Vrtna arhitektura u Hrvatskoj ima svoju povijest.
Od terasiranih aglomeracija s kulturom loze i masline, agrarnih parcelacija, samostanskih agrarnih posjeda, klaustarskih vrtova, prigradskih vrtova, dubrovačkog renesansnog vrta, do baroknih, romantičkih i historičkih pristupa. Postojalo je vrijeme u prošlosti kada je vrtna arhitektura u nas egzistirala u punom smislu te riječi, točnije, negdje do Prvog svjetskog rata.
Danas je, međutim, takva vrtno-parkovna umjetnost gotovo posve zanemarena kao kategorija. Stanje je alarmantno, jer je vrtno nasljeđe izloženo nekontroliranom posezanju za njegovim prostorima bez ikakve valorizacije ili pak propada zbog dotrajalosti. Nažalost, velik dio toga nasljeđa već je propao, znatan svakodnevno propada, a samo je malen dio vrtnih prostornih cjelina, tih iznimnih spomenika kulture i načina življenja, ostao još koliko toliko sačuvan.

PREKINUTA TRADICIJA PARKOVNE ARHITEKTURE

Što se dogodilo? Zašto je prekinuta tradicija oblikovanja pejsaža, a naročito povijesnih vrtova?
Između ostalog zahvaljujući dugom socijalističkom razdoblju koje karakterizira nastojanje da se prvobitno parkovno oblikovane površine pretvore u takozvane zelene površine ili pluća grada kako bi radnička klasa lakše disala. Ono umjetničko povezivalo se s buržujskim poimanjem života, pa ga je trebalo što prije maknuti.
S gubljenjem karakteristika parkovne umjetnosti postupno i neizbježno nestala je potreba za strukom, čak u širem smislu, uključujući i povjesničare umjetnosti, koji su danas, osim nekoliko časnih iznimaka, zaboravili da takva struka uopće i postoji.


HORTIKULTURA - SASTAVNI DIO ŽIVOTA

Čovjek oduvijek nastoji oblikovati prirodu po svojoj želji. Još su stari Egipćani umjetnim navodnjavanjem stvarali cvjetne oaze unutar pustinje. Kod Kineza stare Kine veoma je značajna vrtna arhitektura, kombinacija struktura i ručno urađenih slika, s prirodnim scenama. Slika, arhitektura i okolina, zajedno s čovjekom u vrtnoj arhitekturi čini punu harmoniju. Urbanizam je svjesno i plansko organiziranje velikog broja zgrada, pojedinačnih i grupiranih (četvrti) u prostoru naselja. Važan je dakle odnos volumena i prostora i njihovo komponiranje koje čini prostorno-plastični okvir ljudskog života. Sastavni dio gradova čini i hortikultura, vrtna arhiktektura, umjetnost oblikovanja prirode.

Glavni ulaz u Maksimirsku šumu - park. Na velikim
pilonima stoje boginje iz rimske mitologije, Flora i Pomona.

ZAPUŠTENI VRIJEDNI VRTNI PROSTORI

Nedopustiva ponašanja prema krajoliku i vrijednim vrtnim prostorima može se naći napretek. U hrvatskim gradovima parkovi koji bi trebali biti oaze mira koje nas štite od buke i opterećenja svakodnevnice i ugodan prostor za opuštanje i odmor, tek su ostaci parka u pravom smislu te riječi, i nezasluženo nose naziv park. Izgleda da smo izgubili iz vida da park nije priroda sama po sebi nego kreativnost čovjeka izražena elementom prirode.
Ipak, nekolicina stručnjaka u Hrvatskoj upozorava na ozbiljost ovog problema, a jedan od najpoznatijih bio je Dragutin Kiš, dipl.ing. šumarstva i parkovni arhitekt.
Doajen hrvatske hortikulture, koji nas je, nažalost, napustio krajem prošle godine, cijeli je život predano radio na obnovi zapuštenih parkova i unapređenju struke. Prema onome na što je Kiš upozoravao, u Hrvatskoj ne postoji parkovna arhitektura, o njoj se ne govori na televiziji, a vrlo malo joj je posvećeno prostora i u ostalim medijima.

Maksimirska šuma, a ne park

PARKOVNA ARHITEKTURA KAO DIO ELITNE TURISTIČKE PONUDE

Kad god se govori o umjetnosti preskače se parkovna arhitektura kao da to nije umjetnost. U svom radu Dragutin Kiš neprestano je nailazio na cijeli niz prepreka koje je trebalo svladati. Izgleda da je najveći problem u glavama ljudi, ponajprije političara koji odlučuju o sudbini ove zemlje, i koji govore da ćemo se više posvetiti parkovnoj arhitekturi kad postanemo bogati. A očigledno je da skoro pa nikad nećemo biti bogati jer to nije posljedica nego uzrok, odnosno preduvjet. Ovakav argument možemo potkrijepiti primjerom Portugala koji je još donedavno bio jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi (poznate portugalske pralje i smetlari u Parizu). I onog trenutka kad je Portugal mudro i oštro krenuo u bolje sutra među prvim obnovio je sve svoje povijesne parkove što je rezultiralo elitnim turizmom i kvalitetnijim turizmom uopće.
Turizam Zapadnog Mediterana već dugo se vrti oko dva stožera: kulture i vrtova i parkova. U Hrvatskoj se još uvijek uspješnost turizma mjeri po ostvarenom broju noćenja što nema stvarne veze s pravim i kvalitetnim turizmom kakav bi se trebao dešavati u Lijepoj našoj. I tako, dok mi odlučujemo trebamo li kreativno-umjetnički oblikovan prostor ili ne, naši europski susjedi, primjerice Francuzi, pomno rade na očuvanju svojih parkova i razvijanju atraktivnog turizma. Primjer veličanstvenog CAP FERRAT-a pokraj Nice: da biste vidjeli vilu i vrt fondacije Ephrussi de Rotchild koja predstavlja bogatu umjetničku kolekciju Beatrice Ephrussi, okruženu sa sedam stilski različitih vrtova, za grupne posjete potrebno je najaviti se i rezervirati ulaznice mjesec dana unaprijed.

Park Ribnjak u centru Zagreba. Blijeda obilježja parka
i nebriga Zagrepčana za gradski park star 181 godinu.

ZAGREB - POTENCIJALNI GRAD PARKOVA

Mnoge se svjetske metropole diče svojim parkovima. I hrvatska metropola bi mogla, zašto ne? Zagreb je potencijalni grad parkova, kako i dolikuje glavnom gradu. U stilsko-povijesnim značajkama zagrebački su parkovi još daleko od željena cilja. U samom centru grada park Ribnjak posve je izgubio svoja parkovno-oblikovna obilježja. Slično je i s parkom Maksimir koji je gotovo posve izgubio svoja obilježja punoće i raznolikosti jednog parka romantičnog takozvanog engleskog stila oblikovanja.
Maksimir jedan od najpoznatijih povijesnih parkova danas uopće nije park već zapuštena šuma - često je upozoravao Dragutin Kiš, stručnjak za parkovnu umjetnost i arhitekturu.

Pogled iz Maksimirske šume - parka; pogled na sjevernu stranu
Dinamova stadiona - arhitektonsko ruglo u koje je utrošeno mnogo, mnogo novca,
a koje, između ostaloga, sprečava normalan protok zračnih strujanja.

Unatrag nekoliko godina, bilo je ohrabrujuće što se pokrenula inicijativa za obnovu Maksimira, čak uz punu podršku gradonačelnika Milana Bandića. Ali, u obnovu se nije krenulo.
Nekad je prostor današnjeg Maksimira zauzimala stara hrastova šuma. Onda su biskup Maksimilijan Vrhovec i kardinal Juraj Haulik odlučili tu staru šumu pretvoriti u park. Posjekli su je kako bi na njezinu mjestu oblikovali park, i to na najvišoj europskoj razini. Postupnim zapuštanjem Maksimira kao parka priroda je ponovno vratila šumu. Iz samog parka iščezla je sva ona raznolikost i ljepota biljnih vrsta-egzota, koje park čine parkom. Ondašnji povijesni Maksimir oblikovala je uska grupa tada poznatih stručnjaka: parkovna ostvarenja planirao je Michael Riedl, vrtni arhitekt perivoja u Schönbrunnu, vrtlarsko uređenje vodio je Franjo Serafin Körbler, tada vrlo poznat nadvrtlar. Projekte za većinu objekata u parku (Vidikovac, Ljetnikovac, Švicarsku kuću, Mirnu kolibu i sve paviljone) projektirao je Franz Shücht, carsko-kraljevski nadglednik i kaštelan Luxenburga. Voditelj radova bio je Leopold Philipp. Aktivno u izvedbi parka sudjelovao je i veoma zainteresirani sam naručitelj, kardinal Juraj Haulik, svakodnevno prateći cjelovitu izvedbu.

Pačju idilu na Prvom maksimirskom jezeru ometaju ispušni plinovi i
prometna buka iz obližnje, preblizu pozicionirane Maksimirske ceste.

U skladu s preporukom stručnjaka, da bismo Maksimir ponovno s pravom mogli nazivati parkom trebalo bi u obnovi slijediti povijesnu matricu – oblikovanje parka u tzv. engleskom prirodnom stilu, ali i uzeti u obzir realne današnje mogućnosti, jer je situacija u odnosu na 1852. god. potpuno izmijenjena. Tu je i konačno utvrđivanje granica parka uz obvezno nastojanje da se , koliko god je to moguće, smanji inferiornost i degradirana slika neposrednog susjedstva. U svim europskim parkovima sličnim Maksimiru najskuplji su i najvredniji tereni u neposrednom susjedstvu, a u slučaju Maksimira upravo je obrnuto. Obnovljeni budući park Maksimir Zagrebu je kao opće dobro neusporedivo potrebniji od onoga iz vremena Haulikova Zagreba.
Ima li današnji Zagreb snage kakvu je nekad imao kardinal Juraj Haulik?
Teško je i nezahvalno u vremenu recesije govoriti o raspoloživoj snazi za ovakav projekt, ali sigurno je da treba prikupiti sve moguće potencijale za vraćanje sjaja zaboravljenom parku Maksimir a što Maksimir i grad Zagreb svakako zaslužuju.To bi ujedno bio i veoma dobar primjer za daljnje obnove hrvatskih povijesnih parkova.