Pregled posta

U potrazi za starim JA

Jebeš sve ako moram biti ono što nisam- napisao sam davno davno na ovom blogu, dok su blogovi još bili popularni. Dok se nije pojavilo neko novo zlo. Sad mi je, moram priznati i malo lakše. Kao da pišem svoj dnevnik, a nitko ga neće vidjeti. ili samo rijetki, oni koje zanima. Divno.
Već su 2 ujutro, a ja razmišljam o sebi, o svemu što bih trebao napraviti, o svemu što nisam i o tome kako sam zapustio neke divne stvari koje su me činile onim pravim ''ja''. Jedna od njih je pisanje. Ne sjećam se kada sam misli bacao na papir, ( ekran).
U zadnje vrijeme promjenio sam puno toga u svom životu, a sve u nadi da ponovno potražim onog starog Maura, koji se negdje unutra sakrio i jednostavno želi van. Onoga ja koji poput nekog blentavca ganja sve svoje snove, koji uvijek vjeruje u bolje sutra, koji se ne srami pokazati ono što zaista je, i koga zaboli neka stvar za sve koji ga gledaju preko oka kada napravi neku glupost netipičnu za svoje godine.
Vjerovatno sam to rekao sto puta, ali opet ću- ako se prisiliš da prestaneš biti dijete, i ako to dijete zatočiš u sebi , bit ćeš nesretan. A to se svima nekad zalomi. Prošla godina bila mi je grozna, tako je brzo prošla, i neka je, jer htio sam da završi. Uvijek nekako tu Novu godinu gledam kao novi početak, iako znam da ono blesavo odbrojavanje neće donijeti ništa novoga samo po sebi...odbrojavanje je u našim glavama... i opterećenost vremenom i svim ostalim...
I stojim ja na Trgu u Poreču i odbrojavam zajedno sa par tisuća ljudi. Oko mene band, brdo pijanih ljudi, svi gledaju prema nebu, čekaju vatromet. Sve tako lažno, neipsunjeno, bez duha. Pijani stari majmuni od 50 godina bacaju petarde policiji pod noge... policajac šutne petardu tamo gdje je najviše ljudi. A ja se osjećam kao da stojim sam nasred tog trga, ko da me netko, da prostite, posrao tamo i osjećam se grozno. Još je netko bacio petardu i taman mi je gorila na ruci, zadnji čas sam ju bacio da mi ne eksplodira kraj nosa... I mislim si : odi 2008, odi ća, odnesi sva sranja koja su mi se dešavala, a ti, 2009, od tebe ne očekujem ništa... daj samo mir svim ljudima, odnesi strah od svih gluposti, od recesije, stezanja remena i ostalih pizdarija. Osjećam strah ljudi, strah od boljeg sutra. A strah nije dobar. Ne, neće svijet propasti ako budemo imali manje para. Ionako samo trčimo za tim parama, a nemamo ništa. Postali smo sve praznije društvo, bez ideala, bez snova, bez vjere. A vjera je najbitnija. Svaki čovjek u životu pregrmi svakakva sranja, pa pregrmit će i ova nadolazeća.
Osjećao sam se grozno, htio sam otići nekamo , biti sam, sam samcat, jer svi ti ljudi nisu skupa disali. Bili su negdje drugdje. Uz sve to, za Božić mi je krepao mobitel, pa nisam imao nijednog broja u mobitelu, a htio sam čuti neke drage ljude. Pale sam na svijetu. Jedina svjetla točka bio je moj brat, koji mi se već dobrano pijan javio na telefon i od srca zaželio sve ono za što zna da mi je bitno, ali toliko iskreno da tako to može valjda samo rođeni brat. Krv nije voda.. Raspekmezio sam se u tom trenutku.
Onda sam misli okrenuo na pozitivu i pomislio da sam sretan što sviram tu Novu, da ne moram misliti gdje ću ni što ću, na pozornici barem neću razmišljati o ničemu. Iz raznih krajeva došli su nas bodriti naši prijatelji kojima od srca zahvaljujem na vjernosti i pjevanju, plesanju i što su bili tamo do kraja, po kiši. Posebno ekipi iz poljana koji su nam donijeli brdo čokoladica Životinjsko carstvo jer su načuli da ih njopamo u kombiju.
I tada ti jedna takva gesta podigne raspoloženje. Netko te iznenadio. Netko je čuo da nešto voliš. Nekomu si bitan. Nekoga vesele tvoje pjesme. Te čokoladice bile su mi najljepši dar ove godine, jer izbjegavao sam sve moguće reklame, Božićna i novogodišnja poklanjanja, šoping centre i gradske gužve. Svima sam naredio da mi ništa ne poklanjaju.
Kroz glavu mi je stalno prolazila ta 2008. Kada bih bacao na papir bilo je tu itekako puno uspjeha, ali je ih jednostavno, zbog privatnih stvari, nidam doživljavao. Poslovni uspjesi postali su mi nebitni, ili jako malo bitni. U toj godini shvatio sam da se sve događa s nekim razlgoom, koji ti se tek kasnije razbistri.
Mrska mi je bila jer sam završio u bolnici zbog problema sa srcem , ne znajući zašto se to događa, ja , koji niti se opijam, niti drogiram, niti pušim , na dan frendovog vjenčanja. Mjesecima su me vozali, a ja nisam znao što mi je. Tijelo mi je davalo sve znakove umora i bilo mi je dosta svega. Vraćao sam film par godina unazad, gledao kakvim sam tempom živio i kako mi je sve došlo na naplatu. Kako jednostavno moraš dati tijelu da se odmori. Samo to nezanje što mi je i zašto se dogodilo to da su mi srce smirivali tako da su me, nakon nekoliko injekcija uspavali, pa onda elektrošokovima vraćali u normalu, razbilo me. Stalno sam si ponavljao : zašto, zašto? Pa ja samo želim živjeti! Nije fer! Klinci počinjavaju samoubojstva, razvaljuju sami sebe drogama, a ja samo želim svoj jebeni rokenrol! Utjehu sam pronašao u brojnim ljudima koji su bili uz mene, u svojim snovima od kojih nikad nism odustao, i neću. Još sam se više povezao s obitelji. Dva mjeseca radio sam ko konj na novom albumu, samo da ne mislim o ničemu. Okladio sam se s Tomijem da mogu mjesec dana bez Facebooka. Pošteno smo se nasmijali snimajući pjesmu i spot tome u čast. Stvari su mi lagano sjedale na mjesto, i pitao sam se što mi je najbitnije, što me čini sretnim.
Sve što me nervira mičem od sebe. Ono što me ne čini sretnim , mijenjam. Nije bitno koja je godina, bitno je sam sebi reći : SAD!
Danas ujutro dobio sam sms od jedne mame našeg obožavatelja da je ponosna što njezin sin vidi uzore u nama, i sve to tako lijepo sastavila da sam rekao- ako sam na samo jednu osobu uspio utjecati svojim razmišljanjem i djelovanjem- puno sam napravio.
Nedavno sam shvatio još nešto o sebi...puno puta mislim- proć će vrijeme, ja ću se pormjeniti, bit će drukčije- NE, ja se nikad neću promjeniti. Takav sam. Kad samog sebe prihvatiš i sa onime što te najviše nervira, na dobrom si putu. Ako uspiješ to kontrolirati i ispraviti samog sebe, uspjevaš. A boditi bitku sam protiv sebe, to je najveća bitka koja se ikada vodila na svijetu. Nema tog rata koliko je jak rat sa samim sobom.
Ali u tom ratu izaći kao pobjednik, to znači da ćeš cijeli život piti samo pobjednički šampanjac. Svakog dana nova utrka. Ne znaš što te čeka u kojem zavoju. A to stvara adrenalin. Adrenalin mi smatra sama pomisao da sam živ. Uz sve probleme, ne dam se, iz zavoja izlazim još jači, zadnjim atomima snage borim se i prolazim kroz cilj.
Život je borba. I glupo je pričati o pravilima, što je dobro, a što nije- nikada se neću lupati po glavi da li sam nešto napravio dobro ili ne, pomišljajući- da sam išao suprotno, možda bi bilo bolje. NE- ovo se moralo dogoditi, iz nekog razloga. I sve je korisno, ima smisla. A nitko od nas nije živio ovaj život da zna što je ispravno, a što nije. Na nama je da saznamo.
Jebeš recesiju, jebeš brige, ljudi, bjež'te van na zrak, razgovarajte jedni s drugima, prihvatite se takvi kakvi jeste i ljubite svaki put kao da je posljednji! Livin' the life!


Post je objavljen 09.01.2009. u 01:50 sati.