Marketing
Moje 90-e
B(l)ože moj...koliko ovdje nisam bio..koliko sam zaboravio da me ovo opušta i čini sretnim kada sve pobacam van iz sebe...nekako u zadnje vrijeme stalno mislim kako se uvijek sve nekako vraća na početak, kao da se nalazim u nekom krugu u kojem se vrtim... ali o tome drugi put, danas bih pričao o onim uspomenama na djetinjstvo, o onoj bezbrižnosti, o svemu što se događalo tih 90-ih, kako sam naslov kaže...
Sjećam se te 90-e, koju su opjevali Balašević, Prljavci... u mojim očima, bila je super... u Italiji je bilo svjetsko nogometno prvenstvo, Maradona na tom prvenstvu nije postigao niti jedan zgoditak, a bio je glavna zvijezda... to je bila zadnja godina da smo navijali za Jugoslaviju... a tko se samo ne sjeća ove sličice, koja je godinama kasnije bila viđana po odjeći, kemijskim olovkama, školskim torbama i tenisicama? 
http://slike.hr/slike/italia90_bd936.jpg.html
Imao sam tenisice Italia 90, sjećam se da me mama obukla od glave do pete. Imalo se. Ne previše, ali za jako lagodan i lijep život. Isto tako sjećam se da smo bili na ljetovanju. To nam je valjda spadalo ''pod normalno''... u Punta Verudeli, kraj Pule...prekrasno mjesto, valjda sam tada zavolio miris bora i ljepotu kada ujutro gledaš vjeverice kako se ganjaju po parku...znam da je na terasi svirala zadarska grupa ''Forum'', dečki koje sam upoznao desetak godina kasnije i pričao im kako sam ih kao klinac gledao dok su program vodili Hamed i Danijela... istog ljeta gledao sam i band Plava trava zaborava... tek sada, kada vratim film unazad, vidim koliko je to sve utjecalo na mene... jedna epizoda s tog ljetovanja mi je fora, a to je da su starci valjda pičili dalje šećući dok sam se ja zaustavio pred nekim discom gdje je bila hrpa ljudi, parkiran Porsche Carrera 911... neki komad u crnoj pripijenoj minici kovrčave plave kose pogladio me po kosi i pitao da li sam se izgubio... fascinantno mi je bilo kako me uhvatila i pogladila po kosi... neka prekrasna, nepoznata žena.. ta danas ima nekih 45 godina... a taj disco.-.. samo sam mogao zamisliti kako je unutra... A taj Porsche... ajoj... a fascinacija kada sam vidio crveno svjetalce koje bljeska i onda bi stari rekao- ne diraj ga , počet će zvnoit alarm, onda si nadrapao... ajme, kako su to bili dobri osjećaji...znati da svaki trenutak može počet drndat, ali ja i dalje naslanjam svoju malu ručicu na staklo i gledam ''koliko može ić ovaj auto''...Vauuuuu...
http://slike.hr/slike/911_6388e.jpg.html
I dalje me oduševljava to kako te kao klinca neke stvari fasciniraju toliko da ti to jako kasnije utječe na život...ja stvarno jebeno volim svoj život! Bogu dragome hvala na svemu... I mojoj obitelji, naravno...
Stigla je '91... mama mi je obećala da će mi kupiti Lessieja... mislim da su ga već bili naručili, ali tada sam saznao da ću dobiti bracu ili seku...ništa od Lessieja... umjesto Lessie, prinovu smo nazvali Dario. Taj dan 17.8.1991. u 20:15 gledao sam crtić Tom&Jerry kids i čekao skupa sa tatom i nonom da zazvoni telefon..sve što sam htio je da dobijem bracu... i jesam... koliko sam samo puta tokom 90-ih rekao - a čemu sam se ja veselio kad mi je taj mali klinjo tlak dizao... Danas, mogu reći da je najveća ljubav koju sam dosada osjetio ona bratska...i mislim da će tako biti dok ne dobijem svog klinca... obožavam mog bracu...mog bracu koji je danas veći od mene za glavu, blento jedan! 
Ta tmurna '91, kako se poslije pokazalo, samo dva mjeseca nakon bratovog rođenja uzela mi je tatu u vojsku, po televiziji sam vidio natpise koje baš i nisam najbolje razumio- ''zračna uzbuna Požega'', ''opća opasnost vinkovci''... postalo mi je jasno da se događa neko veliko sranje... susjed je pizdio jer nije ni znao gdje mu je sin koji je taman odsluživao kraj vojnog roka... srećom, vratio se živ...
Mora da je mami i noni bilo zabavno... ja u drugom osnovne, beba tek rođena, tate nema... nono je umro 3 godine ranije...tuga, jad... Dario je za poklon dobio onu knjižicu u koju upisuješ podatke o bebi, stavljaš kosu unutra... u rubrici ''nadimak'', napisali smo ''ratno siroče'' i smijali se tome... 
Kad sad skužim kako su se svi morali boriti da ispadnemo normalni... Uz sve to, redovito su mi plaćali privatne sate harmonike... ja sam samo išao u školu i svirao... radio rakete od papira i dobivao opomene od učiteljice, potpis roditelja da se to živo dijete malo smiri... ali ocjene odlične...
'92 pamtim po tome da sam prvi put čuo Beach boyse. Vjerojatno sam to već puno puta spominjao. Možda zato što je to utjecalo na moj životni put, poziv. Kalifornija, kabrio automobii, predivne žene, rokenrol, uspjeh, band, ajmeeee.... sve što sam htio je da imam to... da naučim surfat... raj nebeski... ranije sam otišao iz škole da snimim reprizu filma...filma koji sam poslije pogledao milijun puta...tata je nekog frenda smuljao da mi na kazetu presnimi Beach boyse sa ploče.. mila majko što je to bilo za mene... po harmonici sam drljao taj rokenrol...
'93 možda najviše pamtim po tome da je ponovno pokrenut festival MIK, koji je iznjedrio brdo lijepih pjesama koje sam ja sviruckao po harmonici... ni sanjao nisam da ću samo 6 godina poslije i ja biti dio toga...
Uz to, volio sam Roxette i Guns 'n'roses... te godine sam prvi put čuo i grupu ''Queen'' i znam da je prvo što sam čuo bila stvar ''Radio ga-ga''...
http://slike.hr/slike/mik_50fe6.jpg.html
'94 je mi je definitivno najdraža godina iz 90-ih... nogometno prvenstvo u Americi, skupljanje sličica, igranje nogometa svaki dan od 0-24, smišljanje raznih spački sa ekipom iz susjedstva, pravljenje kućica po šumi i svega ostalog što jedno divno djetinjstvo može sačinjavati... prljav kao prasac svaki dan, još čujem mamino zanovijetanje i prizivanje sa balkona : ''Mauroooo, pasaj doma, blagoooo''...
Isto tako, ništa manje bitno bio je koncert Elia Piska u pulskoj Areni kamo su me starci vodili: ''Elio i 100 trieština''. Divio sam se velikim zvijezdama istarske scene, Eliu, Sergiu Pavatu, a Vitasović je tada tek počinjao... Da li sam tada, u onoj bijeloj Reebok majici, mogao sanjati da ću jednog dana s tim ljudima biti prijatelj i pisati im pjesme? Ni u ludilu.
Tih godina bio sam samo klinac koji svake večeri sa svojom harmonikom drži koncerte na svom balkonu za susjede.
'95 pamtim po tome da sam išao u peti razred i osjećao se puno stariji, kao, svaki sat šećemo od učionice do učionice, ovi mlađi balavci imaju samo jednu profesoricu, mi hrpu njih... znam da sam volio nogomet kao i glazbu, da sam živio za školska prvenstva i za osjećaj kada postigneš gol. Samo za prvesnstvo se stavljala mreža, i zatresti istu bio je osjećaj kao da danas spavam sa Angelinom Jolie. Tako nešto. Znam da mi je zbog tog nogometa narasla popularnost u razredu, što je , naravno, bilo jako bitno...
Na tu godinu sjećaju me i one legendarne Lotto trenerke, zelena Malizia uomo, te zatreskanost u kćer od mamine kolegice s posla...
'96 pamtim po tome da sam imao prvu curu, Lidiju, a već sam davno na ovom blogu pisao kako sam je smuljao. Sjećam se da sam te godine prvi puta čuo za ''The Eagles'' i njihovu live izvedbu Hotel Californije iz '94 i pao na dupe. Baš ovih dana moj brat to stalno sluša, i ja s njim, naravno... neke stvari jednostavno ne zastarjevaju...
http://slike.hr/slike/eagles_90558.jpg.html
Osim prvog poljupca, kupanja na Voloskom, drapanja u vodi, Backstreet boysa koji su se pojavili i razbijali, Mr. President i Coco Jamboo, Macarene, sjećam se da sam stalno igrao tenis i da sam starcima krv popio dok mi nisu kupili Head reket kakav ima Andre Agassi...
Te godine tata mi je kupio skupocjenu Roland klavijaturu, investiciju u koju se teško upustio, ali mislim da mu danas sigurno nije žao...
http://slike.hr/slike/eagles_90558.jpg.html
'97 sam okupio svoj prvi band... moj životni sat bio je korak do ostvarenja... oni školski plesovi koje su nekad svirali bandovi u koje sam gledao kao netko lud, sada su postale naše gaže. A mi glavni frajeri u školi. Curice su popizdile za nama. Ajme kako nam je to bio dobar osjećaj! Totalno me to opralo u glavu! Direkt!
Letenje nebom nije dugo trajalo jer sam te godine pao sa motora i dobro da sam preživio... doslovno, vrlo rano se obistinilo ono- tko visoko leti, nisko pada.
Dok sam ležao u bolnici, doslovno sam se ''drogirao'' Beatlesima. Petar Grašo bio je velika faca, razbijao je sa onom stvari ''Trebam nekoga''... a mene je baš fascinirala ''
Dok sam ležao u bolnici, sve uspješniji je bio naš konkurentski band, Teensi, u kojima je svirao kolega Sandro iz razreda. Pizdio sam što moram bit u bolnici i ne mogu poduzet nešto. Uvijek sam tvrdio da imamo više srca i duše od njih i naravno da mi nije bilo pravo da se vuku po tv-u i svuda. Mila majko. Sad izgleda smiješno. Suma-sumarum- nikada nismo postali popularni kao oni, ali smo ih uživo, gdje god smo svirali, razvaljivali, a riječi njihovog managera Maria Šimunovića u jednom backastegu ipak su mi značile neki kurac: ''da Daniel ima samo malo šarma kao ti na toj pozornici, možda bi napravili i puno više''... danas na to gledam drugim očima, jer je očito koliko ti samo jedan čovjek i marketing plan mogu utjecat na karijeru... a kao klinca me boljelo da smo bolji, a ne možemo to pokazat svijetu... danas sam svjestan da je to jednostavno tako i da će mnogi talentirani dečki koji vjeruju u sebe zauvijek ostati u svojim garažama... Bogu hvala da ja nisam... možda zato jer sam JAKO vjerovao...
'98 pamtim po tome da sam se zatreskao u Mirnu i da sam je uspio smuvati na maškarama, da smo se cijeli dan držali za ruke i da je bila jako ekološko osvještena i uvijek je svih kudila da papiriće bacaju u smeće. Skupa smo bili možda tjedan -dva... mila majko, dječja posla... :)
Ali sama priča oko toga je puno kompleksnija jer sam je još dok sam bio u bolnici, nazvao iz govornice, do koje sam se nekako dogegao na štakama, a netko mi je nabavio Mirnin broj. Iz čista mira sam je nazvao i pitao da li će sa mnom izaći na sok kad se vratim doma. Jebote, baš sam imao muda.
Dan danas sam sa Mirnom super, a moram li napominjati da je ona kovrčava plava cura? Eto kako su rane 90-e utjecale na budućnost! Kao ona ispred disco kluba!
http://slike.hr/slike/curls7_cbf81.jpg.html
'99 pamtim po tome da sam krenuo u srednu školu, imao jedan smješni bijeli oblajhani pramen, i stvarno, izgledao sam kao oni cigići koji su se znali kupati na Lidu. Spavao sam sa zimskom kapom na glavi sred ljeta da mi stara to u snu ne ošiša.
Te godine prvi puta sam bio na festivalu MIK, zajedno sa Šajetom gdje smo pobrali puno nagrada. Ajme, predobar osjećaj, svaki dan u drugom gradu. Postajao sam sve svjesniji da je to ono što želim raditi cijeli život... moram li napominjati koliko je bilo važno jednom klincu slušati priče Alena Vitasovića koji mi je poklonio Zippo upaljač ili cugati sa Mladenom Grdovićem koji mi je dao da sjedim u njegovom kabrio Mercedesu? Mislim da se to riječima ne da objasnit.
Uz sve to počeo sam pušit i špilao nekog odraslog frajera jer sam se zaljubio u stariju, razvijenu plavušu uvjeren da ću i nju smuvat kao i sve prije. Mo'š mislit. Moja prva prava nesretna ljubav. Baš sam bio zatreskan. Ko tele. Ajme sam sebe bi tukao danas kako sam bio blesav. Ali nema veze. Na greškama se uči. Tko nije osjetio poraz, nije mu ni pobjeda bila nešto slatka. A tko ne pokuša, tek taj je luzer.
Sve se to dogodil na prvi maj. Sjećam se kao da je bilo danas. Tog istog dana prvi put sam čuo pjesmu ''Mistreated'' Deep purplea. Novi svijet za mene. Pa da se u jedan dan ne može dogoditi puno bitnih stvari- itekako!
A sve ovo i još puno toga dogodilo se u mojim 90-ima...
O novom mileniju jedan drugi put...
Post je objavljen 20.04.2010. u 01:26 sati.