27.02.2007., utorak
Humanitarni rad
Kada sam bio klinac, uvijek sam rado na televiziji gledao humanitarne koncerte jer su nastupale najveće face glazbene industrije, a ja bi sve snimao na video i onda narednih dana sve proučavao u potnakosti. Naravno, najviše sam gledao koju marku klavijatura tko svira. To mi je tada bila opsesija. U biti, oduvijek. Gledanje koncerata, glazbenih filmova, priča o bandovima, pjevačima- dan danas, zaljepit će me za fotelju. Puno ljudi kaže da im je dosadno gledati koncert od 2 sata na DVD-u. Ja uživam od pojave DVD-a.  Sve ti je lako dostupno, tu je internet gdje sve skineš u najboljoj mogućoj kvaliteti, a isto tako, zvuk je nenadjebiv u 5+1 sustavu. A kad se sjetim da sam nekada danima tražio ljude koji imaju videokazete sa snimkama koncerata, upoznavao razne freakove koji bi mi posuđivali izlizane kazete Van Halena i Europe... ajme, koje vrijeme. Da se vratim na humanitarne koncerte, naravno, svi veliki koncerti gdje se okupe najveće face, budu baš tog, humanitarnog karaktera. Zagarantirano je pregršt hitova i zabave. Nekada se kod nas u Rijeci znao održavati koncert ''Od srca djeci'' i cijela Rijeka bila bi na Kantridi... a danas ni jedan veliki Eros Ramazzoti ne može napuniti taj stadion iako se karte dijele šakom i kapom... No...sam sebe čudim koliko sam lajav i skačem iz teme u temu, ali to ste već naučili , dragi moji... ne mogu zadržati to u sebi...moram se izjasniti.. J  U zadnje vrijeme u nekoliko navrata uvidio sam koliko je lijepo kada te netko pozove da nastupiš na nekom humanitarcu, jer tada znaš da možda i tebe neki klinac snima na video i kasnije gleda, a s druge strane, pomažeš onima kojima je to najpotrebnije.  I fora je znati da te netko smatra ''dostojnim'' te uloge. I osjećaš se odlično. Tako smo mi jučer pozvani u Pazin da igramo nogometni turnir protiv Istarskih zvijezda i ekipe iz Big Brothera, a sve to radi Udruge invalida kojima je potrebna pomoć. Nemam riječi koliko je lijepo da svojim prisutstvom privučeš ljude da kupe ulaznicu i tako pomognu ljudima. U tom trenutku se osjećaš kao čovjek, u svakom smislu te riječi. A još se i dobro zabavljaš.   Dakle, jučer je bio malonogometni turnir u Pazinu. Prvu utakmicu igrali smo protiv zvijezda Istre i Kvarnera. Igra se 3+1, ali možeš imati i zamjene. Mi ih, naravno , nismo imali, jer je Neno bio bolestan , pa smo cijelo vrijeme proveli na terenu. Suparnici su u prosjeku , bili barem 15 cm viši od nas, i mislili smo da ćemo se jako teško nositi s njima. Međutim , pokazali smo suprotno i nakrcali ih 5:0.   **** na ovoj slici vidite legendu Istre Elia Piska koji je svojim obranama oduševljavao publiku. Elio, legendo!!! ****Ovdje ne mogu, a da ne spomenem našeg golgetera Slovenca koji im je uvalio čak 4 komada. Moram priznati da se neke od zvijezda ( bivših zvijezda) i nisu pokazale korektnom igrom, nego su igrale, u najmanju ruku kao da igraju za zlato na Svjetskom prvenstvu, pokazajući koliko su neodgojeni, iskompleksirani i nedorasli zadaći.  Jer bili smo tu da se publika zabavi i nasmije, a ne da djeca koja su u publici slušaju kako se psuje i gledaju kako se ''kolege'' lupaju po kičicama. Oni koji su bili tamo znat će o čemu pričam. Međutim , rezultat govori više od tisuću riječi. ( malo promjenih poznatu uzrečicu, ali opet je ok )  Pobjeda u prvoj utakmici dala nam je snage da i u drugu uđemo još žešći i nabrijaniji. Ne mogu opisati koji je gušt igrati sa dečkima iz banda, pa, kao i na pozornici, dolazi do izražaja onaj kolektiv, kada jedni drugima čuvamo leđa, i ne igramo svaki za sebe , nego zajedno, i u tim trenucima, baš ti to daje snage da svima pokažeš koliko jedna ekipa može više od pojedinca. U drugoj utakmici pobjedili smo ekipu Big Brothera 9:2. Tu sam čak i ja proradio sa golovima. Neopisiv je osjećaj tresti tu mrežu. Vratilo me u osnovnoškolske dane.   Ali , kada sve završi i gledaš , nije rezultat najbitniji. Najbitnija su opet bila lica ljudi koji su se smijali na svaku Yameisynu promašenu loptu i smješne grimase ludog Svisca.   Isto tako mogli su se smijati dok smo mi izvodili striptiz i radili sklekove. ( tu ne možeš a da se ne nasmiješ , haha ). J U svakom slučaju, genijalno smo se zabavili i moram napomenuti da bi svaki humanitarni događaj morao ovako izgledati, a ne kao što se sve češće poteže po novinama- na humanitarcu se najviše zaradi, neki izvođači čak traže naknadu za svoj nastup, i tako unedogled. Istina, valja biti oprezan i paziti kakav organizator stoji iza svega jer i tu ima svakakvih. Usprkos mnogim lošim organizatorima, moram spomenuti da postoje i oni izvrsni, pa je neizostavno spomenuti organizatora ove manifestacije, a i mnogih drugih, Veseljka Buića i njegovu agenciju V.I.B. iz Pazina, koji sve što organizira, napravi sa puno stila i bez greške u realizaciji, a takvih je , vjerujte mi , jako malo. Ja bi golim rukama zadavio nekoga tko bi me pozvao da humanitarno nastupim , za npr. neku djecu, a da kasnije otkrijem da je zaradio lovu. Dapače, nije to za zadaviti čovjeka. To je za plakati. Ali , nažalost, živimo u društvu koje će napraviti sve samo da zaradi. A ponekad nije lova bitna, ponekad je bitan osjećaj . A meni je osjećaj sljedeći- imam osjećaj da smo nekome pomogli, a još jednom se pokazalo da smo ne samo band, nego i team gdje će u svakom trenutku svaki član uskočiti svakome u pomoć i čuvati leđa kada je najteže. A mislim da je to ono kada te pitaju koja je formula uspjeha- sloga, prijateljstvo i zajedništvo.   |
- 22:47 - Prdni (34) - Potroši tintu - #
13.02.2007., utorak
UDESI
Još nekoliko stvari koje niste znali o meni ( nazovimo to NASTAVAK ŠTAFETE) Danas je na redu rubrika pod nazivom '' UDESI'' .  1. Jedini put kada sam malo razbio svoj auto, razbio sam se u TOMIJA. Da, da... vozili smo jedan iza drugog, majstor je skrenuo bez žmigavca, ja nisam očekivao, naravno, bio sam mu preblizu i PAF! Ajde, ajde, možda sam mu bio i malo preblizu. Kumovala je i mokra i skliska cesta. Mislio sam da sam pola auta otkinuo, a kada ono, samo sam malo okrznuo blatobran i razbio žmigavac... Mladost- ludost. 2. Sa nekih 12 godina prvi i zadnji put me ispitivala policija.  Navodno su nam napravili i maloljetni dosje. Ali to nikada nije potvrđeno. Priča ide ovako : starci su nekamo otišli, bila je jesen... mi smo znali igrati nogomet podosta daleko od kuće, trebalo je pretrčati jedan autoput i željezničku prugu da bi se došlo do tog igrališta. Iako su mi starci toga dana STROGO zabranili da ne idem nikamo, naravno, čim su krenuli, ja sam potrčao do ekipe koja je već čekala da krenemo. U ekipi je bio i jedan majstor koji je uvijek radio pizdarije, nadimka Herc. Podosta stariji, ali definitivno s najvećim ''mudima'' za pizdariju, iako ni mi nismo bili jako daleko. Baš smo tih dana dobili loptu na nagradnoj igri od Snickersa, pa smo jedva čekali da zaigramo s njom. Nakon utakmice, vraćali smo se doma...naravno istim putem...pretrčiš prugu, pa autoput... već je padao mrak... ali... Herc se odlučio našaliti na samo sebi smiješan način... ogromnu kamenu gromadu stavio je na neosvjetljeni dio ceste, tako da je plan bio- sačekati auto, gurnuti loptu, auto će je refleksno izbjeći i zabiti se u kamen. Naravno, govorili smo mu da to ne radi, ali nije se dao smesti. Ja sam krenuo doma nekoliko minuta prije nego se desilo sranje. Na pola puta do svoje kuće čuo sam strašan : BOOOOOM!!!! Ušao sam u kuću, starci još nisu hvala Bogu došli i otišao pod tuš. Zazvoni telefon. Nona se javlja, a zove moj susjed Bare ( također bio u ekipi)... ja mokar izlazim iz tuša da se javim. Još smo imali onaj zeleni stari telefon , na kojem si morao vrtjeti brojeve. Eh, ta stara vremena. Predobro.  No, da nastavim. Bare : '' Mauro , strašna nesreća se dogodila, Herc je stavil kamik i judi su se razbili!!'' Ja: ''pa znan da je stavil kamik, zato san šal ća'' Bare: '' čovek je totalno razbil auto, još je s njin bila i žena ka je noseća, zel je balu , a onda ga je Herc gađal s kamiki''.. Da prevedem. Čovjek se pri velikoj brzini spucao o kamen. S njime je bila i supruga koja je bila trudna. Čovjek je u šoku uzeo onu novu lotpu koju smo dobili na nagradnoj igri Snickersa. Herc je vikao : ''vrati mi loptu'', a čovjek : ''dođi sam po nju ''. Tada je Herc uzeo kamenje i počeo gađati čovjeka.  Zamislite vi to.  Cijela ta priča možda bi nekako dobro završila, da čovjek nije uzeo odvjetnika i tužio SVIH koji su te večeri bili tamo. I, iako ja nisam ni bio tamo kada se pizdarija desila, tretiralo me se isto kao i Herca koji je složio to sranje. I mene, a i ostatak ekipe.  Najjače od svega bilo mi je kada je izašao članak u novinama : ''Opasne dječje igre''. Bare, dan- danas taj članak ima zaljepljen u sobi, i kada to vidim , smiješno mi je, ali tada nije bilo. Novinar se potrudio biti i humorističan pa je dio teksta bio : ''nakon što je čovjek kriv nedužan izašao iz svoga auta, u glavu je dobio i par kamenica''.  Eto. Od ranih dana u novinama. Novine me jednostavno vole. Haha. Strašno. Da moj klinac meni ovo napravi, odrekao bi ga se . Ali , eto, nemam grižnju jer nisam sudjelovao, ali opet- kada te murja ispituje, nije ti svejedno.3. Puno puta sam napominjao kako sam kao mali jako volio igrati nogomet. Ne samo igrati , nego sam valjda znao sve igrače koji nešto znače napamet. Naravno, naučih to skupljajući sličice. Bolesno sam volio nogomet. Igrao sam ga svaki dan. Po kiši , snijegu , opakom suncu. Nije bilo bitno. I u školi, i doma. Za vrijeme ljetnih praznika '94, igralo se Svjetsko prvenstvo u Americi.  Svi smo bili opčinjeni nogometom. Pogledali bi utakmice, a tada i sami zaigrali.Kod Herca iz prethodne priče stavili bi TV u vrt, a on bi u svojoj konobi zapalio roštilj. Dobro ste pročitali. U konobi. Sve se dimilo, ali njega to nije tangiralo previše. No, da se vratimo nogometu. Igralište na kojem smo igrali imalo je pogled na moj balkon. Tako da se stara često derala : ''Mauro , blago, pasaj doma, pogledaj se kako si blatan , ko prasac!!'' Naravno da me nije jebalo ni 5 % što sam ja prljav ko svinja, meni je bilo bitno kako zabiti gol. Eh da... nikada nisam volio igrati obranu. Uvijek sam volio biti u napadu i zabijati. Nije ni čudo kada su mi idoli bili Maradona i Batistuta. Kako sam ljevak, svih bi uvijek prevario kojom nogom ću pucati. Svakog dana priča se ponavljala, ja bi doma došao prljav, stara bi prala robu i uobičajeno kenjala ''dokad ćemo ovako'', i ljeto je išlo dalje... dok jednog dana nisam probao izvesti legendarne '' škarice'', ali sam nogom nekako zapeo za desno jaje, i pao od bola... nekako sam istegnuo muda... ne pitajte me kako... uglavnom, boljelo je za nevjerovati. Jaja su mi postala trodupla i bila žarko crvene boje. Trebaš ti nositi to sa sobom. Strašno.Onako natečeno. Jedva sam hodao . Pizdio sam. Još bolnije je bilo to da sam nekih 3 dana sa balkona gledao kako moje igraju, a ja ne mogu. Jednog dana sam u bolovima odšepao do igrališta. I igrao . Samo po onoj strani gdje me nisu mogli vidjeti s balkona. Eto , toliko sam to volio. I definitivno, bol u jajima, slobodno se može usporediti sa zuboboljom ili uhoboljom, STRAAAŠNO boli. Ali, sve za nogomet! Dan danas , sjetim se te osnovne škole i sreće kada su bila školska prvenstva i kako bi komadi iz razreda vrištali kada bi zabio gol.  Cijeli svijet je bio moj. Osjećaj kada zatreseš mrežu. Neopisivo. Zato se i dan danas totalno poistovjećujem sa Balaševićevom pjesmom ''Prva ljubav'', u kojoj on kaže da : ''jedino mi je važno bilo da postanem levo krilo il' centarfor školskog tima''. A danas, kada sam malo odrastao, opet se nalazim u istoj pjesmi, samo u završnim stihovima : '' Ja još kradem dane Bogu ja još umem, ja još mogu da sam sebi stvorim neki mir. Još sam sretan što postojim Pišem pesme, zvezde brojim Još sam onaj isti vetropir'... Živio mi , Đole!!!  Predivna stvar. Koja me opisuje. U cjelosti. Ni u jednoj pjesmi nikada se nisam našao kao u ovoj. No , nemojmo sada biti toliko romantični, nego nastavimo sa udesima...  4. Ljeto '97. Moj najveći udes u životu. Proba mog prvog banda ''Faloti'', na koju bendovski kolega Loris stiže sa nabrijanim ''Tomosom''. Svi su išli đir, a meni se posebno svidjelo što ne moram pedalirati , nego samo davati gas. U uskoj cestici prebrzo sam uletio u zavoj, neiskusan na motoru, nisam se snašao, nego sam se zabio u auto , totalno. I ja i motor letjeli smo preko auta. Mislim da sam čak bio u nasvjesti nekoliko sekudi. Nogom sam razbio prednji dio auta, slomio koljeno i bedrenu kost, glavom sam opaliou rub šoferšajbe ( milimetri me djelili od sljepoočnice i smrti), a prsima sam otkinuo retrovizor.  Sljedilo je lječenje od 6 mjeseci sa rehabilitacijom. U tom razdoblju promjenio sam tri gipsa, čak mi je i kost krivo zarasla pa su je morali lomiti. Najveća životna škola koja mi se mogla dogoditi. Dan danas ne mogu iskazati svu zahvalnost onima koji su me ponovno stavili na noge, posebice terapeutkinji Snježani koja me natjerala da prema sebi budem strog kao nikada dosada. Isto tako, cijela moja obitelj i prijatelji koji su bili uz mene, dali su mi snage da se vratim na ono staro. Bilo je to iskustvo nakon kojega sam brzo odrastao i shvatio koliko je život dragocjen. Ružna priča iz koje dan-danas izvlačim pouke. 5. Posljednji udes dogodio se nekidan, a da uopće nisam, zamislite, bio prisutan. Ujutro sam parkirao auto na najširem mogućem mjestu u naselju. A kada sam se vratio, dočekala me poruka : '' OPROSTITE'' i nabrzinu napisan broj telefona. Imao sam što vidjeti. Žena koja je htjela sparkirati svoj auto, ubacila je u rikverc i razbila mi lijevi bok. Na mom novom ljubimcu.   Kojega i po kiši perem i glancam. Popizdio sam. Ne mogu opisati taj bijes. A onda sam shvatio da nije sve tako crno, jer žena je bila dovoljno poštena da ostavi svoj broj telefona i snosi posljedice. A danas ima jako malo poštenih ljudi. Sve u svemu, život ide dalje. A udesi... daj Bože da je ovo bio posljednji!! |
- 17:59 - Prdni (44) - Potroši tintu - #
09.02.2007., petak
LJUBAV- post bez ijedne slike
|
Smisao. Bit. Početak. Kraj. Danas sam morao u papirnicu. Ugledavši one magnete za frižider, jedan mi je odmah upao u oko- '' Ako imaš ljubav, imaš sve''. Naravno, da sam ga odmah uzeo i kupio. Ne mogu definirati što mi se u tom trenutku vrtilo u glavi. Možda ona pjesma U2 : '' I still haven't found what I'm looking for''. Da, stvarno, kad netko kaže ljubav, najvjerovatnije pomisli na svog partnera. Ja svoju partnericu nemam . Zašto? Zato što ne želim površno uljetati u neke stvari. Šalu na stranu sa mojim idealnim ženama koje sam ja tu opisivao, ali stvarno , mislim da je ljubav, u ovom smislu, nešto što jednostavno osjetiš. Dvoje ljudi između kojih je ispremiješana kemija, naboj, razgovor, podrška, pogled, strast, nježnost... ne moram dalje, zar ne? Baš me je danas ta tema ljubavi nekako prala. Pa sam dalje razmišljao. Da jednostavno ljubav vidiš . Ne da se to riječima opisati. Da je to ono kada te pogleda i ti jednostavno u tom trenutku osjetiš sve ovo navedeno, osjetiš se poseban i jednostavno VOLJEN. Pa sam dalje razmišljao o svim proteklim ljubavima i donio zaključak da svako vrijeme svoje nosi, kada dovoljno vremena prođe, svega se rado sjetiš , i ako ideš dalje u analizu, shvatiš da se sve desilo toliko jebeno spontano da ne kužiš ljude koji pokušavaju nešto na silu. Opet je tu otvaram srce, ali stvarno, ovo je jedan od ispušnih ventila gdje stvarno kažem sve što mislim. Nažalost, uvijek kažem sve što mislim, a ponekad to i ne završi dobro. Ali , o tim mojim osobinama neki drugi put. Opet se bliži to jebeno Valentinovo, dan kada su marketinški stručnjaci naumili sve ljude koje nisu u vezi izbedirati do kraja. Jebite se, marketinški stručnjaci! Ja kada volim , ne trebam Valentinovo. Ja se neću bedirati. Nipošto. Svatko od nas, svatko, može grliti nekoga i glumiti ljubav, kupovati se plišane igračke i grliti se na nekom koncertu na taj dan. Kladim se da je toliko ljudi nesretno u nečijem zagrljaju, a nemaju snage krenuti dalje. Ili misle da je ovo što imaju vrh. I samo se pokušavaju uklopiti u neke kalupe.Treba voljeti i ostalih 364 dana u godini. Treba voljeti i u onu subotu kada radiš , a bio bi s curom , a i u onu srijedu kada bi ona gledala seriju, a ti nogomet. I tako unedogled. Treba voljeti i onda kada je najteže. To je ljubav. I onda ja malo dalje razmišljam o ljubavi. Da, čovjek nekada ima u sebi toliko ljubavi koju poželi podijeliti s nekim. Da boli koliko je ima, a da je nema kome dati. A još više boli kada je daje krivoj osobi. Pa se razočara. I ne vjeruje u ljubav. A u ljubav treba VJEROVATI! Općenito, u sve treba vjerovati, u sebe najprije, a onda i u sve one koje smatraš svojim bližnjima. I dalje sam razmišljao o ljubavi. Prvo što mi je palo napamet, a da nije vezano uz žensku osobu, palo mi je to da uz sebe imam ljude za koje znam da me vole. I da ja volim njih . Da su tu za mene kada mi je najteže. Da mi po glasu skuže kada sam sjeban. DA su uz mene u trenucima kada cvatem od sreće. I koji ništa ne traže zauzvrat. Dovoljno je da su tu. Na prvom mjestu je moja obitelj. Ako bih nekoga morao izdvojiti, bilo bi teško. Jako teško. Ali krenut ću redom, pa ću reći BRAT. Sama riječ ''brat'' , to je ono što mi stvara nevjerovatnu toplinu oko srca. Zato , jer znam ,da bez tog klinca, koji je na svijet došao ne tako daleke '91 , u ono glupo ratno vrijeme, ja ne bih mogao zamisliti život. Često se ljeti, kada smo na turneji i nema nas danima, sjetim kako bi mi život bez njega bio prazan. Koliko veselja je unio u moj život. Koliko podrške, iskrenog veselja za sve moje uspjehe, i koliko puta dan danas čuva tajnu bolje od bilo kojeg sefa na svijetu. Koliko je puta sa mnom bio u bedu, a u koliko stvari mene navodio kao svoga uzora. A nikad nisam mislio da ćemo se tako slagati, velka razlika u godinama, ali i u karakteru. Danas je on moj najpouzdaniji prijatelj, a siguran san da će jednoga dana biti i partner u poslu. To jednostavno tako ide. Thumbs up, TBRA! Sljedeća osoba je moja nona. Osoba s kojom sam odrastao. Koja me postavila na noge. Naučila me nekim životnim vrijednostima koje ću i ja prenositi na svoju djecu. Najvažnija rečenica koju mi je ikada rekla , ili je barem meni toliko važna : '' U bilo kojoj zajednici treba puno pričati...''. Duboka je ovo izjava. Bilo da si u vezi , firmi, bandu, treba jako puno pričati o svemu. Tako nastaju planovi, sloga i zajedništvo. Isto tako , naučila da ne zamjeram nikome tko me povrijedi, nego da jednostavno OPRAŠTAM. Relativno mlada ostala je bez svoga životnoga partnera i od nje sam naučio koje osobine partner( ica ) mora imati, što cijeniti i što čuvati kada jednom nađeš. I da ništa nije savršeno. Da se ne nadam savršenom. Toga jednostavno nema. Isto tako, glavni financijer svih mojih izlazaka dok sam nisam počeo zarađivati. Sljedeći su moji roditelji. Iz dana u dan vidim kako sam od svakoga od njih ''pokupio'' neke osobine. Iako me cijeli život svi nazivaju ''maminim sinom'' jer smo izgledom jako isti, a bome i temperamentom , vidim koliko sam stvari ''pokupio' ' i od tate. Super je primjetiti kako si kombinacija jednog i drugog. Pa ideš dalje u analizu pa nešto nađeš i u noni i nonotu. Uglavnom , od mame sam pokupio tu svoju naglost, ali i upornost , kada nešto zabrijem, to moram i dobiti, pa makar 700 puta pokušao. Isto tako , i ja i mama ubitačno smiješno hodamo. Guza na van i ajmo. Haha. S druge strane, mama je jedna jedina. Nema ga do mamine topline. I nonine kuhinje. Mama nas je naučila da u najtežim životnim trenucima ne treba posustati, pasti, nego plutati negdje po dnu, ali nikako propasti, i polako se opet dizati.Sve do vrha. Tnx, mama. Od tate sam ''ubrao'' tu umjetničku ''žicu'', iako bi se dalo reći da i kod mame postoje naznake umjetnosti. Međutim , tata je najveći umjetnik kojeg znam. Bilo da krenemo od glazbe, crtanja, pisanja, izrade bilo čega od bilo čega. U sve se kuži. Često mi je žao što sa njim nisam više radio neke poslove dok sam bio mlađi, mene je uvijek glazba okupirala- Bog mi je dao to da mu to ipak sve nadoknadim uspjesima. Iako sam u srednjoj školi konstantno vodio ratove sa svojim starim , sada iz dana u dan vidim i zašto, i koliko smo ustvari povezani. Jer, kada sam bio dijete, tata mi je bio idol. U pubertetu mi je postao neprijatelj, a uzori su mi bile razne rock zvijezde. A danas mi je tata opet uzor. Zato jer godinama sve drži u svojim rukama, primjer je kako za sve treba imati živaca i kako svaku stvar, ma koliko teška bila, izvući do kraja. Isto tako, nikada mi nije virio u dnevnike i privatne stvari. Čovjek koji mi ne mora reći to misli, jer to osjetim u njegovu pogledu. Isto kao i ponos kada napravim nešto dobro. Ali nikada se okolo nije hvalio mojim uspjesima, dapače, oba roditelja mi nikada nisu izrekla neku veliku pohvau, samo bi rekli : ''ti to možeš bolje''... možda sam se upravo zato naučio boriti.. i nikada mi dosta borbe... pa naučih da , ako jednog dana budem imao svo bogatstvo svijeta, ne smijem djeci davati same pohvale i sve što požele. A meni su moji dali sve. Puno puta i više nego što su u tom trenutku mogli. Od novih Nike-ica, pa do svih instrumenata dok ih sam nisam počeo kupovati. Kupili su mi prvi auto. Upisali na faks. Srećom , osamostalih se te godine, koliko- toliko . Tada sam krenuo u borbu sam sa sobom , jer nisam smio dopustiti da mi oni daju i lovu za benzin . Srećom , uspio sam. Onda na red dolaze moji prijatelji. Bilo koja osoba koja kaže da ima puno prijatelja, laže. Ili ne vidi. Ima ih jako malo. Jako malo. Imam tu sreću da uz sebe imam neke ljude koji su postali dio moga života, i ne mogu zamisliti svoju starost sa bevandicom u ruci bez njih dok roštiljamo. Osobe koje su se pojavile u mom životu pod svakojakim okolnostima. I postale posebne. Možda je glupo imenovati, jer jednostavno, ne znaš koga bi stavio na prvo mjesto. Ali opet, možda jednom ovdje i nalete pa vide, a oni koji se ovdje nađu, nek se stvarno osjete bitni, barem u mom malom svijetu. Tomi – ne treba previše govoriti o tom čovjeku. Godine i godine prijateljstva iza nas. Samo jedna svađa. Ne bi vjerovali – oko ženske. Haha. Ali ne zato što nam se sviđala obojici. Nego zbog nekih tračeva koji su se krivo shvatili. Naravno, trzavica uvijek ima. Ali mogu reći da je to osoba koja sve ove godine, osim što uz mene stoji na pozornici, stoji uz mene i u životu. Već on točno zna, koliko je sati, kada dođem kod njega...haha... zajedno smo prošli te najintenzivnije godine života, stvarno znamo sve jedan o drugome, i u najtežim trenucima bili smo podrška jedno drugom. I dan danas smo. I bit ćemo. Jedna činjenica posebno krasi naš odnos, a to je davanje nadimaka. Evo nekih kojih se sjećam, a da sam ga zvao tako : puh , šempijo ružićev, burn, slovenac, bojan, mići, ezop,(slovich, slo ), riccardo, ...svaki ima svoju priču . Ali to bi bilo too much . Spomenuti ću samo , da je onaj moj čuveni nadimak ''CH'' također djelo mog slovenca, a poteklo od skraćivanja već postojećeg nadimka ''maurich''. Ante ( Kum ) – čovjek koji mi je kao drugi brat, imamo toliko zajedničkih stvari da to nije normalno. Da je moguće, njega i Tomija bi zajedno stavio na prvo mjesto. Ali oboje znaju da skupa stoje na tronu. Isto tako, Ante i ja već godinama znamo da ćemo si na svojim svadbama biti kumovi, zato se tako i zovemo. Sanjar, glazbenik , paničar, i čovjek koji će jebeno uspjeti u životu,. Čovjek s kojim sam prošao najluđe izlaske u životu, istinski hedonista i najveća ljudina koju poznam. Bez njega nema teoretske da zamišljam starost. Kolio smo samo puta došli doma u 4 ujutro pa na balkonu držali blues koncerte, a koliko puta samo sanjarili što će biti sutra, što preksutra. I dosanjali. Jana- moje otroče mićo, my little bitch, upoznavanje je palo 2002. kada je radila kao hostesa na MIK-u. Nisu imale smještaj na finalnoj večeri , pa sam ja rekao da mogu prespavati kod nas, ali pod uvjetom da su samo u donjem rublju. Pristaše. Haha. I tako je počelo jedno divno prijateljstvo. Inače, pobjegla mi u Ljubljanu na studij pa je ne vidim koliko bi volio, jer s njom je uvijek zajebancija. A opet, kada je ozbilja situacija, tu je. Našla je dečka i totalno je sretna pa sam i ja s njom. Sofia- moja umjetnička duša također mi je šmugnula na studij u Zagreb, a to je jedno posebno stvorenje koje ponekad riječima ne možeš opisati. Toliko živopisno može opisati neke detalje, događaje iz života , kako ne može nitko, a njezino znanje o svemu je totalno zavidno, da samo čekam da je prijavim na neki kviz, da da mi nešto lijepo kupi. Isto tako, ne moram ni napominjati koliko je uz mene u cijelom ovom cirkusu. Definitivno najveća šarmerica koju poznam, a isto tako, kada čujem koliko se trudi oko dečka kada ga ima, onda svakoj curi mogu poručiti neka Sofiju upita za savjete. Toliko emocija i strasti na jednom mjestu- često se pitamo kako to da nismo završili zajedno- ali jednostavno, kada se s nekim toliko skopmaš, tu osobu više ne gledaš kao potencijalnog partnera Dalibor- prijatelj iz ranih dana, same uspomene koje se vrate kada se sjetim što smo sve zajedno prošli. I kako je sada došlo neko drugo vrijeme kada smo svaki za sebe zaokupljeni svojim problemima. Ali nikad nismo zaboravili i izgubili onu jaku povezanost koju smo imali. Najvjernije biće koje poznam. Čovjek koji definitivno ostaje pri svome mišljenju od početka do kraja. Nema promjene. Tvrdoglavac 1. Haha. Cime- moj kolega iz osnovne škole. Jednom izjavih da ne znam da li postoji osoba s kojom sam se toliko nasmijao u životu. Zajedno su nas izbacivali sa sata dok smo radili pizdarije, uživali smo u svakom danu. Dan danas ništa se nije promjenilo. Brijemo po autima, komadima i svemu što vole mladi. Definitivno, čovjek koji će dokazati koliko se nekada upornost u životu isplati. Mauro- moj imenjak i najmlađi u ovom društvu. Skompali smo se tako jer se isto zovemo. Znao sam ga ko klinca kada je igrao nogomet. Duša od čovjeka i frend koji je uvijek tu kada treba. Najveći MSN manijak na svijetu. Najbolje društvo za ribolov i lovranski bambus čim vrijeme zatopli. Vale i Teja- plesne partnerice, velika podrška i net- manijakinje. Obožavam ih! Vlado- moj najdraži susjed, najveća duša svake zabave u okrugu. Mirjana- moja draga frendica koju odmilja zovem MAMA jer je nekoliko godina starija, osoba koja me tako brzo skužila , da mi je za jedan rođendan kupila knjigu koju sam si već sam bio poklonio, a drugi poklon bio je jedan magnetić za frižider koji mi je već poklonio Ante koji me pozna u ''dušu''. Isto tako , Mirjana UVIJEK šalje sve najnovije mailove koji su u opticaju Ivana- zlato moje, i plesni instruktor. Bez nje i Mirjane nikada ne bi znao ''potresujku''. Bare- čovjek s kojim sam odrastao i jednostavno ne može ga ne voljeti. Automobilistička legenda Matulja i okolice. Najsmješnije provale na svijetu. Legenda!!! I sad , Vi se pitate, zašto se ovaj post zove ljubav? Jer sve ovo, što sam napisao, to je LJUBAV. Svi ovi ljudi koje sam nabrojio, a i mnogi koje nisam, šire najveću ljubav na ovome svijetu i moj život čine ispunjenim, bogatijim i sretnijim. Ne znam da li postoji netko normalan tko je ovo čitao do kraja. Htio sam svima poručiti da se ne bediraju što nemaju curu ( dečka ) , jer jednostavno , te stvari se događaju, a Bog za svakoga od nas ima svoj plan. U bilo kojem trenutku , kada padate, sjetite se VAMA dragih ljudi . Shvatite koliko VI ispunjavate njihove živote i koliko ih usrećujete. Koliko oni usrećuju VAS! A za sve ostalo.... don't worry... be happy.... |
- 01:22 - Prdni (41) - Potroši tintu - #
02.02.2007., petak
Štafeta- nastavljam tradiciju
|
Ponukan postovima svih kolega blogera, posebice moga brata koji me svaki dan tjera da nastavim štafetu, evo pridružujem se ekipi...iako još uopće ne znam koe stvari ću pisati, a da ih već nisam negdje spomenuo... Kao klinac bio sam totalno ludo dijete. Uvijek kontra sistema. I danas je tako. Batine ( one prave ) dobio sam dvaput u životu. Oba puta od tate. Šamare i te forice ne računam...ajde, prvo ću ispričat kako sam pobrao samo šamarčinu , pa prelazimo na žesticu.. Dakle, ljeto je, ja vozim svoju predivnu plavu BMX biciklu, očaran filmovima koji su u to vrijeme bili popularni- i mislim da , naravno, i ja to tako mogu izvesti. Moja BMX imala je full opremu... prednje i zadnje svjetlo, odbojnike u boji karoserije( ) , zvonce... falilo je samo centralno zaključavanje..  1. Stari na stablu trešnje, negdje pri vrhu, ubire plodove. Ja vozim ko divljak, na nogama neke japanke... on odzgora : ''Mauro past ćeš''... ja : '' ma daj molim te...ja ??? '' pozvonim sa zvoncom.  I nastavim u svom ritmu...Kako svemu lijepom dođe kraj, tako je došao i mom divljanju. Japanka je zapela o pedalu, ja sam se previše nagnuo, i.... OPET se čulo zvonce! Ali ovoga puta kako riba po podu. Izgrebao sam se ko prase. Nisam htio pustiti suzu. Iz ponosa. Stari je brže od najspretnije čimpanze skočio dolje sa drveta i ošamarao me. Tako da sam ipak zaplakao. Idemo dalje... nastavljamo sa prvim pravim batinama...  Stari na telefonu...naravno, sredinom 80-ih to je još uvijek bio onaj fiksni, zeleni, gdje si okretao brojeve i birao. Stajao je u hodniku na jednom stoliću. Starog je zvao netko sa posla, a ja sam se nekako uvukao ispod tog stolića. Dok je on pričao, konstantno sam ga maltretirao, davio, vukao za nogavicu. Stari je bio lud ko puška. Skužio sam da se tip sa kojim priča na telefon zove Srećko. Ja sam počeo vikati : '' SMEĆKO, SMEĆKO''...stari me drcnuo nogom da stanem... kako me je jedan stari barba baš naučio psovati, rekao sam tati : ''reci Smećku da ode u pizdu materinu''.... Stari je podivljao i mlatio me po guzici, nogama, kuda god je stigao, a ja sam ispod stolića bio nemoćan. Mogu misliti kako mu je bilo. Inače je totalno smiren tip. Trebao me je više puta nalemati. Ali , i ovo sam upamtio... :) Posljednja zgoda ( ovu najviše pamtim ) vezana je također uz biciklu... Jebote, ja ću ispast BMX dijete, a stari manijak. Ali nije tako. Dobar je moj Joža... Dakle, bio sam negdje peti razred osnovne, jesen, početak puberteta. Cijeli dan smo bili na planinarenju. Kako je već oko 6 pao mrak, stari je kenjao da ne idem dole u ulicu sa biciklom. Ali ja sam rekao da ću se vratiti za pola sata. Za pola sata me zvao, ali ja sam rekao : ''još samo 5 min''... Kako smo se uvijek Bare i ja natjecali tko bolje vozi po zadnjem kotaču, tih pet minuta se produžilo na još sat vremena. Baš kada smo se ''cimali'' preko ceste, točnije, po zadnjem kotaču vozili smo po raskrižju, stari je došao do pola puta i dao znak : ''ajmo doma''... ruke je držao iza... ja sam pedalirao prema njemu ne sluteći što me čeka. A imao sam što vidjeti ( osjetiti ) . Majstor je lijepo pripremio debelu šibu i mlatio me njome po nogama dok sam ja pedalirao. Trčao je za mnom brže od Ptice Trkačice. Pedalirao sam uzbrdo kao manijak, ali nije pomagao. Stari je trčao ko lud. Došao sam doma i bacio bicikl u konobu i zatvorio se u wc... kada sam skinu hlače, imao sam što vidjeti – tragovi šibe po nogama...onako plavi..modri...odvratno... sljedećih par dana morao sam se praviti bolestan na tjelesnom... eto, ta mi je najviše ostala u sjećanju. Stvarno, ja nisam pokupio ništa od batina kao što su neki moji kompanjoni, ali opet... nije ugodno... danas, kada gledam klince što rade, divim se i starom i staroj.2.Postoji nekoliko stvari na kugli Zemaljskoj koje kada stavim u usta, ne mogu prestati njopati dok sve ne ''očistim''... a to su : slani štapići, čips ( najbolji mi je obični ) keksi Domaćica i kikiriki. Uvijek to uspoređujem sa seksom - kada kreneš , ne možeš stat...  3.Ukrao sam jednu jedinu stvar u životu. Ispovjedio sam to stotinu puta i ne mogu si oprostiti. Još uvijek pokušavam analizirati zašto sam to učinio. Mislim da sam bio 4. osnovne. U to vrijeme odlazilo se u Ilirsku Bistricu po namirnice, jer su bile daleko jeftinije nego ovdje. Starci su mi u jednom dućanu kupili 4 kinder jaja. Međutim, ja sam poželio peto. I ukao ga, strpao u džep. Kasnije sam ga brzo, ispred jednog dućana , otvorio i strpao u sebe. Igračkicu sam također složio. Ne mogu opisati strah da ne budem uhvaćen nekom kamerom dok sam krao to jebeno jaje koje me i danas proganja. Ne kužim , moji frendovi su redovno krali žvake i svakakve pizdarije po dućanu, a ja si ne opraštam to jedno jedino jebeno kinder jaje! Flegma bi ja to mogao pripisati : dijete, pa onom interesira ga.... ali ja imam grižnju savjest, zašto , zašto , kada su mi starci kupili 4 kinder jajeta, čemu ta pohlepa, zašto peto? Da li sam jednostavno htio eksperimenetirati.. Nakon puno razmišljanja odlučio sam što ću . I to je jedino rješenje da budem na miru . Jedan dan, sjedam u auto , idem pronaći tu trgovinu i reći im da sam negdje '94 ukrao jedno kinder jaje, da imam ogromnu grižnju savjest i da ga želim platiti. To ću napraviti. Platit ću dva kinder jaja. Ili cijeli paket, ali reći teti na kasi da sam to učinio. I onda to pokloniti prvom klincu koji naiđe. Tada ću biti čist ko suza.  Nadam se da se pod krađu ne smatraju sladoledi, koje smo, kada bi teta u našem lokalnom dućanu otišla iza, odgrizali i vraćali u škrinju.. 4. Užasno se plašim kada mi netko prepričava ružan san. Djeluje mi tako stvarno i jednostavno osjećam strah. Čim krene, zamolim da stane. Imam jako bujnu maštu , i kada ti netko priča san , to je poput knjige, stvaraš svoje slike. Zato ja pokušavam živjeti u što ljepšem svijetu, ne gleam ružne filmove i ne idem za tim da je sve oko mene pokvareni svijet pun kriminala, da se brdo mladih drogira i da sve polako tone u kurac... ja si brijem kako je sve super, živim za bevandicu dok sa frendom lovim ribe, za trčanje u proljeće i te sitne pizdarije koje me čine sretnim. 5.Dotakao sam se djetinjstva pa evo još malo... imamo jednog susjeda... Milivoj... uvijek nas je provocirao... otkad znam za njega, vozi žuti Fićo, a kada je na cesti , najsporiji je od svih. Ozbiljno. Bez zajebancije. Trčeći ga prestigneš. Debeo je i ćelav, a hlače mu totalno padaju na guzici, uvijek nosi neke skaterske tenisice. Stvarno, kao neki penzioner- skater. Cigaretu ne vadi iz usta....vjerovatno i dok piša, pepeo mu pada po genitalijama...  Milivoj ima jednog psa koji me uvijek prestraši kada navečer hodam ulicom jer počne lajat ko da sam mu večeru pojeo. Igrajući se jednog dana , pas je došao do ograde, a ja sam mu u usta uvalio popularnu tiskovinu ''Erotika'' koju je susjed Robi maznuo starcima.  Naravno, poslušni pas odnio je novine svome vlasniku. Ja sam se parao od smijeha. Ali Milivoj nije. Uzeo je ''Erotiku'' i otišao doma kod nas, pozvonio i rekao : ''evo kako se vaš mali zabavlja''... prilično veselo, ha? Najjače od svega, ima i sina kojeg sam nekidan vidio u jednom shopping centru nakon sigurno deset godina- ne vjeruješ – isti tata!! Hlače isto stoje, i tene su tu...ma sve...skoro sam se čovjeku u facu nasmijao , a da ne bi imao pojma zašto... Kada smo se već dotakli erotike u ranoj mladosti, sjećam se da smo Bare i ja prvi pravi pornić gledali u petom osnovne, kod njega, prije škole, jer je ujutro uvijek bio sam doma. Posudio nam ga je naš prijatelj Marino, pod uslovom da mu ga vratimo za tjedan dana.To je bio jedan novi svijet, oduševljenje. U to vrijeme u ulicu se doselio neki mali Andrej, par godina mlađi od nas, a imao je glas kao curica. Odmah smo ga nazvali ''Pile''. Kako je njegova stara uvijek sa prozora njurgala kako im se biciklima vozimo oko zgrade, nazvali smo je '' kokoška''... E sad... kakve veze imaju Pile i naš prvi pornić? Pa takve jer je glavna akterica u filmu bila ista Piletova stara... radnja je bila u nekoj vili...dolazio je vrtlar , a ''Piletova stara'' ga je upitala : ''želiš li urediti i moj vrtić? '' Predobro. Mislim da se pornić zvao ''Nagni se, dušo''...  Definitivno, prvi, ali i najdraži film tog sadržaja koji sam ikada gledao. Koliko smo samo puta pogledali Piletovu staru. Uf. Znate što je zanimljivo? Da danas jako rijetko gledam porniće, možda jednog u godini Dana , a možda sam i puno rekao. Jednostavno, ne gledam to. Palim se na erotske trilere. Jako. Podijelih s vama neke stvari kojih sam se stvarno rado sjetio. Kada ovako krenem pisati, ne mogu stati, jer imam toliko toga za reć... ali ima dana....više nego kobasica... Živjeli mi, ljudine!!  |
- 00:18 - Prdni (34) - Potroši tintu - #
Travanj 2010 (1) Lipanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Veljača 2009 (1) Siječanj 2009 (2) Prosinac 2008 (1) Studeni 2008 (1) Kolovoz 2008 (1) Srpanj 2008 (1) Svibanj 2008 (2) Travanj 2008 (1) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (1) Siječanj 2008 (2) Prosinac 2007 (1) Studeni 2007 (1) Listopad 2007 (1) Rujan 2007 (1) Kolovoz 2007 (1) Srpanj 2007 (1) Lipanj 2007 (2) Svibanj 2007 (3) Travanj 2007 (1) Ožujak 2007 (2) Veljača 2007 (4) Siječanj 2007 (3) Prosinac 2006 (3) Studeni 2006 (2) Listopad 2006 (4) Rujan 2006 (2) Kolovoz 2006 (2) Srpanj 2006 (4) Lipanj 2006 (7) Svibanj 2006 (10) Travanj 2006 (2) Veljača 2006 (2) Siječanj 2006 (4) Prosinac 2005 (10) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Blog designed by Dariich tBra  Od 6. osnovne vodio sam dnevnik , a sada, sljedivši trendove, prebacio sam se na blog... Naravno , blog ne sadržava imena ljudi i neke događaje koji su dosta blizu , da ne bi nekim ljudima bilo naugodno i prepoznali se u svemu ovome... Ja sam: klinac od 25 god koji će se vjerovatno zauvijek osjećati tako... Kao mali želio sam biti: konobar, stolar, rock zvijezda Naposlijetku , postao sam: glazbenik Volim: -živjeti život punim plućima i ništa ne propuštati -putovati -lijepe žene koje zrače i imaju ''ono nešto'', a uvijek ću se okrenuti za kovrčavom kosom , pogotovo plavom - tajanstvene , pomalo ''zaguljene'' djevojke koje moram ''otkrivati''... -šumu, more, krajolik ,planinarenje,- zaljubljen u kraj u kojem živim, lokal-patriotizam naglašen i to jako... -rock glazbu i rock ideologiju i način života...rocker nisi u crnoj majici i poderanim hlačama sa pivom u ruci...rocker si u srcu, u borbi za svojim idealima.... -glazbu općenito... -'80-e -obitelj...da ne izdvajam nikoga posebno... -auto i moto utrke...sportske automobile... -oldtimere -sve što nosi naziv Porsche, posebno sa kraja 80-ih -igrati nogomet srijedom popodne -pisati pjesme kada sam u k...u -biti na MSN messengeru i tu i tamo objaviti post na blogu -gledati dokumentarce o svemu i svačemu - ''Mućke''-najgenijalnija serija svih vremena -trčati u jedan ujutro- dok cijeli normalan svijet spava, sa slušalicama u ušima -loviti ribu sa frendovima i pomalo ispiijati bevandicu -Hammond orgulje -Gibson Les Paul gitare ( ja sam jednostavno humbacker tip  )-stock-colu -lovranski bambus -Laško i Becks pivo -fast food -francusku salatu -komedije iz 80-ih -kekse ''Domaćica'' i napolitanke obložene čokoladom -nescaffe -sladoled od straciattelle - Deep Purple -Queen -The Eagles -Texas tornados -Opatijski suveniri - Aerosmith -Lynyrd Skynyrd -snimati kamerom svakakve pizdarije -sve moguće što se tiče gadgeta -gledati stare slike i prisjećati se tih dana -voziti se u autu i slušati plesnu glazbu iz 80-ih -općenito 80-e...jer su neki kič i pozitiva paralelno... -seks...puno seksa... -zalaske sunca, dok gledaš grad u daljini -općenito , lijepe poglede...sjediti negdje i razmišljati o svemu.. -vožnju kombijem sa luđacima iz banda -maškare- aposlutno ludilo...ŽIVIO PUST!! -svirati harmoniku kada se ( rijetko) dogodi da se stara ekipa nađe pa se popije...i popije...i pojede..i popije...itd... -američke glupe romantične komedije koje su meni osobno tako zakon , i iako znam kako će završiti film čim ga počnem gledat, to me taaako opušta...milina... -stavljati tri točkice na kraju rečenice... -raditi tost kada ujutro dođem doma , i to u mikrovalnoj ( edit: nabavio sam toster, tnx Mama )-cedevitu -tuna mexicana Rio mare -Elizabeth Hurley, Heather Graham , Angelina Jolie -tetovaže ( stalno bi neku novu , ne želim postat stripoteka ) -jaje na oko sa majonezom -pomidore na sve načine -gledati plod trešnje tamo u rano ljeto...predivan prizor... -vožnju biciklom -pohano meso sa ketchupom -kraljevsku salatu iz McDonalds'a -raditi bilo kakve spačke samo da zeznem nekog -kada Michael J. Fox u ''Povratku u budućnost'' svira Johnny B. Goode -gledati kako pada prvi snijeg -ležati u krevetu dok vani grmi ko blesavo i spavati ko beba - slušati Dire Straitse i Chris Rea-u dok pada kiša...ili dok se vozim autom po kiši -tenisice...svih vrsta...u svim bojama...obožavam...crvene starke na prvom mjestu , pa onda nadalje sav šminkeraj...Puma , Reebok, Fila, itd... -kada žena nosi štiklu- bilo na haljinu , traperice, štogod- cure, nostie štikle , a ne balerinke!!! Štika vam diže guzicu i izgledate nevjerovatno sexy!!! -tetovažu na ženi- na donjem djelu leđa iliti iznad guzice...hot! -pametne ljude s kojima nalazim zajedničke teme -ljude sa ciljem u životu -kupanje na plaži kada već sunce odlazi na spavanje pa svi idu doma -lude ribarske fešte -poštenje -stare pjesme Bijelog Dugmeta -iskrenost -ljubav na sve načine -stare pjesme Crvene jabuke -power balade Poludio bih kada: -bi mi cura rekla da me prevarila -da mi sutra kažu da moram iseliti jer će ovuda jednog dana prolaziti auto-cesta -bi mi netko ukrao stihove ili melodiju pjesme i on se potpisao -kada bi mi netko u oči lagao i uvjeravao me da nije nešto napravio, a je.. - kada bi me netko probudio nakon 2 sata sna -kada bi mi rekli da moram bilo što što ja neću... Slab sam na: -ženski šarm -ženske suze -dobre automobile -izlaske s ekipom ( a zakleo sam se da danas NEĆU izaći van ) -dobar sound -glazbene filmove i sportske događaje - jako rijetko plačem , ali na kraju nekog glazbenog filma ili pak sportskog uspjeha , i to se može dogoditi... Totalni sam kreten za: -bilo kakve šljakerske poslove ( dalje od mene sa lopatom , krampom i svim ostalim alatom) -dobre, kvalitetne filmove- sa mnom se o tome ne može rapsravljat- jako rijetko gledam filmove, a kada gledam , gledam trash...a jbg... -za razumijevanje Azrinih pjesama ( N.E. V.O.L.I.M. A.Z.R.U. !!!!) Ni Rundeka. Ni hrvatski novi val općenito. Koliko god se trudio. Ne ide. Ubio bih nekoga u slučaju da: -mi taknu brata -da svjesno naude nekome od moje obitelji ( mama, zašto mi nisi dala da susjedu odem na vrata kada je otrovao mačke cijelom susjedstvu , uključujući i našeg Toma? )Volio bih u budućnosti: -otići u Mexico -izdati još puno albuma uključujući i jedan rock album ,sebi za dušu -naučiti plesati sve vrste plesova jer mi je to preeejebeno... -naučiti vrhunski kuhati ( kao moja nona ) -imati malu barčicu s kojom ću na ribe -imati svoju konobu sa jelima autohtonima za ovo podneblje -u svojim 40-ima kupiti si chopper i odlaziti na biker-feste ( čekam da se opametim i opet sjednem na motor, nakon nesreće 1997. ) -imati lijepu i pametnu ženu i barem dvoje djece -svoju kuću, a u glavi već imam nacrt 
Pijano stanje- razmišljanje
Zar je nekoliko čaša dovoljno da budem zadovoljan onime što jesam? Zar nisam dovoljno sam sebi i svima drugima dokazao? Dokad? Cijeli život, rekao bih...nikada zadovoljan u potpunosti... Da sam potpuno zadovoljan lagao bih samoga sebe... Jebeš sve ako moram biti ono što nisam... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||