Marketing
UDESI
Još nekoliko stvari koje niste znali o meni ( nazovimo to NASTAVAK ŠTAFETE) Danas je na redu rubrika pod nazivom '' UDESI'' . 
1. Jedini put kada sam malo razbio svoj auto, razbio sam se u TOMIJA.
Da, da... vozili smo jedan iza drugog, majstor je skrenuo bez žmigavca, ja nisam očekivao, naravno, bio sam mu preblizu i PAF! Ajde, ajde, možda sam mu bio i malo preblizu. 
Kumovala je i mokra i skliska cesta. Mislio sam da sam pola auta otkinuo, a kada ono, samo sam malo okrznuo blatobran i razbio žmigavac... Mladost- ludost. 
2. Sa nekih 12 godina prvi i zadnji put me ispitivala policija. 
Navodno su nam napravili i maloljetni dosje. Ali to nikada nije potvrđeno. Priča ide ovako : starci su nekamo otišli, bila je jesen... mi smo znali igrati nogomet podosta daleko od kuće, trebalo je pretrčati jedan autoput i željezničku prugu da bi se došlo do tog igrališta. Iako su mi starci toga dana STROGO zabranili da ne idem nikamo, naravno, čim su krenuli, ja sam potrčao do ekipe koja je već čekala da krenemo. U ekipi je bio i jedan majstor koji je uvijek radio pizdarije, nadimka Herc. Podosta stariji, ali definitivno s najvećim ''mudima'' za pizdariju, iako ni mi nismo bili jako daleko. Baš smo tih dana dobili loptu na nagradnoj igri od Snickersa, pa smo jedva čekali da zaigramo s njom. Nakon utakmice, vraćali smo se doma...naravno istim putem...pretrčiš prugu, pa autoput... već je padao mrak... ali... Herc se odlučio našaliti na samo sebi smiješan način... ogromnu kamenu gromadu stavio je na neosvjetljeni dio ceste, tako da je plan bio- sačekati auto, gurnuti loptu, auto će je refleksno izbjeći i zabiti se u kamen. Naravno, govorili smo mu da to ne radi, ali nije se dao smesti. Ja sam krenuo doma nekoliko minuta prije nego se desilo sranje. Na pola puta do svoje kuće čuo sam strašan : BOOOOOM!!!!
Ušao sam u kuću, starci još nisu hvala Bogu došli i otišao pod tuš. Zazvoni telefon. Nona se javlja, a zove moj susjed Bare ( također bio u ekipi)... ja mokar izlazim iz tuša da se javim. Još smo imali onaj zeleni stari telefon , na kojem si morao vrtjeti brojeve. Eh, ta stara vremena. Predobro.
No, da nastavim.
Bare : '' Mauro , strašna nesreća se dogodila, Herc je stavil kamik i judi su se razbili!!''
Ja: ''pa znan da je stavil kamik, zato san šal ća''
Bare: '' čovek je totalno razbil auto, još je s njin bila i žena ka je noseća, zel je balu , a onda ga je Herc gađal s kamiki''..
Da prevedem. Čovjek se pri velikoj brzini spucao o kamen. S njime je bila i supruga koja je bila trudna. Čovjek je u šoku uzeo onu novu lotpu koju smo dobili na nagradnoj igri Snickersa. Herc je vikao : ''vrati mi loptu'', a čovjek : ''dođi sam po nju ''. Tada je Herc uzeo kamenje i počeo gađati čovjeka.
Zamislite vi to.
Cijela ta priča možda bi nekako dobro završila, da čovjek nije uzeo odvjetnika i tužio SVIH koji su te večeri bili tamo. I, iako ja nisam ni bio tamo kada se pizdarija desila, tretiralo me se isto kao i Herca koji je složio to sranje. I mene, a i ostatak ekipe. 
Najjače od svega bilo mi je kada je izašao članak u novinama : ''Opasne dječje igre''. Bare, dan- danas taj članak ima zaljepljen u sobi, i kada to vidim , smiješno mi je, ali tada nije bilo. Novinar se potrudio biti i humorističan pa je dio teksta bio : ''nakon što je čovjek kriv nedužan izašao iz svoga auta, u glavu je dobio i par kamenica''.
Eto. Od ranih dana u novinama. Novine me jednostavno vole. Haha. Strašno. Da moj klinac meni ovo napravi, odrekao bi ga se . Ali , eto, nemam grižnju jer nisam sudjelovao, ali opet- kada te murja ispituje, nije ti svejedno.
3. Puno puta sam napominjao kako sam kao mali jako volio igrati nogomet. Ne samo igrati , nego sam valjda znao sve igrače koji nešto znače napamet. Naravno, naučih to skupljajući sličice. Bolesno sam volio nogomet. Igrao sam ga svaki dan. Po kiši , snijegu , opakom suncu. Nije bilo bitno. I u školi, i doma. Za vrijeme ljetnih praznika '94, igralo se Svjetsko prvenstvo u Americi.
Svi smo bili opčinjeni nogometom. Pogledali bi utakmice, a tada i sami zaigrali.Kod Herca iz prethodne priče stavili bi TV u vrt, a on bi u svojoj konobi zapalio roštilj. Dobro ste pročitali. U konobi. Sve se dimilo, ali njega to nije tangiralo previše. No, da se vratimo nogometu. Igralište na kojem smo igrali imalo je pogled na moj balkon. Tako da se stara često derala : ''Mauro , blago, pasaj doma, pogledaj se kako si blatan , ko prasac!!'' Naravno da me nije jebalo ni 5 % što sam ja prljav ko svinja, meni je bilo bitno kako zabiti gol. Eh da... nikada nisam volio igrati obranu. Uvijek sam volio biti u napadu i zabijati. Nije ni čudo kada su mi idoli bili Maradona i Batistuta. Kako sam ljevak, svih bi uvijek prevario kojom nogom ću pucati. Svakog dana priča se ponavljala, ja bi doma došao prljav, stara bi prala robu i uobičajeno kenjala ''dokad ćemo ovako'', i ljeto je išlo dalje... dok jednog dana nisam probao izvesti legendarne '' škarice'', ali sam nogom nekako zapeo za desno jaje, i pao od bola... nekako sam istegnuo muda...
ne pitajte me kako... uglavnom, boljelo je za nevjerovati. Jaja su mi postala trodupla i bila žarko crvene boje. Trebaš ti nositi to sa sobom. Strašno.Onako natečeno. Jedva sam hodao . Pizdio sam. Još bolnije je bilo to da sam nekih 3 dana sa balkona gledao kako moje igraju, a ja ne mogu. Jednog dana sam u bolovima odšepao do igrališta. I igrao . Samo po onoj strani gdje me nisu mogli vidjeti s balkona. Eto , toliko sam to volio. I definitivno, bol u jajima, slobodno se može usporediti sa zuboboljom ili uhoboljom, STRAAAŠNO boli. Ali, sve za nogomet!
Dan danas , sjetim se te osnovne škole i sreće kada su bila školska prvenstva i kako bi komadi iz razreda vrištali kada bi zabio gol. 
Cijeli svijet je bio moj. Osjećaj kada zatreseš mrežu. Neopisivo. Zato se i dan danas totalno poistovjećujem sa Balaševićevom pjesmom ''Prva ljubav'', u kojoj on kaže da : ''jedino mi je važno bilo da postanem levo krilo il' centarfor školskog tima''. 
A danas, kada sam malo odrastao, opet se nalazim u istoj pjesmi, samo u završnim stihovima :
'' Ja još kradem dane Bogu
ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim
Pišem pesme, zvezde brojim
Još sam onaj isti vetropir'...
Živio mi , Đole!!!
Predivna stvar. Koja me opisuje. U cjelosti. Ni u jednoj pjesmi nikada se nisam našao kao u ovoj. No , nemojmo sada biti toliko romantični, nego nastavimo sa udesima... 
4. Ljeto '97. Moj najveći udes u životu. Proba mog prvog banda ''Faloti'', na koju bendovski kolega Loris stiže sa nabrijanim ''Tomosom''. Svi su išli đir, a meni se posebno svidjelo što ne moram pedalirati , nego samo davati gas. U uskoj cestici prebrzo sam uletio u zavoj, neiskusan na motoru, nisam se snašao, nego sam se zabio u auto , totalno. I ja i motor letjeli smo preko auta. Mislim da sam čak bio u nasvjesti nekoliko sekudi. Nogom sam razbio prednji dio auta, slomio koljeno i bedrenu kost, glavom sam opaliou rub šoferšajbe ( milimetri me djelili od sljepoočnice i smrti), a prsima sam otkinuo retrovizor.
Sljedilo je lječenje od 6 mjeseci sa rehabilitacijom. U tom razdoblju promjenio sam tri gipsa, čak mi je i kost krivo zarasla pa su je morali lomiti. Najveća životna škola koja mi se mogla dogoditi. Dan danas ne mogu iskazati svu zahvalnost onima koji su me ponovno stavili na noge, posebice terapeutkinji Snježani koja me natjerala da prema sebi budem strog kao nikada dosada. Isto tako, cijela moja obitelj i prijatelji koji su bili uz mene, dali su mi snage da se vratim na ono staro. Bilo je to iskustvo nakon kojega sam brzo odrastao i shvatio koliko je život dragocjen. Ružna priča iz koje dan-danas izvlačim pouke. 
5. Posljednji udes dogodio se nekidan, a da uopće nisam, zamislite, bio prisutan. Ujutro sam parkirao auto na najširem mogućem mjestu u naselju. A kada sam se vratio, dočekala me poruka : '' OPROSTITE'' i nabrzinu napisan broj telefona. Imao sam što vidjeti. Žena koja je htjela sparkirati svoj auto, ubacila je u rikverc i razbila mi lijevi bok. Na mom novom ljubimcu.
Kojega i po kiši perem i glancam. Popizdio sam. Ne mogu opisati taj bijes.
A onda sam shvatio da nije sve tako crno, jer žena je bila dovoljno poštena da ostavi svoj broj telefona i snosi posljedice. A danas ima jako malo poštenih ljudi. Sve u svemu, život ide dalje. A udesi... daj Bože da je ovo bio posljednji!!
Post je objavljen 13.02.2007. u 17:59 sati.