvo pada na pamet?

Padaju mi na pamet branitelji. Oni su temelj i vrlo česta tema suvremenog hrvatskog društva. Nadam se da o njihovim problemima nećemo raspravljati još 40 godina. Dvadesetak godina je sasvim dovoljno.

U subotnje prijepodne na zagrebačkoj špici

Nedavno te posao odveo i do Sjedinjenih američkih država. Što je zapravo bio povod tom putovanju?

Veleposlanstvo SAD-a pozvalo me da sudjelujem u njihovom godišnjem Leadership programu. Svake godine na taj program ide netko iz Hrvatske. Krasno iskustvo.


Bio je to tvoj prvi susret s američkim kontinentom uživo. Kako si se osjećao na američkom tlu i što bi izdvojio kao najdragocjenije iskustvo s tog putovanja?

Osjećao sam se kao u filmu, a od putovanja mi je ostala tuga koju osjećam za žrtve američkog kapitalizma. Prosječnim Amerikancima nije lako, krvavo se bore za svaki dolar, za svaki dan američkog sna.


Vratimo se hrvatskom tlu. Što misliš o zagrebačkoj kulturnoj ponudi? Koje kulturne sadržaje najčešće konzumiraš?

Tu i tamo kazalište, kino, koncerti. Kulturna ponuda u Zagrebu nije loša. Mogla bi valjda biti i bolja, ali koliko smo kulturni - dobra je i ova.


Kako se opuštaš u slobodno vrijeme? Kakve knjige voliš, kakvu glazbu slušaš?

U slobodno vrijeme čitam. Čitam sve: publicistiku, prozu, poeziju... Najtoplije preporučujem knjigu "U Europi", nizozemskog novinara Geerta Maka.


Mnogi ljudi su tašti, da ne kažem svi, na ovaj ili onaj način. I novinari mogu biti tašti. U čemu se ponajviše ogleda novinarska taština?

Novinari su užasno tašti. Svi pišu najbolje i najljepše tekstove i svi su najpametniji. I ja sam najpametniji i pišem najljepše tekstove. Svaki tekst nam, je za Pulitzera, ali avaj, nitko ih ne prepoznaje kao takve.


Postoji li nešto u novinarskom smislu što još nisi napravio a volio bi? Uz novinarstvo, postoji li još koja profesija u kojoj bi se volio okušati?

Volio bih intervjuirati neke ljude do čijeg rada mi je stalo. Često mi padne na pamet da bi valjalo što prije promijeniti profesiju, ali kad razmišljam što bih želio raditi - nikad se ne mogu sjetiti nečeg boljeg i zanimljivijeg od novinarstva.


Samo što nismo zakoračili u 2012. godinu. Što bi poželio sebi ali i svim čitateljima u Novoj godini?

Mira, zdravlja i socijalne sigurnosti.

VELIKA HRVATSKA NALAZIŠTA MUSTERIJENSKE KULTURE

       U Arheološkom muzeju u Zagrebu postavljena je izložba Put neandertalaca, koju je moguće pogledati do početka ožujka 2012. godine. Hrvatski znanstvenici s područja arheologije, antropologije i biologije predstavljaju otkrića i rezultate svojih istraživanja širokoj publici s namjerom da se današnjem čovjeku približi način života Neandertalskog čovjeka. Ova je izložba tek početna točka projekta Put neandertalaca, čija je središnja ideja turistička promocija lokaliteta na kojima je taj naš daleki rođak obitavao. Autori izložbe su: Sanjin Mihelić, Ivor Janković i Ivor Karavanić, scenografski obol dao je Robert Vazdar, a svojim opsegom ova izložba pokriva arheološka i paleontološka otkrića s hrvatskih nalazišta musterijenske kulture (Vindija, Velika pećina na Ravnoj gori, Veternica, Velika pećina u Kličevici, Veli rat na Dugom otoku, Mujina pećina, Kaštel Štafilić-Resnik).

Lubanja špiljskog medvjeda; postavlja se pitanje
postojanja kulta špiljskog medvjeda kod neandertalaca

NEANDERTALCI KROZ MULTIMEDIJU

Izložba Put neandertalaca podijeljena je u tri cjeline. Prvi dio prikazuje samog Neandertalskog čovjeka te njegov život kroz vrijeme i prostor. Drugi dio predstavlja sve hrvatske lokalitete s ostacima duhovne i materijalne kulture neandertalaca, dok treći dio funkcionira kao poveznica svih lokaliteta i predstavlja ih kao ključne elemente virtulanog kulturno-turističkog itinerara. Svi predstavljeni arheološki i paleontološki nalazi popraćeni su multimedijalnim sadržajem što dodatno oživotvoruje ovu izložbu.

Doc.dr.sc. pretpovijesne arheologije Ivor Janković
objašnjava kult špiljskog medvjeda kod neandertalaca

NEANDERTALCI SU ŽIVJELI U HRVATSKOJ PRIJE 2000 GENERACIJA

Neandertalci su živjeli prije otprilike 300.000 do 400.000 godina p. n. e., a izumrli su negdje prije 30.000 godina p. n. e. Prevedeno u generacijsko mjerenje vremena, neandertalci su živjeli u Hrvatskoj prije 2000 generacija. Živjeli su i u ostalim dijelovima Europe, na jednom dijelu Azije, od Atlantika do Uzbekistana i od sjeverne Europe do Bliskog istoka. Preživjeli su čak tri ledena doba i nitko sa sigurnošću ne može reći zašto su izumrli.
Naziv neandertalac potječe od doline Neanderthal u njemačkoj saveznoj državi Sjeverna Rajna-Vestfalija, gdje se nalazi špilja Feldhofer (Kleine Feldhofer Grotte) u kojoj su 1856. godine po prvi put pronađeni ostaci neandertalaca.

Prikaz iz života neandertalaca, Veternica pokraj Zagreba

HOMO SAPIENS NEANDERTALENSIS

Govoreći znanstvenim jezikom, neandertalci su naši najbliži rođaci, ali ne i preci. Značajni dijelovi našeg genoma identični su onome koji su imali neandertalci. Znanost nam potvrđuje da su neandertalci imali gen FOXP2 koji je zaslužan za govor u modernog čovjeka. Drugim riječima, gledano iz genetske perspektive, neandertalci su najvjerojatnije mogli govoriti.
Neandertalski se čovjek razlikuje od suvremenog čovjeka po tome što je imao krupniji kostur i veći volumen lubanje. Međutim, zbog zapanjujućih sličnosti današnjeg i Neandertalskog čovjeka suvremena znanost definira neandertalce kao varijantu suvremenih ljudi te Neandertalskog čovjeka naziva „Homo sapiens neandertalensis“.

Neandertalski čovjek intelektualno je inferiorniji od homosapiensa

NEANDERTALCI NA PROSTORU HRVATSKE

Tragovi musterijenske kulture i neandertalaca u Hrvatskoj otkriveni su dosad na desetak lokacija. Prvo i najpoznatije je Krapina, odnosno nalazište na Hušnjakovom brijegu koje je otkrio Dragutin Gorjanović Kramberger krajem 19. stoljeća. Riječ je o jednom od najpoznatijih nalazišta neandertalaca uopće. Drugo poznato hrvatsko nalazište na kojem su pronađeni skeletni ostaci neandertalaca je špilja Vindija nedaleko Varaždina. Veternica, koja se nalazi na svega nekoliko kilometara od Zagreba, jedan je od značajnih musterijenskih lokaliteta.
U novije vrijeme otkriveno je i mnogo musterijenskih nalazišta na području hrvatskog priobalja kao i u njegovu zaleđu. Tako imamo otkrivena nalazišta na području Istre, Romualdova pećina nad Limskim kanalom te nalazišta na lokalitetu Campanož. Na prostoru Dalmacije nalazišta su grupirana u dvije izdvojene zone – Ravni kotari i otoci zadarskog arhipelaga te Kaštelanski zaljev sa zaleđem. Prva arheološka istraživanja u podmorju Kaštelanskog zaljeva u blizini Resnika provedena su 2008. godine, a potom se još istraživalo i 2010. i 2011. godine. Tamo su pronađeni artefakti musterijenskih tipoloških obilježja što je nedvojbeno pokazalo da se radi o srednjopaleolitičkom podvodnom nalazištu, prvom takve vrste u Hrvatskoj.

Odljevi musterijenskih artefakata s nalazišta na Hušnjakovom brijegu - Krapina,
Srednji paelolitik, Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara, HAZU

PUT NEANDERTALACA - DEFINIRANA TURISTIČKA TRASA U RH

Dodatna kvaliteta izložbe Put neandertalaca jest to što je prilagođena svim uzrastima. Zapravo govorimo o pravoj poslastici za sve one koji su zainteresirani za bitna pitanja ljudske povijesti, ali i za ljubitelje prirode, kulture, povijesti, kao i za avanturiste koji su željni novih pustolovina i otkrivanja novih znanja. Sadržajno bogata, vizualno atraktivna, ova izložba je pozivnica za otkrivanje kulturnih i prirodnih ljepota i znamenitosti u Lijepoj našoj. U skladu sa svim navedenim, Put neandertalaca je prijedlog za neke nove, još uzbudljivije turističke pohode.

       Vrtna arhitektura u Hrvatskoj ima svoju povijest.
Od terasiranih aglomeracija s kulturom loze i masline, agrarnih parcelacija, samostanskih agrarnih posjeda, klaustarskih vrtova, prigradskih vrtova, dubrovačkog renesansnog vrta, do baroknih, romantičkih i historičkih pristupa. Postojalo je vrijeme u prošlosti kada je vrtna arhitektura u nas egzistirala u punom smislu te riječi, točnije, negdje do Prvog svjetskog rata.
Danas je, međutim, takva vrtno-parkovna umjetnost gotovo posve zanemarena kao kategorija. Stanje je alarmantno, jer je vrtno nasljeđe izloženo nekontroliranom posezanju za njegovim prostorima bez ikakve valorizacije ili pak propada zbog dotrajalosti. Nažalost, velik dio toga nasljeđa već je propao, znatan svakodnevno propada, a samo je malen dio vrtnih prostornih cjelina, tih iznimnih spomenika kulture i načina življenja, ostao još koliko toliko sačuvan.

PREKINUTA TRADICIJA PARKOVNE ARHITEKTURE

Što se dogodilo? Zašto je prekinuta tradicija oblikovanja pejsaža, a naročito povijesnih vrtova?
Između ostalog zahvaljujući dugom socijalističkom razdoblju koje karakterizira nastojanje da se prvobitno parkovno oblikovane površine pretvore u takozvane zelene površine ili pluća grada kako bi radnička klasa lakše disala. Ono umjetničko povezivalo se s buržujskim poimanjem života, pa ga je trebalo što prije maknuti.
S gubljenjem karakteristika parkovne umjetnosti postupno i neizbježno nestala je potreba za strukom, čak u širem smislu, uključujući i povjesničare umjetnosti, koji su danas, osim nekoliko časnih iznimaka, zaboravili da takva struka uopće i postoji.


HORTIKULTURA - SASTAVNI DIO ŽIVOTA

Čovjek oduvijek nastoji oblikovati prirodu po svojoj želji. Još su stari Egipćani umjetnim navodnjavanjem stvarali cvjetne oaze unutar pustinje. Kod Kineza stare Kine veoma je značajna vrtna arhitektura, kombinacija struktura i ručno urađenih slika, s prirodnim scenama. Slika, arhitektura i okolina, zajedno s čovjekom u vrtnoj arhitekturi čini punu harmoniju. Urbanizam je svjesno i plansko organiziranje velikog broja zgrada, pojedinačnih i grupiranih (četvrti) u prostoru naselja. Važan je dakle odnos volumena i prostora i njihovo komponiranje koje čini prostorno-plastični okvir ljudskog života. Sastavni dio gradova čini i hortikultura, vrtna arhiktektura, umjetnost oblikovanja prirode.

Glavni ulaz u Maksimirsku šumu - park. Na velikim
pilonima stoje boginje iz rimske mitologije, Flora i Pomona.

ZAPUŠTENI VRIJEDNI VRTNI PROSTORI

Nedopustiva ponašanja prema krajoliku i vrijednim vrtnim prostorima može se naći napretek. U hrvatskim gradovima parkovi koji bi trebali biti oaze mira koje nas štite od buke i opterećenja svakodnevnice i ugodan prostor za opuštanje i odmor, tek su ostaci parka u pravom smislu te riječi, i nezasluženo nose naziv park. Izgleda da smo izgubili iz vida da park nije priroda sama po sebi nego kreativnost čovjeka izražena elementom prirode.
Ipak, nekolicina stručnjaka u Hrvatskoj upozorava na ozbiljost ovog problema, a jedan od najpoznatijih bio je Dragutin Kiš, dipl.ing. šumarstva i parkovni arhitekt.
Doajen hrvatske hortikulture, koji nas je, nažalost, napustio krajem prošle godine, cijeli je život predano radio na obnovi zapuštenih parkova i unapređenju struke. Prema onome na što je Kiš upozoravao, u Hrvatskoj ne postoji parkovna arhitektura, o njoj se ne govori na televiziji, a vrlo malo joj je posvećeno prostora i u ostalim medijima.

Maksimirska šuma, a ne park

PARKOVNA ARHITEKTURA KAO DIO ELITNE TURISTIČKE PONUDE

Kad god se govori o umjetnosti preskače se parkovna arhitektura kao da to nije umjetnost. U svom radu Dragutin Kiš neprestano je nailazio na cijeli niz prepreka koje je trebalo svladati. Izgleda da je najveći problem u glavama ljudi, ponajprije političara koji odlučuju o sudbini ove zemlje, i koji govore da ćemo se više posvetiti parkovnoj arhitekturi kad postanemo bogati. A očigledno je da skoro pa nikad nećemo biti bogati jer to nije posljedica nego uzrok, odnosno preduvjet. Ovakav argument možemo potkrijepiti primjerom Portugala koji je još donedavno bio jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi (poznate portugalske pralje i smetlari u Parizu). I onog trenutka kad je Portugal mudro i oštro krenuo u bolje sutra među prvim obnovio je sve svoje povijesne parkove što je rezultiralo elitnim turizmom i kvalitetnijim turizmom uopće.
Turizam Zapadnog Mediterana već dugo se vrti oko dva stožera: kulture i vrtova i parkova. U Hrvatskoj se još uvijek uspješnost turizma mjeri po ostvarenom broju noćenja što nema stvarne veze s pravim i kvalitetnim turizmom kakav bi se trebao dešavati u Lijepoj našoj. I tako, dok mi odlučujemo trebamo li kreativno-umjetnički oblikovan prostor ili ne, naši europski susjedi, primjerice Francuzi, pomno rade na očuvanju svojih parkova i razvijanju atraktivnog turizma. Primjer veličanstvenog CAP FERRAT-a pokraj Nice: da biste vidjeli vilu i vrt fondacije Ephrussi de Rotchild koja predstavlja bogatu umjetničku kolekciju Beatrice Ephrussi, okruženu sa sedam stilski različitih vrtova, za grupne posjete potrebno je najaviti se i rezervirati ulaznice mjesec dana unaprijed.

Park Ribnjak u centru Zagreba. Blijeda obilježja parka
i nebriga Zagrepčana za gradski park star 181 godinu.

ZAGREB - POTENCIJALNI GRAD PARKOVA

Mnoge se svjetske metropole diče svojim parkovima. I hrvatska metropola bi mogla, zašto ne? Zagreb je potencijalni grad parkova, kako i dolikuje glavnom gradu. U stilsko-povijesnim značajkama zagrebački su parkovi još daleko od željena cilja. U samom centru grada park Ribnjak posve je izgubio svoja parkovno-oblikovna obilježja. Slično je i s parkom Maksimir koji je gotovo posve izgubio svoja obilježja punoće i raznolikosti jednog parka romantičnog takozvanog engleskog stila oblikovanja.
Maksimir jedan od najpoznatijih povijesnih parkova danas uopće nije park već zapuštena šuma - često je upozoravao Dragutin Kiš, stručnjak za parkovnu umjetnost i arhitekturu.

Pogled iz Maksimirske šume - parka; pogled na sjevernu stranu
Dinamova stadiona - arhitektonsko ruglo u koje je utrošeno mnogo, mnogo novca,
a koje, između ostaloga, sprečava normalan protok zračnih strujanja.

Unatrag nekoliko godina, bilo je ohrabrujuće što se pokrenula inicijativa za obnovu Maksimira, čak uz punu podršku gradonačelnika Milana Bandića. Ali, u obnovu se nije krenulo.
Nekad je prostor današnjeg Maksimira zauzimala stara hrastova šuma. Onda su biskup Maksimilijan Vrhovec i kardinal Juraj Haulik odlučili tu staru šumu pretvoriti u park. Posjekli su je kako bi na njezinu mjestu oblikovali park, i to na najvišoj europskoj razini. Postupnim zapuštanjem Maksimira kao parka priroda je ponovno vratila šumu. Iz samog parka iščezla je sva ona raznolikost i ljepota biljnih vrsta-egzota, koje park čine parkom. Ondašnji povijesni Maksimir oblikovala je uska grupa tada poznatih stručnjaka: parkovna ostvarenja planirao je Michael Riedl, vrtni arhitekt perivoja u Schönbrunnu, vrtlarsko uređenje vodio je Franjo Serafin Körbler, tada vrlo poznat nadvrtlar. Projekte za većinu objekata u parku (Vidikovac, Ljetnikovac, Švicarsku kuću, Mirnu kolibu i sve paviljone) projektirao je Franz Shücht, carsko-kraljevski nadglednik i kaštelan Luxenburga. Voditelj radova bio je Leopold Philipp. Aktivno u izvedbi parka sudjelovao je i veoma zainteresirani sam naručitelj, kardinal Juraj Haulik, svakodnevno prateći cjelovitu izvedbu.

Pačju idilu na Prvom maksimirskom jezeru ometaju ispušni plinovi i
prometna buka iz obližnje, preblizu pozicionirane Maksimirske ceste.

U skladu s preporukom stručnjaka, da bismo Maksimir ponovno s pravom mogli nazivati parkom trebalo bi u obnovi slijediti povijesnu matricu – oblikovanje parka u tzv. engleskom prirodnom stilu, ali i uzeti u obzir realne današnje mogućnosti, jer je situacija u odnosu na 1852. god. potpuno izmijenjena. Tu je i konačno utvrđivanje granica parka uz obvezno nastojanje da se , koliko god je to moguće, smanji inferiornost i degradirana slika neposrednog susjedstva. U svim europskim parkovima sličnim Maksimiru najskuplji su i najvredniji tereni u neposrednom susjedstvu, a u slučaju Maksimira upravo je obrnuto. Obnovljeni budući park Maksimir Zagrebu je kao opće dobro neusporedivo potrebniji od onoga iz vremena Haulikova Zagreba.
Ima li današnji Zagreb snage kakvu je nekad imao kardinal Juraj Haulik?
Teško je i nezahvalno u vremenu recesije govoriti o raspoloživoj snazi za ovakav projekt, ali sigurno je da treba prikupiti sve moguće potencijale za vraćanje sjaja zaboravljenom parku Maksimir a što Maksimir i grad Zagreb svakako zaslužuju.To bi ujedno bio i veoma dobar primjer za daljnje obnove hrvatskih povijesnih parkova.

KAMPANJA ZA ZABRANU LOVA U RH

       U subotu, 3. prosinca, u centru Zagreba održan je prosvjed protiv lova i ubijanja divljih životinja. Prosvjed su organizirale dvije zagrebačke udruge za zaštitu prava životinja: Prijatelji životinja i Glas životinja. Treći dan u mjesecu prosincu poznat je kao Dan borbe protiv lova, a ove se godine taj dan poklopio s danom predizborne šutnje u RH. Nakon što smo se danima naslušali otrcanih predizbornih poruka i lažnih obećanja u bespoštednoj predizbornoj utrci za hrvatski Parlament, dan prije izlaska na birališta, predizbornu šutnju prekinuli su aktivisti za prava životinja s vrlo jasnom i glasnom porukom: Odstrjel je ubojstvo, a ne briga za životinje! Uz ljudska prava, prava životinja i njihovo poštivanje preduvjet je za etičko življenje.

Životinjsko srce, baš kao i ljudsko srce, treba ljubav, toplinu i razumijevanje

SUOSJEĆANJE ZA SVA ŽIVA BIĆA

Prosvjedna se povorka okupila u 11 sati na Trgu Kralja Tomislava i krenula preko Zrinjevca, Tesline, Masarykove, Frankopanske i Ilice sve do glavnog trga, Trga bana Josipa Jelačića. Aktivisti za prava životinja prolazili su donjim gradom naoružani transparetima protiveći se onima koji naoružani vatrenim oružjem ubijaju nedužne i bespomoćne životnje. Glasno uzvikujući pozitivno-afirmativne parole, aktivisti su pozivali svoje sugrađene na suosjećanje.
Na Jelačićevu trgu održan je slikovito-jezovit performans o skupljanju živih trofeja.

Aktivizam za prava životinja na djelu: Odstrjel je ubojstvo - Lov nije sport!

Općenito govoreći, aktivistička borba za životinjska prava poziv je na suosjećanje za sva živa bića. Prijatelji životinja su glasnogovornici onih koji sami ne mogu govoriti, a koji itekako obogaćuju život na našem planetu. Etičkim i svjesnim promišljanjem ljudi bi trebali sebe mijenjati i oplemeniti kako bi bili u stanju iskreno osjetiti životinjsku plemenitost. Takav pristup prije svega zahtijeva etičko pristupanje prema samome sebi, zatim prema bližnjima, prema svim životinja i prirodi uopće. Sve što živi na našem planetu jedinstveno je i zaslužuje živjeti u svojoj jedinstvenosti. I upravo je to poruka koju Prijatelji životinja odašilju svojim djelovanjem.

Aktivistkinje prosvjeduju protiv nehumanog uzgoja životinja za odstrjel

LOV NIKAD NIJE BIO SPORT NITI ĆE TO IKAD BITI

Smisao ovakvih prosvjeda je da se senzibilizira širu javnost za problem nasilja nad životinjama. Riječ je zapravo o stoljetnoj zloupotrebi koja je u zadnjih pedesetak godina kulminirala. Na najgrublje moguće načine krše se prava svih životinja, a jedan od široko rasprostranjenih oblika je lov, odnosno ubojstvo iz užitka i hobija. Jer, kad govorimo o ubijanju divljih životinja, ne govorimo samo o njihovoj trenutačnoj smrti, govorimo i o progonu, višesatnom ili višednevnom, govorimo o stravičnom mučenju i ranjavanju, mučkom hvatanju u stupice, govorimo o nastrijeljenim životinjama koje polako umiru u najgorim mukama.
Prijatelji životinja nam poručuju da je takav primitivan čin potpuno neprihvatljiv u 21. stoljeću. U pradavna vremena čovjek je možda i bio priomoran loviti radi prehrane i opstanka, međutim, danas to više nije tako. Danas se divlje životinje ubijaju iz sporta. Lovstvo se sasvim legitimno proglašava sportom pa čak i bitnim dijelom turističke ponude. Zanimljivo je da, najblaže rečeno, svi znamo da sport podrazumijeva fair play i ravnopravno i prijateljsko natjecanje. Pa kako se onda potkrala takva pogreška da se odnos u kojem je jedan progonitelj s oružjem u rukama, a drugi progonjen do smrti naziva sportom i zabavom? I što je u takvu odnosu fer? Naravno da tu nema ničeg sportskog. Tu je riječ o najprimitivnijem nasilju zaogrnutom u moderno ruho.