Mate Šimundić

Nedjelja, 22. ožujka 2009.

ČITANJA:

2 Ljet 36,14-23
Ps 137
Ef 2,4-10
Iv 3,14-21

Danas je Dan Gospodnji, dan od Boga određen za odmor u Bogu. Danas prekidamo četrdesetodnevni post da bismo slavili i zahvaljivali Bogu za divote koje primamo od njega. A jedna od najvećih, ako ne i najveća divota koju Bog daje ljudima jest njegova Riječ. Nedjeljom kršćani slušaju Riječ Božju, mole uz pomoć Riječi, pjevaju pohvale Bogu riječima psalama, razmatraju nad njom – crpeći iz nje snagu i svjetlo.

Ove nedjelje Crkva proglašava jaku Riječ, kadru preobraziti srce, otući naslage zloće i sebičnosti s njega. Riječ se može urezati u moje srce, razbiti moju umišljenost i samovolju. Ona je pametna, donosi istinu, rasvjetljuje i otkriva pravo stanje stvari.

Odužimo se svim nedjeljama koje smo oskvrnuli, u kojima smo lutali po bespuću zla, slavili sebe i svoje idole, a zaboravljali Gospodina. Ove nedjelje primimo Riječ, zagrlimo Objavu, urazumimo se i poslušajmo! Iz poslanice apostola Pavla Efežanima:

'Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom - milošću ste spašeni! - te nas zajedno s njim uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu: da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje. Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.'

Pogledajmo na Isusa, Sina Božjega, poslušajmo što je rekao Nikodemu, one noći kad je ovaj došao k njemu kriomice, u strahu od svojih kolega. Kako je oštra Riječ Božja, ona može obrezati i tvoje i moje srce, skinuti ljuske s očiju, probuditi savjest iz najdublje kome.

'Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.

Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.'

Subota, 21. ožujka 2009.

ČITANJA:

Hoš 6,1-6
Ps 51
Lk 18,9-14

Kakav sam ja to čovjek? Poznajem li sebe – uistinu? Koje sve maske stavljam na svoje lice? Govorio je sveti Frane: 'Nisi ono što misliš o sebi, niti ono što misle drugi o tebi, već si ono što Bog ’misli’ da jesi.' A što Bog ’misli’ o čovjeku, možemo najbolje saznati u Svetom Pismu.

U današnjem se evanđelju pojavljuju dva čovjeka, oba dolaze u Hram pomoliti se, poznati carinik i još poznatiji farizej. Ovaj posljednji o sebi ima visoko mišljenje: 'Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.'

Carinik – a to je u Isusovo vrijeme Židovima bilo ono što je nama posljednjih desetljeća bilo 'biti udbaš, izdajica, kvisling, prodana duša, ulizica i slično' – dakle, taj i takav carinik ovako postupa: 'A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože milostiv budi meni grešniku!''

Možda bismo mogli – onako usput, za šalu – ustanoviti da prema upravo izrečenom postoji samo pet vrsta ljudi: farizeji, grabežljivci, nepravednici, preljubnici i carinici iliti udbaši. Ne zna čovjek koji su gori, i među koje sebe svrstati.

I to je početak istine o čovjeku. O tome slikovito govori redak iz prvog današnjeg čitanja, iz knjige proroka Hošeje: 'Što za tebe mogu učiniti, Efrajime? Što za tebe mogu učiniti, Judo? K'o oblak jutarnji ljubav je vaša, k'o rana rosa koje nestaje.'

Da, nažalost, moja ljubav – to je rana rosa: prve zrake sunca, malecna kušnja, i već je nema. Pitam se jesam li uopće ljubio, je li to bila tek maska dobrote, isprazno zalaganje radi tašte slave. Ja sam – i farizej i carinik, i grabežljivac i preljubnik, i nepravednik i...
...ali to nije sva istina o čovjeku. Što još Bog 'misli' o meni? Što mi daje da budem, nasuprot mojim grijesima i slabosti.

Gospodin u današnjem evanđelju ovako zaključuje o molitvi carinika za milosrđe: 'Kažem vam: ovaj – misleći pritom na carinika koji se ponizio – siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj – misleći pritom na farizeja!' I nastavlja Isus: 'Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.'

Eto što mi Gospodin pruža: svoje opravdanje! To je cjelovita istina o čovjeku, o meni. Ako povjerujem Isusu, prihvatim njegov dar, bit ću slobodan, bit ću svet, bit ću poput Njega. Malo – pomalo, ali sigurno. Uz borbe, uz padanja, sa svakodnevnim bolnim izdajama, no ipak s nadom u njegovo milosrđe.

'Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane; poslije dva dana oživit će nas, trećeg će nas dana podignuti i mi ćemo živjeti pred njim. Težimo da upoznamo Jahvu: k'o zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.'

Petak, 20. ožujka 2009.

ČITANJA:

Hoš 14,2-10
Ps 81
Mk 12,28-34

Ljubav kojom Bog ljubi čovjeka nisu bapske priče ili nekakve kule u zraku. Ona je konkretna, ona se može iskusiti u svakodnevici, nju možemo prepoznati u svojoj povijesti. Božja se ljubav utjelovila u Isusu Kristu, i nije daleko od čovjeka. Može se vidjeti golim očima, opipati rukama, namirisati...

Bog prilazi čovjeku prvi, On prvi ljubi. Dariva sve ljepote ovog svijeta, u svemu što je dobro otkriva svoje lice. 'Bog ništa ne uzima, a daje – sve!', kako je nedavno izjavio papa Benedikt XVI. Poslušajmo proroka Hošeu iz današnjeg prvog čitanja:

'Iscijelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti; jer gnjev se moj odvratio od njih. Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana, nadaleko pružat će izdanke. Ljepota će mu biti kao u masline, miris poput libanonskog. Opet će u mojoj sjeni boraviti, uzgajat će svoju pšenicu, vinograde gajit' što će steći ime vina helbonskog. Efrajime, što ti imaš još s kumirima? Ja sam ga uslišao i pogledao. Ja sam poput zelena čempresa: po meni si rodan plodovima.'

Ove riječi ljubavi vode do jedne druge objave, do objave prve zapovijedi. Jer Bog prvi ljubi čovjeka, i to neopozivo i bezuvjetno, pruža ljudima tu istu ljubav, da njome čovjek može ljubiti Boga i druge. Čovjek ne treba tražiti život, život mu je darovan u Bogu. Ne treba raznorazne lažne bogove, kojima će se klanjati, ne bili nekako kupio mrvu naklonosti. Život čovjeku ne dolazi od novca, od moći, od seksa, od slave. To su suvremeni idoli kojima se ja klanjam, i koje Bog želi pobijediti u meni.

Današnji psalam je jasan: 'Slušaj, puče moj, i ja ću te opomenuti: o, da me poslušaš, Izraele! Nek' ne bude u tebe drugog boga i ne klanjaj se bogu tuđem! Ja sam Jahve, Bog tvoj koji te izvedoh iz Egipta: otvori svoja usta da ih napunim!' O, kad bi me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio, svoj narod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga medom iz pećine.'

'Ali drugog puta nema!', sjećam se naslova knjige pokojnog fra Tomislava Šagija. Ne može čovjek sam sebe spasiti. Sjetimo se proroka Hošee: 'Ja sam poput zelena čempresa, veli Bog: po meni si rodan plodovima.'

A ja – prosječan ili drugačiji, svejedno – nemam ljubavi za druge, još manje za Boga. Ne mogu sam. Bog je taj koji hoće u meni, i u tebi koji ovo slušaš, ljubiti do kraja, po svome sinu Isusu Kristu. On ispunja svoju prvu zapovijed, On sluša Oca: 'Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!'

Četvrtak, 19. ožujka 2009.

ČITANJA:

2 Sam 7,4-16
Ps 89
Rim 4,13-22
Mt 1,16-24a

Danas, na svetkovinu svetog Josipa, zaštitnika naše domovine, Crkva ljudima pruža svjetlo Božje Riječi. Neka nam to svjetlo obasja životni put, i primimo snagu koja dolazi od njega. Sva današnja biblijska čitanja, na ovaj ili onaj način, dodiruju temu očinstva.

Biti otac u Svetom Pismu znači roditi nekoga, skrbiti o nekome, odgajati, podizati, štititi, hraniti, prenijeti na nekoga svoje imanje, dati nekome blagoslov, ukratko – dati i davati život. Stoga se Bog naziva ocem ljudi, jer svakom čovjeku daje život.

Čovjek bez potomstva proživljava muku neplodnosti, muku izostanka Božjeg blagoslova na tom području. Neplodnost je velika kušnja vjere. Tko položi taj ispit, tko Gospodinu prepusti sve svoje putove, može se smatrati vjernikom, baš kao i Abraham koji 'u nadi protiv svake nade povjerova.'

Biti otac, ili biti majka, to je nešto uzvišeno, dobro i lijepo. Nije stoga čudno da i sam Bog sebe naziva ocem. Bog Otac rađa Boga Sina. Jedan Bog, a dvije božanske osobe, u odnosu neprestanog rađanja, u ljubavi koja je Duh Sveti, treća božanska osoba. Tu najveću tajnu – Trojstvo – Bog objavljuje čovjeku postupno, tijekom povijesti spasenja.

Tako Jahve proroku Natanu govori o Davidovu potomku, kojem će sam biti otac, i čije će 'prijestolje čvrsto stajati zasvagda.' Odjek tog proročanstva nalazimo u 89. psalmu: 'Savez sklopih s izabranikom svojim, zakleh se Davidu, sluzi svome: tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje.' On će me zvati: 'Oče moj! Bože moj i hridi spasa mojega.' Njemu ću sačuvati dovijeka naklonost svoju i Savez svoj vjeran.'

Znamo iz evanđelja da su i Marija, majka Isusova, i Josip, njegov poočim, bili iz loze Davidove, dakle baštinici ovog obećanja. Potomak Davidov, Isus iz Nazareta, pravi Božji sin, na zemlji odrasta pod Josipovim okriljem.

Iz svog iskustva govorim, podizati djecu nije lako. Zasigurno, nije bilo lako ni Josipu. Jer prihvatiti i voljeti dijete Isusa znači – prije svega – vjerovati da je ono dijete Božje. Josip je drugi Abraham, čovjek vjere da je Isus, Marijin sin, ujedno i Božji sin, onaj koji ima svoj život, i svoje izbore, i svoju muku, od koje bismo – zar ne – djecu najradije poštedjeli.

''Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: 'Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.' A on im reče: 'Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?' Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.''

Srijeda, 18. ožujka 2009.

ČITANJA:

Pnz 4,1.5-9
Ps 147
Mt 5,17-19

Svetopisamski tekstovi današnje euharistije govore o Božjem Zakonu, o odnosu između Isusa i Zakona, te o našem odnosu prema Zakonu. Zakon je za starozavjetne Židove vrhunac Božje objave, ono što ih razlikuje od svih drugih naroda. Mojsije Izraelcima ovako govori:

''Ja sam vas, eto, poučio o zakonima i uredbama, kako mi je Jahve, Bog moj, naredio da ih vršite u zemlji u koju idete da je zaposjednete. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: 'Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod.' Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zazovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim?''

Zakon za Židove nije samo skup pravila kojima se reguliraju međuljudski odnosi, on je Božje očitovanje. Zakon je Božja riječ, svjedočanstvo njegove ljubavi kojom blagoslivlja čovjeka i zemlju. Stoga psalmist poziva na slavljenje Boga zbog Zakona, zbog besjede koju šalje na zemlju. Vršenje Zakona donosi plodnost i blagostanje, Bog dariva obilje po Zakonu:

'Slavi Jahvu, Jeruzaleme, hvali Boga svoga, Sione! On učvrsti zasune vrata tvojih, blagoslovi u tebi tvoje sinove. On dade mir granicama tvojim, pšenicom te hrani najboljom. Besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova. Kao vunu snijeg razbacuje, prosipa mraz poput pepela. On sipa grad kao zalogaje, voda mrzne od njegove studeni. Riječ svoju pošalje i vode se tope; dunu vjetrom i vode otječu. Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu.'

Jasno je onda da će Mesija, Isus iz Nazareta, svoj odnos prema Zakonu ovako izreći: 'Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi, i tako nauči ljude, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.'

Isus Krist je Božji Zakon, vrhunac objave Božje ljubavi, blagoslov zemlje. On je besjeda koju Bog šalje na zemlju, 'Riječ svoju pošalje i vode se tope'. On je onaj koji šalje Duha Svetog, 'dunu vjetrom i vode otječu' snagu odozgor koja može – po vjeri – u nama vršiti zakon i njegovu prvu zapovijed: Ljubi!

Povijest izabranog naroda, i osobna povijest svakog od nas, pokazuje da čovjek nema snage vršiti Božji Zakon. Ranjen Adamovim grijehom, izmoren svojim osobnim grijesima i grešnom okolinom, slabi čovjek pod Zakonom malakše, sve dok ne padne u napast, uvidjevši – zahvaljujući Božjem svjetlu – da bez Spasitelja i njegove milosti

Utorak, 17. ožujka 2009.

ČITANJA:

Dn 3,25.34-43
Ps 25
Mt 18,21-35

Danas možemo čuti evanđelje u kojem Gospodin uz pomoć jedne od mnogih prispodoba otkriva svojim učenicima kakvo je to kraljevstvo nebesko. Prispodoba glasi ovako:

''Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.

A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru.

Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.''

Dakle, u Kraljevstvu nebeskom vlada milosrđe, oproštenje grijeha, ljubav! Bog je ljubav! Ali, ne bilo kakva ljubav, nego milosrdna ljubav koja briše dugove i oprašta grijehe.

Milosrđe zahvaća čovjeka da bi ga promijenilo, Bog čovjeku oprašta grijehe i poziva ga na put obraćenja. Milosrdni Bog čovjeku nudi preobrazbu iz zemnika u nebesnika. 'Gospodin je sama dobrota i pravednost: grešnike on na put privodi. On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome.'

Čovjek koji korača stopama vjere ulazi u kraljevstvo nebesko. Prije svega – taknut zrakom milosti – priznaje svoju grešnost: 'Spomeni se, Jahve, svoje nježnosti i ljubavi svoje dovijeka. Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa, spomeni me se po svojoj ljubavi – radi dobrote svoje, o Jahve!'

Zatim – taknut zrakom milosti – prihvaća Božje milosrđe, i onda – obasjan svjetlom milosti – biva preobražen u milosrđe, sam oprašta svojim dužnicima, ljubi neprijatelje.

Ako čovjek ne dopusti Bogu da ga vodi ovim putem, ne će i ne može ući u kraljevstvo nebesko. Ako se ogluši o Božji poziv, sigurno će zalutati, vođen glasovima prijevarnih nimfa. Zatvorit će svoje srce, odbaciti milosrđe, i tražiti neku svoju 'pravdu', po kojoj zasigurno zaslužuje smrt.

Ponedjeljak, 16. ožujka 2009.

ČITANJA:

2 Kr 5,1-15
Ps 42,2-3.43,3-4
Lk 4,24-30

U evanđeoskom ulomku kojeg možemo čuti u današnjoj euharistiji, Isus podsjeća svoje sumještane na slučaj 'generala' Naamana Sirca, koji je obolio od gube i tražio lijek kod proroka Elizeja. Taj je primjer Isusu poslužio kao potkrjepa netom izrečene misli, da nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Ovo je toliko razljutilo Betlehemce da su istog trena dokazali da je Isus u pravu.

Piše evanđelist Luka: 'Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave.' Očito, prorok nije baš dobro došao u svom zavičaju.

Zašto su se ljudi iz Isusova zavičaja tako razgnjevili na njega? Što ih je iživciralo? Tko je bio taj Naaman iz Sirije? O tome doznajemo u prvom čitanju, iz druge Knjige o kraljevima. Naaman je vojskovođa aramskog kralja, teško bolestan čovjek kojeg njegov kralj šalje u Izrael, čuvši da u Samariji ima nekakav prorok koji, kako kažu, može osloboditi čovjeka od gube. Nakon određenih peripetija s izraelskim kraljem, koji – usput budi rečeno – nema pojma da u Izraelu ima prorok, Naaman dolazi do Elizeja.

Poslušajmo starozavjetni nastavak priče: ''I tako Naaman stiže sa svojim konjima i kolima i stade pred vratima Elizejeve kuće. A Elizej poruči dolazniku: 'Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i tijelo će ti opet biti čisto.' Naaman se naljuti i pođe govoreći: 'Gle, ja mišljah, izići će preda me, zazvat će ime Jahve, Boga svoga, stavit će ruku na bolesno mjesto i odnijeti mi gubu. Nisu li rijeke u Damasku, Abana i Parpar, bolje od svih voda izraelskih? Ne bih li se mogao u njima okupati da postanem čist?' Okrenu se i ode odande ljutit. Ali mu pristupiše sluge njegove i rekoše: 'Oče moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A nekmoli kad ti je rekao: 'Okupaj se, i bit ćeš čist.' I tako siđe, opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se! Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: 'Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.''

Naaman je, dakle, povjerovao proroku Elizeju, poslušao je njegovu odredbu, prihvatio terapiju, premda se generalov razum protivio tako naizgled 'banalnoj' stvari. Okupati se u rijeci Jordan, i to sedam puta zaredom, što je Naamanu bilo pomalo smiješno, ponižavajuće. Ipak, posluša i ozdravi! Povjerovao je da prorok zna bolje od njega samoga što je dobro za njega, da preko proroka govori Svevišnji, onaj koji uistinu ozdravlja. Naaman je povjerovao, a to se vidi po poslušnosti. I to stranac, vojskovođa, a ne neki 'pobožni' Izraelac.

Eto, to je Nazarećanima bilo neprihvatljivo! Da ih Isus uspoređuje sa strancima, na njihovu štetu. Da nekakav tamo Sirac, vojnik, gubavac – koji po njima zasigurno trpi Božju kaznu za svoje grijehe – bolje stoji u Isusovim očima, negoli oni, koji su njegovi zemljaci, s kojima je do jučer dijelio dobro i zlo. Ljudi koji su Isusa doveli do ruba brijega da ga od tamo strmoglave, ubiju iz mržnje, jednostavno ne vjeruju da je Isus prorok Božji, da govori Božje riječi, da objavljuje Božje lice. Ne vjeruju i stoga ne podnose Isusa. Ne slušaju Boga i stoga žele njegovu smrt.