20.04.2010., utorak
Moje 90-e
|
B(l)ože moj...koliko ovdje nisam bio..koliko sam zaboravio da me ovo opušta i čini sretnim kada sve pobacam van iz sebe...nekako u zadnje vrijeme stalno mislim kako se uvijek sve nekako vraća na početak, kao da se nalazim u nekom krugu u kojem se vrtim... ali o tome drugi put, danas bih pričao o onim uspomenama na djetinjstvo, o onoj bezbrižnosti, o svemu što se događalo tih 90-ih, kako sam naslov kaže... Sjećam se te 90-e, koju su opjevali Balašević, Prljavci... u mojim očima, bila je super... u Italiji je bilo svjetsko nogometno prvenstvo, Maradona na tom prvenstvu nije postigao niti jedan zgoditak, a bio je glavna zvijezda... to je bila zadnja godina da smo navijali za Jugoslaviju... a tko se samo ne sjeća ove sličice, koja je godinama kasnije bila viđana po odjeći, kemijskim olovkama, školskim torbama i tenisicama?  http://slike.hr/slike/italia90_bd936.jpg.html Imao sam tenisice Italia 90, sjećam se da me mama obukla od glave do pete. Imalo se. Ne previše, ali za jako lagodan i lijep život. Isto tako sjećam se da smo bili na ljetovanju. To nam je valjda spadalo ''pod normalno''... u Punta Verudeli, kraj Pule...prekrasno mjesto, valjda sam tada zavolio miris bora i ljepotu kada ujutro gledaš vjeverice kako se ganjaju po parku...znam da je na terasi svirala zadarska grupa ''Forum'', dečki koje sam upoznao desetak godina kasnije i pričao im kako sam ih kao klinac gledao dok su program vodili Hamed i Danijela... istog ljeta gledao sam i band Plava trava zaborava... tek sada, kada vratim film unazad, vidim koliko je to sve utjecalo na mene... jedna epizoda s tog ljetovanja mi je fora, a to je da su starci valjda pičili dalje šećući dok sam se ja zaustavio pred nekim discom gdje je bila hrpa ljudi, parkiran Porsche Carrera 911... neki komad u crnoj pripijenoj minici kovrčave plave kose pogladio me po kosi i pitao da li sam se izgubio... fascinantno mi je bilo kako me uhvatila i pogladila po kosi... neka prekrasna, nepoznata žena.. ta danas ima nekih 45 godina... a taj disco.-.. samo sam mogao zamisliti kako je unutra... A taj Porsche... ajoj... a fascinacija kada sam vidio crveno svjetalce koje bljeska i onda bi stari rekao- ne diraj ga , počet će zvnoit alarm, onda si nadrapao... ajme, kako su to bili dobri osjećaji...znati da svaki trenutak može počet drndat, ali ja i dalje naslanjam svoju malu ručicu na staklo i gledam ''koliko može ić ovaj auto''...Vauuuuu...http://slike.hr/slike/911_6388e.jpg.html I dalje me oduševljava to kako te kao klinca neke stvari fasciniraju toliko da ti to jako kasnije utječe na život...ja stvarno jebeno volim svoj život! Bogu dragome hvala na svemu... I mojoj obitelji, naravno...Stigla je '91... mama mi je obećala da će mi kupiti Lessieja... mislim da su ga već bili naručili, ali tada sam saznao da ću dobiti bracu ili seku...ništa od Lessieja... umjesto Lessie, prinovu smo nazvali Dario. Taj dan 17.8.1991. u 20:15 gledao sam crtić Tom&Jerry kids i čekao skupa sa tatom i nonom da zazvoni telefon..sve što sam htio je da dobijem bracu... i jesam... koliko sam samo puta tokom 90-ih rekao - a čemu sam se ja veselio kad mi je taj mali klinjo tlak dizao... Danas, mogu reći da je najveća ljubav koju sam dosada osjetio ona bratska...i mislim da će tako biti dok ne dobijem svog klinca... obožavam mog bracu...mog bracu koji je danas veći od mene za glavu, blento jedan!  Ta tmurna '91, kako se poslije pokazalo, samo dva mjeseca nakon bratovog rođenja uzela mi je tatu u vojsku, po televiziji sam vidio natpise koje baš i nisam najbolje razumio- ''zračna uzbuna Požega'', ''opća opasnost vinkovci''... postalo mi je jasno da se događa neko veliko sranje... susjed je pizdio jer nije ni znao gdje mu je sin koji je taman odsluživao kraj vojnog roka... srećom, vratio se živ... Mora da je mami i noni bilo zabavno... ja u drugom osnovne, beba tek rođena, tate nema... nono je umro 3 godine ranije...tuga, jad... Dario je za poklon dobio onu knjižicu u koju upisuješ podatke o bebi, stavljaš kosu unutra... u rubrici ''nadimak'', napisali smo ''ratno siroče'' i smijali se tome...  Kad sad skužim kako su se svi morali boriti da ispadnemo normalni... Uz sve to, redovito su mi plaćali privatne sate harmonike... ja sam samo išao u školu i svirao... radio rakete od papira i dobivao opomene od učiteljice, potpis roditelja da se to živo dijete malo smiri... ali ocjene odlične... '92 pamtim po tome da sam prvi put čuo Beach boyse. Vjerojatno sam to već puno puta spominjao. Možda zato što je to utjecalo na moj životni put, poziv. Kalifornija, kabrio automobii, predivne žene, rokenrol, uspjeh, band, ajmeeee.... sve što sam htio je da imam to... da naučim surfat... raj nebeski... ranije sam otišao iz škole da snimim reprizu filma...filma koji sam poslije pogledao milijun puta...tata je nekog frenda smuljao da mi na kazetu presnimi Beach boyse sa ploče.. mila majko što je to bilo za mene... po harmonici sam drljao taj rokenrol... '93 možda najviše pamtim po tome da je ponovno pokrenut festival MIK, koji je iznjedrio brdo lijepih pjesama koje sam ja sviruckao po harmonici... ni sanjao nisam da ću samo 6 godina poslije i ja biti dio toga... Uz to, volio sam Roxette i Guns 'n'roses... te godine sam prvi put čuo i grupu ''Queen'' i znam da je prvo što sam čuo bila stvar ''Radio ga-ga''... http://slike.hr/slike/mik_50fe6.jpg.html '94 je mi je definitivno najdraža godina iz 90-ih... nogometno prvenstvo u Americi, skupljanje sličica, igranje nogometa svaki dan od 0-24, smišljanje raznih spački sa ekipom iz susjedstva, pravljenje kućica po šumi i svega ostalog što jedno divno djetinjstvo može sačinjavati... prljav kao prasac svaki dan, još čujem mamino zanovijetanje i prizivanje sa balkona : ''Mauroooo, pasaj doma, blagoooo''... Isto tako, ništa manje bitno bio je koncert Elia Piska u pulskoj Areni kamo su me starci vodili: ''Elio i 100 trieština''. Divio sam se velikim zvijezdama istarske scene, Eliu, Sergiu Pavatu, a Vitasović je tada tek počinjao... Da li sam tada, u onoj bijeloj Reebok majici, mogao sanjati da ću jednog dana s tim ljudima biti prijatelj i pisati im pjesme? Ni u ludilu. Tih godina bio sam samo klinac koji svake večeri sa svojom harmonikom drži koncerte na svom balkonu za susjede. '95 pamtim po tome da sam išao u peti razred i osjećao se puno stariji, kao, svaki sat šećemo od učionice do učionice, ovi mlađi balavci imaju samo jednu profesoricu, mi hrpu njih... znam da sam volio nogomet kao i glazbu, da sam živio za školska prvenstva i za osjećaj kada postigneš gol. Samo za prvesnstvo se stavljala mreža, i zatresti istu bio je osjećaj kao da danas spavam sa Angelinom Jolie. Tako nešto. Znam da mi je zbog tog nogometa narasla popularnost u razredu, što je , naravno, bilo jako bitno... Na tu godinu sjećaju me i one legendarne Lotto trenerke, zelena Malizia uomo, te zatreskanost u kćer od mamine kolegice s posla... '96 pamtim po tome da sam imao prvu curu, Lidiju, a već sam davno na ovom blogu pisao kako sam je smuljao. Sjećam se da sam te godine prvi puta čuo za ''The Eagles'' i njihovu live izvedbu Hotel Californije iz '94 i pao na dupe. Baš ovih dana moj brat to stalno sluša, i ja s njim, naravno... neke stvari jednostavno ne zastarjevaju... http://slike.hr/slike/eagles_90558.jpg.html Osim prvog poljupca, kupanja na Voloskom, drapanja u vodi, Backstreet boysa koji su se pojavili i razbijali, Mr. President i Coco Jamboo, Macarene, sjećam se da sam stalno igrao tenis i da sam starcima krv popio dok mi nisu kupili Head reket kakav ima Andre Agassi... Te godine tata mi je kupio skupocjenu Roland klavijaturu, investiciju u koju se teško upustio, ali mislim da mu danas sigurno nije žao...  http://slike.hr/slike/eagles_90558.jpg.html '97 sam okupio svoj prvi band... moj životni sat bio je korak do ostvarenja... oni školski plesovi koje su nekad svirali bandovi u koje sam gledao kao netko lud, sada su postale naše gaže. A mi glavni frajeri u školi. Curice su popizdile za nama. Ajme kako nam je to bio dobar osjećaj! Totalno me to opralo u glavu! Direkt!Letenje nebom nije dugo trajalo jer sam te godine pao sa motora i dobro da sam preživio... doslovno, vrlo rano se obistinilo ono- tko visoko leti, nisko pada. Dok sam ležao u bolnici, doslovno sam se ''drogirao'' Beatlesima. Petar Grašo bio je velika faca, razbijao je sa onom stvari ''Trebam nekoga''... a mene je baš fascinirala '' Dok sam ležao u bolnici, sve uspješniji je bio naš konkurentski band, Teensi, u kojima je svirao kolega Sandro iz razreda. Pizdio sam što moram bit u bolnici i ne mogu poduzet nešto. Uvijek sam tvrdio da imamo više srca i duše od njih i naravno da mi nije bilo pravo da se vuku po tv-u i svuda. Mila majko. Sad izgleda smiješno. Suma-sumarum- nikada nismo postali popularni kao oni, ali smo ih uživo, gdje god smo svirali, razvaljivali, a riječi njihovog managera Maria Šimunovića u jednom backastegu ipak su mi značile neki kurac: ''da Daniel ima samo malo šarma kao ti na toj pozornici, možda bi napravili i puno više''... danas na to gledam drugim očima, jer je očito koliko ti samo jedan čovjek i marketing plan mogu utjecat na karijeru... a kao klinca me boljelo da smo bolji, a ne možemo to pokazat svijetu... danas sam svjestan da je to jednostavno tako i da će mnogi talentirani dečki koji vjeruju u sebe zauvijek ostati u svojim garažama... Bogu hvala da ja nisam... možda zato jer sam JAKO vjerovao... '98 pamtim po tome da sam se zatreskao u Mirnu i da sam je uspio smuvati na maškarama, da smo se cijeli dan držali za ruke i da je bila jako ekološko osvještena i uvijek je svih kudila da papiriće bacaju u smeće. Skupa smo bili možda tjedan -dva... mila majko, dječja posla... :) Ali sama priča oko toga je puno kompleksnija jer sam je još dok sam bio u bolnici, nazvao iz govornice, do koje sam se nekako dogegao na štakama, a netko mi je nabavio Mirnin broj. Iz čista mira sam je nazvao i pitao da li će sa mnom izaći na sok kad se vratim doma. Jebote, baš sam imao muda. Dan danas sam sa Mirnom super, a moram li napominjati da je ona kovrčava plava cura? Eto kako su rane 90-e utjecale na budućnost! Kao ona ispred disco kluba! http://slike.hr/slike/curls7_cbf81.jpg.html '99 pamtim po tome da sam krenuo u srednu školu, imao jedan smješni bijeli oblajhani pramen, i stvarno, izgledao sam kao oni cigići koji su se znali kupati na Lidu. Spavao sam sa zimskom kapom na glavi sred ljeta da mi stara to u snu ne ošiša. Te godine prvi puta sam bio na festivalu MIK, zajedno sa Šajetom gdje smo pobrali puno nagrada. Ajme, predobar osjećaj, svaki dan u drugom gradu. Postajao sam sve svjesniji da je to ono što želim raditi cijeli život... moram li napominjati koliko je bilo važno jednom klincu slušati priče Alena Vitasovića koji mi je poklonio Zippo upaljač ili cugati sa Mladenom Grdovićem koji mi je dao da sjedim u njegovom kabrio Mercedesu? Mislim da se to riječima ne da objasnit. Uz sve to počeo sam pušit i špilao nekog odraslog frajera jer sam se zaljubio u stariju, razvijenu plavušu uvjeren da ću i nju smuvat kao i sve prije. Mo'š mislit. Moja prva prava nesretna ljubav. Baš sam bio zatreskan. Ko tele. Ajme sam sebe bi tukao danas kako sam bio blesav. Ali nema veze. Na greškama se uči. Tko nije osjetio poraz, nije mu ni pobjeda bila nešto slatka. A tko ne pokuša, tek taj je luzer. Sve se to dogodil na prvi maj. Sjećam se kao da je bilo danas. Tog istog dana prvi put sam čuo pjesmu ''Mistreated'' Deep purplea. Novi svijet za mene. Pa da se u jedan dan ne može dogoditi puno bitnih stvari- itekako! A sve ovo i još puno toga dogodilo se u mojim 90-ima... O novom mileniju jedan drugi put... |
- 01:26 - Prdni (5) - Potroši tintu - #
06.06.2009., subota
Frlanija
|
...ili, Frlanija pakal, reć će mnogi koji možda prije nisu čuli za ovo mjesto... prije nekoliko godina, napisao sam pjesmu o mjestu gdje je rasao moj nono, a sada rastem i ja, nekoliko metara dalje ( narasao sam, ali se još uvijek nadam kojem centimetru ). Puno puta nakon toga ljudi su me pitali da im napišem pjesmu o njihovom kraju, uz komentar- daj da bude nešto kao što je Frlanija pakal ( originalnog naslova Pusni pakal va Frlanije), a ja sam to samo odbijao rekavši da jednostavno ne mogu o nečijem tuđem kraju napisati takvu pjesmu kao što mogu o svom . Pobogu, tu sam odrastao, znam valjda svaki kamenčić ovog kraja, svaki običaj i svakog čovjeka. Ta pjesma je jednostavno ''izletjela'' iz mene. I davno sam zaključio- ako pjesma ne ''izleti'' iz mene za 5 min, bolje da se ni ne trudim dalje. Pitate se, zašto nakon toliko godina otkad smo s Koktelsima snimili ''Frlaniju'' ja pišem o njoj? Jer je u Frlaniji opet pakal! Ali ne pusni. Po drugi puta, naš novi načelnik dolazi iz Frlanije! I onda si ja mislim, zamisli ti ovo, malo mjesto, deseci kuća, a koliko priča o uspjehu možemo ispričati u samo nekoliko godina. Pa da ljudi ne znaju gdje je Frlanija! Naš bivši načelnik, Bruno Frlan, također je rođeni Frlan. On je Frlaniju propagirao gdje god je stigao jer zadnjih par godina Frlanija ima i svoji zvončari! Sva događanja ''va Matiškovoj konobe'' zapisana su zauvijek u našoj pjesmi i zabilježena u videospotu : http://www.youtube.com/watch?v=QF0wXloHWPo Bila je to prva pjesma koju sam napisao za Koktelse. Tada nismo ni sanjali da ćemo nakon toga snimiti još brdo pjesama. Dakle, i pjesma je učinila svoje. I danas, nakon 4 godine što je naš frlan Bruno bio kapetan broda zvanog ''Općina Matulji'', za kormilo je stao isto tako frlan Mario Ćiković nakon žestoke borbe sa svojim protivnikom. Ponosno možemo reći da Frlanija ima pobjednika! I baš nekidan mislim , kako su Matulji ogromna općina, koja se proteže od Preluka( panorame), pa sve do granice sa Slovenijom, i dvaputa baš iz našeg mjesta imamo glavnog kormilara, naravno da ponosno zakuca moje frlansko srce. Da se bolje razumijemo, polovica mog srca, jer ona druga polovica je u Veprincu i tako će uvijek bit. Kako je himna o Veprincu nastala onih godina kada sam ja tek počinao sviruckati, prepustio sam to nekom drugom, ali i Veprinac je puno puta ''sakriven'' u nekim mojim pjesmama.Sve u svemu, završili su ti izbori. Iskreno, rigalo mi se od svih plakata poljepljenih po ulici, od silnih radio reklama koje su gušile eter, od tih silnih obećanja koja svi daju. Ja uvijek kažem da djela prije izbora mogu najviše dokazati, i tada ni ne moraju trošiti pare na tu silnu reklamu. Puno puta me uhvatio smijeh kada sam vidio koje lokalne face vide na tim plakatima, što bi sve ljudi napravili za 5 minuta slave, da osvanu na tim plakatima, i koji su sve likovi bili na listama, to je bilo presmiješno. Bogu hvala, sve je to prestalo, i plakate političara prekrili su oni plakati za Matuljsku feštu, pa je sada opet jedan frlan na plakatima, ali ovog puta ja. Svih pozivam u subotu, 6.6.2009. na veliku feštu u Matuljima. Uz nas tu su još i Company band i gost večeri Igor Cukrov, direktno sa Eurovizije u Matulje! Matulji kao da su zadnjih par dana postali centar svijeta, jer, između ostalog, matujke su i cure koje su osvojile Mount Everest, prve Hrvatice u povijesti, na čemu im od srca čestitam, te sada ponovno ponosno mlati moje matujsko srce...Pitam se , tko sam ja?  Prije par godina Egle u Big brotheru bi rekla- tražim se ... Ja sam se našao, hvala Bogu. Ja sam napol frlan ( to spada pod ono ''matujac''), a napol leprinčan. Ako baš cjepidlačimo, nosim i nešto učkarsko po mojoj dragoj noni. A korijeni se protežu a kamoli drugamo nego dragu mi Istru. POzz svima, vidimo se, a gdje drugdje, nego u Matuljima, a kasnije možemo u Frlaniju, jer kako kaže pjesma - ''ako pasujete ovude, samo se fermajte''... |
- 00:51 - Prdni (4) - Potroši tintu - #
08.05.2009., petak
Update
|
Nema me više na blogu. Moj online dnevnik svakih par mjeseci dobije par novih crtica i to je to. Uspomene zapisujem u sebe. Ponekad je lijepo pročitati sve one misli koje su mi prolazile glavom proteklih godina. Čitam tako ja ovdje samoga sebe i vidim koliko sam turbo nabrijano živio. I stvarno priznajem da sam se smirio u svim segmentima i pitam se gdje je nestala sva ona luda euforija za svime što postoji. Kažu da se čovjek prirodno smiruje pa je valjda i mene pogodilo. Briga me. Dobro je. Da napravim mali update na prošl post koji sam napisao prije par mjeseci - sretan sam , ispunjen, i ne bih ništa mijenjao. Samo da je zdravlja i para. Za sve ostalo već se ja pobrinem. Ozbiljno, možda bio sretniji. Ispunjeniji. Iskreniji sam prema sebi.Konačno imam malo više vremena za sebe i za neke svoje obaveze i stvari koje sam htio davno učiniti, ali nisam mogao zbog silnih svirki koje smo odsvirali proteklih godina, kada mi se život svodio na pozornicu i cestu. Bio sam tome posvećen od 0-24 i naučio jako puno kako se treba ponašati prema bilo čemu ako misliš u tome uspjeti. Ne žalim ni za čim, sretan sam da sam bio taj sretnik koji je sve to mogao proživjeti. I iako sam mislio da nikada ovo neće izaći iz mojih usta, mogu reći- prošlo je moje vrijeme rokenrola, moj rokenrol sada je postalo razmišljanje o budućnosti, težnja nekim drugim stvarima koje su valjda dio svačijeg života. Danas , kada razmislim o sebi nekoliko godina unazad, nekako sam si smiješan. Vjerojatno je i to prirodno, ali znam jedno- uvijek sam sanjao i borio se da snove ostvarim. Bog me nikada nije iznevjerio i stvarno sam ih ostvario. S vremenom, sve me je više privlačila jednostavnost, koja me danas nekako posebno čini sretnim, i sve što je jednostavno, posebno je lijepo. Naučio sam da neke stvari dolaze same od sebe i da ne možeš ubrzavati vrijeme niti se s njim trkati. Ili kako su predivno napisali scanristi u filmu ''Miljunaš s ulice'' u zadnjoj rečenici filma- ''Sve je zapisano''. Da, zapisano je , jer svaki događaj je uzrokovan nečim što će se kasnije potvrditi kao neka prekretnica u životu. Nikad ne znamo kada smo na prekretnici jer nas ona samo može iznenaditi i snaći ali u tome i jest ljepota življenja. I evo nam ponovno proljeća, predivnog zelenila, bogatstva mirisa i silne energije koja izlazi iz nas. Predivno. Život je lijep. |
- 18:16 - Prdni (4) - Potroši tintu - #
04.02.2009., srijeda
Novi ja... :)
|
Prijatelji su okosnica svačijeg života. Otvaraju ti oči, ponekad ti daju rješenja , a da nisu ni svjesni toga. Bog blagoslovio sve moje prijatelje, koju ja sreću imam...Na kraju, bez prijateljstva nema ni braka, ni obitelji, ni ničega. Čemu svi težimo? Idili. Kakvoj? Miru. Svome miru. Unutarnjem. Da li ste se ikada pitali kada ćete stvarno dočekati taj mir? Znam unaprijed odgovor. Svi se nadamo. Kao, doći će dan kad ću ja nešto pokrenuti u sebi. Ne, nikad ne dolazi, jer uvijek je nešto. Ovaj posao, onaj posao, pa još moram ovo, pa još moram ono... pa ću malo sjest na kompjuter da vidim šta ima...samo još ovaj mail...a- vidi- na FB-u su mi frendovi iz srednje... pa idem zvat nekoga na kavu, ne da mi se bit doma...idem još snimit ovo, bolje danas nego sutra.... i tako iz dana u dan. Mira nema. Ne onog pravog. I onda kužim- trčimo, ponajviše za materijalnim, sanjamo kuće, aute, barke, ni sam ne znam što. A zašto? Da bi živjeli život iz filma. Da bi fascinirali okolinu valjda, ne znam. Valjda super utječe na ego ako imaš bolji auto od susjeda, ako imaš veću kuću. Započeo sam ovaj post sa prijateljima, jer ja kada sanjam o nekoj budućnosti, da, zamišljam tu kuću, ali najviše nekako sanjam tu budućnost kada ću imati svoju kuću, a unutra konobu, gdje ću pozivati prijatelje da se družimo, da se skupa smijemo i pjevamo. Jer, bez toga, uzalud sve.   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!Kada sanjam kuću sanjam u njoj svoju obitelj. Ali ne da ću ja cijele dane ganjati novac okolo, i dolaziti doma u džipu, da će to svima oko mene izgledati fascinantno, a ja ću biti ''uspješan čovjek''. Ne, ja želim gledati svoje klince kako odrastaju. Mislim da je to pojam ''kuće'' koju svi mi negdje u sebi želimo. Ova godina započela mi je tako da sam sam sebi obećao drastične promjene u svom životu. Nakon samo mjesec dana već vidim promjene na sebi, koje nisu male. I drago mi je zbog toga. Uvijek me dotaknu riječi moje kolegice blogerice, H.A.N.N.A.H, pa sam tako i nakon prošlog posta razmislio o njenim riječima- ne traži starog sebe, živi danas, ne razmišljaj o sutra. Da, danas je ovdje. Sutra još nije došlo, a jučer je već prošlo. Vratiti ne možeš, vrijeme ubrzati nećeš. Danas je čas da napraviš nešto za sebe, nešto što te ispunjava. Poput treninga, svaki dan to napravi, neku sitnicu, ali da znaš da si to napravio za sebe. Stare snove si ostvario. Vrijeme je za nove. Kada čovjek ostane sam sa sobom, dosta dugo vremena treba da si prizna neke stvari, da sam sebi otvori oči... ne sramim se priznati da sam svjesno mjesecima gubio samog sebe i trčao uzalud za krivim stvarima što me i koštalo zdravlja. Vrijeme ne možemo ubrzati. Amen. I isto tako, sve se događa s razlogom. Bože, toliko toga je u meni što želim izbaciti na papir, ali mislim da me se ne bi moglo pratiti... kada postaneš svjestan da si nakupio toliko smeća, da su ti do grla došla govna, za koja si sam kriv što su se nakupljala, olakšavajuće je već na početku kada si priznaš da je tako. I da znaš da ćeš se iz tih govana nekako izvući. I apsolutno me više ništa ne brine kako će biti. Neka bude kako bude. Vjera je čudo. Vjera u Boga, vjera u sebe. Mogu reći iskreno : ja vjerujem. To je dovoljno.  I valjda svaki dan iznositi smeće iz svoje ''kuće''. Ne pustiti da se taloži. Iz najobičnijih svakodnevnih stvari možemo vući paralelu sa svojim životom. Upravo pomišljam da bih sigurno bio dobar psiholog. Sa ovim darom govora, haha... Probudio sam se iz zimskog sna. Ne onog pravog zimskog sna. Onog zimskog sna koji sam tko zna kad usnio, onaj san o realnosti, o ganjanju uspjeha, novca, svih mogućih trofeja... nema to smisla, ljudi moji dragi. Nema. Smisao je u tome da nas moraju veseliti najmanje sitnice. Mene to oduvijek veseli, ispunjava moj život i moje pjesme, a negdje putem bio sam to zagubio i, naravno, izgubio se. Srećom da sam , kao Crvenkapica, iza sebe ostavljao mrvice pa sam se znao vratiti i nastavljam dalje onakakav kakav sam oduvijek bio- nepopravljivi sanjar i romantik kojeg će često puta izveslati u životu neki ljudi bez kičme i obraza, a ja im neću zamjeriti, nego ću tražiti njihove dobre strane, samo sekundu nakon što planem i popizdim. Evo jedne Crvenkapice:   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!Toliko sam bio hladan da više ništa iz sebe nisam mogao izbaciti. Mjesecima. Čak ni pjesmu, tekst, glazbu, koji su oduvijek moj glavni ispušni ventil. Pjesme sa našeg zadnjeg albuma napisao sam prije više od pola godine.A nisam onaj koji nešto piše samo da napiše, s tim se nije za igrati. Ako ne ide, pusti. Postoji razlog za to. Još uvijek nisam napisao ni jednu pjesmu ove godine, ali mislim da se led polako topi i da će moje bilježnice ubrzo biti preplavljene raznim stihovima. Naravno , bilo je tu pokušaja i raznih ideja, ali dobro ja osjetim da ''to nije to'' i nikada sa time ne bi izašao u javnost. Potrgam i bacim. Dolazi proljeće. I jedva ga čekam. Kiša ne prestaje padati i tjera nas da budemo u kući. I da razmišljamo. Neopisivo se veselim prvim pupoljcima trešnje, baš kao i prvim plodovima.   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!Veslim se svakoj novoj noti i riječi koja će izaći iz mene, svakom kilometru koji ću proputovati, svakoj zraki sunca i svakom smiješku kojeg probudi netko tko me nasmije. Svakoj ženi koja će me opčiniti svojom ljepotom kakvom samo žene mogu zračiti. Veselim se životu. Danas je prvi dan ostatka mog života.... vrijeme je za rokenrol!  Živjeli vi meni...  |
- 14:43 - Prdni (7) - Potroši tintu - #
09.01.2009., petak
U potrazi za starim JA
|
Jebeš sve ako moram biti ono što nisam- napisao sam davno davno na ovom blogu, dok su blogovi još bili popularni. Dok se nije pojavilo neko novo zlo. Sad mi je, moram priznati i malo lakše. Kao da pišem svoj dnevnik, a nitko ga neće vidjeti. ili samo rijetki, oni koje zanima. Divno. Već su 2 ujutro, a ja razmišljam o sebi, o svemu što bih trebao napraviti, o svemu što nisam i o tome kako sam zapustio neke divne stvari koje su me činile onim pravim ''ja''. Jedna od njih je pisanje. Ne sjećam se kada sam misli bacao na papir, ( ekran). U zadnje vrijeme promjenio sam puno toga u svom životu, a sve u nadi da ponovno potražim onog starog Maura, koji se negdje unutra sakrio i jednostavno želi van. Onoga ja koji poput nekog blentavca ganja sve svoje snove, koji uvijek vjeruje u bolje sutra, koji se ne srami pokazati ono što zaista je, i koga zaboli neka stvar za sve koji ga gledaju preko oka kada napravi neku glupost netipičnu za svoje godine. Vjerovatno sam to rekao sto puta, ali opet ću- ako se prisiliš da prestaneš biti dijete, i ako to dijete zatočiš u sebi , bit ćeš nesretan. A to se svima nekad zalomi. Prošla godina bila mi je grozna, tako je brzo prošla, i neka je, jer htio sam da završi. Uvijek nekako tu Novu godinu gledam kao novi početak, iako znam da ono blesavo odbrojavanje neće donijeti ništa novoga samo po sebi...odbrojavanje je u našim glavama... i opterećenost vremenom i svim ostalim... I stojim ja na Trgu u Poreču i odbrojavam zajedno sa par tisuća ljudi. Oko mene band, brdo pijanih ljudi, svi gledaju prema nebu, čekaju vatromet. Sve tako lažno, neipsunjeno, bez duha. Pijani stari majmuni od 50 godina bacaju petarde policiji pod noge... policajac šutne petardu tamo gdje je najviše ljudi. A ja se osjećam kao da stojim sam nasred tog trga, ko da me netko, da prostite, posrao tamo i osjećam se grozno. Još je netko bacio petardu i taman mi je gorila na ruci, zadnji čas sam ju bacio da mi ne eksplodira kraj nosa... I mislim si : odi 2008, odi ća, odnesi sva sranja koja su mi se dešavala, a ti, 2009, od tebe ne očekujem ništa... daj samo mir svim ljudima, odnesi strah od svih gluposti, od recesije, stezanja remena i ostalih pizdarija. Osjećam strah ljudi, strah od boljeg sutra. A strah nije dobar. Ne, neće svijet propasti ako budemo imali manje para. Ionako samo trčimo za tim parama, a nemamo ništa. Postali smo sve praznije društvo, bez ideala, bez snova, bez vjere. A vjera je najbitnija. Svaki čovjek u životu pregrmi svakakva sranja, pa pregrmit će i ova nadolazeća. Osjećao sam se grozno, htio sam otići nekamo , biti sam, sam samcat, jer svi ti ljudi nisu skupa disali. Bili su negdje drugdje. Uz sve to, za Božić mi je krepao mobitel, pa nisam imao nijednog broja u mobitelu, a htio sam čuti neke drage ljude. Pale sam na svijetu. Jedina svjetla točka bio je moj brat, koji mi se već dobrano pijan javio na telefon i od srca zaželio sve ono za što zna da mi je bitno, ali toliko iskreno da tako to može valjda samo rođeni brat. Krv nije voda.. Raspekmezio sam se u tom trenutku.  Onda sam misli okrenuo na pozitivu i pomislio da sam sretan što sviram tu Novu, da ne moram misliti gdje ću ni što ću, na pozornici barem neću razmišljati o ničemu. Iz raznih krajeva došli su nas bodriti naši prijatelji kojima od srca zahvaljujem na vjernosti i pjevanju, plesanju i što su bili tamo do kraja, po kiši. Posebno ekipi iz poljana koji su nam donijeli brdo čokoladica Životinjsko carstvo jer su načuli da ih njopamo u kombiju. I tada ti jedna takva gesta podigne raspoloženje. Netko te iznenadio. Netko je čuo da nešto voliš. Nekomu si bitan. Nekoga vesele tvoje pjesme. Te čokoladice bile su mi najljepši dar ove godine, jer izbjegavao sam sve moguće reklame, Božićna i novogodišnja poklanjanja, šoping centre i gradske gužve. Svima sam naredio da mi ništa ne poklanjaju. Kroz glavu mi je stalno prolazila ta 2008. Kada bih bacao na papir bilo je tu itekako puno uspjeha, ali je ih jednostavno, zbog privatnih stvari, nidam doživljavao. Poslovni uspjesi postali su mi nebitni, ili jako malo bitni. U toj godini shvatio sam da se sve događa s nekim razlgoom, koji ti se tek kasnije razbistri. Mrska mi je bila jer sam završio u bolnici zbog problema sa srcem , ne znajući zašto se to događa, ja , koji niti se opijam, niti drogiram, niti pušim , na dan frendovog vjenčanja. Mjesecima su me vozali, a ja nisam znao što mi je. Tijelo mi je davalo sve znakove umora i bilo mi je dosta svega. Vraćao sam film par godina unazad, gledao kakvim sam tempom živio i kako mi je sve došlo na naplatu. Kako jednostavno moraš dati tijelu da se odmori. Samo to nezanje što mi je i zašto se dogodilo to da su mi srce smirivali tako da su me, nakon nekoliko injekcija uspavali, pa onda elektrošokovima vraćali u normalu, razbilo me. Stalno sam si ponavljao : zašto, zašto? Pa ja samo želim živjeti! Nije fer! Klinci počinjavaju samoubojstva, razvaljuju sami sebe drogama, a ja samo želim svoj jebeni rokenrol! Utjehu sam pronašao u brojnim ljudima koji su bili uz mene, u svojim snovima od kojih nikad nism odustao, i neću. Još sam se više povezao s obitelji. Dva mjeseca radio sam ko konj na novom albumu, samo da ne mislim o ničemu. Okladio sam se s Tomijem da mogu mjesec dana bez Facebooka. Pošteno smo se nasmijali snimajući pjesmu i spot tome u čast. Stvari su mi lagano sjedale na mjesto, i pitao sam se što mi je najbitnije, što me čini sretnim. Sve što me nervira mičem od sebe. Ono što me ne čini sretnim , mijenjam. Nije bitno koja je godina, bitno je sam sebi reći : SAD! Danas ujutro dobio sam sms od jedne mame našeg obožavatelja da je ponosna što njezin sin vidi uzore u nama, i sve to tako lijepo sastavila da sam rekao- ako sam na samo jednu osobu uspio utjecati svojim razmišljanjem i djelovanjem- puno sam napravio. Nedavno sam shvatio još nešto o sebi...puno puta mislim- proć će vrijeme, ja ću se pormjeniti, bit će drukčije- NE, ja se nikad neću promjeniti. Takav sam. Kad samog sebe prihvatiš i sa onime što te najviše nervira, na dobrom si putu. Ako uspiješ to kontrolirati i ispraviti samog sebe, uspjevaš. A boditi bitku sam protiv sebe, to je najveća bitka koja se ikada vodila na svijetu. Nema tog rata koliko je jak rat sa samim sobom. Ali u tom ratu izaći kao pobjednik, to znači da ćeš cijeli život piti samo pobjednički šampanjac. Svakog dana nova utrka. Ne znaš što te čeka u kojem zavoju. A to stvara adrenalin. Adrenalin mi smatra sama pomisao da sam živ. Uz sve probleme, ne dam se, iz zavoja izlazim još jači, zadnjim atomima snage borim se i prolazim kroz cilj. Život je borba. I glupo je pričati o pravilima, što je dobro, a što nije- nikada se neću lupati po glavi da li sam nešto napravio dobro ili ne, pomišljajući- da sam išao suprotno, možda bi bilo bolje. NE- ovo se moralo dogoditi, iz nekog razloga. I sve je korisno, ima smisla. A nitko od nas nije živio ovaj život da zna što je ispravno, a što nije. Na nama je da saznamo. Jebeš recesiju, jebeš brige, ljudi, bjež'te van na zrak, razgovarajte jedni s drugima, prihvatite se takvi kakvi jeste i ljubite svaki put kao da je posljednji! Livin' the life! |
- 01:50 - Prdni (7) - Potroši tintu - #
06.01.2009., utorak
Interview...
|
Interview link ( klikni za otvoriti stranicu) Na ovom linku možete pročitati interview koji je izašao u Novom listu i na nekoliko internet portala. Zahvaljujem Tatjani Udović koja se potrudila da nekih 3sata razgovora ''zaokruži'' u odličan tekst. |
- 21:03 - Prdni (1) - Potroši tintu - #
21.12.2008., nedjelja
Imel san 16 let, a sad iman i 25 :)
|
Napunih svojih 25. Pameti još uvijek ni blizu. Nikad mi nije brže prošla godina dana. Ne mogu vjerovati da je Božić pred vratima. I Nova godina. Jebote, 2009. Kao da smo jučer čekali novi milenij, a mangupi stariji od nas su curama pričali priče o smaku svijeta i o tome kako bi trebale '' ono'' obaviti prije nego što svijet nestane. Naravno, s njima. Haha, prejako. Ne puca me nešto blagdansko raspoloženje. Dapače, sere mi se od svih reklama koje se na televiziji vrte, i od izjava o stezanju pojaseva i sličnih pizdarija. Ukratko, od puno stvari mi se sere, ne znam koji mi je klinac, na sve sam nešto nadrkan. Možda će mi bit lakše ako u natuknicama nabacim na što sam sve nadrkan. Djeca neka ne čitaju , bit će poprilično ružnih riječi i psovki...Dakle, natuknice. Ajmo redom:-jebo Vas amerikanizacija i fore da svima nešto moramo pokloniti za Božić i poharati sve shopping centre! Umotajte jednu čokoladicu ili neku sitnicu i darujte SA SRCEM! - jebo sve reklame koje reklamiraju ''još samo danas, specijalna ponuda, ako uzmete ovo , ako uzmete ono''... neću ništa uzeti, gonite se svi u kurac! - ovo je za političare: koji kurac ste nam sjebali državu pa nas sad strašite da štedimo? Većina i nema što štedjeti, najebat će ionako najsiromašniji, a mi smo takav narod da ćemo radije kupit BMW, a živjeti u štali. Dakle, ništa od štednje. Do dna, ali ponosni. -jebala svih ''najluđa noć u godini''! Nikad nije najluđa, svi su tih dana nadrkani kamo će, s kim će, što će obuć , na kraju se svi isposvađaju i porigaju ili zaprljaju skupa odijela , prave se da se zabavljaju i potroše hrpu para. Najbolje zabave su neplanirane. -dašak nade u bolje sutra uljeva mi cijena benzina ne crpkama. Blagoslovljen bio tkogod da je smanjio cijene. Skeptičan sam dokad će to trajati, najradije bi kupio ogromnu bačvu i napravio zalihu az ''crne dane'' kada opet benza naglo skoči na 10 kn... -jebo svih taj internet, al' ga tipkamo! Mjesec dana bez FB-a ide odlično, i ne fali mi, osim što bih neke ljude stvarno htio vidjeti, a ne mogu jer su daleko. Jedino zato mi je dobar. Nedavno sam vidio da brat ima instaliran neki novi program gdje se sa 6 ili više ljudi istovremeno gleda preo web-cama i priča. Umjesto da se negdje nađu pa laju. To je to. Što je najgore, to tako dobro izgleda da bih se vjerovatno i ja brzo navukao da mi brat nije maznuo web-cam... ali ja bi se gledao sa nekim golim tetama, hehe... Ovoga sam se zasad sjetio, mogu ja produživati taj popis svako- toliko , ali uglavnom uvijek oko rođendana malo popizdim. Inače, pošto je ovo na neki način moj on-line dnevnik moram zabilježiti da sam s bandom snimio i naše peto izdanje, novi album, koji će svjetlo dana ugledati 21.01.2009, da sam i ove godine napisao pobjedničku pjesmu festivala Grobnička skala, te da je prva sezona emisije ''Ćo mi- ćo ti'' uspješno završila. To je to , zasad. Sve najbolje svima, tko zna kad se sljedeći put čujemo... Bog neka vas svih čuva, pozzz |
- 02:50 - Prdni (3) - Potroši tintu - #
10.11.2008., ponedjeljak
AKCIJA- mjesec dana bez FB-a ( ili da skratimo- ''OKLADA'' )
Blog je uvijek bio moje malo mjesto za ''pražnjenje''. Nije me bilo puno vremena i moram priznati da sam se puno puta sjetio dana kada sam puno češće pisao o sebi, svojim razmišljanjima i stvarima koje me vesele i ljute... prošli put osvrnuo sam se kako smo se sve više povezali internetom, a sve se manje vidimo i sve manje imamo vremena. I dalje me muči taj problem. Shvatio sam, naime, da sam u nekoliko mjeseci postao totalno ovisan o Facebooku i da to moram riješiti bilo kako. Oni koji su tamo zanju o čemu pričam, a oni ostali neka naprave profil pa će skužiti. Dnevno dobivaš brdo mailova koji te obavještavaju što ja na FB-u, pa su naknadno uveli i chat, i kad god se konektiraš, netko je tu, pa se ili ti javiš njemu ( njoj ) ili on ( ona ) tebi. Jedan dan sam popizdio i rekao da to mora prestat. I prestat će. Kako? Okladom. S kim? Sa slovencem, naravno, od njega nikada ne gubim. U jednom razgovoru o toj nesreći današnjice skužili smo da moramo pririditi nešto '' papreno'' što će nas držati dalje od FB-a. Tomi je predložio da se kladimo u večeru. Eh, velike li oklade. Niš od toga. Onda sam ja rekao da moramo bubnut neku paprenu okladu , da nam se i život i FB smuče. I smislih- 2000kn! Ni manje ni više. Pa kad te odere po džepu, nećeš više na FB! Akcija se zove ''Mjesec dana bez FB-a''. Tko izdrži mjesec dana, pobjednik. Tko zezne, ovom drugom 2000kn! Akcija kreće od 1. prosinca jer smo shvatili da je to mjesec kada su svi najviše doma i da će nas prstići najviše peći da odemo na FB. Početni plan je bio za 11-i mjesec, ali kako snimamo album, ionako nismo puno na kompu pa je ovo sa 12-im mjesecom puno veći izazov. Uz to, snimanje albuma je ovog puta prava milina- opuštena atmosfera i brdo zajebancije. Ovog puta pod obavezno uveli smo i gledanje pornića dok se radi... evo nekoliko slika:    Sigurno se pitate kako ćemo jedan i drugi znati da nismo bili na FB?  Vrlo lako. Neutralnoj prijateljici dati ćemo svoj USERNAME I PASSWORD, ona će passworde promjeniti i staviti u jednu kovertu. U bilo kojem trenutku , mi je možemo nazvati i pitati da nam da tu kovertu i jednostavno- IZGUBITI OKLADU! Da stvar bude zanimljivija i kompliciranija, obavjestili smo sve frendove koji će nas na sve moguće načine provocirati, samo da posustanemo. Ovim putem obavještavamo i vas. Provocirajte nas i vidite tko je izdržljiviji. Naravno, i mailovi sa obavjestima sa FB-a će i dalje stizati na naše e-mail adrese, samo da nas namame. A sada, nešto o povijesti naših klađenja: ne znam koliko ste upozati sa klađenjima mene i slovenca, ali moram napomenuti da su svakako česta ( i prečesta), valjda čisto da nam život bude zanimljiviji, a manje poznata činjenica na koju sam vrlo ponsan je ta DA JA NIKAD NISAM IZGUBIO OKLADU. Isto tako, malo je znana činjenica da sam ulaz u moj dom krasi slika Slovenca sa glupim izrazom na licu i uokvirena lovu koju sam dobio u jednoj od najdražih oklada u životu- kada je bio uvjeren da je u pravu. Tog dana, stavio sam to na zid i rekao mu da je to zato da svaki put kad dođe kod mene ima jedan podsjetnik da se sa mnom ne kladi. Nije mu bilo dosta. Evo njega opet.  Pred nama je veća borba nego što mislimo- navučeni na FB koji je postao dio svakodnevice otarasit ćemo se te pošasti, a i netko će izaći bogatiji za 2000kn, zabavit ćemo sebe, prijatelje i sve ostale, a i izazov je to za svakoga od nas- Slovenac je debelo odlučio konačno pobjediti, a meni je najgore od svega da izgubim okladu prvi put u životu. Naravno , obavještavat ću vas kako napredujemo na ovoj stranici.  Eto , tako vam je to kad djeca u starijim godinama popizde. Očekujem i komentare tipa :'' vi stvarno nimate ča pametneje za delat''... Udrite , gospodo! |
- 01:54 - Prdni (3) - Potroši tintu - #
14.08.2008., četvrtak
Povratak korjenima...
Često puta tamo negdje ujesen šetam uz to Lungo mare, gledam more kako se zrcali i poželim se baciti unutra... ali neću , zima mi je... i onda krenem sanjariti kako jedva čekam sljedeće ljeto da uživam u svim čarima koje ono nosi.. probudim se ja tako nekidan i shvatim – ljeto je, pa trebao bih biti na plaži, uživati... ali ne...lijen sam izaći iz klimatiziranog prostora tamo negdje prije 6 popodne... tada sunce pomalo popusti i već te nije ni volja...dok se spremiš , već je 8 i kažeš, sutra ću...i tako svaki dan, i okupaš se par puta...ljenčina... Nije to više to kao kad si bio klinac, probudio se ujutro pa odlazio sa ekipom na more, i živio za to da dođe neka curka koja ti se sviđa i razmišljao da li postoji univerzalni upad na koji sve žene padaju...  nema više one ekipe koja ne razmišlja o ničemu osim skakanju sa trampulina na Lidu, sluša kako neki cover band praši Smoke on the water dok se svi u pola noći goli kupamo na mreži, nije to kao kada frend skače sa trampulina i okine direktno na svoja muda o more, pa se možeš kladiti da si ga čuo pod vodom...Da, bilo je to vrijeme dok su još pravi bandovi svirali na Slatini... koji su istinski ''prašili''... nije bilo stričeka sa klavijaturom koji pušta matrice i lijepo si u mjesec dana zaradi još jednu plaćicu dok tamo palamudi, a pojma nema što je glazba... da, bilo je to vrijeme kada još nije svaki drek imao dva mobitela, i kada slike nismo gledali preko Facebooka, nego smo ono što bi slikali razvili i gledali na plaži... da, to je bilo vrijeme kada smo se goli kupali i radili stoj u plićaku pa su nam pimpilinići visili, cure vrištale od neugodnosti , a nas je baš brigalo...  a onaj frend koji je razbio svoja muda skačući sa trampulina, za tjedan dana se ženi... vremena su se promjenila...  Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!Bogu sam zahvalan što sam posljednja genaracija koja je odrasla igrajući nogomet, prljav od glave do pete, gradeći kućice i smišljajući nove pothvate...izmišljajući nove igre... što smo presnimavali kazete i uživali slušajući ''Cryin' '' od Aerosmitha do iznemoglosti, što smo ''Californication'' Red hot chill peppersa slušali unedogled, i što sam na dan popravnog ispita pičio u Italiju na Deep purple... što smo imali zdravo djetinjstvo... što smo imali snove koje smo sljedili... I Bogu hvala još jednom , nije nas internet udaljio, nego i dalje gajimo ono što nas je odavno spojilo... nedavno je cijela ekipa pičila u Zadar na koncert Lennyja Kravitza...nemam riječi... nakon jako puno odslušanih koncerata, moram reći da je ovo jedan od najboljih u životu... pitao sam se – zašto? Zbog genijalnog zvuka, zbog samog banda koji je odličan , zbog Lennyja koji je dušu i tijelo unio u taj koncert i dao se do kraja? NE! Zbog ekipe s kojojm sam slušao koncert.... Naime, Tomi i ja imali smo VIP ulaznice, i ušli smo u VIP ložu , dok je ostatak ekipe bio negdje na igralištu... bilo je fora, toplo za puknut, a mi cugamo besplatnu cugu i sve vidimo...leda ko u priči , hladimo se ko zadnje mange, u publici je +50... međutim, počela se skupljat ekipa koja ni nezna tko je Lenny Kravitz, valjda im je samo bitno da se pokažu... nije to rokenrol... ...sišli smo dolje, našli svoju ekipu, vidjeli da 100-put možemo bit VIP, ali mi to jednostavno nismo , i ostatak koncerta bio je ono čega ću se uvijek rado sjećati... skakanje, pjevanje s ekipom, ludiranje do besvjesti i sve ono što te čini mladim... da ne pričam o nastavku večeri, koja je bila predivna...   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!Htio sam reći da vrijeme prolazi i čini svoje, ali neke stvari uvijek ostaju iste... Večeras, sviram sa bratom u sobi, i naravno da to lupa ko blesavo i da svi susjedi čuju... pošalje mi susjed poruku, a nisam ga vidio, brat bratu 3 mjeseca... i odgovaram ja odmah- ajmo na pivo... kaže on- već držim jedno hladno u ruci, samo tebe čeka... I eto, dosad sam sa starim frendovima sjedio na šterni , pričali smo sve i svašta, gledali kako zvijezde padaju i shvatili kako su nas Facebook i razne gluposti samo udaljile, a ne zbližile , kako si mi mislimo... nekad su ljudi više pričali... pogledajte samo mala sela... kako su ljudi složni... a pogledajte nas, koji smo postali ovisnici o tehnologiji i svim ovim pizdarijama... gdje je kraj? Mislim da stiže... mora... jednostavno , čovjek se svjesno vraća počecima, prirodi, sebi... i neka...  Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!Ja sam skužio da nemaš što čekati da ostvaruješ snove...sutra je taj dan koji moraš iskoristiti... čekanja nema... kada skužiš kako je malo vremena preostalo , a koliko želja imaš, jednostavno je najbolje ne spavati....odmah na more! Samo rokaj! Ostajte mi dobro, ono malo vas kojima se još da ovo čitati, jer nije više ni blog ''in'' kao nekada... i to pomalo umire, rekao bih... i on je postao dio uspomena...ali ja volim stare stvari... |
- 03:25 - Prdni (14) - Potroši tintu - #
11.07.2008., petak
Ljetni post...
|
Nedostajalo mi je moje šaranje po blogu. I evo me. Usred ljeta, umjesto na plaži, radije sjedim pred kompjuterom spremajući se napisati ponešto. Kao što vidite, dogodio se mali redizajn bloga, i još uvijek tražim žrtvu kojoj se da za*ebavat sa potpuno novim mogućnostima photoshopa i dizajna... Što ima novoga? Uuuuuu, materijala koliko god hoćeš...    Samo da napomenem da smo sa bandom jako vrijedni, pa osim nastupa kojih ovog ljeta ima jako puno, ima i puno novosti.... Idemo redom: - band je dobio 6-og člana, na bubnjevima nam se pridružio dugogodišnji poznanik i školski kolega Teo Mustač, Matuljski Dave Weckl. - izdali smo maxi singl sa 4 još neobjavljene pjesme, a isto tako na njemu je ljetni hit ''Balkoni i silikoni'' , naš prvi reggae i pjesma koja traje punih 6 min gdje smo ispričali sve što nas ovog ljeta opsjeda na plaži.... - promjenili smo ime iz Cocktails band u ''Koktelsi'' jer je jednostavnije za pisanje i sad možemo biti sigurni da se niti jedan band na svijetu ne zove kao mi... - paralelno sa mijenjanjem imena promjenili smo i web stranicu u www.koktelsi.com iako još uvijek možete sve pronaći i na www.cocktailsband.com - snimamo nove materijale za album koji će svjetlo dana ugledati ove zime i mogu vam reći da samo opet uzbuđen zbog toga kao malo dijete. Razlog više za uzbuđenje je i taj što se sve snima u mom vlastitom studiju kojeg smo od srca nazvali Music kitchen, jer tu se uvijek nešto ''kuha''... - doživjeli smo priznanja mnogih kolega za svoj rad, pa je tako i Šajeta cijelu svoju kolumnu petkom u Novom listu posvetio upravo nama, hvaleći nas na sva zvona, što nikako nije mala stvar... jer je on uvijek kritički nabrijan, koliko god smo frendovi preko 10 godina... ( link ću naknadno objaviti) Da završim ovaj dio o bandu, pozivam svih na neki od naših nastupa diljem Jadranske obale ovog ljeta, isto tako i u susjednoj nam Sloveniji, koju ovom prilikom od srca pozdravljam jer nas svaki put iznova oduševe i sve naše pjesme znaju napamet.... E, kad smo kod Slovenije, ima nekoliko detalja... nije tako lako svirati u Sloveniji. Svaki put kada prelaziš granicu moraš prijaviti i muhu koju voziš u kombiju, i na njihovoj i na našoj granici. Isto tako i kada izlaziš iz Slovenije. Nerijetko se vraćamo oko 6, 7 ujutro, a oni koji bi trebali biti na svojim radnim mjestima lijepo nanaju i baš ih briga za idiote koji su dosada tamo negdje svirali , pa i po sat vremena čekamo pred vratima da gospoda uoče da smo stigli... nekoliko sličica koje najbolje opisuju stanje u 6 i pol ujutro... Dakle, stajanje ispred spuštene rampe ne znajući kada nam je suđeno preći granicu:   Potom, ''škiljenje'' kroz prozor ima li koga unutra i kucanje po vratima....    Na kraju, KONAČNO u Hrvatskoj, ljudi odlaze na kupanje, a mi se vraćamo...jupiiii....sunce na prozorčiću...   Skužio sam da mi je ovaj blog super za ''otresanje'' svega što mi se nakupilo , pa nastavljam u svom stilu... Nekidan smo brat i ja poželjeli otići na pizzu u jedan restoran koji često posjećujemo... lijepo smo sjeli za stol i čekali da nas netko posluži... nakon 15 min što nitko nije dolazio već sam postao malo ''neurozan'', a nakon pola sata zvao sam informacije i pitao broj istog tog restorana jer sam baš bio raspoložen za za*ebanciju  ...Nazovem ja, čujem zvoni tamo iza telefon, majstorica se javi... Ja : '' dobar dan , ja bih svije miješane pizze lijepo pečene... možete mi ih donijesti u prostor za nepušače''.... Sekundu nakon , doleti žena, ispričava se , priča, pokušava bit humoristična, ja je još više za*ebavam i uživam, smijem se , kažem , ma nije bed, ali ona i dalje... Pizze stižu u rekordnom roku , a tada dolazi druga konobarica koju slučajno znam i kaže: ''ti si ovo zvao, zar ne? Imaš i pravo , samo sjede tamo iza i ništa ne rade''... Dakle, uzburkao sam vodu... dakle, pričalo se o tome... Čini mi se da su se poprilično usrale da im netko šefa ne zove ( to stvarno ne bih napravio, nisam takva stoka), ali očito ih je potaknulo na razmišljanje... Toliko ulizivanja u jednom danu nisam odavno doživio, a namjera mi je bila samo se malo našaliti... Da se to dogodilo u nekom top popularnom restoranu gdje sve košta ko manji auto, onda bih z guštom radio spektakl , ali ovo je pizzeria, ljeto je , svi su umorni , pa šta... Ali opet, posao je posao, radi ga kako treba... Dakle, kontam da u ovoj državi svi fušare, i da smo još miljon svjetlosnih godina daleko od nekog pomaka ka uspješnoj državi... Do sljedećeg čitanja, ljetni pozdravi svima... ciao |
- 11:42 - Prdni (6) - Potroši tintu - #
20.05.2008., utorak
Divlji zapad
|
I sami znate koliko volim kraj u kojem živim. Ne krijem da sam lokal patriot. Ali ono što se u zadnje vrijeme događa u mojoj blizini nikako mi se ne sviđa... gradi se na sve strane, to više nisu kuće, to su zgradurine bez imalo stila, a kvadrati u njima koštaju toliko da ti se zavrti u glavi. Naravno , sami smo si krivi. Domaći ljudi su prodali terene i sad cmizdre kako je loše. Neka nam je . Kad je najbitnije voziti novi auto. Auto ostari, propadne, terena više nema, neki novi ljudi, koji nam se puno puta i ne sviđaju , postaju nam susjedi. Gledam malo po susjedstvu i sve me to neodoljivo podsjeća na vrhunsku seriju koju odnedavno možete gledati i na našoj televiziji- ''Vratiće se rode''. Za one koji ne prate seriju, evo ukratko- pravi gradski dečko koji je odrastao u Beogradu dobije nasljedstvo- kuću u selu Barandi, i tamo povuče cijelu svoju bagru iz grada- selo se ubrzo počinje nekontrolirano razvijati i gubi se onaj mir, onaj spokoj, ona ljepota... e, pa i moje je mjesto postalo Baranda... nekada divno mjesto, blizu svega, a opet daleko od grada i buke, postalo je prava Baranda... sve oko mene kuće, zgrade, čujem da otvaraju pizzeriju, da rade zgradu sa 20 stanova... dosjetljivi susjedi sjetili su se da se napravi kapelica na mjestu gdje bi inače bio parking za sve te stanare koji dolaze...predobra fora... Sjećam se kad sam bio klinac, u blizini su se gradile dvije krasne zgrade, a ja sam sanjao da će tamo doseliti neka cura koju ću ja , naravno, uvesti u cijelu priču mjesta i u društvo, te da će se noću iskradati kroz prozor samo da se natežemo jedan s drugim po nekom zidiću... naravno da se nikad nije doselila ni jedna, samo muška čeljad, pa je nogometna ekipa postojala sve veća... u društvu su bile svega dvije cure, a od toga jedna mi je sestrična, a s drugom sam bio u razredu svih 8 razreda osnovne škole tako da je san o djevojci iz susjedstva propao. Bar onog bližeg... No , nije to sad bitno, bitna je ta situacija koja nas okružuje. Lijepo sam ja pričao da je dobro vrijeme i da počinju pizdarije, a svi su mi se smijali, kao ma šta je tebi , pa bit će bolje...da,da... evo, kako je dobro... milina...  . Dakle : benzin abnormalno skup, kruh poskupljuje, uostalom- sve je poskupilo! Mi smo cijenama već u Europi, a pravo tek slijedi! Ajmo bit moderni , ajmo na zapad! Imamo mi zapad, ali DIVLJI! Snađi se druže. Plaće iste već godinama, nikakve. Žale mi se ljudi koji su pred 4 godine imali plaću 3500kn da im je to bilo super, a sada da ne mogu spojiti kraj s krajem. Grozno. Zapad nam je došao jer više nigdje ne ''cveta cveće, ni u naše preduzeće''... dosta idile.. budućnost je sljedeća- raditi ko konj od jutra do sutra i crknuti sa vjerovatno 50 od silnog stresa, brzine života i pizdarija koje idu uz to. Ajmo u Europu, ajmo se zajebat do kraja. I kada bi nam barem naši gradski poglavari malo olakšali život nekim stvarima, ali... NE!!! U Opatiji se plaća parking, SVUGDJE! Nema više tog mjesta gdje se ne plaća. Cijena? Sitnica...10 kn! Jebote, ko u Monte Carlu! Izjava gradonačelinika: ''Život u Opatiji je luksuz''. Onda ti živi luksuzno , skijaj, jedri, dubi na glavi, ali ljudi kronično NEMAJU LOVE!Kakva pizdarija, majko mila... Ako želiš popiti kavu u Opatiji , to te košta 100 kn. Već vidim naslove po jumbo-plakatima u skoroj budućnosti: Vikend akcija! Popijte kavu u Opatiji za 89,99kn ,( parking uključen). Dole na dnu , sitnim slovima napisano : u iznos nije uračunat PDV, na slici je Espresso model Xtra large... Kad smo kod jumbo plakata, evo zanimljivog plakata kojeg sam snimio na Preluku:  Radio KAJ! KAJ! Slušam ga svaki dan , lovim ga ko blesav... to mi je omiljena radiopostaja... evo , turisti...naše autohtono primorsko!Tamo gdje mi prestaje signal za mobitel i bilo koju radiopostaju, ja bez šumova čujem RADIO KAJ! Nevjerovatno. Da mi je znati tko je to postavio tamo. I to još ''Dobrodošli''! To je radio koji emitira pjesme našeg kraja. Slušajte Dreleta kako pjeva o Opatiji bajnoj! Sa svojim prijateljem – nostalgičarom za starim dobrim vremenima, nekidan raspravljam kako Hotel Panorama godinama zjapi prazan i pust. Prekrasno mjesto. Naravno, odavno u rasulu. Dosta sam za danas pisao. Ovim putem pozdravljam stričeka koji mi se ispred Thallasoterapije, (dok sam šepajući došao do svog auta jer mi je koljeno kronično u kurcu) pokvareno smijao i prikeljio kaznu za parking i ko pizdun otišao, a ja nisam mogao trčati za njim, jedva sam hodao. Negdje 50m prije ( to sam tek kasnije uočio) piše da se i tamo plaća parking. Hvala na kazni. I na ljudskosti. Naravno, platiti je neću , jer ipak , živim u državi gdje sve ide sporo, pa tako i to. A ako moram u zatvor, super. Oduvijek me zanimalo kako je tamo, a čujem da je vrhunski- klopa do jaja, televizija, DVD-i, knjižnica... samo se ne smiješ saginjati po sapun Bio je prije par godina barba jer namjerno nije platio neke kazne- kaže da su mu ta 3 dana bila godišnji odmor života- da mu ni žena tako dobro ne kuha, da je čitao knjigu što doma nije mogao , da se odmorio ko čovjek... Baš ga briga- ionako je sve to bilo na račun države! Ma neka sve ode u klinac, onome tko zna živjeti i cijeni ljepotu življenja ova situacija neće promjeniti prekrasan krajolik i zalaske sunca, pa makar nam skakali po glavi i više nikad ja ne pio kave i vozio auto zbog preskupog benzina i parkinga, vratit ću se na početak- pješke, pa polako. Kasnije, kad malo dođem k sebi , prodat auto, kupit konja- i evo me na zapadu, i to divljem! Original! |
- 03:14 - Prdni (11) - Potroši tintu - #
01.05.2008., četvrtak
Bit?
|
Što je bit našega života? Bit svega? Mislim da je to da moramo sljediti svoje želje i biti sretni... što radiš u životu? Gdje si? Da li si sretan ? Da li si ispunjen? Ja jesam...živim život kakav sam htio , radim što volim najviše na svijetu, i oko sebe imam ljude koje volim... kada mi nešto ne odgovara, to mijenjam... drago mi je da sam došao do toga da to mogu, sam sebi reći što je najbitnije za mene... Evo ih, 24, a kao da je jučer bilo 14. Nekidan su moji iz osnovne slavili 10-u obljetnicu od kraja osmog razreeda.. Nisam bio tamo...zašto? Jer sam noć prije trčao, a drugi dan nisam mogao stati na nogu...doktori rekoše da mi je sjebana hrskavica u koljenu...zbediralo me to...samo malo...pa se mislim- jbt, pa ti si sretan čovjek, proći će to...pogledaj oko sebe... I tada, shvatim, da- živim od onoga što volim, nastojim sve vrijeme raditi ono što želim, i na kraju- nikad neću izgubiti sebe, svoje snove, a ni dijete u sebi... Vratio sam se, ljudi...sam sebi... nakon duge zime, evo mene, ponovno JA... Livin' the life, treba živet... |
- 02:23 - Prdni (10) - Potroši tintu - #
12.04.2008., subota
Objašnjenje čitateljima i jutro kada sam pukao od smijeha...
U zadnje vrijeme nisam toliko na blogu koliko ste naučili iz razloga što bi, bez problema cijeli dan mogao visiti na internetu i ne bi mi bilo dosadno, a patili bi moja okolina i kičma...kičma ionako pati jer mi je posao vezan za kompjuter i mogu reći da ozbiljno razmišljam o odlasku kiropraktičaru.  Moram se svakako osvrnuti i na prijašnje postove i na to da me neki stvarno shvaćaju doslovno- pjesmu '' Na kafe'' nisam pisao inspiriran svojim dogodovštinama na wc-u već vječitom inspiracijom- mladošću i vremenom i isto tako nekim damama koje sam uspio upoznati u tom svjetlu da su bile u dugogodišnjim vezama, a nisu nikako mogle iz njih van- a ipak, htjele su probati još nešto u životu...njima u čast nastala je ova pjesma. Eto, sad znate. Inače, pjesma koju svaki put sviramo za naš vjerni fan club čije su najvatrenije članice 4 dame iz Savudrije kojima i ovim putem zahvljujem na veliko podršci što nas prate na svim mogućim koncertima ovdje, a i puno puno šire... Ali stvarno, pjesma mi je napamet pala na wc-u. Šta ću. Drugo- osvrt na prošli post- nisam ja uopće opterećen da li ću se ikada ženiti ili ne, komentirao sam samo stavove naše okoline...nadam se da sada shvaćate...još uvijek sam mlad i lud, i sretan što sam živ i imam priliku raditi nešto što volim najviše na svijetu i upoznavati divne ljude... Imao sam potrebu sve ovo reći jer ne volim da me se krivo i doslovno shvaća. Čitajte me uvijek ''između redova''. A sada konačno mogu malo pisati i o nekim novim stvarima, da se stalno ne ponavljam. Mene jednostavno neki ljudi mogu nasmijati i onda kada to najmanje očekujem. Tako nekidan, ma nisam ni otvorio oči, vidim, svjetli mobitel, ja se javim  ( mudro isključim zvuk svake noći da me netko slučajno ne bi probudio)... kada ono, jedan od mojih najboljih frendova ( nećemo imenovati, nije ni bitno)...Pitam ga što ima nova, a on, baš kao da je ovog trenutka prvi put izašao u životu, fasciniran svime što noćni život nudi : ON: '' ajme stari, koji komad. Ajme kako je zgodna. Ma ti je moraš vidjet. Ma oduševio bi se. ( u ovom trenutku na mom licu već kreće lagani osmijeh jer vidim kako je ufuran i sretan ko beba) JA: '' dobra, a?''  ON : ''stari, idealna žena. Žena mojih snova. Pametna, poduzetna, visoka, katolkinja''... (još uvijek se smješkam i pozorno slušam, on jednostavno rastura sa opisom... )JA: '' ma mojne tsra... tako dobra? Ma ne vjerujem...'' ( u ovoj fazi ga ložim da mi se malo pohvali što je sve skuhao... )ON: ''stari, mislim da sam zaljubljen'' ( već se smijem ko budala )JA: '' ovo čujem barem 10-i put od tebe... i zadnji put si mi to rekao'' ON: '' ne, ali ovaj put je stvarno tako. Ma luda je za mnom , vidiš da gori, ajme šta joj ja radim'' ( ovdje već ego govori iz njega, pitam se ja šta joj to sve radi... )JA: ''i zadnji put si to rekao... dobro, reci , što je bilo, jeste se?'' ON: '' ne. Stvar je u tome da nismo još N-I-Š-T-A. Ma prejebeno, kažem ti...'' ( ja ne mogu vjerovat... toliko priče... )JA: ''pa dobro šta si joj onda radio, kad niste ništa?'' ON: '' ma vidiš da se naložila to je očito, osjetiš to...vidjet ćemo šta će bit...prejebena je...'' ( smijeh i dalje montiran, potpuno sam se razbudio, postaje zabavno do kraja... )JA: '' ti si ko dijete. Jebeš mi sve. Ko dijete''... ON:'' Ja sam otrov za žene''. JA: ''buahaaaaahahahahahahahaaaaaaaa''... ovdje sam pukao. Pukao! Ne znam kad sam se zadnji put tako rano ujutro od srca smijao. Nisam sebi mogao doć... Mene je oduševilo kako poput napaljenog tinejdžera komentira situaciju u kojoj se našao miljun puta, kao da je tako nešto doživio prvi put. S takvim ljudima kraj sebe nikad ne možeš odrasti. Ni da hoćeš. A kako ja to nikako i nikada ne želim, eto, zato mi se i uklapa u naj naj najbliže frendove... Nije to samo proljeće. Ovo je radost življenja. Obična spika sa nekom curom totalno mu je uljepšala život i ispunila ga. To je ono kad si bez očekivanja. Samo živiš. I onda ono iščekivanje tko će se kome javiti. Ono – osnovna škola. Ma predobro. Predobro...  Dragi moji, budite i Vi otrov za žene!! A Vi, cure, budite otrov za sve muškarce! Živjelo proljeće, livin' the life!  |
- 23:00 - Prdni (9) - Potroši tintu - #
07.03.2008., petak
Mladost i hrvatska realnost
|
Nekidan navečer me oprala neka misao o tome dokad si zapravo mlad? Dokad te ljudi smatraju mladim, dokad ti se ''praštaju'' neke gluposti koje se pripisuju ''ludoj mladosti''? Da li se to, kako ljudi stare, pomiče, pa ako imaš 35, sa 30 si još uvijek mlad? Ili je tih 30 neka granica za puno stvari? Na primjer, ako se do 30-e ne oženiš , u susjedstvu počnu priče da si ''stari mladić00 ili ''stara divojka'', ako nisi riješio stambeno pitanje ili ne radiš neki normalan posao, još uvijek se smatraš neozbiljnim? Mislim da to u ovim našim manjim sredinama tako i ide... kako ideš ka tim godinama, gdje je vrijeme za ''ozbiljnost'', tako se samo povećava i presing okoline na tebe... u onom najgorem slučaju, nitko ti ništa ne govori, ali im vidiš u očima... i sad ja vas pitam... tko danas do svoje 30-e može kupiti stan, napraviti kuću, bilo što? Malo tko... malo tko se i makne od staraca... a zašto? Zato jer svi imaju krivu percepciju života... nekada, kad su naši starci bili naših godina, ekskluziva je bila završiti fakultet... nekima i nemoguće, zbog financijskog stanja...danas svi studiraju , jer ti isti roditelji , koji možda nisu imali mogućnosti studirati, svojoj djeci pružaju tu priliku i financiraju ih do ranih 30-ih godina života, sa spikom – to je budućnost, bez toga si ništa. Ta nekolicina ( većina) ljudi lijepo dangubi po studentskim kantinama, kafićima ( čast iznimkama) i u najboljem slučaju završi faks negdje sa 28,29 godina... U startu je problem taj što u svojoj glavi imaju briju da su ''prejebeni'' jer sad imaju fakultet, neće oni raditi za siću, za što su se godinama borili, da rade sad tu ko neki šljakeri i da ih netko zajebava? Ma neeeeee.... Praktički, ta nerealnost u kojoj većina ljudi živi danas i jest najveći problem nezaposlenosti, a ne to da nema posla, jer posla ima...zato ti ljudi najčešće sjede doma, starci ih i dalje financiraju, a oni čekaju bolje dane... i začas se probude- stari... eto... bez posla, bez ičega... To je naša realnost. Kad završiš faks, još uvijek si ništa. Imaš samo papir. Nemaš iskustva, teško nalaziš posao za koji si striktno kvalificiran i ne radi ti se ništa drugo. Sve te godine studiranja sanjaš o velikim poslovima, putovanjima i kućicama u cvijeću. Pa te naglo, poput najjačeg šamara, opali realnost.  Nekako su nepisana pravila u našem drago okruženju da: - do 30-e moraš biti oženjen - moraš imati kuću ili stan - barem jedno dijete ( ajme, oženili se , nemaju djece, a brižni....sigurno ne mogu )- stalan posao ( makar i najveća šljaka na svijetu, samo da to zvuči kao pravi ''posao'') - uz brak, naravno, imaš ljubavnicu, to je moderno. Ali glumiti da si prava glava obitelji. Vjernik. Katolik. - moraš raditi u fušu jer inače nećeš normalno živjeti. I to je istina. Ček malo... gdje da svi ljudi zarade te pare? Nekretnine koštaju kao space shuttle!Koji kurac da se ženim kad ionako, većina mladih ljudi kaže- a, ako ne bude išlo, rastat ću se . Super stajalište. Ma odlično. Ne može bolje. Onda ću radije uz sebe imati voljenu osobu bez ikakvog papira. Dijete? Da , treba ga hraniti, školovati, staviti na noge i naučiti da bude dobra osoba? Čime? Ma snaći ćemo se . Živjeti od ljubavi. Ako , u prosjeku, mladi par, ima zajedničke prihode od nekih 9000kn mjesečno ( ne znam da li sam puno rekao , ali ajde, nek je ovo realno , iako je i puno manje u nekim slučajevima). I ajmo reći da su oni kupili neki stan. Naravno , na kredu od 30 godina. Neka im je svaki mjesec rata kredita 3000 kn. Ti ljudi moraju i jesti, zar ne? Neka potroše 2500kn na klopu, a potroši se i više... Imaju i auto, kredit je hvala Bogu otplaćen, ali taj auto ne ide na zrak. Mjesečno- 800kn. Režije, mobiteli- 1000kn. Već smo prešli 7000kn. Dalje, mladi ljudi moraju imati i neki normalan društveni život. Nećemo ih sad izvesti na neku večeru , ali ajmo u Cinestar sa frendovima na film jednom mjesečno. Dvije karte + kokice i cola- preko 100kn, još neka cuga poslije kina- 200kn. Zaboravili smo da ti ljudi ne mogu hodati goli po cesti i da moraju nešto i obuć, a ako rade na nekom poslu gdje se zahtjeva da su obučeni nekako normalno, onda sami znate koliko odjeća i obuća košta. Prelazimo cifru od 9000kn i to debelo. A gdje je tu dijete? A gdje je tu ljepota življenja? A gdje je tu godišnji odmor?  Nema ničega. A ovo je poduzetni mladi par- rade, trude se, imaju svoj stan. A sad razmilite koliko ljudi znate i kako se snalaze. Na sve moguće načine. A naša okolina ne gleda tako. Svi žive u nekom imaginarnom svijetu, otežavaju sve to. U našoj državi je još uvijek najbitnije voziti dobar auto , iako je preveliki zalogaj , jer ga treba i točiti i održavati. Ali , radije bos nego bez auta.... Zašto ovo sve pričam? Zato jer se ja, vječito dijete, osjećam kao da sam završio osmi razred, konstantno se veselim svim sitnicama koje me okružuju i sretan sam , ali osjećam neki presing, onaj prije navedeni, iz okoline. Ja sam glazbenik. Ali ne, to nije posao. To je zajebancija. Tako to gleda većina okoline u kojoj živim. Kakav je to posao koji radiš vikendom i zajebavaš se, tjednom spavaš do 10,? Citiram : '' ti odeš tamo malo tiru- liru po klaviru, super ti je , ekipica, cugica, i eto te doma.'' To nije posao. A ja mislim da je. I to jeben posao. Jer, svakome tko mi je nešto ovako rekao, ja sam odgovorio da se možemo mijenjati na 15 dana pa neka me onda pita. Svi su imali mogućnost izbora. Roditelji su im mogli kupiti instrumente koji su bili ne tako lako dostupni kao danas, mogli su zadnju lovu davati za glazbeno obrazovanje, kasnije voziti po gažama jer djeca još nisu imala vozački, a kamoli auto. Slušati lupanje iz garaže svakog dana i kupovati čepiće za uši. Isto tako, dok su moji frendovi znali izlaziti ispred kuća, nalaziti se ispred dućana i piti bambus, ja sam doma svirao, gledao koncerte i spotove sanjajući da će mi se jednoga dana pružiti prilika da uđem u taj ''čarobni krug''. Koliko sam samo Bogu zahvalan što mi je nesvjesno, zacrtao životni put, tamo negdje kada sam prvi put zasvirao. A da ne kažem kada sam prvi put čuo Beach boyse i sanjao da imam band. Imao sam snove, koje sam ostvarivao. I danas ih imam, i ganjam ih, ne dam da pobjegnu. Mislim da je to formula vječne mladosti. Moja okolina, nažalost, to nikad neće shvatiti. Ali ja ću se smijati i biti sretan, jer ću znati da sam iznutra ispunjen. I ne zanima me što se neki tješe da im je dobro u životu, a potajno se grizu i ne žele si priznati da su poraženi sami od sebe. Jer, naplate se one godine života koje si proveo ne radeći na sebi . Najgore je stajati na mjestu i čekati. Sve ovo nekako pišem jer sam nedavno uplatio godinu fakulteta, samo da to više završim. Zbog sebe? Možda, ali u malim količinama. Zbog roditelja, najviše. Oni su ti koji su me poticali na to, koji su mi platili prvu godinu , a kasnije sam krenuo sam. I malo pred kraj , stao , jer dogodilo se s bandom ono što sam cijli život želio. I potpuno sam se tome prepustio. Mislite da žalim? Ni trenutka. Mislite da mi je u ovom trenutku bitna diploma? Jest, da i u tom ratu izađem kao pobjednik jer ne volim poraze, pogotovo ako znam da je sve u mojim rukama. Ali da je smatram bitnom , ne smatram. Ja sam svoj put našao. Daleko od toga da ne mislim kao starac skakati po pozornici, ali glazba će uvijek biti moja prva ljubav i posao. Ipak , već sam u 25-oj , a to su, kažu , neke godine za ozbiljnost.... |
- 10:50 - Prdni (20) - Potroši tintu - #
27.02.2008., srijeda
To sveto mjesto...
|
Da...došao sam do zaključka koje mi je mjesto najdraže u kući... gdje imam svoj mir, gdje stvarno uživam. Pomišljate na na dnevni boravak? Tu provodim najviše vremena- kompjuter, instrumenti, MaxTv, blabla... shvatih da mi nije najdraži... nema mira... nikad... pomislih na sobu...da, otkad je zelena i otkad sam maknuo sve elektronske naprave, lijepo se spava... ali nema ni tu mira... zna biti itekako nemirno! Nakon kuhinje, dolazim do zaključka da je to WC... to sveto mjesto gdje sam uvijek na miru, tamo gdje je mojih 5 minuta, mjesto gdje sam sam sa sobom... a kako mi je to sve palo napamet? Nekidan , slučajno , kod jednih prijatelja uđem u wc i na zidu vidim sat- pomislim si- pa to je svetogrđe! U WC-u vrijeme staje, ne postoji, pa ne možeš biti na WC-u i misliti koliko je sati... nije bitno ako nekamo kasniš... tamo se proživljavaju zen iskustva... Shvatio sam koliko mi je taj WC bitan... koliko ideja mi je tamo palo napamet... koliko puta sam u miru čitao auto- magazine i divio se tim limenim igračkama... koliko li sam puta samo kao klinjo listao časopise sa golim tetama i masturbirao? Brdo. WC budi samo najljepše uspomene.  S tim da mora biti reda u WC-u... svaki ručnik na svom mjestu, voda se spušta odmah nakon obavaljanja velike nužde ( ajme kako sam pristojan), prozor je otvoren, tek tada se možeš posvetiti chillanju... neke od naših najvećih hitova osmislio sam upravo na WC-u... npr. ''Na kafe'' mi je na WC-u pala napamet- ja odmah nakon prve jutarnje kave posjetim svoje mjesto...  Nekad mi se dogodi da me nema po cijeli dan, a kako mrzim bilo gdje drugdje obavljati veliku nuždu ( opet sam pristojan), uvijek se strpim do doma...Kada mi ponestane inspiracije za pjesme, jest ću ko prasac, samo da što više moram biti na WC-u... zamislite onda koliko pjesama će nastati... izdat ću dupli CD!!! |
- 20:37 - Prdni (17) - Potroši tintu - #
28.01.2008., ponedjeljak
Pljuvanija
|
Ćirilica? Pa dobro jedu li oni normalni? Nažalost ne čitam novine kao prije jer ne stignem , i ne gledam dnevnik, ali samo po podnaslovima mogu zaključiti sljedeće : ''pa koji je njima štrumpf?'' Neka lijepo bolje razmisle da djeci olakšaju gradivo u školama i ne pune nas nebitnim glupostima nego da još više potiču antagonizam kod nekih , i prisjećanje na stara vremena koja i nisu baš ugodna...a to upravo i rade... nisam nikakav nacionalista, niti sam ikada osuđivao nikoga zbog jezika, pisma ili bilo čega drugog...ali čemu? Shvaćam , pismo nema veze sa politikom, ali ako već uče djecu nekom novom pismu, neka to bude GLAGOLJICA koja u Hrvatskoj ima puno veću važnost... Umjesto svojih bisernih zamisli mogli bi glavnje malo razmisliti o uvođenju seksualnog odgoja kao obaveznog, a isto tako i saznanja o drogama, a ne da djeca u 6. osnovne puše travu, dolaze ''razvaljeni'' na sat i ševe se iza škole ( prije godinu dana taj slučaj se dogodio u našem mjestu)... Sjećam se da smo mi u 6-om osnovne bili itekako napredni ako smo se ljubili, a oni koji su pušili bili su delikventi i možda ih je bilo 3,4 u cijeloj školi...danas, niti 15 godina kasnije, stvari su totalnoizmakle kontroli...super nam je država...s jedne strane odlično je što smo jedni od najnaprednijih po obrazovanosti u svijetu , ali to i nije dobro kada znaš da kompletan kvalitetan kadar odlazi u druge države ''trbuhom za kruhom'', i općenito, sve nas je manje, tako da će za 100-injak godina ljudi o Hrvatskoj moći čitati jedino na ''Wikipediji'', kao što mi čitamo o Inkama i Mayama... Ne znam da li to samo ja imam osjećaj , ili je zadnjih par godina sve pomalo krenulo u toj Hrvatskoj i da se osjeća napredak, da ljudi ipak nekako, kako- tako dišu, ali sve me strah da će nam ta Europska Unija sjebat koncepciju jer kako čujem od naših susjeda Slovanaca i Talijana, nije im baš donijela neku sreću... to je taj usrani sindrom da ovi na vrhu imaju još više, a mi mali ljudi imat ćemo iste plaće, a cijene će biti puno više... nekidan kupujem u Plodinama i vidim da je sve vraški poskupilo, pa mi se čini da smo mi već u Europi, a da to ni ne znamo... Sere mi se od priča- bar neće bit granice pa ćemo jeftnije uvesti aute- našem narodu očito su auti najbitnija stvar na svijetu ( koliko god volim aute, ima i bitnijih stvari u životu), ali stvarno me čudi otud, OTKUD ljudima pare za one ogromne SUV-ove, mondena skijališta i obleku koje se ne bi posramila ČAK ni Vlatka Pokos... Ajmo još malo o današnjoj situaciji. Današnja djeca odrastaju uz TV i internet, a tv je posebno prepun pametnih sadržaja poput '' Kunolovca'', ''Mijenjam ženu'' i ''Pig brothera''...kada ne gledaju te bisere, mogu pogledati Shpitzu sa Nikolinom Pušek u glavnoj ulozi koja toliko iritantno seratorski priča da to nije normalno, pa nije dosta da je tamo slušamo , već nam je dovedu u Rijeku na izbor za Kraljicu karnevala, za koji se uopće nije pripremila, ponašala se tako bahato , kao ono - ''a jbg, što i ja moram odrađivati'' , tako da sam iskreno htio staviti dva prsta u usta i povraćati. Jedino je volim vidjeti na naslovnicama muških časopisa. Samo da ne govori. Nešto što je jako bitno našem gradu totalno jadno ''odradi'' jedna od najpopularnijih voditeljica u državi- a zašto? Zato što je iz Zagreba...a mi u rijeci inače patimo od tog kompleksa Zagreba ( primjerice moj prijatelj Šajeta ), pa valjda zato i zovemo Pušek da nam vodi manifestaciju- jer inače neće biti reportaža na RTL-u i u Shpitzi, valjda nije bitno što je puna dvorana ljudi koji bi umjesto Pavinčića( koji je ,siromah, plivao sam), primjerice gledali gradskog idola Davora Jurkotića, a na mjestu voditeljice neku od naših lokalnih cura.Da je došla Sopekica, bar bi sise gledali. Ne. Ne valja to. Nećemo moći marketinški dovoljno napuhati. Odjebat će nas u Zagrebu. Jebo vas svih Zagreb. Zato se i spuštaju ovamo i nerijetko ostaju ovdje.Sjećam se onih porina i Dora 90-ih kada se cijeli ZG slio u Opatiju i preseravao po terasama. Bar nešto . Oni imaju preseravanje, a na ma ostavljaju pare. A sada je i Opatija krenula u drugom smjeru, pa nema ni karneval. Svaka čast ljudima koji su prosjedovali od Slatine prema tržnici, barem se pokazalo da grad ima dušu. Vratimo se mi našoj djeci i čime ih sve današnji okrutni svijet gazi...vratimo se TV-u i još jednoj NEZAOBILAZNOJ iritantnoj pojavi zadnjih godinu- dvije... kako li se ono zove onaj oslić koji si dozovljava komentirati kako su se drugi obukli... onaj fashion-guru??? Kao prvo, izražava se i priča kao sve, samo ne primjerak muškog roda...kao drugo, njegove odjevne kombinacije tjeraju me da odem sjesti na wc školjku i prije prve jutarnje kave... što je to? Da li se završava neki fakultet da možeš pljuvati po ljudima? Tko ti daje pravo, iritacijo bezobrazna? Joj, da mene komentira, kunem se, nokautirao bih ga pred svim kamerama svih televizijskih kuća, a da neka tv-kuća ne stigne to snimiti, sačekao bih , pa bi ga još jednom klepio. Moron. Bio bi mi to potez života i vjerovatno bih postao toliko omiljen u narodu da bi me ganjali paparazzi.Ali , vidite, i ovo je vrst reklame- ja sada pričam o njemu- dakle- digao je prašinu...a tako se postaje popularan... sve naopako, majčice mila...nekad mi se čini da su i mene naopako napravili, ali kako mi je mama davno priznala da su me napravili u Fići, sumnjam da je bilo mjesta za Kama-sutru... Dosta mi je, idem lupat vreću da se ispušem , previše je ovo...ni slike mi se ne da stavljat... tko želi , nek čita... ionako se ne reklamiram... kada poželim da mi se čita blog u cijeloj državi, zvat ću Nikolinu Pušek da mi ga piše... pozz, ljudi... |
- 01:42 - Prdni (31) - Potroši tintu - #
13.01.2008., nedjelja
Karizma
|
Potakla me rasprava na jednom forumu na ovaj post koji ću sada napisati... da li postaješ legenda tek kada umreš? Da li su svi veliki pjevači , sportaši i svi oni koji su prerano otišli, a bili su poznati, tek nakon svoje smrti postali ono što su danas? Govorim o ljudima koji su i za života bili cijenjeni od struke i publike, a danas vjerovatno na njima marketinški dobro zarađuju.... Ayrton Senna bio je majstor formule 1 za života, 3 puta svjetski prvak, nakon njega se pojavio Schumacher koji je to učinio puno puta više od njega, ali opet- jedan je Senna. Zašto? Mislim da je odgovor- karizma. To ili imaš ili nemaš. Ako imaš , onda ulaziš u klub velikih.  Razmišljam ja sad dalje o ovoj temi, i naravno , sjetim se pjevača jednog od najvećih bandova svih vremena, pjevača grupe Queen, Freddieja Mercuryja. Neprikosnoveno je da je za života bio cijenjen, ali njegova smrt učinila ga je onim što je danas. Tko može ostati ravnodušan na pjesme '' The show must go on'' i '' Who wants to live forever''? U prvoj kao da kaže : '' mene nema, ali svijet ide dalje, šou se mora nastaviti'', a u sljedećoj kao da se ''ruga'' običnim ljudima koju sanjaju vječni život- jer, poznajemo njegovo ponašanje, i on kao da kaže da je sve prošao i da ga baš briga kada će ići, jer svoju je misiju ostvario- ostavio neizbrisiv trag... možda je to samo moje mišljenje koje ja uspoređujem sa onime- kada si kao klinac zaljubljen, pa ostaneš razočaran, slušaš pjesme na radiju i u svakoj se prepoznaješ- osjećaš nostalgiju za prošlim vremenom i emocije ti se stapaju sa onim emocijama izvođača- možda je to moja romantična vizija, jer ja vječito patim za starim vremenima i obožavam uspomene i sjećanja- naposljetku, svi mi živimo od uspomena...  Pa tako u ovom slučaju i kada zamišljam gore navedeni slučaj sa Freddijem- nezaboravne koncerte Queena u nekom slow- motionu u svojoj glavi, kako je to nekada bilo i kako se više nikada neće ponoviti. Tada one pjesme, poznavajući povijest grupe – još više stvaraju emocije, možda i nesvjesno, jer znaš unaprijed kakav je kraj priče, i onda svaka otpjevana riječ još 5 puta više dobiva na značaju. Tako svako preticanje Ayrtona Senne i vožnja po kiši postaje nezaboravna. Uhvati te nostalgija za onim starim , neponovljivim. Obožavam ljude s karizmom. Poznam ih puno koji nisu neke popularne ličnosti , ali imaju takvu karizmu da jednostavno ne mogu ostati nezamjećeni. Iznenadilo me nekidan kada mi je na jednom rođendanskom partyju cura mog frenda rekla- ''tvoj brat ima takvu karizmu da je to nevjerovatno- njegov način razgovora, pojave, odnošenja sa ljudima je totalno drukčiji od uobičajenog, taj mali jednostavno zrači!'' Ostao sam malo zapanjen , jer vidjela ga je jednom u životu, a nije prva koja mi je to rekla. Naravno da sam bio ponosan...  Kako sam ja i inače fasciniran ljudskom energijom i svim stvarima koje su ''nevidljive'', a osjećaš ih , sa jednim prijateljem došao sam na temu ljudske energije i osjećanja ljudi u svojoj blizini- i skužio da svi mi to imamo u sebi , ali debelo potisnuto. Ja osjećam tu negativnu ili pozitivnu vibru. Da li nekad osjećate da vam neka osoba koja je u vašoj neposrednoj blizini jednostavno ''crpi'' energiju, da vas umara, iako vas ne živcira niti išta slično. Da je jednostavno nekomptaibilna sa vama? Meni se to puno puta dogodi i mičem se. Volio bih, da nekada, kada mi fali energije, postoji punjač na koji se mogu ukopčati, kao da se doma uštekam u utičnicu. Ali mislim da mi tu energiju stvaramo u glavi- od tu sve počinje, i ako tu sve dobro posložimo, sve ostalo su sitnice. Nekoliko se udaljih od teme, ali nema veze. Uzmimo sada za primjer Tošu Proeskog- taj dečko imao je i karizmu i silnu pozitivnu energiju- barem ga ja tako doživljavam, i ostajem zapanjen kako me i dan- danas strašno pogađa njegova smrt, rastužim se jer jednostavno, njegovo postojanje ''fali''.  Mislim da teško možeš zavarati ljude svojom energijom, jer krećem od sebe- da mi u bandu stvarno ne uživamo na toj pozornici i ne radimo to sa srcem i crpimo zadnje atome snage- odavno bi nas ljudi zaboravili- ali svaki nastup, nama je jedan novi izlet u neku novu zajebanciju gdje se dobro zabavljamo- možda se fizički crpimo , ali se psihički punimo, i tu se opet stvari izjednačavaju. Ja sam trebao za nekog filozofa, nije za mene taj management... Svima Vama želim sretnu Novu, da imate ljubav i zdravlje, jer to je ono najvažnije, sve ostalo je sporedno. |
- 10:46 - Prdni (15) - Potroši tintu - #
18.12.2007., utorak
Ajme koliko novosti...
|
Toliko novosti da ne znam otkuda početi... ajmo ispočetka... opet sam ostario...već sam na brojci 24. Kad parkiram auto ispred matuljske osnovne škole, stvarno se osjećam ko stari telac. Gledam i ljude koje sretnem vani- sve manje moje generacije, dolaze ''neki novi klinci'' kako bi rekao moj omiljeni Balašević... Sjećam se da sam prije dvije godine totalno upao u bed za svoj rođendan... valjda mi je iz guzice došlo u glavu da ne mogu zaustaviti vrijeme... Da ne palamudim o svom rođendanu i ne serem previše , evo i onih lijepih vijesti, kojih naime, ima jako puno... Naime, sjećate se banda koji nas je pratio na cijeloj ljetnoj turneji ove godine? E, pa ti dečki i cura zamolili su me da im napišem pjesmu...to sam i napravio, s tim da sam ih nagovorio da se i prijave na festival Grobnička skala... Mislim da to nisu požalili, jer smo POBJEDILI, a ovdje možete pogledati kako je to bilo nakon proglašenja... NASTUP: PONOSNI AUTOR : Sjećam se kada mi je jedna pjesma prije tri godine na Skali bila 4. i za dlaku sam izbjegao nagradu. Bio sam totalka tužan , pa mi je moj ludi stari doma za rođendan napravio repliku nagrade i napisao ''nepravedno zapostavljenom autoru hita itd... ''... ove godine sam bio totalno flagma, i nakon što smo pobjedili, starci su me čekali ispred da mi čestitaju, a ja sam nagradu dao svom starom i rekao: ''ove godine ne moraš raditi ništa, ova je prava'' i lijepo išao pit dalje i slavit sa ekipom. U tom trenutku činilo mi se da su starci sretniji od mene. Ja nisam ni kužio, tek sutradan mi je sjelo u glavu da sam napravio veliku stvar... Nakon te lude subote, sljedilo je rođendasko slavlje, zahvaljujem svima koji su došli , i svima koji su me se sjetili, bilo putem sms-a, maila ili bilo čega drugog...stvarno me ljudi ugodno iznenađuju...neke ne čujem mjesecima, ali rochkas se ne zaboravlja... Totalno me pere predbožićni ugođaj , brat i ja radimo jaslice u garaži i smrzavamo se, u pola noći oko kući sječemo drva koja nam trebaju za materijal i vjerovatno svi susjedi misle da smo popizdili. U cijeloj toj ludoriji, zaželio sam se promjene i promjenio boju kose, rekavši frizerki da želim izgledati ko Mario Battifiaca.. Ali nisam baš htio biti snježno bijel jer kažu da će ubrzo snijeg pa me se ne bi vidjelo, pa sam samo napola napravio zamišljeno... Odavno je poznato da sam lud za meksičkom glazbom , a posljednjih dana sam to i dokazao i totalno popizdio. Svi u mojoj blizini su popizdili jer sam dane proveo istražujući koji bi si model harmonike morao nabaviti da mogu pržiti pravu mnexicanu i conjuito... i potraga je završena, jer ću si za žićBo pokloniti novu harmoniku i jedva čekam da dođe ( krajem drugog mjeseca ), da je rastegnem kako spada... Kad smo kod harmonike, možda ste se pitali gdje su Cocktailsi? Cocktailsi se sve više probijaju u Sloveniju , a bili su vrijedni pa su snimili i spot za novi singl ''Šiškaj Roža'' koji izvode u duetu sa najvećim istarskim šarmerom ( ) Sergiom Pavatom. ( ovako su to danas objavile novine ). Što jest- jest, Sergio je pun energije i izgleda vrlo mlado, a ina turneji je po Australiji. Pa si vi mislite. Daj Bože da i ja u njegovim godinama budem pun života, tako izgledam, i surfam po Australiji... U novom spotu me možete vidjeti sa mojom prvom harmonikom u životu koju su mi kupili nona i nono kada sam imao 4 godine, i nakon puno godina sam je izvadio iz kofera samo zbog ovog spota. Pogledajte samo gdje mi stoji, pa će vam bit jasno koliko je minijaturna ta stvarčica koja mi je život usmjerila tu gdje sada jest, ili mogu flagma reći - promjenila mi je život... Spot: Evo, kao i uvijek blesavi i munjeni--- nećemo se mi zgubit... Da se vratim Božiću, nekidan sam bio na Božićnoj predstavi koju je napravio moj prijatelj Fredi Šaina, vjerovatno najpoznatiji Matujac... Razmišljao sam kako nas taj Fredi svake godine nekako svih okupi u tom Hangaru , em je napisao čuvenu ''Potresujku'' , pa se sada već masovno otvaraju škole potresujke, em stalno veliča čakavštinu i naš kraj, em stalno smišlja nešto novo. Mislim da bi bilo u redu da za nekih 50 godina kraj onog partizanskog spomenika u Matuljima, bude i jedan Fredijev, jer stalno dokazuje što znači voljeti svoj kraj ( a da od toga nema nikakve koristi).Dakle, znao sam ja da on nešto mućka sa nekom predstavom , ali na mail sam dobio pozivnicu za Božićni koncert Ivane Marčelje, koji je ujedno i predstava. Pa se uputih u nedjelju u Hangar. Tamo brdo ljudi, koji se, klasika, otimaju za stolice... predsdtava počinje...sve je lijepo osmišljeno tako da u jednom kutu stoji Marčelja sa dečkima koji je prate na klavijaturama i kontrabasu ( Zveki i Delorto) i pjeva božićne pjesme. Za to vrijeme, ide predstava u jednoj domaćoj kući , ''na viliju Božju'' ilitiga Badnjak. Jako simpatično i smiješno, jer točno znaš da je baš takva spika u valjda svakoj kući u našem kraju. Po stoti put bio sam ponosan što sam dio ovog kraja, a isto tako, uvidio ljepotu života u malom mjestu gdje svi znaju svih, pa nekako ta publika ''diše '' skupa. Tako je do mene stajala moja susjeda koja je uz svaku pjesmu pjevušila ''mmmmmm'' ''uuuuuuuuuu'', van tonaliteta i tulila za poludit, a ja sam se parao od smijeha...nekoliko metara dalje, jednoj penzićki je konstantno zvonio mobitel, a njoj ga je valjda bilo bed izvaditi iz torbice pa se pravila blesava da to nije njezin, a svi su znali koja je...ma prejako... Uglavnom , predstava će još igrati u Viškovu i Leprincu, pa svi ljubitelji našega ''ča'' i svega našega, odite i poslušajte i pogledajte, svidjet će vam se... Da nastavim o Božiću, ja sam poznati mrzitelj umjetnih jelki, pa ove zime moj stan krasi najveća jelka koja se mogla kupiti, od dna do vrha i to PRAVA, jer meni je bitno da mi miriši kada uđem u stan, a ne da mislim kako moram usisavati iglice i pizditi svaki dan kako se osipaju. i to je draž Božića. Ali , imati ću i jedan ukras na prozoru koji vjerovatno nitko neće, a vidi se sa ceste. Velika slika Borata, tako da se i ja prestrašim kada je vidim, jer imaš osjećaj da ti netko stoji tu... prejako...mogu misliti što ljudi govore kada ga vide s ceste... I za kraj , čestitam najvećem matuljskom PEDOĆU I SOMINI što je položio vozački ispit! Svi pijanci svijeta, ujedinite se, i spremite vozačke dozvole doma, od sada moj imenjak Mauro vozi van! Kaže da bi volio voziti Alfu 147 ( i tata bi, sine ), a ja sam mu rekao kako se kod nas kaže : ''još puno palenti moraš pojist, mladiću''...Baš mi je nedostajao ovaj blogerski svijet, vidimo se , čujemo se , čitamo se.... I da! Dođite nas slušati i gledati u Opatiju na Ljetnu pozornicu za doček Nove godine! Trdo spreda i mehko zada! Ciao! |
- 19:55 - Prdni (23) - Potroši tintu - #
14.11.2007., srijeda
Prošlost se ponavlja?
|
Prsti me svrbe i jednostavno ne mogu izdržat. Više ne mogu hodati cestom, otvoriti novine, televiziju, radio, kompjuter, a da ta gamad nije zaposjela svaki kutak naših života.Tužno je i žalosno otići u McDonalds i vidjeti natpise na majicama njihovih radnika- 1kn sa svakog menija za Dječju bolnicu. dok preko puta ona politička gamad troši lude pare na svoje predizborne skupove. Koliko je samo novaca tu utučeno , mislim da nitko ne može izračunati. Toliko sam isprovociran i jednostavno ne mogu držat začepljenu gubicu i jezik za zubima. Da se razumijemo , za mene su svi isti i svi koji rade te velike kampanje su totalna gamad , lopovi , seratori i sve najgore što mogu smisliti za njih. Ajmo to malo potkrijepiti primjerima: Primjer prvi: šećem nekidan Korzom , vidim ogroman stage, iza njega još ogromniji video wall, sve na razini kao da svakog trenutka Rolling Stonesi moraju kročiti na binu- razglas da ti pamet stane. Zanima me što e događa , jer na prvu pomisao mislim da je neko gradsko okupljanje, ali NE! To SDP poklanja koncert. Poklanja, hm , da, samo sa čijim novcem? Novcem sirotinje, tj svih nas zajedno, državljana koji se svakodnevno jebemo za svaku kunu, a ovdje se bacaju uzalud. Pizdim totalno , jer znam koliko koštaju takva ozvučenja, bine, i sve ostalo. Najjača stvar- na sredini bine, prema dole postavljene stepenice sa crvenim tepihom. Htio sam se ispovraćat. Kao da kralj neke države dolazi. Dobro da dvorac nisu napravili. Otišao sam ća. Primjer drugi: izlazim nekidan iz kuće, a po cesti prolazi ogroman autobus iscrtan licima političara ( ubijte me ako znam koja stranka i koji ljudim toliko o tome koliko pratim politiku)...pizdim i dalje, znajući koliko je samo koštalo obljepljivanje tog autobusa... zar nisu mogli te novce pametnije potrošiti, pa neka onda televizija objavljuje njihvoe humanitarne radove, ako niš drugo , kako su nekoj obitelji dali dom , ili djeci poklonili nešto što im treba. Mogli su uvesti vodu na mjesta gdje je nema, staviti signal za mobitel , ili omogućiti ADSL. Što ja znam što su mogli . Bilo što da se čovjek osjeća da netko misli na njega. Primjer treći: osim kolega pjevača, koji su jedva dočekali izbore jer konačno imaju gažu , uključili su se i dobro nam poznati voditelji, pohlepno uzimajući i svoj dio kolača. Ali ni to nije ništa novo , koliko mi se gadi činjenica da se i sportaše počelo uplitati u sve ovo. Da li oni to moraju? Ili svojevoljno rade? Mislim daim ne fali para, pa da je to iz nekih drugih razloga? Moda? Tko će znat. Ali Smranader je prekršio svaku mjeru dobrog ukusa. Majstor je na radiu napravio reklamu koja počinje : ''pobjednički tim dr. Ive Sanadera....''... dakle, on je uvjeren da će pobjditi. Nije dosta da se te reklame koje također koštaju brda i brda love vrte u prime- timeu, nego još i sportaši glasno viču njegovo ime, kako je on pravi izbor. Sportaši , reprezentacija, za koju navijaju svi, bili HDZ, SDP, HNS, IDS ili ne znam tko...svi koji su Hrvati navijaju za te ljude. Ti ljudi koji su brdo svoga znoja prolili, sada blate svoje ime pizdarijama koje izjavljuju i gade se ljudima. Trebalo im je to? Ne, nije... evo vam , dragi ljudi, tipičnog primjera, koji samo potvrđuje onu moju tvrdnju da svaki čovjek koji je na poziciji , kad-tad gleda samo svoje dupe- a njima svima gori i znaju da će im se to višestruko vratiti... sportaš će dobiti bolji ugovor jer mu je tako obećano, pjevač će se izboriti za još koju gažicu, a voditelj sa lokalne radio ili tv- postaje će i dupe namjestiti da ga naguze , samo da dobije 100 eura, ne misleći kako će sljedećih 5 godina šetati gradom i nailaziti na zgražavanje svojih sugrađana. Boli ga kurac, zaradio je za ovogodišnje skijanje i 10 dana preseravanja na mondenom skijalištu sa istima kakav je i on. Ipak je to najbitnije.To je naša zemlja velikih mogućnosti, zemlja mita i korupcije, zemlja u kojoj je odavno sve krenulo krivo, zemlja koja je tako lijepa i tako bi se puno dalo napraviti. Ali ne. Ajmo potrošiti miljune na pizdariju , ajmo se razbacivati , a sutra kada novinske stupce budu punile izjave čovjeka kojemu se urušava krov nad glavom u neboderu na 17 katu, za koji uredno plaća stanarinu- tada neće biti love. Zamišljam svu tu silnu gamad kako sada svakim danom okolo putuju i žderu ko prasci, i razbacuju se šakom i kapom. I mislim da malo previše pizdim jer ne mogu utjecati na to. Jednostavno bi ih i izbjegavao da mogu , ali ne mogu. Na svakom su koraku. Prate me u stopu. U meni se buni onaj tinejdžerski bund da bih uzeo jaja i redom ih sve gađao , posrao se u vrećicu i zapalio im je ispred ulaznih vrata i onda pozvonio... I još jedna stvar koja me totalno raspizdila ( primjećujete da danas psujem , što inače ne radim ovako javno , ali jedino tako valjda mogu pokazati koliko sam iziritiran )...kapetan naše repke sa izjavom- ja sam rođen i živim u inozemstvu, blabla...i pravi je izobr glasati za.... ma šta tebe boli kurac za koga će glasati ljudi koji žive u ovoj državi? Rođen vani , živiš vani, a igraš za dobru paru i zato jer su ti korijeni odavde- ali pojma nemaš što se događa jer te baš briga.... i ja ću onda biti veliki Hrvat, idem van napraviti karijeru , živjet ću u tuđoj zemlji, njoj plaćati poreze, ali kad dođu izbori u jednoj maloj Hrvatskoj, onda i ja imam što reći , jer su to napravili svi moji kolege. Meni je to strašno. Evo ga na: http://www.youtube.com/watch?v=U1PmDvHQBMg To je samo jedan od primjera, naglašavam još jednom da su ZA MENE SVI ISTI i da me srce boli što živim u jednoj bolesnoj okolini poput ove. Danas djeca prije znaju nabrojiti deset političara nego brojati do deset. Sve naopako. A mi mladi, koji bi trebali imati pameti, jer već jednom smo sve ovo prošli, još i potičemo ove stare magarce. Sramite se , svi vi , koji se prodajete za šaku novca i sekundu na televiziji! Sramite se i to jako! Ispričavam se unaprijed svima ako sam bilo kojom svojom izjavom uvrijedio njihove političke svjetonazore, ali mi smo demokratska država i svatko ima pravo reći što misli... ...a isto tako, ispričavam se i mami ako bude čitala moj post na pretjeranom psovanju. ( jbg, mama , morao sam... ) |
- 12:45 - Prdni (29) - Potroši tintu - #
18.10.2007., četvrtak
Navijači...
|
Recite vi meni , što to znači biti navijač? Za mene , to je čovjek koji voli nogomet, klub za koji navija istinski, svim srcem, veseli se kada klub dobiva i tuguje kada gubi, dakle, jedna vrsta hobija koja ti ispunjava život, izmamljuje osmijeh na lice, podsjeća na sve lijepe trenutke kada si sa prijateljima otišao na stadion... Za mene navijači nikako nisu divljaci koji te ružno gledaju i napadaju čim ne navijaš za njihov klub, ili još bolje, ako dolaziš iz drugog grada. Onda odmah ne valjaš. I moraš paziti što pričaš. Idioti koji se mlate na svakom koraku nabijajući si ego da su jaki, najjači i nenadjebivi. To nisu navijači , to su bolesni umovi. Eto, baš takvi su nekidan u Zagrebu napali mog najboljeg prijatelja, skoro ga ubivši od batina. Moj prijatelj je čovjek koji nikada ni mrava ne bi zgazio, niti ulazio sa bilo kim u nekakve konflikte. Jednim dijelom njegovo srce kuca za Dalmaciju, a drugim za Rijeku. I dole u Dalmaciji i ovdje u Rijeci se osjeća kao doma. Nogomet mu nije neka ljubav, ali nema ništa protiv ljudi koji ga vole. Otišao je u Zagreb na koncert, a kasnije sa ekipom izašao van u noćni život ZG-a. Vraćali su se prema parkiralištu i željeli krenuti kući. Kada je jedan od ekipe neku skupinu pitaju ako imaju upaljač , oni su čuli njegov dalmatinski naglasak i započeli sa provokacijama. Naravno, odmah je ''tovar'', iako čovjeka nogomet ne zanima... želeći se povući , dobio je po glavi. Palicom. Oko njih se stvorilo 15-ak divljaka okružujući ih kao u filmu. Srušili su ih na pod tukli bez milosti , šutajući u glavu , mlateći palicama i svime čemu su stigli.  Njih 15-ak na trojicu.Frajeri. Bez ikakvog povoda, samo zato jer ovi dečki nisu iz njihovog grada. Cijelu situaciju vidio je slučajni prolaznik, te vidio da su dečki bespomoćni i nazvao policiju. Otrčao im je pomoći , ali je i on dobio palicom. Dečko koji je iz Zagreba. Iz ''njihovog'' grada. Praktički je žrtvovao svoj život.Bogu hvala, došla je policija, neke uhitila, a neki su pobjegli. Isto tako došla je i hitna, pa je mog prijatelja i njegovu ekipu brzo vozila u bolnicu. Izgubivši mnogo krvi , ostao je bez svijesti. Završio je sa ne znam koliko šavova, usnica mu se odvojila, čeljust skočila sa mjesta. Kakvi to ljudi moraju biti koji tako nešto učine nevinom čovjeku? Kakav to mora biti odgoj?Uz sve to, ukrali su im mobitele, tako da nikome nisu mogli javiti što se dogodilo. I sad zamislite šoka, kada se ujutro probudite, a na mobitelu vas dočeka poruka sa nepoznatog broja, čiji autor je vaš najbolji prijatelj, da je gadno dobio batine i da leži u bolnici. U Zagrebu. Kilometrima od svojih roditelja, prijatelja. Nemajući pojma zašto se sve skupa dogodilo. U meni se stvorio takav bijes da to ne mogu opisati.  Nazvao sam ga, a on je jedva pričao od silnih šavova. Danima se nije znalo što će biti od tih silnih udaraca i batina koje je dobio. Bogu hvala, sve ide nabolje i pušten je na kućnu njegu. Još jednom dokazavši koliki je čovjek, nikoga ne želi tužiti, niti se želi osvećivati jer samo želi ozdraviti i stati na svoje noge i nikada više sresti u životu te ljude, iako kaže da ih sada ne bi mogao prepoznati. Ne želim zamišljati što se sve moglo dogoditi. A da su ga palicom pogodili u sljepoočnicu? Ili gore po glavi? Dakle, ti prokleti nadrkani balavci mogli su ubiti jadnog čovjeka. Ne jednog, četiri. Ali ajmo po onoj staroj koja me uvijek tješi i tjera da budem priseban i normalan : Bog sve vidi , i on će im sve naplatiti, od njega ne možeš pobjeći... Ako se ideš osvećivati, spuštaš se na njihovu razinu, vrtiš se u krug i nema kraja... Nekidan još jedan šok. Čujem da je poginuo Toše. Predobar dečko, kojem je tek slijedila velika, velika karijera. Na licu mu se vidjelo da je dobar. I to me strašno pogodilo. Ne mogu vjerovati da ga nema, kad vidim njegovu sliku u novinama pomislim da će sutra negdje pjevati... sve ovo me totalno bedira. Tako je tanka granica između života i smrti. Nikada ne znaš gdje i kad te nešto čeka, makar bio najbolji na svijetu. Još jednom vidim ono što sam davno uvidio- živi svaki trenutak svim svojim srcem kao da je posljednji...živi za danas, a ne za jučer i ne za sutra... |
- 20:08 - Prdni (16) - Potroši tintu - #
Travanj 2010 (1) Lipanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (2) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (1) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (1) Svibanj 2008 (2) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (2) Prosinac 2007 (1) Studeni 2007 (1) Listopad 2007 (1) Rujan 2007 (1) Kolovoz 2007 (1) Srpanj 2007 (1) Lipanj 2007 (2) Svibanj 2007 (3) Travanj 2007 (1) Ožujak 2007 (2) Veljača 2007 (4) Siječanj 2007 (3) Prosinac 2006 (3) Studeni 2006 (2) Listopad 2006 (4) Rujan 2006 (2) Kolovoz 2006 (2) Srpanj 2006 (4) Lipanj 2006 (7) Svibanj 2006 (10) Travanj 2006 (2) Veljača 2006 (2) Siječanj 2006 (4) Prosinac 2005 (10) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Blog designed by Dariich tBra  Od 6. osnovne vodio sam dnevnik , a sada, sljedivši trendove, prebacio sam se na blog... Naravno , blog ne sadržava imena ljudi i neke događaje koji su dosta blizu , da ne bi nekim ljudima bilo naugodno i prepoznali se u svemu ovome... Ja sam: klinac od 25 god koji će se vjerovatno zauvijek osjećati tako... Kao mali želio sam biti: konobar, stolar, rock zvijezda Naposlijetku , postao sam: glazbenik Volim: -živjeti život punim plućima i ništa ne propuštati -putovati -lijepe žene koje zrače i imaju ''ono nešto'', a uvijek ću se okrenuti za kovrčavom kosom , pogotovo plavom - tajanstvene , pomalo ''zaguljene'' djevojke koje moram ''otkrivati''... -šumu, more, krajolik ,planinarenje,- zaljubljen u kraj u kojem živim, lokal-patriotizam naglašen i to jako... -rock glazbu i rock ideologiju i način života...rocker nisi u crnoj majici i poderanim hlačama sa pivom u ruci...rocker si u srcu, u borbi za svojim idealima.... -glazbu općenito... -'80-e -obitelj...da ne izdvajam nikoga posebno... -auto i moto utrke...sportske automobile... -oldtimere -sve što nosi naziv Porsche, posebno sa kraja 80-ih -igrati nogomet srijedom popodne -pisati pjesme kada sam u k...u -biti na MSN messengeru i tu i tamo objaviti post na blogu -gledati dokumentarce o svemu i svačemu - ''Mućke''-najgenijalnija serija svih vremena -trčati u jedan ujutro- dok cijeli normalan svijet spava, sa slušalicama u ušima -loviti ribu sa frendovima i pomalo ispiijati bevandicu -Hammond orgulje -Gibson Les Paul gitare ( ja sam jednostavno humbacker tip )-stock-colu -lovranski bambus -Laško i Becks pivo -fast food -francusku salatu -komedije iz 80-ih -kekse ''Domaćica'' i napolitanke obložene čokoladom -nescaffe -sladoled od straciattelle - Deep Purple -Queen -The Eagles -Texas tornados -Opatijski suveniri - Aerosmith -Lynyrd Skynyrd -snimati kamerom svakakve pizdarije -sve moguće što se tiče gadgeta -gledati stare slike i prisjećati se tih dana -voziti se u autu i slušati plesnu glazbu iz 80-ih -općenito 80-e...jer su neki kič i pozitiva paralelno... -seks...puno seksa... -zalaske sunca, dok gledaš grad u daljini -općenito , lijepe poglede...sjediti negdje i razmišljati o svemu.. -vožnju kombijem sa luđacima iz banda -maškare- aposlutno ludilo...ŽIVIO PUST!! -svirati harmoniku kada se ( rijetko) dogodi da se stara ekipa nađe pa se popije...i popije...i pojede..i popije...itd... -američke glupe romantične komedije koje su meni osobno tako zakon , i iako znam kako će završiti film čim ga počnem gledat, to me taaako opušta...milina... -stavljati tri točkice na kraju rečenice... -raditi tost kada ujutro dođem doma , i to u mikrovalnoj ( edit: nabavio sam toster, tnx Mama )-cedevitu -tuna mexicana Rio mare -Elizabeth Hurley, Heather Graham , Angelina Jolie -tetovaže ( stalno bi neku novu , ne želim postat stripoteka ) -jaje na oko sa majonezom -pomidore na sve načine -gledati plod trešnje tamo u rano ljeto...predivan prizor... -vožnju biciklom -pohano meso sa ketchupom -kraljevsku salatu iz McDonalds'a -raditi bilo kakve spačke samo da zeznem nekog -kada Michael J. Fox u ''Povratku u budućnost'' svira Johnny B. Goode -gledati kako pada prvi snijeg -ležati u krevetu dok vani grmi ko blesavo i spavati ko beba - slušati Dire Straitse i Chris Rea-u dok pada kiša...ili dok se vozim autom po kiši -tenisice...svih vrsta...u svim bojama...obožavam...crvene starke na prvom mjestu , pa onda nadalje sav šminkeraj...Puma , Reebok, Fila, itd... -kada žena nosi štiklu- bilo na haljinu , traperice, štogod- cure, nostie štikle , a ne balerinke!!! Štika vam diže guzicu i izgledate nevjerovatno sexy!!! -tetovažu na ženi- na donjem djelu leđa iliti iznad guzice...hot! -pametne ljude s kojima nalazim zajedničke teme -ljude sa ciljem u životu -kupanje na plaži kada već sunce odlazi na spavanje pa svi idu doma -lude ribarske fešte -poštenje -stare pjesme Bijelog Dugmeta -iskrenost -ljubav na sve načine -stare pjesme Crvene jabuke -power balade Poludio bih kada: -bi mi cura rekla da me prevarila -da mi sutra kažu da moram iseliti jer će ovuda jednog dana prolaziti auto-cesta -bi mi netko ukrao stihove ili melodiju pjesme i on se potpisao -kada bi mi netko u oči lagao i uvjeravao me da nije nešto napravio, a je.. - kada bi me netko probudio nakon 2 sata sna -kada bi mi rekli da moram bilo što što ja neću... Slab sam na: -ženski šarm -ženske suze -dobre automobile -izlaske s ekipom ( a zakleo sam se da danas NEĆU izaći van ) -dobar sound -glazbene filmove i sportske događaje - jako rijetko plačem , ali na kraju nekog glazbenog filma ili pak sportskog uspjeha , i to se može dogoditi... Totalni sam kreten za: -bilo kakve šljakerske poslove ( dalje od mene sa lopatom , krampom i svim ostalim alatom) -dobre, kvalitetne filmove- sa mnom se o tome ne može rapsravljat- jako rijetko gledam filmove, a kada gledam , gledam trash...a jbg... -za razumijevanje Azrinih pjesama ( N.E. V.O.L.I.M. A.Z.R.U. !!!!) Ni Rundeka. Ni hrvatski novi val općenito. Koliko god se trudio. Ne ide. Ubio bih nekoga u slučaju da: -mi taknu brata -da svjesno naude nekome od moje obitelji ( mama, zašto mi nisi dala da susjedu odem na vrata kada je otrovao mačke cijelom susjedstvu , uključujući i našeg Toma? )Volio bih u budućnosti: -otići u Mexico -izdati još puno albuma uključujući i jedan rock album ,sebi za dušu -naučiti plesati sve vrste plesova jer mi je to preeejebeno... -naučiti vrhunski kuhati ( kao moja nona ) -imati malu barčicu s kojom ću na ribe -imati svoju konobu sa jelima autohtonima za ovo podneblje -u svojim 40-ima kupiti si chopper i odlaziti na biker-feste ( čekam da se opametim i opet sjednem na motor, nakon nesreće 1997. ) -imati lijepu i pametnu ženu i barem dvoje djece -svoju kuću, a u glavi već imam nacrt
Pijano stanje- razmišljanje
Zar je nekoliko čaša dovoljno da budem zadovoljan onime što jesam? Zar nisam dovoljno sam sebi i svima drugima dokazao? Dokad? Cijeli život, rekao bih...nikada zadovoljan u potpunosti... Da sam potpuno zadovoljan lagao bih samoga sebe... Jebeš sve ako moram biti ono što nisam... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||