Mate Šimundić

Počujte, sinovi Izraelovi, ovu riječ koju Jahve zbori protiv vas, protiv svakoga roda što ga izvedoh iz zemlje egipatske: Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše. (Am 3, 1-2)

U ovim riječima proroka Amosa, koje možemo čuti u današnjoj euharistiji, vidim da Bogu, Jahvi, nije svejedno kako se ponašaju njegovi izabranici, što rade s blagom koje im je povjereno. Bog je poznao sinove Izraelove, njima se otkrio, izbavio ih iz velike nevolje, očitovao im svoju ljubav. To je veliki dar, ogromno blago koje treba umnožiti svojim darom, sebedarjem, ljubavlju.

Na pamet mi pada naslov jedne knjige Karola Wojtile, Ljubav i odgovornost, u kojoj budući papa razmišlja o spolnoj ljubavi između muškarca i žene. Međutim, slobodno možemo ova dva pojma, ljubav i odgovornost, neraskidivo povezati u svakom slučaju. Ljubav traži odgovor, trajni stav zahvalnosti, poslušnosti i služenja. Božji govor očekuje čovjekov odgovor.

Ljubav za ljubav. Bog je roditelj koji svoje dijete želi odgojiti, a ne razmaziti. Budući da ima brižno srce, nije mu svejedno. Ako mi je Bog otkrio svoje srce, ne mogu se praviti lud i nastaviti živjeti kao što sam živio do tada. O tome i Amos govori u nastavku čitanja: Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje? (Am 3, 7-8)

Gospod Jahve govori. A njegova Riječ jest Isus Krist iz Nazareta. On je svemogući, vječni Bog, koji je nas upoznao, čije smo milosrdno srce otkrili na križu, koji svojom pobjedom nad smrću govori glasnije od svake zaglušujuće buke grijeha, kojom smo okruženi i koju pojačavamo svojim grijesima. Njemu se pokoravaju i vjetrovi i more, njemu Crkva iskazuje dužnu hvalu.

Često zaboravim tko je Isus Krist. Zaboravim na njega. Mislim na sebe, na svoje planove, na svoje male želje. Obuzmu me strahovi zbog ovoga i onoga. Umislim sebi da je sve u redu, da je sve pod kontrolom, a onda neka sasvim beznačajna stvar naraste u diva kojeg se plašim. Osjetim samoću, pomislim da mi nema spasa, da je sve uzalud, glupo i besmisleno. Zaboravim na Isusa i tko je on. Sreća moja da On ne zaboravlja na mene. Uvijek mi iznova progovori, nanovo mi otkrije svoje lice, baš kao učenicima na lađici koju prekrivahu valovi.

Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: "Gospodine, spasi, pogibosmo!" Kaže im: "Što ste plašljivi, malovjerni?" Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi su u čudu pitali: "Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?" (Mt 8, 23-27)

Kolika je Božja svemoć i veličanstvo? Kolika je njegova neizmjerna dobrota? O tome čovjek može govoriti dovijeka, zauvijek slaviti Gospodina, i opet biti na početku. Molim Gospodina da svakog prožme divljenjem kakvo je imao psalmist dok je pjevao: Po velikoj dobroti tvojoj unići ću u Dom tvoj; past ću ničice pred svetim Domom tvojim, Jahve, prepun poštovanja.