Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/maurich

Marketing

Novi ja... :)

Prijatelji su okosnica svačijeg života. Otvaraju ti oči, ponekad ti daju rješenja , a da nisu ni svjesni toga. Bog blagoslovio sve moje prijatelje, koju ja sreću imam...Na kraju, bez prijateljstva nema ni braka, ni obitelji, ni ničega. Čemu svi težimo? Idili. Kakvoj? Miru. Svome miru. Unutarnjem. Da li ste se ikada pitali kada ćete stvarno dočekati taj mir?
Znam unaprijed odgovor. Svi se nadamo. Kao, doći će dan kad ću ja nešto pokrenuti u sebi. Ne, nikad ne dolazi, jer uvijek je nešto. Ovaj posao, onaj posao, pa još moram ovo, pa još moram ono... pa ću malo sjest na kompjuter da vidim šta ima...samo još ovaj mail...a- vidi- na FB-u su mi frendovi iz srednje... pa idem zvat nekoga na kavu, ne da mi se bit doma...idem još snimit ovo, bolje danas nego sutra.... i tako iz dana u dan. Mira nema. Ne onog pravog. I onda kužim- trčimo, ponajviše za materijalnim, sanjamo kuće, aute, barke, ni sam ne znam što. A zašto? Da bi živjeli život iz filma. Da bi fascinirali okolinu valjda, ne znam. Valjda super utječe na ego ako imaš bolji auto od susjeda, ako imaš veću kuću. lud
Započeo sam ovaj post sa prijateljima, jer ja kada sanjam o nekoj budućnosti, da, zamišljam tu kuću, ali najviše nekako sanjam tu budućnost kada ću imati svoju kuću, a unutra konobu, gdje ću pozivati prijatelje da se družimo, da se skupa smijemo i pjevamo. Jer, bez toga, uzalud sve.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!


Kada sanjam kuću sanjam u njoj svoju obitelj. Ali ne da ću ja cijele dane ganjati novac okolo, i dolaziti doma u džipu, da će to svima oko mene izgledati fascinantno, a ja ću biti ''uspješan čovjek''. Ne, ja želim gledati svoje klince kako odrastaju. Mislim da je to pojam ''kuće'' koju svi mi negdje u sebi želimo.
Ova godina započela mi je tako da sam sam sebi obećao drastične promjene u svom životu. Nakon samo mjesec dana već vidim promjene na sebi, koje nisu male. I drago mi je zbog toga. Uvijek me dotaknu riječi moje kolegice blogerice, H.A.N.N.A.H, pa sam tako i nakon prošlog posta razmislio o njenim riječima- ne traži starog sebe, živi danas, ne razmišljaj o sutra. Da, danas je ovdje. Sutra još nije došlo, a jučer je već prošlo. Vratiti ne možeš, vrijeme ubrzati nećeš. Danas je čas da napraviš nešto za sebe, nešto što te ispunjava. Poput treninga, svaki dan to napravi, neku sitnicu, ali da znaš da si to napravio za sebe. Stare snove si ostvario. Vrijeme je za nove. cerek
Kada čovjek ostane sam sa sobom, dosta dugo vremena treba da si prizna neke stvari, da sam sebi otvori oči... ne sramim se priznati da sam svjesno mjesecima gubio samog sebe i trčao uzalud za krivim stvarima što me i koštalo zdravlja. Vrijeme ne možemo ubrzati. Amen. I isto tako, sve se događa s razlogom. Bože, toliko toga je u meni što želim izbaciti na papir, ali mislim da me se ne bi moglo pratiti... kada postaneš svjestan da si nakupio toliko smeća, da su ti do grla došla govna, za koja si sam kriv što su se nakupljala, olakšavajuće je već na početku kada si priznaš da je tako. I da znaš da ćeš se iz tih govana nekako izvući. I apsolutno me više ništa ne brine kako će biti. Neka bude kako bude. Vjera je čudo. Vjera u Boga, vjera u sebe. Mogu reći iskreno : ja vjerujem. To je dovoljno.thumbup
I valjda svaki dan iznositi smeće iz svoje ''kuće''. Ne pustiti da se taloži. Iz najobičnijih svakodnevnih stvari možemo vući paralelu sa svojim životom. Upravo pomišljam da bih sigurno bio dobar psiholog. Sa ovim darom govora, haha...zubozubo
Probudio sam se iz zimskog sna. Ne onog pravog zimskog sna. Onog zimskog sna koji sam tko zna kad usnio, onaj san o realnosti, o ganjanju uspjeha, novca, svih mogućih trofeja... nema to smisla, ljudi moji dragi. Nema. Smisao je u tome da nas moraju veseliti najmanje sitnice. Mene to oduvijek veseli, ispunjava moj život i moje pjesme, a negdje putem bio sam to zagubio i, naravno, izgubio se. Srećom da sam , kao Crvenkapica, iza sebe ostavljao mrvice pa sam se znao vratiti i nastavljam dalje onakakav kakav sam oduvijek bio- nepopravljivi sanjar i romantik kojeg će često puta izveslati u životu neki ljudi bez kičme i obraza, a ja im neću zamjeriti, nego ću tražiti njihove dobre strane, samo sekundu nakon što planem i popizdim.

Evo jedne Crvenkapice: smijeh

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

Toliko sam bio hladan da više ništa iz sebe nisam mogao izbaciti. Mjesecima. Čak ni pjesmu, tekst, glazbu, koji su oduvijek moj glavni ispušni ventil. Pjesme sa našeg zadnjeg albuma napisao sam prije više od pola godine.A nisam onaj koji nešto piše samo da napiše, s tim se nije za igrati. Ako ne ide, pusti. Postoji razlog za to. Još uvijek nisam napisao ni jednu pjesmu ove godine, ali mislim da se led polako topi i da će moje bilježnice ubrzo biti preplavljene raznim stihovima. Naravno , bilo je tu pokušaja i raznih ideja, ali dobro ja osjetim da ''to nije to'' i nikada sa time ne bi izašao u javnost. Potrgam i bacim.

Dolazi proljeće. I jedva ga čekam. Kiša ne prestaje padati i tjera nas da budemo u kući. I da razmišljamo. Neopisivo se veselim prvim pupoljcima trešnje, baš kao i prvim plodovima.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!

Veslim se svakoj novoj noti i riječi koja će izaći iz mene, svakom kilometru koji ću proputovati, svakoj zraki sunca i svakom smiješku kojeg probudi netko tko me nasmije. Svakoj ženi koja će me opčiniti svojom ljepotom kakvom samo žene mogu zračiti. Veselim se životu. Danas je prvi dan ostatka mog života.... vrijeme je za rokenrol!njami Živjeli vi meni... mah


Post je objavljen 04.02.2009. u 14:43 sati.