Mate Šimundić

Ne znam kako vi, ali ja redovito smetnem s uma najvažniju činjenicu života: Bog ljubi! Nekima možda zvuči kao izlizana fraza, ali nije. To je istina! Bog te ljubi! Postoji đavao koji govori suprotno, ali on je lažljivac. Njemu ne odgovara da se ta istina uvijek iznova objavljuje:

Bog je ljubav! Deus caritas est!

Došao je k meni, ponizno i pobjedonosno! Došao je k tebi, tvom bratu, susjedu, prijatelju... Da nas izbavi iz smrti, u koju smo upali po grijehu, da nas svakog dana oslobađa iz ropstva. Bog je postao čovjekom da čovjek postane djetetom Božjim. On želi da mi uživamo u slobodi, kao njegova djeca, da se radujemo, da slavimo, pjevamo i plešemo. Kao što se majka i otac vesele kad njihova djevojčica pjeva i pleše na završnoj priredbi u vrtiću, tako i Bog!

Starozavjetni prorok Zaharija u prvoj današnjoj riječi poziva izraelski narod na slavlje, a razlog slavlja je povratak kralja. Slike koje koristi možemo povezati s Isusovim ulaskom u Jeruzalem, nekoliko dana prije Vazma, njegove pobjede nad smrću i zlom, kad je Isus svijetu donio mir.

Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit' kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit' luk ubojni. On će navijestit' mir narodima; vlast će mu se proširit' od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje. (Zah 9, 9-10)

Bog te ljubi! Hoće da svi budemo u miru, koji nije tek izostanak rata, nego obilje blagoslova! Bog hoće da ti i ja budemo blagoslovljeni i da njega blagoslivljemo, da o Bogu dobro mislimo i Boga slavimo, riječima i djelima. Baš kao psalmist:

Slavit ću te, o Bože, kralju moj, ime ću tvoje blagoslivljat' uvijek i dovijeka. ... Milostiv je Jahve i milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim. Nek' te slave, Jahve, sva djela tvoja i tvoji sveti nek' te blagoslivlju! (Ps 145)

Bog je ljubav, vjerna ljubav! On ispunja svoja obećanja. Čujem ja, čujete i vi, i protivne misli: da Boga nema, da ne mari za ljude, da te Bog ne voli jer si takav kakav si, da Bog želi tvoju patnju i smrt. To su, braćo moja, laži koje po svijetu sije neprijatelj čovjeka, đavao. Istina je da te Bog ljubi takvog kakav jesi, da njegovo krotko srce žudi za tvojom srećom!

Počujmo radosnu vijest: U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako." (Mt 11, 25-30)

Danas slavimo blagdan svete braće Ćirila i Metoda, suzaštitnika Europe i apostola slavenskih naroda, koji su živjeli u 9. stoljeću poslije Krista. U pravoslavnim Crkvama ova dvojica svetaca nose najveću titulu: isti kao i apostoli. Drugim riječima, ono što su Grcima i Rimljanima prvih stoljeća bili sveti apostoli Petar i Pavao, to su Slavenima sveta braća iz grada Soluna.

Stoga nam Crkva u današnjim misnim čitanjima pruža obilje Riječi, koja govori o naviještanju. Obratite pozornost, dragi slušatelji, koliko se puta i na koji sve način spominje Riječ Božja u sljedećem ulomku iz Djela apostolskih:

Na to im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: "Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima. Jer ovako nam je zapovjedio Gospodin: Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do nakraj zemlje. Pogani koji su slušali radovali su se i slavili riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni. Riječ se pak Gospodnja pronese po svoj onoj pokrajini. (Dj 13, 46-49)

Tekst govori da se Riječ Božja naviješta, pa da se zatim može prihvatiti ili odbaciti. Ukoliko se Riječ Božja odbaci, odbacio se i život vječni, a ukoliko se prihvati, Riječ Božja uzrokuje radost. Oni koji povjeruju, slave Riječ Gospodnju, a ona se – preko njih – pronosi dalje, po svem svijetu. Bez obzira bio netko Židov, Grk, barbar, Hrvat, Srbin, musliman... neka čuje Riječ!

Nije to lako. Ostaviti sve i poći za Kristom. Ići kamo si poslan. Biti u manjini, bez velikog novca i bez veza sa strane. Učiti novi jezik, nove običaje, jesti drugačiju hranu, disati drugačiji zrak, trpjeti od drugačijih bolesti. Sigurno nije lako, ali je lijepo i dobro!

Poslušajmo što kaže Isus u današnjem evanđelju o tome: Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove.“ (Lk 10, 1-3)

Navijestiti Evanđelje, krstiti druge ljude i poučavati ih da postanu učenici Kristovi, to je glavna zapovijed Uskrslog Gospodina. Ta se zadaća može ispuniti na dva načina:

1. prostorno, ići u druge gradove, u daleke zemlje, među ljude koji još uvijek ne poznaju Isusa, utjelovljenu Riječ Božju, ići u misije „ad gentes“, poput svetog Pavla ili svetog Franje Ksaverskog; tako su sveta braća Ćiril i Metod krenuli u Moravsku i Panoniju; i

2. vremenski, prenijeti vjeru sljedećem naraštaju, odgajati svoju djecu da postanu kršćani; tako su postupali nebrojeni sveti roditelji, kao naprimjer roditelji svete Male Terezije, ili pak mnogi učitelji i odgajatelji, poput blaženog Ivana Merza; prenošenje vjere djeci, odnosno sljedećem naraštaju, sve više postaje najveći izazov Crkvi.

Čuli ste za pojam nova evangelizacija. Ona ovisi o svakom vjerniku, o meni i o tebi. Pođimo!

Korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima. Tako Riječ Božja u poslanici Timoteju ukazuje na žalosnu činjenicu da robovanje novcu mnoge odvlači od vjere, da su mnogi pravi štovatelji novca, novac je njihova religija, bog u kojeg se uzdaju i za kojim čeznu.

Nedavno je u novinama objavljen podatak da 600 000 Hrvata dnevno, ponavljam: dnevno, odlazi u kladionice. Kockanje je najraširenija ovisnost u našem narodu. Kad se tome pridoda da je kockanje od svih ovisnosti najteže savladati, problem postaje užasno velik. Svaka druga obitelj u Hrvatskoj trpi zbog ovisnosti, ne računajući veliki broj alkoholičara i narkomana.

Može li čovjek reći: „Ja se u svemu uzdam u Gospodina!“, i pritom u zalihama imati popriličnu svotu novca? Može, ali takva je sloboda veoma rijetka pojava! Sjetimo se Jude. Sumanuta trka za novcem, koji se često predstavlja kao jamac sreće, najčešće dovodi do prijevara. Mnogi, poput Superhika, kradu od siromašnih da bi dali bogatima, to jest – sebi!

Takvo ponašanje prorok Amos slikovito prokazuje: Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: "Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjujuć' efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama: da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita. (Am 8, 4-6)

Znam, reći ćete: Pa nije novac sam po sebi zao! On je tek sredstvo, a iz ljudskog srca izlazi zlo. Točno. Zato je potrebno bdjeti nad srcem! Da se ne bi srce zalijepilo za novac, i obratno. Kako bdjeti? Žeđajući za Riječju Božjom! Osjećati i misliti kao psalmist, kad pjeva sljedeće stihove:

Svim srcem svojim tebe tražim; ne daj da zastranim od zapovijedi tvojih. ... Duša mi gine u svako doba žudeći za tvojim odlukama. ... Put istine ja sam odabrao, pred oči sam stavio odluke tvoje. ... Evo, čeznem za naredbama tvojim: pravdom me svojom poživi. ... Otvaram usta svoja zadahtan u žudnji jer čeznem za zapovijedima tvojim. (Ps 119)

Kako je važno slušati Riječ Božju i kako je strašno biti bez nje, ravno sigurnoj propasti, Amos nam objašnjava sljedećim riječima: "Evo, dani dolaze - riječ je Jahve Gospoda - kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine. Tumarat će od mora do mora, od sjevera do istoka potucati se ištući riječ Jahvinu, ali je neće naći.“

Iskusio sam kako je užasna glad slušanja riječi Jahvine, kako je mučno ne slušati Gospodina. Zato vjerujem: Došao je Isus Krist grešnicima, došla je Riječ Jahvina bolesnima, da oslobodi moje srce od ropstva, da nasiti i napoji gladne i žedne, da odmoreni spremno pođemo za Njom, kao apostol Matej u današnjem evanđelju: Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: "Pođi za mnom!" On usta i pođe za njim.

Aleluja! Hvalite Jahvu, svi puci, slavite ga, svi narodi! Silna je prema nama ljubav njegova, i vjernost Jahvina ostaje dovijeka! (Ps 117) Na blagdan apostola Tome, hvalimo Gospodina! Blagoslivljajmo Boga koji nas spašava! Imamo razlog za slavlje i nadu. Vidjeli smo Gospodina!

Prva nam Božja riječ u današnjoj euharistiji otkriva pravo stanje stvari: Tko smo i što smo? Poslušajmo srcem, a ne samo ušima, ove riječi utjehe iz poslanice Efežanima: Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostola i proroka, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.

Premda je zadnji temelj, čvrsta stijena na kojoj raste Crkva, sam Gospodin Isus Krist, u ovom su ulomku istaknuti i apostoli kao oni na kojima počiva Crkva. Njima je Gospodin povjerio službu pastira i učitelja, oni su poslužitelji Riječi koji nas hrane Božjom ljubavlju. Gospodin je pak zaglavni kamen, onaj na vrhu kuće koji spaja zemlju s nebom i povezuje zidove da se ne uruše. Ako ste kad vidjeli, možda u Dalmaciji ili u Istri, stare kamene kuće ili kamene portale, znat ćete o čemu govorim. Za kuću je važan početak i kraj, temelj i krov, kamen temeljac i zaglavni kamen. Za Crkvu je važan Isus Krist!

I Tomi zvanom Blizanac, jednom od dvanaestorice, bio je važan Isus Krist. Živio je s Učiteljem od početka njegova javnog djelovanja. Bio je s njime na posljednjoj večeri, kad su slavili blagdan beskvasnih kruhova, i kad je Isus ustanovio novi obred, euharistiju. Onda je došao onaj mračni petak kad su Isusa uhitili i odveli u tamnicu. Tomi sigurno nije bilo lako. Ako su Njega, Mesiju, uhvatili s namjerom da ga ubiju, što će biti sa mnom. Strah se uvukao u Tomu te noći. Strah i žalost.

Poslije uskrsnuća, kad su žene pronašle prazan grob, svi su apostoli bili prestrašeni. Sve je bilo neizvjesno. Držali su se skupa, premda neki – razočarani i tužni – ostaviše Jeruzalem i odoše u Emaus. U današnjem evanđeoskom ulomku doznajemo za jedan zanimljiv detalj. Kad se Isus prvi put nakon uskrsnuća ukazao apostolima, s njima nije bio Toma. Ne znamo gdje je bio, ali nije bio s braćom. Sjećam se kako je sluga Božji Ivan Pavao II. ovaj detalj pri posjetu Sloveniji 1996. podcrtao. Čuvati vjeru možemo samo u zajedništvu s braćom, ako ne propuštamo sastanke s Kristom i Crkvom, ponajprije u slavlju euharistije.

Čitamo u evanđelju: I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: "Mir vama!" Zatim će Tomi: "Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran." Odgovori mu Toma: "Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20, 26-28) Odgovorimo i mi zajedno s Tomom: Gospodin je moj velik, silna je njegova ljubav, neizmjerna vjernost! On je veći od moje sumnjičavosti, koja uništava dušu, veći od moje nevjere, koja razara srce. Gospodin Isus Krist je Bog, a mi vidjesmo Gospodina!

Tražite dobro, a ne zlo, da biste živjeli, i da Jahve, Bog nad Vojskama, odista s vama bude kao što velite da jest. Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu na gradskim vratima, pa će se možda Jahve, Bog nad Vojskama, smilovat' ostatku Josipovu. (Am 5, 14-15)

Već treći dan zaredom u prvom čitanju slušamo riječi proroka Amosa. On je bio naročito osjetljiv na pitanja pravde i pravice. Božja nam riječ preko proroka Amosa govori da je Bogu važnija društvena pravda i međuljudska solidarnost, negoli obredna savršenost. Bog nije kao čovjek kojega ja mogu potkupiti, pa nek’ zažmiri na oba oka i previdi zlo koje činim. Ako je moje bogoslužje slično mitu, onda sam ja korumpiran, a ne Bog!

Podsjetimo se što Katekizam Katoličke Crkve ukratko kaže o društvenoj pravednosti: Poštivanje ljudske osobe vodi tome da u drugomu promatramo "svoj drugi ja". ... Jednako dostojanstvo ljudskih osoba traži napor za smanjenjem pretjeranih društvenih i ekonomskih nejednakosti. Solidarnost je prava kršćanska krepost. (KKC 1943-1948) Tako kaže katekizam.

Solidarnost je drugo ime za ljubav. Bog je iskazao solidarnost s ljudima, poslavši na zemlju svoga Sina. Jedinorođeni Sin Božji, Isus iz Nazareta, čovjeku u svemu jednak osim u grijehu, iskazuje solidarnost s ljudima. Poslušajmo svetog Petra: Riječ posla sinovima Izraelovim navješćujući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju. Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao. (Dj 10, 36-38)

O tome kako je Gospodin prošao zemljom čineći dobro, kako je ozdravljao bolesne, napose one kojima bijaše ovladao đavao, čujemo u današnjem evanđelju. Ono nam donosi izvješće o egzorcizmu, kojeg Isus čini nad dvojicom opsjednutih, istjeravši zloduhe u krdo svinja. Svinja je u semitskim narodima simbol nečistoće, životinja koju je zabranjeno jesti, stoga nije čudno što se krdo strovaljuje niz obronak u more. Ta nam slika poručuje što se događa kad Isus uđe u nečiji život. Svaki grijeh biva oprošten, krivnja je potopljena u vodama krštenja, smrt je uništena, a darovan je novi život.

Čudno je ponašanje ljudi koji mole Isusa da ode iz toga kraja, njima kao da su važnije svinje od zdravlja i slobode koju Isus dade onoj dvojici. Oni svojim postupkom najavljuju što će se dogoditi s Isusom u vrijeme njegove muke, kad svojima dođe, a njegovi ga ne primiše.

Naišao sam ovih dana na lijepi ulomak don Živka Kustića o tajni zla u svijetu. Poslušajmo dio njegove jutarnje propovijedi: Svijet i život kao da su nalik rastrganom skupocjenom tkanju. Vidi se da je tkano s nekim naumom, još se prepoznaju tragovi duboko utisnutog smisla, ali sve je poremećeno – baš kao gruba rastrgana krpa. Odakle taj poremećaj? Kakva je to diverzija već u iskonu rastrgala niti smisla svemira i ljudske sudbine? Govorim o grijehu i zakonu, ali odakle toliki grijeh i odakle tolika nemoć Zakona?

Počujte, sinovi Izraelovi, ovu riječ koju Jahve zbori protiv vas, protiv svakoga roda što ga izvedoh iz zemlje egipatske: Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše. (Am 3, 1-2)

U ovim riječima proroka Amosa, koje možemo čuti u današnjoj euharistiji, vidim da Bogu, Jahvi, nije svejedno kako se ponašaju njegovi izabranici, što rade s blagom koje im je povjereno. Bog je poznao sinove Izraelove, njima se otkrio, izbavio ih iz velike nevolje, očitovao im svoju ljubav. To je veliki dar, ogromno blago koje treba umnožiti svojim darom, sebedarjem, ljubavlju.

Na pamet mi pada naslov jedne knjige Karola Wojtile, Ljubav i odgovornost, u kojoj budući papa razmišlja o spolnoj ljubavi između muškarca i žene. Međutim, slobodno možemo ova dva pojma, ljubav i odgovornost, neraskidivo povezati u svakom slučaju. Ljubav traži odgovor, trajni stav zahvalnosti, poslušnosti i služenja. Božji govor očekuje čovjekov odgovor.

Ljubav za ljubav. Bog je roditelj koji svoje dijete želi odgojiti, a ne razmaziti. Budući da ima brižno srce, nije mu svejedno. Ako mi je Bog otkrio svoje srce, ne mogu se praviti lud i nastaviti živjeti kao što sam živio do tada. O tome i Amos govori u nastavku čitanja: Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje? (Am 3, 7-8)

Gospod Jahve govori. A njegova Riječ jest Isus Krist iz Nazareta. On je svemogući, vječni Bog, koji je nas upoznao, čije smo milosrdno srce otkrili na križu, koji svojom pobjedom nad smrću govori glasnije od svake zaglušujuće buke grijeha, kojom smo okruženi i koju pojačavamo svojim grijesima. Njemu se pokoravaju i vjetrovi i more, njemu Crkva iskazuje dužnu hvalu.

Često zaboravim tko je Isus Krist. Zaboravim na njega. Mislim na sebe, na svoje planove, na svoje male želje. Obuzmu me strahovi zbog ovoga i onoga. Umislim sebi da je sve u redu, da je sve pod kontrolom, a onda neka sasvim beznačajna stvar naraste u diva kojeg se plašim. Osjetim samoću, pomislim da mi nema spasa, da je sve uzalud, glupo i besmisleno. Zaboravim na Isusa i tko je on. Sreća moja da On ne zaboravlja na mene. Uvijek mi iznova progovori, nanovo mi otkrije svoje lice, baš kao učenicima na lađici koju prekrivahu valovi.

Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: "Gospodine, spasi, pogibosmo!" Kaže im: "Što ste plašljivi, malovjerni?" Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi su u čudu pitali: "Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?" (Mt 8, 23-27)

Kolika je Božja svemoć i veličanstvo? Kolika je njegova neizmjerna dobrota? O tome čovjek može govoriti dovijeka, zauvijek slaviti Gospodina, i opet biti na početku. Molim Gospodina da svakog prožme divljenjem kakvo je imao psalmist dok je pjevao: Po velikoj dobroti tvojoj unići ću u Dom tvoj; past ću ničice pred svetim Domom tvojim, Jahve, prepun poštovanja.

Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. (1 Tim 1, 15) Apostol Pavao sebe smatra grešnikom potrebnim spasenja. Isus Krist je došao spasiti svakog čovjeka, i tebe, i mene, i tvog i mog neprijatelja. To je riječ kojoj valja povjerovati, koju valja posve prihvatiti. Riječ Božja je riječ spasenja za sve ljude!

Spasenje počinje ovdje i sada, kakav god da sam bio i kakav god da jesam. Najčešće: obični grešnik, peccator vulgaris. Plodovi novog života pomalo dozrijevaju, ali – dozrijevaju! Novi život, dar Božji čovjeku, postupno obuzima cijelog čovjeka, i misli i srce, i – oh, da! –čak i ponašanje. Ne može se novi život u Kristu svesti na izvanjsko pripadanje Božjem narodu.

Riječ u današnjim misnim čitanjima na proročki način govori upravo o tome: Bogu se pripada cjelovito ili se uopće ne pripada. Odnosno, osuđuje se lažljivo i licemjerno postupanje onih koji Boga časte samo usnama, a srce i svoja djelu okreću protiv Boga.

Starozavjetni prorok Amos, nazvan prorokom Božje Pravde, upozorava Izraelce da Bog kažnjava nepravdu prema ljudima, posebno nasilje nad siromašnima i nemoćnima, i ne prihvaća bogoštovlje pomiješano s nepravdom. Amos jasno i glasno nabraja grijehe koje izraelski narod počinja, unatoč izbavljenju iz Egipta i iskazanoj Božjoj ljubavi prema njima:

Ovako govori Jahve: Za tri zločina Izraela, za četiri zločina, odluka je neopoziva: jer prodavahu pravednika za srebro i nevoljnika za sandale; jer gaze po glavi siromahu, i sirotinju na zlo vode; sin i otac k istoj djevojci idu da oskvrnu moje sveto ime; i na haljinama u zalog uzetima leže kraj svakog žrtvenika; i piju vino oglobljenih u Domu Boga svojega. (Am 2, 6-8)

Psalam je još precizniji, udara tamo gdje sam najtanji. Slobodno mogu uzviknuti s Ujevićem: O, Bože, žeže tvoja riječ! Naročito se opominju pismoznanci, zakonoznanci, propovjednici i, vjerojatno, suradnici vjerskog programa Hrvatskog katoličkog radija. Stara je izreka: Pakao je pun dobrih propovjednika. A ima u paklu i osrednjih, poput mene. Poslušajmo dio iz psalma:

A grešniku Bog progovara: „Što tumačiš naredbe moje, što mećeš u usta Savez moj? Ti, komu stega ne prija, te riječi moje iza leđa bacaš? Kad tata vidiš, s njime se bratimiš i družiš se s preljubnicima. Svoja si usta predao pakosti, a jezik ti plete prijevare. U društvu na brata govoriš i kaljaš sina matere svoje. Sve si to učinio, a ja da šutim?“ (Ps 50, 16-21a)

Onda dolazi šlag na tortu, evanđeoski ulomak. Ovdje se otkriva prvi korak na krivom putu, korijen otrovne biljke. To je moja oholost, umišljenost, stav: Evo mene, ja mogu, ja ću sam odlučiti što i kako, ja sam šef! I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: „Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.“ Kaže mu Isus: „Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.“ (Mt 8, 19-20) Gospodin me vraća na početnu poziciju. Nema sigurnosti i jamstva u ovom životu. Ići za Kristom, imati život vječni, vjerovati – sve je milost, dar Božji! Stoga psalmist zaključuje: Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu!

Slavimo danas otajstvo nad otajstvima, Boga kakav je u sebi samome. Ispovijedamo da je Bog trojstven, Otac, Sin i Duh Sveti, jer nam je tako on sam objavio. Častimo jedno jedino Božanstvo i Moć, koje kao Jedno postoji u Trojici, i sadrži Trojicu na različit način.

Bog se ljudima postupno objavljuje. Pristupa nam kao majka svojoj djeci, ona dobro zna da djeca napreduju malo po malo, sto puta padnu prije nego nauče hodati. Prisjetimo se Izabranog naroda, predvođenog Mojsijem kojem je Bog objavio svoje sveto ime: Jahve, njihova izlaska iz Egipta, lutanja po pustinji, ulaska u Obećanu zemlju.

Jahve Mojsiju govori o sebi na sljedeći način: Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću... (Izl 34, 6)

Bog je ljudima postupno otkrivao tajnu svoje biti, a puninu Objave i posrednika cjelokupne Objave nalazimo u Isusu Kristu. On je taj koji nam je otkrio da je Bog u sebi trojstven i da je Bog ljubav. Poslušajmo ulomak iz Ivanova Evanđelja, dio razgovora između Isusa i Nikodema:

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3, 16-17)

Crkva je od početka ispovijedala vjeru u Presveto Trojstvo, nastojeći pritom tu vjeru jasnije izreći kako bi produbila svoje razumijevanje vjere, ali i obranila od zabluda koje su je iskrivljavale. I svaki vjernik može pokušati izreći tajnu koju Bog priopćuje u Isusu, svjestan naravno vlastite ograničenosti i značaja tih pokušaja. Pročitat ću vam jedan takav pokušaj, meni jako lijep, iz knjige Ivana Goluba Lice prijatelja:

Pročitah kiticu u himnu: „Mi vjerujemo dušom svom / U Boga Oca svevišnjeg / U Krista Sina njegova / I Duha njihov poljubac.“ ...Duh je nazvan poljupcem. ...Poljubac je ako je u njemu onaj koji ga daje. I ljudi u poljubac nastoje unijeti sebe, ono što je njima najvlastitije, a to je ljubav. U poljupcu je nekako prisutan onaj koji ga daje. U poljupcu Oca i Sina ne samo da je prisutan Onaj koji ga daje – Otac i onaj koji ga prima – Sin, nego je taj njihov poljubac osoba – Duh Sveti.

Svetost poljupca ljudskog proizlazi iz svetosti poljupca u Presvetom Trojstvu. Nije čudo što se odvajkada u zajednici svetih to jest kršćana kada bi se okupili oko misnoga stola davao poljubac mira – osculum pacis.

U Pavlovoj drugoj poslanici Korinćanima nalazimo sljedeći pozdrav, preuzet u euharistijsko bogoslužje, a kojim se i ja želim od vas oprostiti: Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!

Riječi su Jahvine riječi iskrene, srebro prokušano, od zemlje odvojeno, sedam puta očišćeno. (Ps 12, 7)

Ovaj me je redak pripjevnog psalmu, kojeg čujemo tijekom Službe Riječi u euharistiji, naročito dirnuo. Otkriva mi se koliko sam blago primio u daru Svetog Pisma, kojeg mi je darovala Crkva. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. (Dei Verbum, 21.)

Riječi su Jahvine riječi iskrene... Bog, nasuprot ljudima, ne laže. On je iskren i vjeran, a takve su i njegove riječi. Čovjek je, nasuprot Bogu, nesposoban upravljati svojim jezikom. Po cijele dane ili nešto brblja, ili pak tupasto šuti kad bi trebao progovoriti.

Apostol Jakov u svojoj poslanici tu čovjekovu slabost, zbog koje svi mnogo griješimo, opisuje ovako: Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnog – nitko od ljudi ne može ukrotiti. (Jak 3, 7)

Zbog toga vrijedi dobrohotni savjet, s početka čitanja poslanice: Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Ta znate: bit ćemo strože suđeni. (Jak 3, 1) Sad se ja pitam što je mene natjeralo da se bavim poučavanjem ili da surađujem u ovoj emisiji s tako lijepim nazivom: U svjetlu Božje Riječi.

Caritas Christi urget nos! Ljubav nas Kristova obuzima... (2 Kor 5, 14) I potiče na djelovanje. Ne mogu šutjeti o milosrđu koje mi Gospodin svakog dana iskazuje. Makar pri govoru i griješio, govorit ću. Jer, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. (1 Kor 9, 16b)

Današnji evanđeoski ulomak donosi izvješće svetog Marka o Gospodinovu preobraženju na visokoj gori, u osami, pred Petrom, Jakovom i Ivanom. Ulomak sadrži riječi koje su se čule iz oblaka, koji je nazočne zasjenio.

Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga! (Mk 9, 7b)

Ovo je evanđelje!

Radosna vijest o Jedinorođenom Sinu Boga Oca, koji ljudima, poput milosrdnog Samarijanca, dolazi objaviti, donijeti ljubav. On je Ljubljeni! A i mi smo, po njemu i u njemu, ljubljeni! Ja sam ljubljen, ti si ljubljen. Slušajmo ga! Slušajmo ga kako govori: Ljubljeni! Slušajmo ga sve što nam govori. Njegove su riječi riječi iskrene, srebro prokušano, od zemlje odvojeno, sedam puta očišćeno.

Ako ga ne slušamo, bit ćemo oni koji ga preziru. Ubrojit ćemo se – na svoju nesreću –među njegove progonitelje koji su ga razapeli i ubili. Bog je vjeran. I kad smo takvi, slabi i grešni, On ne prestaje ljubiti, ne prestaje pružati milosrđe. Spasenje donosi onom tko ga želi.

Želim te Gospodine!

Riječ Božja, živa i djelotvorna, tijelom postade u Isusu iz Nazareta. On je svjetlost na prosvjetljenje naroda.

Jakovljeva poslanica, u današnjem misnom čitanju, na veoma slikovit način govori o odnosu vjere i djela. Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: „Hajdete u miru, grijte se i sitite“, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. (Heb 2,15)

Ovomu se može dodati ona velika rečenica iz poslanice Galaćanima: Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna. (Gal 5, 6) Vjera ljubavlju djelotvorna! Vjera je ljubavlju djelotvorna stoga jer je u osnovi prihvaćanje ljubavi od Boga i predavanje ljubavi bližnjima.

Kako su sveci razumjeli odnos između bogoslovnih kreposti, dakle između vjere, nade i ljubavi, dobro nam govori sljedeća misao svetog Franje Saleškog: Spasenje se pokazuje vjeri, priprema se za nadu, ali daje se samo ljubavi. Kao stup od vatre vjera pokazuje put u Obećanu zemlju, nada nas hrani manom svoje slatkoće, ali nas ljubav zapravo uvodi u Obećanu zemlju.

Na Duhove smo se prije nekoliko dana spominjali silaska Duha Svetoga nad apostole i Blaženu Djevicu Mariju. U Crkvi nam se daruje Duh Sveti, on je ta Božja ljubav po kojoj naša vjera može biti djelotvorna. Ali, da bih mogao napuniti čašu, moram je prije toga isprazniti. Vjera uključuje poniznost. Štoviše, uključuje odricanje od sebe – radi Boga. Poslušajmo Isusa:

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? (Mk 8, 34b-37)

Ne znam kako vi, ali meni se teško odreći sebe. Lukavost moga ja, u kombinaciji s lukavošću Sotone, užasno je opasan, drzak i uporan neprijatelj moga spasenja. Meni je jasno da se sam ne mogu spasiti, i da tek uz Gospodinovu pomoć preskačem ograde.

Kaže anegdota da je Chesterton, poznati engleski obraćenik na katoličanstvo, poslao na natječaj za ogled, s temom „Što je uzrok svih zala na svijetu?“, svoj esej u kojem je napisao jednu jedinu riječ. „Ja.“

Ipak, Riječ Božja donosi utjehu: Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili. (Mk 9, 1) Dolazi mi u sjećanje oblak svjedoka, duga povorka nebesnika i zemnika, mojih prijatelja, braće i sestara, koji sve ostaviše i pođoše za Kristom. Hvala vam, dragi moji, Viktore, Ralfe, Zrinka, Ivana, Damire...

Riječ Božja, živa i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjekla mača, prosuđuje nakane i misli srca (usp. Heb 4, 12), poziva čovjeka da uđe u njezino svjetlo. Svjetlo Božje Riječi omogućuje čovjeku vidjeti pravi put, razlikovati dobro od zla.

To se svjetlo očituje u različitim zapovijedima, od kojih je prva i najveća: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim! Druga, ovoj slična, glasi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 37.39) Ljubav je, usuđujem se kazati, osnovni sadržaj vjere.

U današnjoj prvoj Riječi apostol Jakov opominje braću, pomaže kršćanima razlikovati dobro od zla, rasvjetljuje tamu čovjekova srca na sljedeći način: Braćo moja, vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! (Jak 2, 1)

Dalje u tekstu slijedi objašnjenje, jedan primjer te pristranosti koju valja odbaciti. Braća su favorizirala bogataše u odnosu na siromahe. Ljepše su se odnosili prema bogatima, zato što su bogati, nego prema siromasima. Tako su postupali u suprotnosti s Bogom, koji je one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva. (Jak 2, 5)

Riječ nam poručuje: Ljubav i pristranost nisu jedno te isto! Kad pogledam svoje misli i osjećaje, svoje ponašanje, vidim da sam nekima naklonjeniji nego drugima, da su mi neki simpatičniji, da se s nekima radije družim. To nije, samo po sebi, loše. Ali, često te svoje osjećaje i to ponašanje proglašavam ljubavlju! Zamjenjujem sadržaj vjere! Umjesto ljubavi stavljam pristranost, po nekim svojim kriterijima dijelim ljude na simpatične i antipatične.

Isus Krist, onaj od kojeg primam ljubav i koji me uči ljubiti, voli svakog čovjeka i sve ljude. Umro je i uskrsnuo za svakog čovjeka! Njegova ljubav nije samo za dobre i lijepe, za pametne i bogate. Dapače, na poseban način ljubi grešnike, na poseban način voli one koji misle da su ružni i glupi. Toliko je blizak siromasima da se poistovjetio s njima. I to je Ljubav!

O tome jasno govori i evanđelje po svetom Marku iz današnjeg čitanja. Čujmo! I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. (Mk 8, 31) Evo prave ljubavi! Dati se razapeti za drugoga. Odbaciti svoju sebičnost radi služenja drugome. Vjerovati Ocu, vršiti njegovu volju, pouzdati se u Boga!

U nastavku evanđeoskog ulomka saznajemo kako je reagirao Petar na Isusovu pouku. Isti onaj Petar koji je netom prije, po milosti odozgor, ispovjedio da je Isus – Pomazanik, Krist. A Petar je reagirao baš onako kako ja reagiram svaki dan. „Ma, gdje ćeš u smrt!? Što ti bi da odbacuješ sebičnost!? Ne budi lud!“ Ne iznenađuje Isusov odgovor: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! (Mk 8, 33) Zaključujem da je ljubav ono Božje, a pristranost ono ljudsko, i – nažalost – sotonsko.

Riječ Božja, živa i djelotvorna, svoje službenike ponajprije nalazi u apostolima, onima koje je Bog izabrao da budu poslužitelji Riječi.

Isus izabire Dvanaestoricu, a kad otpadnu Juda Iškariotski, nakon Kristove Pashe, preostala jedanaestorica traže od Gospodina da pokaže koga je izabrao da umjesto Jude bude poslužiteljem Riječi. Čitamo u prvoj glavi Djela apostolskih sljedeću molitvu:

Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto. (Dj 1, 24-25)

Ta dvojica, od kojih se jedan izabire, jesu Josip Barsaba, zvani Just, i Matija. Uz pomoć kocke, otklonivši tako svaku pomisao da bi izbor mogao biti njihov, ljudski, a ne Božji, biva izabran Matija. Na današnji se dan u Crkvi slavi blagdan apostola Matije. On je taj koji je, po Gospodnjoj volji, izabran za apostola, a bio je s Učiteljem – kao njegov učenik – od početka.

U izvješću o izboru Matije za jednog od Dvanaestorice, ali i u današnjem čitanju iz Evanđelja po Ivanu, nailazimo na temu izabranja:

Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. (Iv 15, 16)

Čini se da je Božje izabranje, u ovo vrijeme isticanja ljudskih prava, jednakosti i slobode, postalo neprihvatljivo. „Da, ja sam Božji izabranik, poseban, drugačiji od onih koji odbacuju Boga!“ To zvuči uvredljivo u ušima onih koji svu nadu polažu u ljudske sposobnosti.

Jer, izabranje znači sljedeće: To što sam ja vjernik, što sam prihvatio Riječ Božju, to je Božji dar. Ne mogu ja osvojiti Boga, ni svojom pameću, ni svojom sposobnosti, ni uz pomoć tuđih zasluga. Bog se meni predaje, On mene izabire! Želi biti moj – Bog!

Stoga je važno iskustvo izabranja. To je, zapravo, iskustvo vjere. Vjere u Božju ljubav. Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. (Iv 15, 9) Tako glasi početak današnjeg evanđeoskog ulomka.

Nije čudno, stoga, da su se prvi kršćani često nazivali izabranicima, a i Crkvu se zvalo Izabranicom. Postavljam nekoliko važnih pitanja: Imam li iskustvo izabranja? Jesam li uvjeren u Božju ljubav, u njegovu milost, njegovu skrb za mene? Jesam li ponosan što sam kršćanin i zahvalan Bogu na daru spasenja u Crkvi, zajednici izabranika? Neka moj odgovor budu riječi psalma:

Tko je kao Jahve, Bog naš, koji u visinama stoluje i gleda odozgo nebo i zemlju? Podiže iz prašine uboga, iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda. Nerotkinji daje da u domu stanuje kao radosna majka djece brojne. (Ps 113, 5-9)

Riječ Božja, utjelovljena u Isusu iz Nazareta, živa i djelotvorna, svoju neizmjernu snagu pokazuje u mom životu. Ne samo u mom, nego i u životu svih ljudi, a naročito u životu onih koji primaju naviještaj spasenja, poput Djevice Marije, u životu onih koji povjeruju Bogu.

Crkva nam danas u svetoj misi daje sljedeće riječi iz Jakovljeve poslanice: Po svom naumu on nas porodi riječju Istine da budemo prvina neka njegovih stvorova. (Jak 1, 18) Proučavatelji Svetog Pisma ovu rečenicu stavljaju u kontekst krsne kateheze. Jakov umjesto češće upotrebljavane riječi milost uzima sintagmu riječju Istine.

Mi smo spašeni ili nanovo rođeni, kako kaže apostol Jakov, ili oživljeni, ili obnovljeni, zahvaljujući Božjoj milosti, njegovoj milosrdnoj ljubavi. On se nadvio nad mene i nad tebe, spustio se k meni, naklonio se k tebi, i izrekao riječ Istine: Ti si moj, neću dopustiti da zauvijek propadneš. Ja te ljubim!

Temeljni prijelaz iz smrti u život zbio se u krštenju. Nedavno se krstila naša treća kći, Tereza. U Vazmenom bdijenju svećenik je tri puta Terezu uronio u krsni zdenac. Uronio ju je u vodu smrti i izbavio na novi život. Žena i ja smo strepili više nego na porodu u rodilištu. Bilo nam je kao da prolazimo kroz Crveno more. S lijeve i s desne strašni, visoki zid od vode...

Bog te ljubi! To je ta riječ Istine. A ljubav, sjetimo se apostola Pavla, nikad ne prestaje. Ona se očituje i u velikim i u malim stvarima. Ona se vidi i u dane fešte, kad smo siti zbog radosti koja nas ispunja, ali i u sivoj svakodnevici, kad možda previše jedemo jer smo zapravo gladni sreće.

Evanđelje po Marku donosi razgovor između Isusa i njegovih učenika. Krenuli su lađom na plovidbu, a učenici zaboraviše ponijeti kruha pa ih obuze strah da će ostati gladni. U čovjeka se uvukao silan strah da će ostati siromašan, tjeskoban, jadan... Otuda ogromni napor koji ulaže u posao, ne bi li se kako obogatio, pa onda novcem kupio zabavu i slavu.

Isus učenicima postavlja nekoliko pitanja: Zašto se zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto? Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate? (Mk 8, 17) Zar se ne sjećaš? Sjeti se svih divota koje je Bog – za tebe – učinio! Koliko je puta Gospodin u tvom životu umnožio kruh? Koliko se puta pobrinuo za tebe? Sjeti se!

Crkva se na današnji dan posebno sjeća ukazanja Blažene Djevice Marije u Fatimi, malom mjestu na sjeveru Portugala godine 1917. Tada je Bog ljudima iskazao očinsku ljubav, poslavši Gospu da upozori čovječanstvo na nadolazeće strahote. Marija nas poziva na molitvu, pokoru i povratak Njezinu Sinu. Ako ljudi učine što ja tražim, na svijetu će zavladati mir, a Rusija će se obratiti. To su riječi one koja je slugu Božjeg, Ivana Pavla II, spasila od smrti prilikom atentata na njega. Sjetimo se Božje ljubavi!

Riječ Božja, živa i djelotvorna, u današnjim čitanjima govori o spasenju, izbavljenju čovjeka, u kojem, na svoj način, sudjeluje i Blažena Djevica Marija. Crkva na duhovski ponedjeljak, dan nakon svetkovine Duhova, slavi Marijin spomendan, Marija – majka Crkve.

Prvo je čitanje slika onoga što se zaista zbilo u mesijansko vrijeme. Jedna žena će svojom nogom satrti zmijinu glavu. Marija je svojom vjerom primila anđelovo navještenje, utjelovio se Božji Sin, Isus iz Nazareta, i to je bio početak Sotonina kraja.

Pobjeda nad čovjekovim neprijateljem dogodila se u Vazmenom otajstvu, Kristovu prijelazu iz života u smrt. Krist je svojom smrću pobijedio našu smrt, a svojim uskrsnućem darovao nam novi život, pjevamo u predivnom Vazmenom hvalospjevu. I Crkva jednako satire zmijinu glavu kad u krštenju rađa svoju novu djecu, i kad u sakramentima podijeljuje milost.

Vidim u svom životu da je Gospodin bezbroj puta pobijedio, bezbroj puta nogom zgazio zmijinu glavu. Koliko god se od njega udaljavao, On me uvijek našao. Bio sam mrtav, a on me oživio. Dao mi je svoju majku da bude moja majka, i svoju braću da budu moja braća, da budem u njegovoj Crkvi. Marija je stavila nogu na zmijinu glavu i u mom životu.

Spašen sam. Dan mi je novi život. Bio sam razvratan, živio sam za novac i slavu. Svugdje sam tražio svoj uspjeh, a nalazio svoj neuspjeh. Moja sebičnost, moja je smrt. A onda je došla Crkva, i njena majka, Marija. Donijeli su mi Gospodina! Istinski, pravi, vječni život!

Današnji evanđeoski ulomak sadrži kratko obraćanje raspetog Isusa svojoj majci Mariji, te ljubljenom učeniku, pretpostavlja se apostolu Ivanu. Poslušajmo Riječ Božju:

Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: „Ženo! Evo ti sina!“ Zatim reče učeniku: „Evo ti majke!“ I od toga časa uze je učenik k sebi. (Iv 19,26-27)

Kako je važna i kako je velika ova mala svetopisamska rečenica! Od toga časa uze je učenik k sebi. To znači da je Blažena Djevica Marija, ostavši bez sina ovdje, na zemlji, otišla stanovati kod jednog njegovog učenika.

Živjela je u svetoj, nazaretskoj obitelji - u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju - zajedno sa svetim Josipom i svojim djetetom, Isusom, a zatim je prešla u dom ljubljenog učenika. Ako je Marija majka Crkve, onda je i dom ljubljenog učenika jedna mala crkva ili Crkva u malom.

Kršćanska obitelj je Crkva u malom, domaća Crkva, Ecclesia domestica! Zašto? Kako? Pa zar nismo ljubljeni od Gospodina, zar nismo ljubljeni svaki posebno i svi zajedno? Baš kao apostol Ivan, i svi apostoli. Dao Bog da svatko povjeruje da je ljubljen od Gospodina, i da je majka Marija s njime, i da je s braćom zajedno Crkva Kristova.