Marketing
Navijači...
Recite vi meni , što to znači biti navijač? Za mene , to je čovjek koji voli nogomet, klub za koji navija istinski, svim srcem, veseli se kada klub dobiva i tuguje kada gubi, dakle, jedna vrsta hobija koja ti ispunjava život, izmamljuje osmijeh na lice, podsjeća na sve lijepe trenutke kada si sa prijateljima otišao na stadion...
Za mene navijači nikako nisu divljaci koji te ružno gledaju i napadaju čim ne navijaš za njihov klub, ili još bolje, ako dolaziš iz drugog grada. Onda odmah ne valjaš. I moraš paziti što pričaš. Idioti koji se mlate na svakom koraku nabijajući si ego da su jaki, najjači i nenadjebivi. To nisu navijači , to su bolesni umovi. 
Eto, baš takvi su nekidan u Zagrebu napali mog najboljeg prijatelja, skoro ga ubivši od batina. Moj prijatelj je čovjek koji nikada ni mrava ne bi zgazio, niti ulazio sa bilo kim u nekakve konflikte. Jednim dijelom njegovo srce kuca za Dalmaciju, a drugim za Rijeku. I dole u Dalmaciji i ovdje u Rijeci se osjeća kao doma. Nogomet mu nije neka ljubav, ali nema ništa protiv ljudi koji ga vole. Otišao je u Zagreb na koncert, a kasnije sa ekipom izašao van u noćni život ZG-a. Vraćali su se prema parkiralištu i željeli krenuti kući. Kada je jedan od ekipe neku skupinu pitaju ako imaju upaljač , oni su čuli njegov dalmatinski naglasak i započeli sa provokacijama. Naravno, odmah je ''tovar'', iako čovjeka nogomet ne zanima... želeći se povući , dobio je po glavi. Palicom. 
Oko njih se stvorilo 15-ak divljaka okružujući ih kao u filmu. Srušili su ih na pod tukli bez milosti , šutajući u glavu , mlateći palicama i svime čemu su stigli. 
Njih 15-ak na trojicu.Frajeri. Bez ikakvog povoda, samo zato jer ovi dečki nisu iz njihovog grada. Cijelu situaciju vidio je slučajni prolaznik, te vidio da su dečki bespomoćni i nazvao policiju. Otrčao im je pomoći , ali je i on dobio palicom. Dečko koji je iz Zagreba. Iz ''njihovog'' grada. Praktički je žrtvovao svoj život.
Bogu hvala, došla je policija, neke uhitila, a neki su pobjegli. Isto tako došla je i hitna, pa je mog prijatelja i njegovu ekipu brzo vozila u bolnicu. Izgubivši mnogo krvi , ostao je bez svijesti. 
Završio je sa ne znam koliko šavova, usnica mu se odvojila, čeljust skočila sa mjesta. Kakvi to ljudi moraju biti koji tako nešto učine nevinom čovjeku? Kakav to mora biti odgoj?
Uz sve to, ukrali su im mobitele, tako da nikome nisu mogli javiti što se dogodilo.
I sad zamislite šoka, kada se ujutro probudite, a na mobitelu vas dočeka poruka sa nepoznatog broja, čiji autor je vaš najbolji prijatelj, da je gadno dobio batine i da leži u bolnici. U Zagrebu. Kilometrima od svojih roditelja, prijatelja. Nemajući pojma zašto se sve skupa dogodilo. U meni se stvorio takav bijes da to ne mogu opisati. 
Nazvao sam ga, a on je jedva pričao od silnih šavova.
Danima se nije znalo što će biti od tih silnih udaraca i batina koje je dobio. Bogu hvala, sve ide nabolje i pušten je na kućnu njegu. Još jednom dokazavši koliki je čovjek, nikoga ne želi tužiti, niti se želi osvećivati jer samo želi ozdraviti i stati na svoje noge i nikada više sresti u životu te ljude, iako kaže da ih sada ne bi mogao prepoznati.
Ne želim zamišljati što se sve moglo dogoditi. A da su ga palicom pogodili u sljepoočnicu? Ili gore po glavi? Dakle, ti prokleti nadrkani balavci mogli su ubiti jadnog čovjeka. Ne jednog, četiri. Ali ajmo po onoj staroj koja me uvijek tješi i tjera da budem priseban i normalan : Bog sve vidi , i on će im sve naplatiti, od njega ne možeš pobjeći...
Ako se ideš osvećivati, spuštaš se na njihovu razinu, vrtiš se u krug i nema kraja...
Nekidan još jedan šok. Čujem da je poginuo Toše. Predobar dečko, kojem je tek slijedila velika, velika karijera. Na licu mu se vidjelo da je dobar. I to me strašno pogodilo. Ne mogu vjerovati da ga nema, kad vidim njegovu sliku u novinama pomislim da će sutra negdje pjevati... sve ovo me totalno bedira. Tako je tanka granica između života i smrti. Nikada ne znaš gdje i kad te nešto čeka, makar bio najbolji na svijetu. Još jednom vidim ono što sam davno uvidio- živi svaki trenutak svim svojim srcem kao da je posljednji...živi za danas, a ne za jučer i ne za sutra...
Post je objavljen 18.10.2007. u 20:08 sati.