Mate Šimundić

25. rujna 2008. Prop 1, 2-11; Ps 90; Lk 9, 7-9

Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! (Prop 1, 2)

Čitamo u komentaru Jeruzalemske Biblije sljedeće: „Izraz koji tradicionalno prevodimo riječju 'ispraznost' označava najprije 'paru', 'dah' i jedna je od slika koje u hebrejskoj poeziji opisuju čovjekovu krhkost. No, izraz je izgubio svoje konkretno značenje i u Propovjedniku znači samo prividnost stvari i, dosljedno, razočaranje koje one donose čovjeku.“ (BJ str. 915.)

Malo dalje u istom ulomku nastavlja Propovjednik: Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: "Gle, ovo je novo!" Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći. (Prop 1, 9-11)

Bože mili, kakvo je to razočaranje doživio propovjednik kad ovako govori?! Što se to zbilo? Ne znam, ali vidim da ga muči problem napretka, odnosno pitanje: Može li čovjek doživjeti nešto zaista novo, nešto skroz drugačije? S druge strane, on primjećuje prolaznost ljudskog sjećanja. Ljudi zaboravljaju što je nekoć bilo...

Na pitanje mogućnosti napretka i novog života odgovor nalazim u papinu govoru o nadi, kršćanskoj nadi, iz encklike „Spe salvi“, poglavlje „Pravo lice kršćanske nade“:

„Ponovno se zapitajmo : Čemu se možemo nadati? I čemu se ne možemo nadati? Prije svega moramo priznati da je rast napretka moguć samo na materijalnom području. Tu, zahvaljujući sve boljem poznavanju sastava materije i sve naprednijim pronalascima, jasno vidimo kontinuirani napredak prema sve većem gospodarenju prirodom.

No, na području etičke svijesti i moralnog odlučivanja ne postoji takva mogućnost progresivnog rasta iz jednostavnog razloga što se čovjekova sloboda očituje na uvijek nov način te on mora uvijek iznova donositi odluke. Nikada ih ne preuzimamo jednostavno od drugih – u tom slučaju, naime, ne bismo bili slobodni.

Sloboda pretpostavlja da se, kada je o temeljnim odlukama riječ, svaki čovjek i svaki naraštaj nalaze na novom početku.“

I ja se, braćo moja, svakog dana nalazim na novom početku. I najbolje mi odgovaraju riječi psalma, koje u zajedništvu sa svima vama, u Službi Riječi današnje Euharistije ponavljam:

Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce. Vrati se k nama, Jahve! Ta dokle ćeš? Milostiv budi slugama svojim! Jutrom nas nasiti smilovanjem svojim, da kličemo i da se veselimo u sve dane! Dobrota Jahve, Boga našega, nek' bude nad nama, daj da nam uspije djelo naših ruku, djelo ruku naših nek' uspije. (Ps 90, 12-14.17)

Zaista, „iz spoznaje ljudske krhkosti proizlazi Mudrost, koja je strah Božji.“ (BJ, kom. str. 795)