Mate Šimundić

28. rujna 2008. 26.nedjelja kroz godinu; Ez 18, 25-28; Ps 25; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32

Osnovna poruka nedjeljnih biblijskih čitanja je obraćenje. To se sasvim jasno razumije u prvoj riječi iz Knjige proroka Ezekiela. Pozorno poslušajmo:

Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti. (Ez 18, 26-27)

Obraćenje je središnja misao i evanđeoskog ulomka kojeg nam Crkva daje u današnjoj misi. Poslušajmo prispodobu iz Matejeva evanđelja:

"A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: 'Sinko, hajde danas na posao u vinograd!' On odgovori: 'Neću!' No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: 'Evo me, gospodaru!' i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?" Kažu: "Onaj prvi." (Mt 21, 28-31a)

Obraćenje je ključno vjersko iskustvo. Bez njega nema ulaska u prijateljski odnos s Bogom.

Bog prvi pristupa čovjeku, stvara ga, izabire i poziva, ali čovjek – ranjen Adamovim grijehom i osobnim grijesima – otklanja poziv, okreće glavu i polazi svojim putem. Pravi odgovor na Božju inicijativu zbog toga zahtijeva od čovjeka „u polazištu – obraćenje, a potom, za cijeloga života – stav kajanja.“ (Usp. Rječnik biblijske teologije, pokora/obraćenje, str. 883.)

Kolika je Božja ljubav, kolika je njegova poniznost, koliko se trudi oko mene i oko tebe, možemo vidjeti u drugoj riječi, poznatom himnu kenozi iz poslanice Filipljanima:

On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.

Bog čovjeku nudi svoj put, put poniznosti, koji vodi u Nebo! Molimo srcem, poput psalmista, da nas Gospodin nauči putu svome. Vratimo se Bogu!

Pokaži mi, Jahve, svoje putove, nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me,
jer ti si Bog, moj Spasitelj: U tebe se pouzdajem svagda.
Spomeni se, Jahve, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka.
Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa,
spomeni me se po svojoj ljubavi - radi dobrote svoje, o Jahve!
Jahve je sama dobrota i pravednost: grešnike on na put privodi.
On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome.

27. rujna 2008. Prop 11,9 – 12,8; Ps 90; Lk 9, 43-45

Zato se raduj, mladiću, za svoje mladosti,
i veseli se u danima svoga mladenaštva;
idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju;
ali znaj da će ti za sve to suditi Bog.

I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti
prije nego dođu zli dani i prispiju godine kad ćeš reći:
"Ne mile mi se."
Prije nego potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde,
i vrate se oblaci iza kiše.

U dan kad zadrhte čuvari kuće i pognu se junaci,
i dosađuju se mlinarice jer ih je premalo,
i potamne oni koji gledaju kroz prozore;
kad se zatvore ulična vrata, oslabi šum mlina,
kad utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme.

Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja;
a badem je u cvatu,
i skakavac ne skače više, i koprov plot puca,
jer čovjek ide u svoj vječni dom!

A narikače već se kreću ulicama.

Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije
i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru;
i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao,
a duh se vrati Bogu koji ga je dao.

Ispraznost nad ispraznostima, veli Propovjednik,
sve je ispraznost. (Prop 11,9 – 12,8)

Po mnogima ovaj biblijski ulomak pripada vrhuncima svjetskog pjesništva. Pada mi na pamet pjesnička oporuka splitskog književnika Tonča Petrasova Marovića u kojoj on upravo ove stihove, pored još nekih, izabire za svoj posljednji ispraćaj. Česta, i ujedno teška, pjesnička tema – smrt – u 11. glavi Knjige propovjednikove dobija predivni, životni izraz.

Dok razmatramo nad ovim riječima, valja imati na umu da današnje evanđelje sadrži izričit Isusov naviještaj: Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke. (Lk 9, 43)

Braćo, nek Vam Božja besjeda ne bude skrivena!

26. rujna 2008. Prop 3, 1-11; Ps 144, 1-4; Lk 9, 18-21

Tko je čovjek i kakva je njegova sudbina ovdje na zemlji? Možda je bolje upitati ovako: Tko sam ja i kamo idem? Koji je smisao mog života?

Ako sam kršćanin, onda odgovore na ova pitanja tražim u svjetlu Božje riječi.

Što Bog govori o čovjeku? Jer – Bog govori! Samo je problem čujem li ga ja, osluškujem li Božju riječ, vjerujem li njoj, ili je smatram tek glasom u nizu različitih glasova, u buci svijeta.

Ulomak iz Knjige propovjednikove, u današnjem prvom čitanju, podsjeća na činjenicu da je čovjekov život pun uspona i padova, dva koraka naprijed, jedan korak natrag, a kod nekih i obrnuto, i tako cijeli život.

Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja... (Prop 3, 1-5a)

Sve ima svoje vrijeme, samo jedno „nema svoga vremena“: Iako je (Bog) dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Boga čini od početka do kraja. (Prop 3, 11) Drugim riječima, čovjek ne može sam odgovoriti na pitanje o smislu svog života, koliko god uspješno poznavao svoju povijest i svijet oko sebe. Konačni, cjeloviti odgovor daje samo Bog.

To je izraženo i riječima psalma: Što je čovjek, o Jahve, da ga poznaješ, što li čedo ljudsko da ga se spominješ? Poput daška je čovjek, dani njegovi kao sjena nestaju. (Ps 144, 3-4)

No dobro, to je čovjek, to sam ja, poput daška. Ali, koji je onda smisao mog života? Pokušajmo pronaći odgovor u današnjem evanđelju:

Dok je jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: "Što govori svijet, tko sam ja?" Oni odgovoriše: "Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta." A on im reče: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" Petar prihvati i reče: "Krist - Pomazanik Božji!" A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: "Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne." (Lk 9, 18-21)

Kažu tumači da je ovaj događaj, ovaj razgovor u kojem se otkriva da je Isus iz Nazareta – Krist, Pomazanik Božji, i u kojem Gospodin prvi put naviješta svoju smrt i uskrsnuće, „presudan preokret u Isusovom povijesnom djelovanju“.

Ako sam kršćanin, onda na svom životnom putu nasljedujem Isusa Krista i sudjelujem u njegovom životu, pa je stoga smisao mog života, baš kao i njegova – umrijeti i uskrsnuti!

25. rujna 2008. Prop 1, 2-11; Ps 90; Lk 9, 7-9

Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! (Prop 1, 2)

Čitamo u komentaru Jeruzalemske Biblije sljedeće: „Izraz koji tradicionalno prevodimo riječju 'ispraznost' označava najprije 'paru', 'dah' i jedna je od slika koje u hebrejskoj poeziji opisuju čovjekovu krhkost. No, izraz je izgubio svoje konkretno značenje i u Propovjedniku znači samo prividnost stvari i, dosljedno, razočaranje koje one donose čovjeku.“ (BJ str. 915.)

Malo dalje u istom ulomku nastavlja Propovjednik: Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći. (Prop 1, 9-11)

Bože mili, kakvo je to razočaranje doživio propovjednik kad ovako govori?! Što se to zbilo? Ne znam, ali vidim da ga muči problem napretka, odnosno pitanje: Može li čovjek doživjeti nešto zaista novo, nešto skroz drugačije? S druge strane, on primjećuje prolaznost ljudskog sjećanja. Ljudi zaboravljaju što je nekoć bilo...

Na pitanje mogućnosti napretka i novog života odgovor nalazim u papinu govoru o nadi, kršćanskoj nadi, iz encklike „Spe salvi“, poglavlje „Pravo lice kršćanske nade“:

„Ponovno se zapitajmo : Čemu se možemo nadati? I čemu se ne možemo nadati? Prije svega moramo priznati da je rast napretka moguć samo na materijalnom području. Tu, zahvaljujući sve boljem poznavanju sastava materije i sve naprednijim pronalascima, jasno vidimo kontinuirani napredak prema sve većem gospodarenju prirodom.

No, na području etičke svijesti i moralnog odlučivanja ne postoji takva mogućnost progresivnog rasta iz jednostavnog razloga što se čovjekova sloboda očituje na uvijek nov način te on mora uvijek iznova donositi odluke. Nikada ih ne preuzimamo jednostavno od drugih – u tom slučaju, naime, ne bismo bili slobodni.

Sloboda pretpostavlja da se, kada je o temeljnim odlukama riječ, svaki čovjek i svaki naraštaj nalaze na novom početku.“

I ja se, braćo moja, svakog dana nalazim na novom početku. I najbolje mi odgovaraju riječi psalma, koje u zajedništvu sa svima vama, u Službi Riječi današnje Euharistije ponavljam:

Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce. Vrati se k nama, Jahve! Ta dokle ćeš? Milostiv budi slugama svojim! Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim, da kličemo i da se veselimo u sve dane! Dobrota Jahve, Boga našega, nek' bude nad nama, daj da nam uspije djelo naših ruku, djelo ruku naših nek' uspije. (Ps 90, 12-14.17)

Zaista, „iz spoznaje ljudske krhkosti proizlazi Mudrost, koja je strah Božji.“ (BJ, kom. str. 795)

24. rujna 2008. Izr 30, 5-9, Ps 119, Lk 9, 1-6

Dovijeka, Gospodine, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa. Ovim stihom iz 119. psalma Crkva danas slavi Boga zbog njegove Riječi, po kojoj vjernik postaje razuman. Na početku prvog čitanja čujemo sljedeće: Svaka je Božja riječ prokušana, štit onima koji se u nj uzdaju.

Pozvan sam osloniti se na Boga i njegovu riječ, povjerovati njemu i ozbiljno prihvatiti ono što mi govori!

U današnjim misnim čitanjima Riječ posebno govori o odnosu prema bogatstvu i siromaštvu. Ne daj mi siromaštva ni bogatstva: hrani me kruhom mojim dostatnim; inače bih, presitivši se, zatajio tebe i rekao: "Tko je Jahve?" Ili bih, osiromašivši, krao i oskvrnio ime Boga svojega. (Izr 30, 7-9)

Molitva iz Knjige mudrih izreka promiče „srednji put“ razboritosti, umjerenosti i pravednosti. Njena mudrost dolazi od Gospodina, koji poznaje čovjeka i njegove slabosti. Najbolje je za mene – taman! Točno onoliko koliko mi uistinu treba, ni više, ni manje, nego – taman!

I dobro je dok je tako. Ali, nažalost, najčešće nije tako, nego – umjesto razboritosti zavlada euforija ili panika, mjesto umjerenosti naraste pohlepa, a umjesto pravednosti prijevara! Mislim, naravno, na svoje jadno srce, i zlodjela koja iz njega izviru.

Što ću učiniti? Slušati Riječ Božju, pouzdati se u nju, i kad nadilazi moj razum, i kad vidim da je tijelo slabo.

Riječ Božja u evanđeoskom ulomku govori o apostolima koji su, jer ih je Gospodin poslao, mogli živjeti nesputani bogatstvom, slobodni – za navještanje evanđelja i liječenje! Ovdje Isus otkriva kakav stav prema stvarima, prema svemu što nas u svakodnevici uvjetuje, čovjek treba zauzeti, ako želi biti njegov apostol, poslanik upućen da naviješta Blagu vijest.

Sazva dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: "Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih." Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda. (Lk 9, 1-6)

23. rujna 2008. Izr 21, 1-13; Ps 119, Lk 8, 19-21

Iz Lukina evanđelja: ...majka i braća njegova htjedoše k njemu, ali ne mogoše do njega zbog mnoštva. Javiše mu: "Majka tvoja i braća tvoja stoje vani i žele te vidjeti." A on im odgovori: "Majka moja, braća moja - ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše."

Današnja su čitanja kratka, i jasna sama po sebi. Njihova se poruka može svesti na sljedeće: Slušati i vršiti Riječ Božju!

To je recept kršćanske sreće. Tako se postaje Isusov brat, a Božji posinak. Tako možemo biti njegova majka, u značenju: ona koja donosi Božju ljubav drugima!

Lako je reći: „Slušat ću i vršiti Riječ Božju!“ Ali, velike riječi u djela provesti – čovjeku je nemoguće bez Duha Svetoga! (Sam najbolje znam koliko sam jak na obećanjima, a slab po djelima.) Jer slušati i vršiti Riječ Božju znači podložiti se Bogu, priznati da je Isus Krist – Gospodin, Kyrios, onaj koji sa mnom upravlja, koji se za mene brine, koji me ljubi...

Poniziti se pred Bogom, da me on uzvisi do dostojanstva Kristova subaštinika!

Poslušajmo kolika je žeđ koju psalmist osjeća za Božjom Riječi, Zakonom i zapovijedima! Očito, ne radi se o čovjekovoj žudnji za okovima, nego za krilima. Iz 119. psalma:

Blaženi oni kojih je put neokaljan,
koji hode po Zakonu Jahvinu!

Pokaži mi put odredaba svojih
i o čudesima ću tvojim razmišljat'.

Duša mi gine u svako doba
žudeći za tvojim odlukama.

Pouči me da se tvoga držim Zakona
i čuvat ću ga svim srcem.

Uputi me stazom svojih zapovijedi,
jer ja u njoj uživam.

Tvoj ću Zakon čuvati
uvijek i dovijeka. (Ps 119)

I za kraj današnjeg komentara, ne mogu ne spomenuti izreku iz prvog čitanja. Kaže Riječ: Namisli marljivoga samo su na korist, a nagloga samo na siromaštvo. (Izr 21, 5) Koliko je mudrosti u ovoj izreci! Nema bogatstva, ni materijalnog ni duhovnog, na brzinu, nego – samo polako! Polako se u raj gre, kaže naš narod u Dalmaciji, a đava je stvorija prišu.

22. rujna 2008. Izr 3, 27-34; Ps 15, 2-5; Lk 8, 16-18

Čujemo u današnjem evanđelju sljedeću rečenicu: Pazite dakle kako slušate. Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što misli da ima. (Lk 8, 18)

O čemu se tu govori? Smjera li Isus na bogatstva ovog svijeta: novac, nekretnine, dionice...? Govori li da će bogati primiti još više, a siromasi ostati siromasi ili postati još siromašniji? Naravno – ne!

Ne radi se o materijalnom bogatstvu, već o svjetlu!

Evanđeoski ulomak počinje sljedećim riječima: Nitko ne užiže svjetiljke da je pokrije posudom ili stavi pod postelju, nego je stavlja na svijećnjak da oni koji ulaze vide svjetlost. (Lk 8, 16)

Isus Krist je svjetlo naroda, lumen gentium, a Crkva je svjetiljka, svijećnjak, gorući grm!

Ne radi se dakle o nekakvom imanju, već o dobroti kojom Kristovi vjernici svijetle u svijetu. Nama, ako imamo, dat će se još svjetla, a onima koji misle da posjeduju svijet a nemaju Krista, oduzet će se i ono što misle da imaju.

Duh Sveti i Riječ Božja rasvjetljuju tamu moga srca, obnavljaju moju pamet, otvaraju mi put, donose Krista, svjetlo svijeta, da bih mogao biti slobodan, slobodan za ljubav, za dobra djela, mirotvorstvo, služenje...

Kršćanin je mala svjetiljka koja svijetli veliko svjetlo – Krista!

Kakvo je to svjetlo? Koja je to Kristova dobrota, kojom nam je svijetliti? Poslušajmo prvo današnje čitanje pa ćemo čuti odgovor!

Iz Knjige Izreka: Ne uskrati dobročinstva potrebitim kad god to možeš učiniti. Ne reci svome bližnjemu: "Idi i dođi opet, sutra ću ti dati", kad možeš već sada. Ne kuj zla svome bližnjemu dok on bez straha kod tebe boravi. Ne pravdaj se ni s kim bez razloga ako ti nije učinio nikakva zla. Nemoj zavidjeti nasilniku niti slijediti njegove pute, jer su Jahvi mrski pokvarenjaci, a prisan je s pravednima. Jahvino je prokletstvo na domu bezbožnika, a blagoslov u stanu pravednika. S podsmjevačima on se podsmijeva, a poniznima dariva milost.