Marketing
Karizma
Potakla me rasprava na jednom forumu na ovaj post koji ću sada napisati... da li postaješ legenda tek kada umreš?
Da li su svi veliki pjevači , sportaši i svi oni koji su prerano otišli, a bili su poznati, tek nakon svoje smrti postali ono što su danas?
Govorim o ljudima koji su i za života bili cijenjeni od struke i publike, a danas vjerovatno na njima marketinški dobro zarađuju.... Ayrton Senna bio je majstor formule 1 za života, 3 puta svjetski prvak, nakon njega se pojavio Schumacher koji je to učinio puno puta više od njega, ali opet- jedan je Senna. Zašto? Mislim da je odgovor- karizma. To ili imaš ili nemaš. Ako imaš , onda ulaziš u klub velikih.
Razmišljam ja sad dalje o ovoj temi, i naravno , sjetim se pjevača jednog od najvećih bandova svih vremena, pjevača grupe Queen, Freddieja Mercuryja. Neprikosnoveno je da je za života bio cijenjen, ali njegova smrt učinila ga je onim što je danas. Tko može ostati ravnodušan na pjesme '' The show must go on'' i '' Who wants to live forever''? U prvoj kao da kaže : '' mene nema, ali svijet ide dalje, šou se mora nastaviti'', a u sljedećoj kao da se ''ruga'' običnim ljudima koju sanjaju vječni život- jer, poznajemo njegovo ponašanje, i on kao da kaže da je sve prošao i da ga baš briga kada će ići, jer svoju je misiju ostvario- ostavio neizbrisiv trag... možda je to samo moje mišljenje koje ja uspoređujem sa onime- kada si kao klinac zaljubljen, pa ostaneš razočaran, slušaš pjesme na radiju i u svakoj se prepoznaješ- osjećaš nostalgiju za prošlim vremenom i emocije ti se stapaju sa onim emocijama izvođača- možda je to moja romantična vizija, jer ja vječito patim za starim vremenima i obožavam uspomene i sjećanja- naposljetku, svi mi živimo od uspomena...
Pa tako u ovom slučaju i kada zamišljam gore navedeni slučaj sa Freddijem- nezaboravne koncerte Queena u nekom slow- motionu u svojoj glavi, kako je to nekada bilo i kako se više nikada neće ponoviti. Tada one pjesme, poznavajući povijest grupe – još više stvaraju emocije, možda i nesvjesno, jer znaš unaprijed kakav je kraj priče, i onda svaka otpjevana riječ još 5 puta više dobiva na značaju. Tako svako preticanje Ayrtona Senne i vožnja po kiši postaje nezaboravna. Uhvati te nostalgija za onim starim , neponovljivim.
Obožavam ljude s karizmom. Poznam ih puno koji nisu neke popularne ličnosti , ali imaju takvu karizmu da jednostavno ne mogu ostati nezamjećeni. Iznenadilo me nekidan kada mi je na jednom rođendanskom partyju cura mog frenda rekla- ''tvoj brat ima takvu karizmu da je to nevjerovatno- njegov način razgovora, pojave, odnošenja sa ljudima je totalno drukčiji od uobičajenog, taj mali jednostavno zrači!'' Ostao sam malo zapanjen , jer vidjela ga je jednom u životu, a nije prva koja mi je to rekla. Naravno da sam bio ponosan...
Kako sam ja i inače fasciniran ljudskom energijom i svim stvarima koje su ''nevidljive'', a osjećaš ih , sa jednim prijateljem došao sam na temu ljudske energije i osjećanja ljudi u svojoj blizini- i skužio da svi mi to imamo u sebi , ali debelo potisnuto. Ja osjećam tu negativnu ili pozitivnu vibru. Da li nekad osjećate da vam neka osoba koja je u vašoj neposrednoj blizini jednostavno ''crpi'' energiju, da vas umara, iako vas ne živcira niti išta slično. Da je jednostavno nekomptaibilna sa vama? Meni se to puno puta dogodi i mičem se.
Volio bih, da nekada, kada mi fali energije, postoji punjač na koji se mogu ukopčati, kao da se doma uštekam u utičnicu. Ali mislim da mi tu energiju stvaramo u glavi- od tu sve počinje, i ako tu sve dobro posložimo, sve ostalo su sitnice. Nekoliko se udaljih od teme, ali nema veze. Uzmimo sada za primjer Tošu Proeskog- taj dečko imao je i karizmu i silnu pozitivnu energiju- barem ga ja tako doživljavam, i ostajem zapanjen kako me i dan- danas strašno pogađa njegova smrt, rastužim se jer jednostavno, njegovo postojanje ''fali''.
Mislim da teško možeš zavarati ljude svojom energijom, jer krećem od sebe- da mi u bandu stvarno ne uživamo na toj pozornici i ne radimo to sa srcem i crpimo zadnje atome snage- odavno bi nas ljudi zaboravili- ali svaki nastup, nama je jedan novi izlet u neku novu zajebanciju gdje se dobro zabavljamo- možda se fizički crpimo , ali se psihički punimo, i tu se opet stvari izjednačavaju.
Ja sam trebao za nekog filozofa, nije za mene taj management...
Svima Vama želim sretnu Novu, da imate ljubav i zdravlje, jer to je ono najvažnije, sve ostalo je sporedno.
Post je objavljen 13.01.2008. u 10:46 sati.