Pregled posta

Mladost i hrvatska realnost

Nekidan navečer me oprala neka misao o tome dokad si zapravo mlad? Dokad te ljudi smatraju mladim, dokad ti se ''praštaju'' neke gluposti koje se pripisuju ''ludoj mladosti''? Da li se to, kako ljudi stare, pomiče, pa ako imaš 35, sa 30 si još uvijek mlad? Ili je tih 30 neka granica za puno stvari? Na primjer, ako se do 30-e ne oženiš , u susjedstvu počnu priče da si ''stari mladić00 ili ''stara divojka'', ako nisi riješio stambeno pitanje ili ne radiš neki normalan posao, još uvijek se smatraš neozbiljnim?
Mislim da to u ovim našim manjim sredinama tako i ide... kako ideš ka tim godinama, gdje je vrijeme za ''ozbiljnost'', tako se samo povećava i presing okoline na tebe... u onom najgorem slučaju, nitko ti ništa ne govori, ali im vidiš u očima... i sad ja vas pitam... tko danas do svoje 30-e može kupiti stan, napraviti kuću, bilo što? Malo tko... malo tko se i makne od staraca... a zašto? Zato jer svi imaju krivu percepciju života... nekada, kad su naši starci bili naših godina, ekskluziva je bila završiti fakultet... nekima i nemoguće, zbog financijskog stanja...danas svi studiraju , jer ti isti roditelji , koji možda nisu imali mogućnosti studirati, svojoj djeci pružaju tu priliku i financiraju ih do ranih 30-ih godina života, sa spikom – to je budućnost, bez toga si ništa. Ta nekolicina ( većina) ljudi lijepo dangubi po studentskim kantinama, kafićima ( čast iznimkama) i u najboljem slučaju završi faks negdje sa 28,29 godina...
U startu je problem taj što u svojoj glavi imaju briju da su ''prejebeni'' jer sad imaju fakultet, neće oni raditi za siću, za što su se godinama borili, da rade sad tu ko neki šljakeri i da ih netko zajebava? Ma neeeeee.... Praktički, ta nerealnost u kojoj većina ljudi živi danas i jest najveći problem nezaposlenosti, a ne to da nema posla, jer posla ima...zato ti ljudi najčešće sjede doma, starci ih i dalje financiraju, a oni čekaju bolje dane... i začas se probude- stari... eto... bez posla, bez ičega...
To je naša realnost. Kad završiš faks, još uvijek si ništa. Imaš samo papir. Nemaš iskustva, teško nalaziš posao za koji si striktno kvalificiran i ne radi ti se ništa drugo. Sve te godine studiranja sanjaš o velikim poslovima, putovanjima i kućicama u cvijeću. Pa te naglo, poput najjačeg šamara, opali realnost.

Nekako su nepisana pravila u našem drago okruženju da:
- do 30-e moraš biti oženjen
- moraš imati kuću ili stan
- barem jedno dijete ( ajme, oženili se , nemaju djece, a brižni....sigurno ne mogu)
- stalan posao ( makar i najveća šljaka na svijetu, samo da to zvuči kao pravi ''posao'')
- uz brak, naravno, imaš ljubavnicu, to je moderno. Ali glumiti da si prava glava obitelji. Vjernik. Katolik.
- moraš raditi u fušu jer inače nećeš normalno živjeti. I to je istina.

Ček malo... gdje da svi ljudi zarade te pare? Nekretnine koštaju kao space shuttle!Koji kurac da se ženim kad ionako, većina mladih ljudi kaže- a, ako ne bude išlo, rastat ću se . Super stajalište. Ma odlično. Ne može bolje. Onda ću radije uz sebe imati voljenu osobu bez ikakvog papira. Dijete? Da , treba ga hraniti, školovati, staviti na noge i naučiti da bude dobra osoba? Čime? Ma snaći ćemo se . Živjeti od ljubavi.
Ako , u prosjeku, mladi par, ima zajedničke prihode od nekih 9000kn mjesečno ( ne znam da li sam puno rekao , ali ajde, nek je ovo realno , iako je i puno manje u nekim slučajevima). I ajmo reći da su oni kupili neki stan. Naravno , na kredu od 30 godina. Neka im je svaki mjesec rata kredita 3000 kn. Ti ljudi moraju i jesti, zar ne? Neka potroše 2500kn na klopu, a potroši se i više...
Imaju i auto, kredit je hvala Bogu otplaćen, ali taj auto ne ide na zrak. Mjesečno- 800kn. Režije, mobiteli- 1000kn. Već smo prešli 7000kn. Dalje, mladi ljudi moraju imati i neki normalan društveni život. Nećemo ih sad izvesti na neku večeru , ali ajmo u Cinestar sa frendovima na film jednom mjesečno. Dvije karte + kokice i cola- preko 100kn, još neka cuga poslije kina- 200kn.
Zaboravili smo da ti ljudi ne mogu hodati goli po cesti i da moraju nešto i obuć, a ako rade na nekom poslu gdje se zahtjeva da su obučeni nekako normalno, onda sami znate koliko odjeća i obuća košta.
Prelazimo cifru od 9000kn i to debelo. A gdje je tu dijete? A gdje je tu ljepota življenja? A gdje je tu godišnji odmor?
Nema ničega. A ovo je poduzetni mladi par- rade, trude se, imaju svoj stan.
A sad razmilite koliko ljudi znate i kako se snalaze. Na sve moguće načine. A naša okolina ne gleda tako. Svi žive u nekom imaginarnom svijetu, otežavaju sve to. U našoj državi je još uvijek najbitnije voziti dobar auto , iako je preveliki zalogaj , jer ga treba i točiti i održavati. Ali , radije bos nego bez auta....
Zašto ovo sve pričam? Zato jer se ja, vječito dijete, osjećam kao da sam završio osmi razred, konstantno se veselim svim sitnicama koje me okružuju i sretan sam , ali osjećam neki presing, onaj prije navedeni, iz okoline. Ja sam glazbenik. Ali ne, to nije posao. To je zajebancija. Tako to gleda većina okoline u kojoj živim. Kakav je to posao koji radiš vikendom i zajebavaš se, tjednom spavaš do 10,? Citiram : '' ti odeš tamo malo tiru- liru po klaviru, super ti je , ekipica, cugica, i eto te doma.'' To nije posao. A ja mislim da je. I to jeben posao. Jer, svakome tko mi je nešto ovako rekao, ja sam odgovorio da se možemo mijenjati na 15 dana pa neka me onda pita. Svi su imali mogućnost izbora. Roditelji su im mogli kupiti instrumente koji su bili ne tako lako dostupni kao danas, mogli su zadnju lovu davati za glazbeno obrazovanje, kasnije voziti po gažama jer djeca još nisu imala vozački, a kamoli auto. Slušati lupanje iz garaže svakog dana i kupovati čepiće za uši.
Isto tako, dok su moji frendovi znali izlaziti ispred kuća, nalaziti se ispred dućana i piti bambus, ja sam doma svirao, gledao koncerte i spotove sanjajući da će mi se jednoga dana pružiti prilika da uđem u taj ''čarobni krug''. Koliko sam samo Bogu zahvalan što mi je nesvjesno, zacrtao životni put, tamo negdje kada sam prvi put zasvirao. A da ne kažem kada sam prvi put čuo Beach boyse i sanjao da imam band.
Imao sam snove, koje sam ostvarivao. I danas ih imam, i ganjam ih, ne dam da pobjegnu. Mislim da je to formula vječne mladosti. Moja okolina, nažalost, to nikad neće shvatiti. Ali ja ću se smijati i biti sretan, jer ću znati da sam iznutra ispunjen. I ne zanima me što se neki tješe da im je dobro u životu, a potajno se grizu i ne žele si priznati da su poraženi sami od sebe. Jer, naplate se one godine života koje si proveo ne radeći na sebi . Najgore je stajati na mjestu i čekati.
Sve ovo nekako pišem jer sam nedavno uplatio godinu fakulteta, samo da to više završim. Zbog sebe? Možda, ali u malim količinama. Zbog roditelja, najviše. Oni su ti koji su me poticali na to, koji su mi platili prvu godinu , a kasnije sam krenuo sam. I malo pred kraj , stao , jer dogodilo se s bandom ono što sam cijli život želio. I potpuno sam se tome prepustio. Mislite da žalim? Ni trenutka. Mislite da mi je u ovom trenutku bitna diploma? Jest, da i u tom ratu izađem kao pobjednik jer ne volim poraze, pogotovo ako znam da je sve u mojim rukama. Ali da je smatram bitnom , ne smatram. Ja sam svoj put našao. Daleko od toga da ne mislim kao starac skakati po pozornici, ali glazba će uvijek biti moja prva ljubav i posao. Ipak , već sam u 25-oj , a to su, kažu , neke godine za ozbiljnost....


Post je objavljen 07.03.2008. u 10:50 sati.