Mate Šimundić

Ponedjeljak, 16. ožujka 2009.

ČITANJA:

2 Kr 5,1-15
Ps 42,2-3.43,3-4
Lk 4,24-30

U evanđeoskom ulomku kojeg možemo čuti u današnjoj euharistiji, Isus podsjeća svoje sumještane na slučaj 'generala' Naamana Sirca, koji je obolio od gube i tražio lijek kod proroka Elizeja. Taj je primjer Isusu poslužio kao potkrjepa netom izrečene misli, da nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Ovo je toliko razljutilo Betlehemce da su istog trena dokazali da je Isus u pravu.

Piše evanđelist Luka: 'Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave.' Očito, prorok nije baš dobro došao u svom zavičaju.

Zašto su se ljudi iz Isusova zavičaja tako razgnjevili na njega? Što ih je iživciralo? Tko je bio taj Naaman iz Sirije? O tome doznajemo u prvom čitanju, iz druge Knjige o kraljevima. Naaman je vojskovođa aramskog kralja, teško bolestan čovjek kojeg njegov kralj šalje u Izrael, čuvši da u Samariji ima nekakav prorok koji, kako kažu, može osloboditi čovjeka od gube. Nakon određenih peripetija s izraelskim kraljem, koji – usput budi rečeno – nema pojma da u Izraelu ima prorok, Naaman dolazi do Elizeja.

Poslušajmo starozavjetni nastavak priče: ''I tako Naaman stiže sa svojim konjima i kolima i stade pred vratima Elizejeve kuće. A Elizej poruči dolazniku: 'Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i tijelo će ti opet biti čisto.' Naaman se naljuti i pođe govoreći: 'Gle, ja mišljah, izići će preda me, zazvat će ime Jahve, Boga svoga, stavit će ruku na bolesno mjesto i odnijeti mi gubu. Nisu li rijeke u Damasku, Abana i Parpar, bolje od svih voda izraelskih? Ne bih li se mogao u njima okupati da postanem čist?' Okrenu se i ode odande ljutit. Ali mu pristupiše sluge njegove i rekoše: 'Oče moj, da ti je prorok odredio i teže, zar ne bi učinio? A nekmoli kad ti je rekao: 'Okupaj se, i bit ćeš čist.' I tako siđe, opra se sedam puta u Jordanu, prema riječi čovjeka Božjega; i tijelo mu posta opet kao u malog djeteta – očistio se! Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: 'Evo, sad znam da nema Boga na svoj zemlji, osim u Izraelu. Zato te molim, primi dar od svoga sluge.''

Naaman je, dakle, povjerovao proroku Elizeju, poslušao je njegovu odredbu, prihvatio terapiju, premda se generalov razum protivio tako naizgled 'banalnoj' stvari. Okupati se u rijeci Jordan, i to sedam puta zaredom, što je Naamanu bilo pomalo smiješno, ponižavajuće. Ipak, posluša i ozdravi! Povjerovao je da prorok zna bolje od njega samoga što je dobro za njega, da preko proroka govori Svevišnji, onaj koji uistinu ozdravlja. Naaman je povjerovao, a to se vidi po poslušnosti. I to stranac, vojskovođa, a ne neki 'pobožni' Izraelac.

Eto, to je Nazarećanima bilo neprihvatljivo! Da ih Isus uspoređuje sa strancima, na njihovu štetu. Da nekakav tamo Sirac, vojnik, gubavac – koji po njima zasigurno trpi Božju kaznu za svoje grijehe – bolje stoji u Isusovim očima, negoli oni, koji su njegovi zemljaci, s kojima je do jučer dijelio dobro i zlo. Ljudi koji su Isusa doveli do ruba brijega da ga od tamo strmoglave, ubiju iz mržnje, jednostavno ne vjeruju da je Isus prorok Božji, da govori Božje riječi, da objavljuje Božje lice. Ne vjeruju i stoga ne podnose Isusa. Ne slušaju Boga i stoga žele njegovu smrt.